Utorak 31. tjedna kroz godinu: Ispričaj me

Meditacija uz Evanđelje: Lk 14,15-24

Neki je čovjek, pripovijeda Isus, priredio veliku večeru. Imao je zasigurno važan razlog. Možda je bila svadba njegova sina, možda mu se rodio unuk, možda mu se sin sretno vratio s daleka puta, možda mu je kći ozdravila od neke teške bolesti. Trebala je to biti velika, svečana večera.

I što se događa? Uzvanici nisu htjeli doći. Tko zna zašto. Možda baš i nisu poštovali domaćina, možda nisu htjeli biti na istoj večeri s nekim drugima s kojima su bili u zavadi, možda… I što se događa? Oni su vrlo pristojni. Nalaze važne izgovore zbog kojih ne bi mogli doći. Jedan je kupio njivu, pa treba pogledati kakva je (kao da to nije mogao i sutra!), drugi je kupio pet jarmova volova, pa ih je htio okušati (to je mogao i prekosutra!). Treći se oženio (a mogao je povesti i svoju ženu!). I nisu došli. Pogledajmo: kupiti njivu, kupiti volove, oženiti se – sve je to razumljivo. Međutim, zbog toga nisu htjeli iskazati čast svome kumu ili prijatelju ili prvom susjedu, koji je baš te večeri imao svečanu večeru.

Eto, takvi smo mi pred Bogom. Mi ga poštujemo. Nipošto ga ne želimo uvrijediti. Ali, evo, strašno smo zauzeti. Tempo života je nemilosrdan, melje kao žrvanj. Svi smo u nekoj trci. „Stres“ je postao važan pojam u našoj svakodnevici. Jednostavno ne stignem. Ne stignem se pomoliti, ne stignem na misu, ne stignem na ispovijed, ne stignem obići stare roditelje, ne stignem odvojiti vremena za svoga supružnika, za svoje dijete. I tako zbog „silnih obveza“ prestajem biti čovjek, prestajem biti Božje dijete. Postajem rob posla, a pomalo postajem rob i nekih svojih strasti i nekih svojih grijeha koji polagano u meni zauzimaju ono mjesto, gdje bi trebala biti ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjima.

Nemojmo gledati oko sebe i na neke druge ljude. Ova se Božja riječ tiče svakoga pojedinoga od nas. Svi mi u nekoj mjeri griješimo zapostavljajući Boga. A na kraju – na što nas to Bog poziva? Na gozbu. Na blagoslov. Na proslavu. Jer, služiti Bogu svim srcem i ljubiti bližnjega kao sebe sama, izvor je duboke i istinske sreće. To je evanđelje – radosna vijest.