Peti tjedan kroz godinu – homilije

Homilije za nedjelje

– 5. nedjelja kroz godinu – godina A
– 5. nedjelja kroz godinu – godina B
– 5. nedjelja kroz godinu – godina C

Ponedjeljak petoga tjedna „kroz godinu“ (Mk 6,53-56)
Makar skuta njegove haljine

Utopljenik se za slamku hvata, veli poslovica. Kada pogodi osobito teška bolest i danas neki ljudi, kada sve liječničko umijeće digne ruke, posežu za nekim magijskim lijekovima i praksama. Jer, veli poslovica da zdrav čovjek ima stotinu želja, a bolestan samo jednu – da ozdravi. Jednako je tako bilo u Isusovo vrijeme. Liječništvo zapravo i nije postojalo a o medicinskoj skrbi za sirotinju nije bilo ni govora. Lijekova u današnjem smislu nije bilo. Kada su bolesnici čuli da Isus liječi sve bolesti, pohrlili su k njemu. Veli Marko: „I kamo bi god ulazio – u sela, u gradove, u zaseoke – po trgovima bi stavljali bolesnike i molili ga da se dotaknu makar skuta njegove haljine. I koji bi ga se god dotakli, ozdravljali bi.“ U svojoj silnoj potrebi i u svojoj još većoj vjeri, htjeli su se dotaknuti „makar skuta njegove haljine.“ I nije bilo uzaludno.

To bismo htjeli. Stati pred Isusa. Pogledati ga. Dotaknuti se skuta njegove haljine. I ozdravit ćemo. Ne nužno od tjelesne bolesti. Jer, znamo, svi oni bolesnici koje je Isus izliječio, odavno su mrtvi. To što je Isus njima učinio za nas je znak, znak da je Isus došao izliječiti bolest naše duše. Došao nas je izliječiti od sebičnosti, oholosti, od trke za užicima, od prevelike navezanosti na ovu zemlju, od toga da želimo sebe uzdizati,, od toga da više tražimo zemaljski nego nebeski kruh. Ne samo da mi danas možemo dotaknuti Isusovu haljinu – u riječi koji slušamo u otajstvima koja slavimo – nego se događa nešto puno veće. Isus nama prilazi, Isus na nas polaže svoju ruku, Isus nas ozdravlja od svega što nas čini ne-ljudima, Isus nas oslobađa i od grijeha i od grešnih sklonosti, on nas u duhu posve ozdravlja, on nas već ovdje na zemlji čini nebesnicima. Zato, zahvalimo mu. Poklonimo mu se. I onda će nas on cijeloga našega života čuvati od svakoga grijeha, jer nas je već ispunio svojom milošću, jer nas je već zaogrnuo svojim božanstvom. Mi Isusu pripadamo. Zato ćemo s njime onda biti cijelu vječnost. To nas ispunja radošću, nadom, klicanjem. Hvala ti, Isuse, liječniče naših duša.

Utorak petoga tjedna „kroz godinu“ (Mk 7,1-13)
„Korban“, to jest sveti dar

Pisani se zakoni stavljaju u određene odlomke koji se redovito označavaju znakom koji se naziva paragraf. Sama riječ „paragraf“ u običnom govoru često označava sâm zakon. Znadete kako izgleda paragraf? Ovako: §. Jednom je naš srednjoškolski profesor, nama još golobradima, duhovito tumačio: „Vidite kako izgleda paragraf? I kad ga okreneš naglavačke izgled jednako. I još ima rupu da se provučeš…“ I stvarno. Znalac će uvijek pronaći načina da zakon i paragrafe tumači u svoju korist, tako da se događalo – a i danas se događa – da čovjek učini veliku nepravdu a da uopće nije prekršio zakon.

Jednako je tako bilo i u Isusovo vrijeme. Božja zapovijed da valja poštovati oca i majku, značila je i to da se sin mora skrbiti za svoje stare i nemoćne roditelje. I sada dolazi paragraf. Veli Isus: „Dokidate Božju zapovijed da biste sačuvali svoju predaju. Mojsije doista reče: ‘Poštuj oca svoga i majku svoju.’ A vi velite: ‘Rekne li tko ocu ili majci: Pomoć koja te od mene ide neka bude ‘korban’, to jest sveti dar’, takvome više ne dopuštate ništa učiniti za oca ili majku.“ U ono vrijeme bilo je dovoljno da sin samo namijeni neki iznos za hram, makar taj novac hrama kasnije nikad ne vidio i time se smatralo da je oslobođen brige za oca ili majku.

Možda mi i možemo – uz dobrog odvjetnika – izigravati ljudske nesavršene zakone. Međutim, Božji zakon nema paragrafa. Ne može se okrenuti naglavačke i nema „rupu“ da se grešnik kroz nju nekažnjeno provuče. Važno je zato, kako veli Isus, razlikovati temeljne Božje zakone, od nekih naših uredaba koje ne moraju biti loše. Temeljni Božji zakon jest nepromjenjiv, a to su sve Božje zapovijedi, to je ono što nam Isus u evanđelju zapovijeda, kao na primjer: „A ja vam kažem: ‘Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone.’“ (Mt 5,44) To je bitno. A nakon toga mogu doći mnogi naši lijepi običaji i uredbe kao što su hodočašća, određene proslave, katoličke udruge, vjerski običaji i tome slično. Uvijek je važno razlikovati bitno od nebitnoga. Pogotovo kada je u pitanju naša vječnost.

Srijeda petoga tjedna „kroz godinu“ (Mk 7,14-23)
Iz srca čovječjega

Liječnici kažu da je lijek „simptomatski“ ako naizvan liječi pojavnost neke bolesti. Tako će lijek za snižavanje temperature smanjiti tu istu temperaturu, ali neće djelovati na uzrok povišene temperature. Naprotiv, ima „kauzalnih“ lijekova a to su oni koji djeluju na samu bolest – na primjer na neki upalni proces. Pa kada se to izliječi, nestat će i ono što iz nje proizlazi – povišena temperatura.

Upravo o tome Isus govori. Važno je da se borimo protiv vlastitih grešnih čina. Važno je da pazimo što govorimo i što činimo. Međutim, iznad svega važno je djelovati na svoje srce, na naše misli, na ono što je u nama najdublje. Jer, Isus kaže: „Što iz čovjeka izlazi, te onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje.“ U tome smislu na drugom mjestu Isus slikovito govori da je bitno da posudu bude čista iznutra.

Silno je važno da pazimo na svoje misli i na svoje želje. Važno je da se trudimo i ne poželjeti neko zlo. Važno je da se čuvamo od zavisti, oholosti, od brige samo za materijalno. Podsjetimo se: čak dvije zapovijedi – Deveta i Deseta – započinju riječima: „Ne poželi!“ Prema time, grijesi mogu biti jednako teški, bilo da ih čovjek počini mišlju, riječju, djelom ili propustom. Zato, čuvajmo svoje srce od svega što je zlo, od svega što je grijeh, od svega što se protivi evanđelju, od svega što nije u skladu s Božjim zapovijedima, pa će onda i naše riječi i naša djela biti u skladu s čistoćom našega srca. Jer, Isus veli: „Čistima je sve čisto!“

Četvrtak petoga tjedna „kroz godinu“ (Mk 7,24-30)
Jedu od mrvica dječjih

Od onih koji su ga nešto molili, Isus traži vjeru, a koji puta upravo kuša vjeru tih molitelja. Evo jedne dirljive zgode. Isus ode u tirski kraj, dakle, izvan Palestine. I dođe mu žena, strankinja, koja ga moli da joj izliječi kćer. Isus joj kaže da je on došao zbog svojih sunarodnjaka, a ne zbog tuđih, pa joj tvrdo kaže da ne priliči uzeti kruh djeci i dati ga psićima. Žena, puna vjere, kaže da i psići jedu od dječjih mrvica. Isus ju je uslišio, uslišio ju je zbog njezine velike vjere – ozdravio joj je kćer. Pogledajmo: nije on ženi dao mrvice, nego sve što je tražila.

Jednostavna je poruka za nas. U Boga nema mrvica, u Boga nema toga da bi nam nešto dao neku sitnicu, tek da nas se riješi, Bog ne daje onako, usput, ne daje „lijevom rukom“. Sve što nam Bog daje, daje nam iz ljubavi. A u ljubavi nema mjere. Zato nam je i poslao najvrednije što je imao – svoga Sina. Zato se nikada ne brinemo, nikad nismo u tjeskobi. Bog je uz nas i on nam po svome Sinu daje sama sebe. Samo je važno da se uvijek iznova otvaramo Božjoj milosti i da na dopustimo da grijeh zatrpa i zatvori naše srce za Božju milost. Odrecimo se grijeha, zamolimo Božje oproštenje i – gle! – Bog nam u svome Sinu daruje čitavu vječnost.

Petak petoga tjedna „kroz godinu“ (Mk 7,31-37)
Dobro je sve učinio!

Jedna od osnovnih oznaka Kristova djelovanja bila je ta, da je on stvarno činio dobro. Čak i oni koji Isusu nisu bili skloni, nakon što je on izliječio gluhog mucavca, priznali su, veli evanđelist Marko: „Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!“ Neki bi mogli reći da je Isus ta čuda činio samo zato da potvrdi svoj nauk. Ne samo zato. Na više mjesta spominju evanđelisti, kako se Isus sažalio nad nevoljom ili bolešću ljudi koje je susretao i onda im pomogao.

Činiti dobro. To je najjednostavniji i najsigurniji put. Nikada nećemo pogriješiti, budemo li dobro činili. Koji puta će ljudi biti nezahvalni. Koji puta možda od toga neće biti koristi. Koji puta će se zlonamjerno tumačiti ono što smo činili. Međutim, treba dobro činiti. Sve drugo prolazi. Sve. I slava i čast i ljepota i pamet i uspjesi. Zamislite, čak će se i sunce jednoga dana u dalekoj budućnosti ugasiti. Međutim, ono što je stvarno neuništivo jesu dobra djela učinjena iz ljubavi.

Nesavršeni smo ljudi. U najboljoj ćemo namjeri često pogriješiti. Kriva procjena, kriva riječ, usijana glava, nepromišljeno obećanje, neprimjetno popuštanje nekoj slabosti, strasti ili ovisnosti. Koji puta, uz najbolju namjeru, baš i ne znamo, jesmo li na pravom putu. Međutim, u jednome nećemo nikada pogriješiti. U tome da činimo dobro. Besplatno, iskreno, velikodušno, dobronamjerno, s ljubavlju. To je put koji nas već ovdje i danas ispunja mirom i radošću. Taj put otvara vrata vječnosti.

Subota petoga tjedna „kroz godinu“ (Mk 8,1-10)
Koliko kruhova imate?

Veliko je mnoštvo slijedilo Isusa već tri dana. Potrošili su svoje zalihe hrane. Valjalo im je pribaviti hrane. Zato Isus pita učenike, koliko kruhova imaju. Oni rekoše: „Sedam“. Spomenimo da je u Isusovo vrijeme kruh je bio veličine manje pogače. Prema tome sedam kruhova je značilo da bi svaki apostol dobio samo po pola, a Isus možda cijeli kruh. Zato tih sedam kruhova za apostole nije bilo spomena vrijedno kada se pogleda sve ono mnoštvo ljudi. Isus ipak kaže neka svi posjedaju, zatim je blagoslovio kruhove i dao učenicima da razdijele mnoštvu. Kako su imali i nešto ribica, poslužili su i to. I bilo je dovoljno za četiri tisuće ljudi!

Sedam kruhova u Isusovim rukama je sasvim dovoljno. Čak su prikupili sedam košara ulomaka. Evo, to je slika. Bog umnaža. Bog nam uvijek daje i više nego što možemo zamisliti. Naravno da u materijalnom smislu imamo sasvim dovoljno, pa i preko toga. Oni koji se žale, redovito imaju veća primanja od većine drugih ljudi. Dakle, imamo sve što nam je potrebno za redovan život. Međutim, Isus nam daje i ono što je puno važnije: svoju milost. On nas je otkupio svojom smrću i svojim uskrsnućem. On nas je učinio dionicima svoje proslave, ona nam otvara vrata nebeskih stanova, on nas čini svojom braćom i sestrama, on nas čini dionicima svoje božanske naravi, on nas smješta tamo gdje je on, u istu nebesku slavu. A što mi zauzvrat činimo? Evo, mi mu dajemo tek sedam običnih kruhova to jest malo naše dobre volje, malo našega iskrenog nastojanja, malo naše suradnje. A on to blagoslivlje i umnaža.

Zato, zahvaljujmo mu svakoga dana. Zato, nastojmo koliko više i bolje možemo živjeti u skladu s tom velikom milošću. Zato nastojmo da svekolik naš život bude Bogu na hvalu. To nas ovdje na zemlji ispunjam mirom i radošću, to nas ispunja nadom da ćemo pjesmu zahvalnicu sa svima svetima pjevati kroza svu vječnost. Dao Bog da tako i bude.