Posrednička molitva (Post 18,20–33)
Mnogi misle da je molitva prosidba, zahvala i pohvala. I to bi bilo to! No pogled na pripovijest Post 18, 20–33 poziva nas učiniti korak dalje. Poruka je da se s Bogom smije razgovarati; kao s prijateljem. Sveto pismo stalno nam poručuje da je Bog za nas poput prijatelja, dapače kao dobri otac. Zašto onda s njime ne razgovaramo kao s prijateljem? To je prva važna poruka pripovijesti Post 18. Bog nije strana, nedohvatljiva veličina, nije neopisiva energija, nego Bog povijesti, jedan o kojemu Pismo govori da je njegova radost stanovati među ljudima. Da se onome, s kojim možemo i moramo računati u našem životu i koji nam želi biti blizak, u vjeri smijemo približiti, poput Abrahama.
To je temeljno i bitno za čovjekovu svijest i rast u vjeri. Taj je pogled kod današnjega čovjeka pao u zaborav, dapače svjesno potisnut. Postanak 18 pripovijeda o Bogu kojemu nije svejedno kako živimo, nego nas poziva na odgovornost i traži račun o načinu života. To čovjek danas nerado čuje. Radije se okrećemo prema onome što nam pruža ugled, moć, užitak, bogatstvo i sreću. Je li to uvijek moguće i ispravno? Pripovijest Post 18 potiče nas dublje uroniti u životnu stvarnost. Bog je Bog ljubavi koji se otvara i nudi čovjeku. No ta ljubav želi biti prihvaćena i uzeta ozbiljno u obzir. Nije svejedno prihvaća li čovjek ponuđenu Božju ljubav ili ne.
Post 18,20–33
20Onda Jahve nastavi: “Velika je vika na Sodomu i Gomoru da je njihov grijeh pretežak. 21Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli tužba što je do mene stigla. Želim razvidjeti.”
22Odande ljudi krenu prema Sodomi, dok je Abraham još stajao pred Jahvom. 23Nato se Abraham primače bliže i reče: “Hoćeš li iskorijeniti i nevinoga s krivim? 24Možda ima pedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto radije nego ga poštedjeti zbog pedeset nevinih koji budu ondje? 25Daleko to bilo od tebe da ubijaš nevinoga kao i krivoga, tako da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo od tebe! Zar da ni Sudac svega svijeta ne radi pravo?” 26”Ako nađem u gradu Sodomi pedeset nevinih”, odvrati Jahve, “zbog njih ću poštedjeti cijelo mjesto.” 27”Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu”, opet progovori Abraham. – “Ja, prah i pepeo! 28Da slučajno bude nevinih pet manje od pedeset, bi li uništio sav grad zbog tih pet?” “Neću ga uništiti ako ih ondje nađem četrdeset i pet”, odgovori. 29”Ako ih se ondje možda nađe samo četrdeset?” – opet će Abraham. “Neću to učiniti zbog četrdesetorice”, odgovori.
30”Neka se Gospodin ne ljuti ako nastavim. Ako ih se ondje nađe možda samo trideset?” – opet će on. “Neću to učiniti”, odgovori, “ako ih ondje nađem samo trideset.” 31”Evo se opet usuđujem govoriti Gospodinu”, nastavi dalje. “Ako ih se slučajno ondje nađe samo dvadeset?” “Neću ga uništiti”, odgovori, “zbog dvadesetorice.” 32”Neka se Gospodin ne ljuti”, on će opet, “ako rečem još samo jednom: Ako ih je slučajno ondje samo deset?” “Neću ga uništiti zbog njih deset”, odgovori.
33Kad je Jahve završio razgovor s Abrahamom, ode, a Abraham se vrati u svoje mjesto.
Borba s Bogom
Abraham se bori s Bogom. Riječ je o iskonskom ljudskom pitanju: kako može pravedni Bog, koji je Sudac svega svijeta (r. 25), iskorijeniti i nevinoga s krivim (r. 23)? Ne bi li Bog trebao, da spasi nevine, odustati od uništenja grada upala u teške grijehe? To je pitanje koje progoni Abrahama. Ovdje nije riječ o molbenici za Sodomu, gdje u razgovoru ništa na to ne ukazuje, ni sadržajno, ni formalno.
Nakon što je Abraham ostao stajati pred Bogom (r. 22b), koristi priliku da Sudcu svijeta iznese problem koji ga muči. Polako i oprezno, sve hrabrije i hrabrije, Abraham iznosi svoju molbu u obliku pitanja – čak računajući da će biti krivo shvaćen – želi se umiješati u Božji plan spasenja. U šest navrata postavlja pitanja (r. 23–25; 27–28a; 29a; 30a; 31a; 32a) i Bog mu strpljivo daje za pravo na svako pitanje (r. 26; 28b; 29b; 30b; 31b; 32b).
Prvi tijek razgovora (r. 23–26)
Abraham se primiče Gospodinu (r. 23a) kako bi mu postavio pitanje koje ga muči. To je prvi put da čovjek u razgovoru s Bogom ne odgovara na pitanje, nego počinje razgovarati: Hoćeš li iskorijeniti i nevinoga s krivim? (r. 23b). Pragmatično pitanje stoji kao natpis iz kojega treba razumjeti sve što slijedi. Abraham ne ide za time da odgodi kažnjavanje cijele zajednice zbog maloga broja nevinih. Zadnji redak gdje Abraham govori, unosi jasnoću: može li Gospodin doista ubiti nevinoga kao i krivoga, tako da i nevin i krivi prođu jednako? Zar da ni Sudac svega svijeta ne radi pravo (r. 25)? Retoričko pitanje u r. 23 i r. 25 daju na znanje za čime Abraham ide: Gospodin kao pravedni sudac ne može tako nešto učiniti. Postavljeno pitanje glasi: hoće li Bog unatoč većini u Sodomi, opterećenoj krivnjom i grijehom, koja je zaslužila uništenje, poštedjeti manjinu od propasti?
Pripovjedač koji je čini se uvjeren da se i u najrazuzdanijem grijehu nalazi još i pravednik, želi reći: budući da Bog pravedne ne želi jednostavno uništiti sa zločincima, neće uništiti cijelo mjesto. Doduše, kao Sudac cijeloga svijeta ne može jednostavno previdjeti stvarni grijeh. Oproštenje se ovdje ne događa slijepo i ne obazirući se na krivnju, nego upravo i u pogledu grijeha i smrtne propasti. Time što Gospodin izuzima mjesto iz zarobljenosti grijehu mnogih, poštedio je zajedno s mjestom također većinu njegovih grešnih stanovnika od propasti. Dakle, Bog oproštenje mnogima čini ovisnim o pravednosti manjine. Kako malena mora biti skupina pravednika zbog čega će biti zajamčeno oproštenje? Abraham počinje s brojem od 50 pravednika (r. 24). Pedesetnici u vojnom smislu čine podskupinu unutar velike skupine (usp. Izl 18,21.25). Gospodin potvrđuje: 50 pravednika dostatni su da oprosti grešnom gradu (r. 26.). No može li se u gardu Sodomi pronaći 50 pravednika?
Drugi tijek razgovora (r. 27–28)
Abraham je svjestan osjetljivosti svojeg razgovora s Gospodinom (Adonai). Čini mu se skoro suviše odvažnim iz vlastite pobude tražiti i pokušati razgovarati s Gospodinom, svetcem Izraelovim. Konačno, Abraham je svjestan da je samo prah i pepeo (r. 27). Neformalni način govora (usp. također Job 30,19; 42,6; Iz 40,5) ističe ovdje posebno Božju veličinu i svetost.
Abraham računa da bi pedesetorici mogla nedostajati petorica pravednika. On je branitelj pravednosti. I nije se razočarao u Gospodinovu spremnost oprostiti.
Treći do šesti tijek razgovora (r. 29–32)
U četiri daljnja pokušaja Abraham se služi hipotetskim brojem pravednika bez daljnjih tumačenja. Polazi od 5 manje od 50 pravednika, a zatim umanjuje svaki put za 10 da bi završio razgovor s molbom: ako ih je slučajno ondje samo deset? (r. 32). Pri tome preuzima iz Gospodinova odgovora natuknicu naći (r. 29; također 30. 31. 32). Gospodin odgovara kratko i jasno: neću to učiniti (to znači uništiti: r. 29. 30), i to zbog četrdesetorice (r. 29), zbog dvadesetorice (r. 31), zbog njih deset (r. 32). Kod 4. i 6. pokušaja Abraham upućuje umirujući oblik: neka se Gospodin ne ljuti (r. 30. 32), dok u 5. pokušaju ponavlja svoje nedostojno zauzimanje iz r. 27: evo se opet usuđujem govoriti Gospodinu (r. 31).
Gledano u cjelini, u Post 18 najavljena je Božja pravednost, ali također Božja ljubav i spremnost opraštanja. Božje obraćanje ide tako daleko da se Gospodin od Abrahama daje podsjetiti na svoje vlastite odlike: (pravedni) Sudac svega svijeta (r. 25), kad je riječ o tome da se prijeti propašću pokvarenome gradu (usp. r. 17. 20. 21). Abraham se zauzima za ograničenje pravedne kazne zbog božanske pravednosti, koja ne može dopustiti da pravedni budu zajedno uništeni s krivima (r. 23–32). Gospodin prihvaća ovo ograničenje, premda grešna većina biva pošteđena kazne zbog pravedne manjine.
U Postanku 18 razrađena teološka mjesta pošteđivanja grešnika i odustajanja od pravedne kazne bacaju svjetlo na zastupničku patnju trećega Božjeg pravednika (Iz 53). Izaija 53. poglavlje razrađuje veliku perspektivu nade da će mnogi biti spašeni po pravednikovu trpljenju, upravo radi toga jer je pravedan. U promišljanju slike o patnji, o neizmjernoj Božjoj spasenjskoj volji, pojavljuje se konačno sam Isus Krist koji nevin na sebe preuzima smrt i otkupljenje za mnoge, predaje svoj život kao otkupninu (Mk 10,45), da bi snagom uskrsnuća uništio moć grijeha (usp. Rim 6,9; 1 Kor 15,54s).
