Kopajući vlastiti grob
Stranac[1] je, ulazeći u samostan, opazio neobičan prizor: mlada žena, u seljačkom odijelu, obujmila noge stasita redovnika, zahvaljivala i plakala. Do nje je stajala prestrašena djevojčica od nekih sedam-osam godina. Redovnik, sredovječna izgleda, u bijelu habitu, guste, potpuno bijele kose, nastojao je uvjeriti ženu da ga pusti na miru jer ga čekaju druge osobe koje žele s njime razgovarati. Žena nije popuštala, glasno je zahvaljivala i još čvršće njegove noge obujmila.
– Dosta! Dosta! – počeo je vikati redovnik. – Nije to moja zasluga, ženo! Sve to čine dobri, milosrdni ljudi. Ja sam samo posrednik.
– Ali da nema vas, fray Carlos, tko bi se sjetio mene i moje Anabele?
– Zar ne vidite da smetamo ljudima u prolazu? – govorio je redovnik i nastojao da je se riješi.
Stranac je sve to promatrao, a onda je odlučio da pomogne redovniku. Prigne se, dohvati snažno ženu i pridigne je. Rekao joj je nekoliko utješnih riječi, ali njegov je španjolski zvučao strano tako da se žena najednom trgnula iz njegovih ruku i povikala:
– Tko ste vi da me dirate? Ja sam poštena žena.
Fray Carlos joj rastumači da je Stranac svećenik, koji je također spreman da joj pomogne. Došao je naučiti španjolski i upoznati naše prirodne ljepote.
– Oprostite – govorila je već smirenije. – Po vašem izgovoru mislila sam da ste i vi iz onih stranih brigada koje su se borile na Sjeveru. Prokleti bili!
Otac Carlos predade zaplakanoj ženi omotnicu, koju ona naglo turi u njedra, a djevojčica preuzme vrećicu s namirnicama koju joj je dao redovnik.
– Čudan prizor – govorio je Stranac na njemačkom jeziku. Otac Carlos mu rastumači, također na njemačkom, o čemu se radi.
– Duga, duga i tužna je to priča – započeo je fray Carlos i povukao Stranca u svoju sobu.
– Ovdje ćemo mirnije razgovarati – govorio je, miješajući španjolski s njemačkim. Strancu je to bilo drago, jer je zato i došao u ovaj grad: da nauči španjolski i otputuje u Južnu Ameriku na novu dužnost. Zanimalo ga je gdje je fray Carlos naučio njemački.
– Prije građanskoga rata[2] mnogi su od nas bili poslani na studije u Njemačku, a neki u Švicarsku. Htjeli smo staviti našu izobrazbu na čvrste noge, kako se ono kaže.
– Nije se radilo samo o teologiji i filozofiji nego i o psihologiji, sociologiji, prirodnim znanostima i slično. Dosta je spomenuti poznatoga oca Albina,[3] biskupa u Córdobi koji je napisao dosta članaka i knjiga o društvenim problemima, a svoje teorije ostvario izgradivši veliko naselje za radnike koje se i danas zove Población Fray Albino. Ne želim nabrajati psihologe, povjesničare filozofije, pastoralne djelatnike, koji su naobrazbu nadopunili u Njemačkoj. Među njima sam bio i ja. Mene je, nažalost, građanski rat dotukao tako da jedva mogu nešto dobra učiniti ispovijedajući i propovijedajući. Ali za znanstveni rad više nisam sposoban.
Stranac je opazio da bi otac Carlos bivao sve nervozniji netom bi se sjetio građanskoga rata. Obrve bi mu se naglo počele tresti, a ruka kojom je vadio cigaretu, podrhtavati. Zapalio bi cigaretu, povukao par dimova, a onda bi cigaretu nervozno gasio u pepeljari. Učinio je to nekoliko puta, a onda se naglo digao mašući spuštenim rukama i vrteći glavom.
– Oprostite – reče – nisam vam ponudio cigaretu.
– Ne pušim, Oče! Najljepša vam hvala! Želio bih ipak znati nešto o vašim doživljajima za vrijeme građanskoga rata. Koješta su mi redovnici pričali, ali bi mi bilo drago čuti to iz vaših usta.
Fray Carlos se uznemirio. Sjeo je i ponovo posegnuo za cigaretama.
Stranac je počeo govoriti svojim nesavršenim španjolskim jezikom moleći ga da ispravi njegove pogreške. Fray Carlos se nasmiješi i reče: „Tako sam ja molio moje Švabe, ali vi već vladate dobro gramatikom i rječnikom. Miješate, doduše, španjolski s talijanskim, ali i to će proći, a jednoga dana, prorokujem vam, dogodit će se obrnuto.“
Stranac se od srca nasmijao njegovoj opaski, ali je ustrajao da mu fray Carlos ispriča svoj život.
– E, pa kad ste navalili, reći ću vam sve ali ukratko, veoma ukratko. Kaže se da mrtvi ne govore, a ja sam bio mrtav, bar za druge, iako ne za dragoga Boga.
Htio je zapaliti novu cigaretu, ali je odustao. Možda da Strancu ne bude neugodno.
– Bilo je korizmeno vrijeme, a ja slovio kao dobar propovjednik (tu se podrugljivo nasmijao), pak me starješine poslaše na Sjever k nekom starom župniku, koji je obilato pomagao ovaj samostan. Bio je to zanimljiv čovjek, staroga kova, koji me je odmah upozorio da pazim na svaku riječ, jer da u crkvi ima i bijelih i crvenih i crnih i žutih. Bijeli su obični vjernici, crveni i crni politički protivnici, a žuti doušnici. Kasnije sam se uvjerio da je starac bio savršeno upućen u prilike svoje župe.
Jednoga je predvečerja pokucao na vrata župnoga stana neki dječak i obavijestio župnika da u susjednom selu traže svećenika, jer je netko na umoru.
– Muško ili žensko? – strogo zapita stari župnik.
– Što ja znam – odvrati otresito dječak.
– Ne znaš, a znaš da je na umoru! – izdere se župnik. – Poruči umirućem da me pričeka do jutra! – Gubi se!
Dječak se nije micao.
– Sve sam to slušao i čudio se postupku staroga župnika – govorio je fray Carlos. – Predbacio sam mu da je ipak bio prestrog s dječakom. Povukao me u kuću, a dječaku naredio da sjedne na stepenice. Potiho mi je tumačio da u susjednom selu, gdje on svake druge nedjelje služi sv. Misu, postoji crkvenjak koji dođe javiti ako je netko teško bolestan. Dječak mu je sumnjiv. „On ti je sigurno od crvenih“ – šapne mi u uho.
– Od crvenih ili crnih – rekoh – ne smijemo bježati, pogotovo ako je netko na umoru. Idem ja, pak što bude!
– Ne idi, čovječe! Čekaj do jutra! – zaustavljao me župnik.
– Možda će sutra biti kasno za umirućega – odgovorih.
– Ili za tebe, testarudo (tvrdoglavče)! U susjednoj crkvi imaš sve što treba za umiruće. Idi ravno, izbjegavaj šumu!
Putem mi je dječak govorio tko je bolestan i kako se zove. Raspričao se o umirućoj ženi koju on dobro poznaje. Kad sam ga ukorio što to nije htio reći župniku, reče: „Ionako mi ne bi vjerovao. On ima povjerenja samo u onoga pijanoga zvonara koji ga okrade kad god mogne. Odakle zvonaru novac za piće?“
Hodali smo tako više od pola sata. Dječak je poznavao okolna sela i tumačio čime se ljudi bave. O politici ni riječi. Najednom se sjetih župnikovih riječi: „Izbjegavaj šumu!“, a već smo bili u njoj. Zapitah dječaka zašto je skrenuo s puta, na što on mirno odgovori: „Kroz šumu, poprječnim putem, stižemo začas u selo. Ne bojte se! Nema u šumi ni vukova, ni divljih svinja.“
I doista nakon desetak minuta nađosmo se na kraju šume. Pred nama nije bilo nikakva sela nego golemo pusto polje, uokvireno u daljini hrastovim stablima.
Dječak je pjevuckao i šibom tjerao leptire koji su mu dolazili ususret.
– Ne vidim ni sela ni crkve – upozorih dječaka.
On ne odgovori, nego stavivši prste na usta, počne zviždati.
– Stigli smo, reverendo! – reče pobjedonosno. U taj čas izviri iz zasjede četa naoružanih ljudi u seljačkim odijelima s nekakvim crvenim oznakama na šeširima.
– Dobro nam došao, frailuco (fratrić) – posprdno se oglasi jedan od njih s oznakama časnika. – Dugo smo čekali na tebe, švapski doušniče!
– Nisam ničiji doušnik. Ne bavim se politikom. Španjolac sam kao i vi, gospodine – odgovorih.
– Onda si republikanac kao i ja.
– Rekoh vam da se ne bavim politikom, gospodine!
Netko me kundakom udari u leđa.
– Moraš reći mi teniente (poručniče), a ne: gospodine. Nema više gospode! – oglasi se vojnik koji me udario kundakom.
Teniente se bio povukao i razgovarao s vojnicima. Slutio sam da se radi o meni. I doista nakon nekoliko minuta on se vrati, a s njime i dva vojnika s lopatama.
– Da vidimo znaš li obrađivati zemlju. Daj mu lopatu pa neka iskrči onoliko zemlje koliko mu treba da u nju legne – rugao se teniente i označio odakle dokle moram kopati.
Priznajem da nisam seljačko dijete i da mi nije išlo od ruke to kopanje.
– Brže, brže, fraile! – derao se teniente, dok se ostali grohotom smijahu.
– Bar će mu se smanjiti barriga (trbušina) – veselo je dobacio dječak, moj pratilac.
Kad je teniente vidio da sporo kopam, naredio je dvojici vojnika da mi pomognu, jer da oni uskoro moraju u pokret. Zatim mi reče:
– Žuri nam se, fraile, jer se spušta mrak, a mi bismo htjeli da ti što prije usneš svoj najljepši san.
Jama je bila iskopana. Prisilili su me da legnem i da se odmah dignem. Oglasi se teniente:
– Prije spavanja izmoli svoje molitve! Moli naglas Očenaš!
Oblio me znoj. Znao sam što me čeka. Kad sam molio: „Oprosti nam duge naše kako i mi opraštamo dužnicima našim“, teniente me prekine:
– Dakle nam opraštaš, zar ne fraile? Plemenito je to čuti od tebe. A sad ponovno siđi u jamu i legni!
– Ali, teniente, ja sam nevin. Nikome nisam ništa zlo učinio.
– Šuti! Dovoljno je da si fraile (fratar), a to znači: izrabljivač naroda. Legni i šuti! U paklu đavli razgovaraju njemački. Bit će ti veoma ugodno.
Kako ja nisam htio sići u jamu, zgrabiše me vojnici i silom strpaše u nju.
Teniente je već bio naredio dvojici vojnika da upere revolvere u moju glavu. Naredio im je da čekaju njegov znak.
U taj čas začuje se pucnjava s mnogih strana. „Fašisti“ opkoliše republikance. Iz jame sam mogao vidjeti tenientea kako maše rukama i daje naredbe. Najednom i on padne, pogođen metkom u glavu. Nastade tajac. Čuo sam samo kako se iz daljine približavaju nečiji koraci.
– Ne pucajte više! – vikao sam iz svoga groba.
Neki se vojnik, mislim da je bio časnik, približio jami i začuđen upita:
– Što vi, pak, radite u jami?
– Molim za dobru, svetu smrt, koja me je mimoišla.
Pružio mi je ruku da se pridignem. Stresao sam zemlju sa svoga habita i ispričao mu potanko cijeli slučaj. Oko njega su se već bili okupili vojnici. Nisu se mogli dosta načuditi. Netko me je zapitao koliko imam godina.
– Trideset – odgovorih.
– I tako sijed s trideset godina?
Nisam znao da sam od straha pobijelio. Prodrmao sam kosu da ispadne s nje prašina, ali ispadali su grumeni zemlje. Pogledao sam uokolo, a to sve leš do leša. Opazio sam i tijelo dječaka.
– Taj me je doveo u zamku – rekoh časniku. Šteta, još je veoma mlad. Baš mi ga je žao. Do njega je ležao mi teniente.
Časnik zapovjedi da njega i dječaka polože u jamu u kojoj sam ja ležao. Kasnije, mnogo kasnije, doznao sam da su to bili otac i sin.
Eto, to vam je ukratko moj slučaj. A što sam proživljavao u tim časovima, to vam ne treba opisivati. Imate dovoljno mašte da se uživite u moje stanje.
– A ona žena i djevojčica? – zapita Stranac.
– To je žena mrtvoga tenientea i majka ustrijeljena dječaka. Doznao sam za njih preko staroga župnika koji mi je opisao bijedu u kojoj su živjele. Ponudio sam da budem njihov zaštitnik. To mi nije teško jer imam dosta imućnih prijatelja među vjernicima. Ta žena svakoga mjeseca dolazi k meni da mi zahvali, iako ja to ne želim.
Uzdahnuo je duboko i smireno rekao:
– Nadam se da nikomu ne ćete pričati o mom slučaju kad napustite našu zemlju – rekao je na kraju razgovora.
– Ne ću dok budete živi – obeća Stranac.
Rajmund Kupareo
Danica 1992: Hrvatski katolički kalendar, Zagreb, 1991., str. 118–122.
[1] Prirediteljska napomena: Stranac u ovoj pripovijesti je fr. Rajmund Kupareo, koji je bježeći pred komunističkom strahovladom iz Jugoslavije, Mađarske i Čehoslovačke, preko Njemačke, Nizozemske, Belgije i Francuske, stigao u Španjolsku, a iz nje kasnije u Čile. Evo nadnevaka njegove odiseje: Zagreb 1. I. 1947., Beograd 3. I. 1947., Budimpešta 5. I. 1947., Bratislava 5. I. 1947., Olomouc 6. I. 1947., Prag 21. I. 1947., Jablona (Jablonné v Podještědí, Deutch Gabel) 20. V. 1947., Košice 30. VIII. 1947., Nürnberg 31. X. 1947., Köln 1. XI. 1947., Amsterdam 1. XI. 1947., Nijmegen 1. XI. 1947., Sjeverno more 6. XI. 1947., Den Haag 22. XII. 1947., Rotterdam 2. I. 1948., Brussel 11. III. 1948., Louvain 14. III. 1948., Pariz 15. III. 1948., Madrid 2. IV. 1948., Santiago de Compostela 31. VIII. 1948., Vigo 2. VIII. 1949. i Santiago de Chile 18. V. 1950.
[2] Prirediteljska napomena: Španjolski građanski rat trajao je od 1936. do 1939.
[3] Prirediteljska napomena: Albino González Menéndez-Reigada (1881.–1958.), tenerifski (1924.–1946.), pa córdobski biskup (1946.–1958.)
