Što je stvorilo Zapad
Kako bismo trebali živjeti u ovom vremenu i na ovom prostoru?
Jedna od zamisli koja se na Zapadu uzima zdravo za gotovo jest zamisao ljudskoga dostojanstva. Nije uvijek bio slučaj da su se ljudi smatrali vrijednima na temelju toga tko su. Često čujemo da je demokracija došla od Grka. Ali to nije bila demokracija za sve; bila je za neke. Bila je za bogate. Bila je za muškarce. Nije bila za etničke manjine. Nije bila za žene.
Dakle, odakle dolazi zamisao o sveopćem ljudskom dostojanstvu? Ateisti (osobito dvojica istaknutih) imaju iznenađujući odgovor na ovo pitanje. Kažu da dolazi iz kršćanstva.
Friedrich Nietzsche (1844.–1900.), čovjek poznat po izjavi „Bog je mrtav“, priznao je da je ljudsko dostojanstvo rođeno iz kršćanskoga ideala – samo što je smatrao da je taj ideal loš. Kršćanstvo je bilo znak i pokazivanje slabosti priznavajući da svi, uključujući sakate, stare ili nemoćne, nekako imaju isto dostojanstvo kao i ostali ljudi.
Drugi je francuski filozof Luc Ferry (rođen 1951.). U knjizi Kratka povijest misli Ferry navodi kršćanstvo kao svjetonazor koji se odvojio od grčke ideje jednakosti (za neke) te tako uveo modernu demokraciju. Dok su Grci određivali ljudsku vrijednost prema obdarenostima i stanju moći, kršćanstvo je vjerovalo da je vrijednost svakoga ljudskoga bića istovjetna, bez obzira na značajke. Primijetio je i da društva s dubokim korijenima u kršćanstvu imaju najbolji uspjeh u izgradnji demokracija.
Kako je Ferry rekao, kršćani su znali nešto iznutra sržno što su drugi svjetonazori ignorirali – da su ljudi stvoreni na sliku i priliku Božju.
Deklaracija o neovisnosti Sjedinjenih Američkih Država od 4. srpnja 1776. kaže:
„Mi držimo ove istine samorazumljivima: da su svi ljudi stvoreni jednakima.“
Ali na koje se određenje „jednakih“ to odnosi? Kada opet kada budete u prepunoj prostoriji, pogledajte oko sebe i vidite koliko je samorazumljivo da su svi jednaki. To uopće ne će biti samorazumljivo! Ljudska bića ne dijele potpuno iste značajke izvana. Stoga, jednakost mora biti nešto što svi dijelimo iznutra. A jedina vjeroispovijest, jedini svjetonazor koji temelji ljudsko dostojanstvo – i temeljio ga je kroz povijest – tako da se primjenjuje na sve ljude, jest zamisao da su ljudi stvoreni na sliku i priliku Božju.
Nemojte me krivo shvatiti, to je ideal. U američkom pothvatu to nije bio ostvareni ideal. Mnogo je toga bilo isključeno iz kategorije jednakosti i ljudskoga dostojanstva zbog predrasuda, diskriminacije i vrjednota koje su uvezene iz drugih religija i drugih svjetonazora osim kršćanstva.
Pa ipak, utjecaj zamisli jednakosti bio je središnji za jezgru zapadne uljudbe. Ali velike svjetske uljudbe više ne postoje. Što nas navodi na pretpostavku da će zapadni svijet imati drukčiju sudbinu? Kao što Os Guinness (rođen 1941.) kaže, mi smo uljudba rezana cvijeća. Odsječeni smo od onih ideala i istina koje su produševljavle zapadni svijet, koje su ga oživjele i dovele do njegova procvata.
Među njima je najvažnije razumijevanje što znači biti čovjek. Naša vrjednota više nije iznutra, ono što jesmo, nego se temelji na bilo kojoj kakvoći ili značajkama koje imamo – ili, kako se ističe posljednjih desetljeća, na našoj sposobnosti da sami biramo svoju sudbinu, posebno kada je riječ o spolnosti.
Uljudbe, kada su otrgnute od tih ideala i tih sila, na kraju će izblijedjeti, uvenuti i propasti kao cvijeće koje je otkinuto od korijena. Os Guinness kaže da civilizacije u tom stanju imaju tri puta.
Prvi je preporod – ponovno prianjanje i predanost tim idealima, i život će ponovo strujiti kroz tu uljudbu. Drugi je revolucija, gdje potpuno drukčiji skup ideala, od kojih svi nisu dobri, preuzima vlast i gura uljudbu naprijed. Ali najčešća sudbina uljudaba rezana cvijeća jest da jednostavno nestanu.
Kakva je budućnost zapadnoga svijeta? Nemoguće je reći. Nemam pojma hoće li ovo biti Wilberforceov trenutak Williama Wilberforcea (1759.–1833.), vođe pokreta za ukidanje atlantske trgovine robljem, koji je vidio plodove svoje poslušnosti Bogu prije smrti, ili trenutak Dietricha Bonhoeffera (1906.–1945.), koji to nije ugledao. Obojicu je Bog pozvao u određene trenutke u vremenu. Bili su pozvani na život utjecaja i govorenja istine. I bez obzira na uspjeh njihovih raznih napora i dalje su bili pozvani u taj trenutak kao djelatnici ponovne uspostave i obnove.
I mi smo. Pitanje na koje moramo odgovoriti jest kako bismo trebali živjeti u ovom vremenu i na ovom prostoru? Što civilizacijski trenutak u kojem se nalazimo znači za ljude vjere? Kako se Bog danas služi hrabrošću onih koji su, unatoč velikom protivljenju i posljedicama, spremni govoriti istinu da bi nadahnuo mnoge druge?
John Stonestreet
