Imena ljudi i mjesta dokazuju istinoljubivost Evanđelja
Predavanje profesora Petera J. Williamsa (r. 1970.) vrlo dobro objašnjava kako je moguće dokazati da su evanđelja napisali očevidci – na temelju učestalosti imena osoba i mjesta. Samo oni koji su dobro poznavali činjenice mogli su biti toliko precizni. To je nešto što, primjerice, apokrifna evanđelja nisu.
Pozorni čitatelj istaknuo je i preveo vrlo zanimljivo predavanje koje je profesor Peter J. Williams, od 2007. ravnatelj Tyndal Housea, poznatoga istraživačkoga središta za biblijske studije u Cambridgeu, održao 2011. u Teološkoj knjižnici Lanier u Teksasu. Predavanje pod naslovom New Evidences the Gospel were based on Eyewitness Accounts („Novi dokazi da se evanđelje temelji na iskazima očevidaca“) (video na engleskom ovdje), kasnije je ponovno tiskano i prevedeno na francuski u Les Nouvelles, tromjesečnom biltenu Udruge „Jean Carmignac“ (brojevi 58–65, dostupni ovdje).
Njegovo izlaganje tumači nekoliko poglavlja iz knjige Jesus and the Eyewitnesses. The Gospels as Eyewitness Testimony („Isus i očevidci: Evanđelja kao svjedočanstvo očevidaca“, 1. izdanje 2006., 2. prošireno izdanje 2017.) profesora Richarda Bauckhama (r. 1946.), stručnjaka za Novi Zavjet, višega znanstvenika u Ridley Hallu u Cambridgeu i gostujućega profesora na Zavodu sv. Melita u Londonu. Ta poglavlja nude iznimno zanimljivu raščlambu vlastitih imena ljudi i gradova koja se spominju u četiri evanđelja.
Williams ističe kako postotak raširenosti imena navedenih u četiri Evanđelja odgovara postotku istih imena u Svetoj zemlji od 330. prije Krista do 200. godine poslije Krista. Prema popisu židovskih imena iz navedenoga razdoblja, koji je sastavio Tal Ilan, profesor židovskih studija na Sveučilištu u Berlinu u Lexicon of Jewish Names in the Late Antiquity („Leksikonu židovskih imena u kasnoj antici“), na temelju novozavjetnih spisa, svitaka s Mrtvoga mora, djela Josipa Flavija, grobnica, tekstova pronađenih u Masadi i drugih rabinskih spisa, moglo se, primjerice, utvrditi da imena Šimun i Josip, koja su najraširenija, s udjelom od 15,6 %, u evanđeljima i Djelima apostolskim odgovaraju 18,2 % spomenutih osobnih imena. Drugim riječima, u to vrijeme, 16 od 100 ljudi nosilo je ta imena, a ta vjerojatnost potvrđena je u Novom Zavjetu, gdje ih je 18 od 100. Nadalje, devet najčešćih muških imena (više od 41 %), prema tom Leksikonu, obuhvaća 40 % imena spomenutih u Novom Zavjetu.
Stoga je to značajka krajnjega realizma evanđeljâ, čija se vrijednost može dodatno cijeniti ako uzmemo u obzir još jedan detalj. To je prisutnost fenomena razdvojbe (višeznačnosti), koji otkriva evanđelistovu brigu da za svoga čitatelja razlikuje likove koji su nosili isto ime. Evanđelja nude višeznačnost upravo za ona imena koja su bila među najčešćima u Svetoj zemlji, dok ne nalazimo dodatne odrednice za ona imena koja su bila manje uobičajena. Slučajevi razdvojbe pojavljuju se, primjerice, s imenom „Šimun“, koje je navedeno kao „Petar/Kefa“, ili „Revnitelj/Kananaj/Kananajac“, ili „gubavac“, ili čak „iz Cirene“. A da ne spominjemo Mariju, najčešće žensko ime i u Leksikonu i u evanđeljima, koja se navodi kao „iz Magdale“, ili „Kleofina“, ili „majka Jakova i Josipa“…
Međutim, razdvojbe ne postoji u slučajevima Filipa i Bartolomeja, koji se zapravo pojavljuju tek na 61., odnosno 50. mjestu na popisu najčešćih imena. Je li to potankost? Da, ali potankost koja ukazuje na to da su evanđelisti ispričali istinitu priču, nudeći primatelju pojašnjenja koja bi bila potpuno „prirodna“ onima koji su vidjeli i čuli, ali koja bi, naprotiv, izložila krivotvoritelja mogućnosti proturječja. Svakako, kanonska evanđelja ne sadržavaju sumnjiva izvješća, temeljena na izblijedjelim sjećanjima, a kamoli izmišljena; u tom slučaju, bilo bi bolje da ostanu prilično nejasni. Osim ako pisci evanđelja nisu započeli svoja izvješća statistikama popisa imena svoga vremena, kako bi „izmislili“ na tako genijalan način da skriju i najmanje tragove svoje prijevare…
Drugi vid od velikoga zanimanja odnosi se na porabu imena Isus/Jošua. U spomenutom Leksikonu pojavljuje se kao šesto najčešće rabljeno ime. Doista, evanđelisti izvješćuju da Ga mnoštvo naziva tako što Mu mijenja dvosmislenost imena. Ne zovu Ga jednostavno Isusom, jer su mnogi ljudi nosili to ime, nego Ga razlikuju dodajući „Nazarećanin“, „Galilejac“, „prorok“, „zvani Krist“ itd. To je važan detalj koji još jednom ističe realizam pripovijesti: Isus se u to vrijeme morao razlikovati od mnogih Isusa ili Jošua koji su još uvijek živi.
Dodavanje pridjevka „Krist“ kao razdvojbe praktički ne postoji u četiri Evanđelja. Namjesto toga ono se nalazi u odnosu na prijepore i ispovijedanja vjere o tome je li On pomazanik, Gospodinov izaslanik kojega je Izrael čekao. Evanđelisti Ga zovu jednostavno Isusom (osim, kao što smo vidjeli, kada izvješćuju o više njih toga imena). Nasuprot tomu, ime „Krist“ češće je u nekršćanskim spisima – kao što su, primjerice, oni Plinija Mlađega ili Josipa Flavija –, u poslanicama svetoga Pavla i u apokrifnim spisima. Tu neobičnost Williams sažima ovako:
„Vrlo rano ime ‘Krist’ postalo je prevladavajuće, iako je ‘Isus’ bilo izvorno ime. Stoga se mora zaključiti da bi, da su evanđelja napisana kasnije, i ona mogla i trebala izbjegavati porabu riječi ‘Isus’, koju, međutim, ispravno navode i koriste. S druge strane, skupine daleko od podrijetla kršćanstva vrlo lako je izostavljaju, kao što je slučaj s Petrovim i Marijinim evanđeljem.“
Ne samo vlastita imena ljudi, nego i imena naselja pokazuju evanđelistovu bliskost sa zemljopisnom zbiljom u kojoj se odvija Isusov zemaljski život. Četiri evanđelja spominju 12–14 različitih mjesta, očito najčešće Jeruzalem (66 puta), pa Nazaret (21) i Kafarnaum (16). Usporedba s apokrifima posebno je poučna. Zapravo, ti spisi nikada ne imenuju svetozemaljska naselja, s jedinom iznimkom Evanđelja po Filipu koje navodi Jeruzalem i Nazaret te imena Petra i Spasitelja. Williams tumači:
„od svih ispravno raspoređenih imena gradova u prvih šesnaest apokrifnih evanđelja i glavnih ulomaka nalazimo samo jedno, a to je Jeruzalem, glavni grad cijeloga kraja. To, mora se priznati, sigurno nije pokazatelj dobroga zemljopisna poznavanja. Naprotiv, naša četiri evanđelista spominju ne samo imena gradova, nego i imena mjesta poput ‘Golgote’, imena rijeka itd.“
Evanđelisti donose i pojedinosti o tim gradovima: nalaze li se na obalama Galilejskoga mora (Matej 4, 18; 15, 29; Marko 1, 16; 7, 31; Ivan 6, 1), Genezaretskoga jezera (Luka 5, 1), Tiberijadskoga mora (Ivan 6, 1; 21, 1) – kako ga je tko već zvao; ide li se do tih gradova gore ili dolje, nalaze li se s one strane rijeke Jordana itd.
Apokrifi praktički predstavljaju istinsku i vlastitu potvrdu vjerodostojnosti četiriju evanđelja, nedvosmislenost njihove istinoljubivosti, „jer nam pokazuju što bi se dogodilo da su autori izmislili svoje priče“, navodeći samo oskudne ili potpuno izostavljajući precizne zemljopisne odrednice, jednostavno zato što ih ne mogu prenijeti, ako su vremenski i/ili zemljopisno udaljeni od povijesnih događaja. Nasuprot tomu, izračunano je kako se u kanonskim evanđeljima pojavljuje 4,6 do 4,9 imena mjesta na tisuću riječi, što pokazuje visoku učestalost tih pojedinosti, kao i bitnu podudarnost četiriju evanđelja u usporedbi jednoga s drugima.
Budući da se krivotvoritelj prepoznaje upravo u potankostima, evanđelisti mogu mirne duše biti oslobođeni.
