Okolnosti u pravom svjetlu
„U najcrnjoj zemlji raste najljepše cvijeće, a među stijenama put neba se diže najviše i najjače drveće“ (Holend). U vrlo nepovoljnim okolnostima odgojili su se mnogi velikani, a u povoljnim su okolnostima mnogi zakržljali. Čovjek živi u vremenu i prostoru, a pojedinac nosi u sebi nesvedivu raznolikost od svakoga drugoga čovjeka. Znači li to da okolnosti igraju „svemoguću“ ulogu, da imaju vrhovnu riječ kad hoćemo nekoga kvalificirati dobrim ili zlim? Hoćemo li potpisati mišljenje da je moral, koji se ne ravna potpuno po situaciji, po prolaznoj konkretnosti, po historijskim prilikama, samo „apstrakcija“ i „maska“? Ne, ali ćemo okolnostima dati važnost, jer kao što nije dovoljno da čovjek bude živ nego je potrebito da posjeduje sve tjelesne organe, da bude potpun, tako je potrebito da ljudski čin bude potpun, u skladu sa svim okolnostima koje mu daju potrebitu puninu.
Koje su to okolnosti?
25. Ako je uvažena osoba u javnosti počinila nešto nevaljala, to je teže nego li da je to isto učinio koji uličar. Ocjenjuje se naime okolnost tko; je li tko ukrao puno ili malo, udario drugoga teško ili lako – i te se okolnosti uzimaju u obzir kod ocjene izvedena učinka; onaj je udario svoga oca pred narodom – njegov prijestup uvećan je okolnošću: gdje; mora se računati i na sredstva, npr. da li je netko došao do svoga položaja prijevarom, da li je onaj šef zloupotrijebio svoj položaj; koji je cilj ili motiv potaknuo onoga da krade: bijeda ili luksuz; pita se: kako je sam čin izveden, da li je netko tukao drugoga sadistički ili ne, da li je čin izveden iz naivnosti ili zlobe; treba se osvrtati i na okolnosti kada, a ta je važna npr. kad je dijete stradalo dok je majka bila na zabavi, a dijete ostavila bez nadzora.
Velika je moć okolnosti
26. Cilj ima najveću moć, on je kao „nad-objekt“, tj. poslije nego si uočio objekt ili sadržaj čina, njegov odnos prema naravi ili prema Božjoj volji, odmah pogledaj na cilj, u vidu kojega čovjek radi. Cilj je kao oko u tijelu, a očito je da „ako ti oko oboli, čitavo će ti tijelo biti tamno“ (Matej 6, 23). – Moćne su i druge okolnosti, npr. teže je izdati prijatelja poljupcem nego običnim znakovima izdajstva (Luka 22, 48). – Žarka će ljubav izbrisati više grijeha nego mlitava (Luka 7, 47). – Siromašna je udovica više udijelila nego li oni što su dijelili od viška, jer je ona dala od onoga što je imala za svoje uzdržavanje (Marko 4, 44). Ta se moć okolnosti krije u tome što i one mogu čovjeku postati svjesne i hotične, odnosno mogu pasti pod kvalifikaciju morala.
Ali nije neograničena
27. Čin, koji je po svojoj naravi, po objektu zao, kako smo ga opisali pod br. 22 i 23, nijedna okolnost ne može učiniti dobrim, jer takvom je činu zloća bitna, uvijek ga slijedi. Preobrazna se moć okolnosti na te čine ne proteže. Psovka je uvijek zlo; preljub se ne može ni u kojem slučaju opravdati; mržnja na bližnjega ruši bitnost čovječje društvene naravi.
Kratko rečeno: po naravi zao čin okolnosti ne mogu učiniti dobrim, ali okolnosti mogu indiferentan čin pretvoriti bilo u dobar bilo u zao; dobar čin mogu učiniti boljim: bolje je udijeliti milostinju iz ljubavi prema bližnjemu nego iz osjećaja nježnosti; dobar čin mogu učiniti zlim, npr. davanje milostinje u svrhu zavođenja na zlo pretvara se u zao čin; konačno, okolnosti mogu zao čin učiniti gorim, zato više osuđujemo onoga koji sadistički muči nego li onoga koji samo tuče bližnjega.
Bilješka
Relativizam u moralu niječe da po naravi opstoje dobri i zli čini. Taj je relativizam bitan u tzv. „situacijskoj etici“. U toj „etici“ čovjek je autonomni sudac dobra i zla, i to ne kako ga razum uči, nego kako mu diktira osjećaj u promjenljivoj situaciji. Bučan je refren te teorije: „moral se mijenja“.
Na ovo smo djelomično već odgovorili. Spominjemo još:
a) čovjek je sposoban da u pojedinim slučajevima prosudi što je dobro, što je zlo, ali on svoje prosuđivanje mora uskladiti s višim kriterijima, jer njegov je razum i savjest kao podređeno mjerilo prosuđivanja dobra i zla;
b) ima okolnosti koje unose specifično različit deformitet u čin, npr. bludni čin počinjen s osobom vezanom sakramentom ženidbe nadodaje grijehu protiv spolne čistoće još i grijeh protiv pravednosti, zato Crkva naređuje da se te okolnosti moraju ispovijedati;
c) istina je, ima okolnosti koje umanjuju odgovornost, ali neke čine ne mogu nikada opravdati, jer postoji red objektivnoga morala, neovisan o situaciji ili okolnostima;
d) dapače i čisto materijalni grijeh počinjen iz neodgovorna neznanja, predstavlja neki deformitet, nered;
e) „situacijska etika“ je nauka koju širi materijalistički egzistencijalizam, moralni skepticizam, relativizam, autonomizam i drugi sistemi, koji se ispituju na drugim mjestima.
Jordan Kuničić
Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 29–31.
