Zaslužni ljudski čini
Ovim se ljudskomu činu priznaje najzamašnija dinamika. Kršćanin svoja svjesno-voljna-slobodna djela, učinjena u stanju milosti, analizirana nadnaravnim motivom pretvara u zaslužna djela. Ta su djela kao sila kojom se postiže kraljevstvo nebesko, životna sreća (Matej 11, 12). Vječna je sreća kao nagrada, vijenac pravde, pobjeda.
Uvjet
33. Nadnaravna djela kršćanina postaju zaslužna uz jedan uvjet: da je to Bog obećao, da je naime Bog nekako otvorio kredit za neka djela. A to je Bog doista i učinio.
Tko se ne divi Govoru na gori, kad pojedinim krjepostima Bog obećava posebnu nagradu? Tako za progonstva obećava „veliku nagradu na nebesima“ (Matej 5, 12). Tko bude slijedio Krista na ovoj zemlji u siromaštvu, odricanju od zemaljskih vrjednota, primit će stostruko i na ovoj zemlji i posjedovat će vječni život (Matej 19, 29).
Teolozi uče da kršćanin može zaslužiti vječni život, umnoženje posvetne milosti i slave po strogoj pravednosti, a dar konačne ustrajnosti može zaslužiti ne po strogoj pravdi, nego računajući na Božju darežljivost. Računajući na tu Božju dobrotu ili darežljivost i grješnik može od Boga očekivati milost obraćenja. Isto tako, kršćanin može dobrim djelima zaslužiti drugomu posvetnu milost, računajući, dakako, na Božju dobrotu i darežljivost, a ne na naslov stroge pravednosti. Zakonit je, dakle, i hvalevrijedan običaj sebe preporučili molitvama drugih ili druge činiti dionicima svojih djela zadovoljštine, npr. posta, pokore, nemrsa.
Najviši napon kršćanskoga života
34. Revan kršćanin može reći da on zaslužnim djelima vojuje vojnu, dovršava trku, očekuje vijenac pravde (Druga Timoteju 4, 6–8). Umnažati zaslužna djela, što aktualnije živjeti u Bogu – eto „puta k Bogu“, preko ovoga života kao preko trkališta. Život na zemlji postaje napet, to je „žudno iščekivanje“ objavljenja sinova Božjih (Rimljanima 8, 19). To je onaj Pavlov poklik: „Imam želju umrijeti i biti s Kristom“ (Filipljanima 1, 23).
Čovjek je pozvan da svojim svjesno-voljnim-slobodnim krjeposnim-nadnaravnim-zaslužnim činima dogotovljuje u sebi sliku Božju; još više, da Boga unosi u sva područja života i djelovanja. Tragedija je u tome što čovjek može tom svojom moću samoodređenja stvoriti nered, odvratiti sebe i drugoga od Boga, krenuti putem životne katastrofe. Kršćanin je optirao za pozitivnu ulogu u svijetu: za izgradnju kraljevstva Božjega: kraljevstva istine, ljubavi i mira. On se osjeća dužnim da sam ide k Bogu i da sve vodi k Bogu. Kršćani su „putnici na zemlji… Oni teže za nebeskom domovinom… Bog im je pripravio grad“ (Hebrejima 11, 14–16).
Jordan Kuničić
Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 35–37.
