„Djevica će začeti i roditi sina“
Racionalistički pristup Svetomu Pismu doveo je do poricanja da je Izaijino proročanstvo uistinu takvo. Međutim, pozorno ispitivanje teksta i okružja pokazuje da se znak dan Ahazu doista odnosi na Mesiju koji će doći iz izraelskoga naroda.
Desetljeća racionalističkoga pristupa Svetomu Pismu odlučno su zamrznula osjećaj divljenja pred više od stotinu mesijanskih proročanstava koja postoje u knjigama Staroga Zavjeta. Rijeke tinte napisane su kako bi se a priori opovrgnula mogućnost istinitoga predviđanja budućih događaja, uključujući dolazak Mesije, opravdavajući te tekstove kao ex post najave ili naknadne prerade svetoga teksta. Najviše što se priznalo jest da je prorok zapravo bio čovjek predviđanja, koji je, u svjetlu mudrosti koju je stekao tijekom života, bio u stanju dati uvjerljivo predviđanje onoga što će se dogoditi u bliskoj budućnosti.
Navještaji koji se tiču lika Mesije koga je Izrael iščekivao, to jest mesijanska proročanstva nazočna u svim knjigama Staroga Zavjeta, ostaju međutim uvijek dostupna da zadivljuju i učvršćuju u vjeri one koji im pristupaju slobodna srca i otvorena uma.
Postoji više od stotinu izričitijih tekstova koji se odnose na Isusa iz Nazareta, opisujući mjesto i vrijeme Njegova rođenja, Njegovu božansku osobu i ljudsku narav, njegovo obiteljsko stablo, događaje iz Njegova života, način Njegove muke i smrti i, konačno, nečuvenu činjenicu pobjede nad smrću. Kada bi nam netko pokazao rukopise i sveske koji potječu od srednjega vijeka do modernoga doba, iz raznih dijelova Europe, a sadržavaju desetke naznaka o našoj osobi i našem život, ne vjerujem da bismo ostali toliko ravnodušni.
Pa ipak, Isusova Osoba i Njegov život bili su prorečeni stoljećima unaprijed, u mnogim slučajevima s izvanrednom točnošću. Ali ono što je doista bacilo prašinu bili su pokušaji određenoga judaizma da prikrije značenje tih tekstova, kako u njima ne bi pronašao potvrdu da je Isus uistinu Onaj koga je čekao Izrael. A u novije vrijeme pojavio se gore spomenuti biblijski racionalizam, koji je proricanje proglasio nemogućim.
Slavna žrtva te dvostruke pošasti bilo je poznato proročanstvo sadržano u sedmom poglavlju proroka Izaije: „Evo, djevica će začeti i roditi sina…“
Pisalo se kako u stvarnosti to nije bila djevica, nego mlada udana žena. Govorilo se kako se znak koji je Bog dao nevjernomu kralju Ahazu već ispunio rođenjem kraljeva sina. K tomu se još tvrdilo da je tekst dobio proročansku vrijednost tek nakon Isusova rođenja. Što bismo trebali misliti o toj djevici i tome sinu?
Augustin Lémann (1836.–1909.), francuski svećenik židovskoga podrijetla, u svojoj dobro potkrijepljenoj monografiji La Vierge et L’Emmanuel energično je odbacio to umanjivanje Izaijina proročanstva, pokazujući kako sam hebrejski tekst zahtijeva tumačenje koje probija ljušturu racionalističkih prigovora.
Savez između aramejskoga kralja Resina i izraelskoga kralja Pekaha, sina Remalijina, prijetio je Judejskomu Kraljevstvu. Resin je od kraljevstva kojim je vladao Ahaz oduzeo grad Elat, strateško mjesto za trgovačku razmjenu, čime je nanio ozbiljnu gospodarsku štetu Judejskomu Kraljevstvu. Aramejci su isto tako uspjeli zarobiti mnoge zarobljenike, koji su odvedeni u Damask. Pekah je u jednom danu ubio sto dvadeset tisuća judejskih muškaraca, među njima i najhrabrije, „jer su bili ostavili Gospodina, Boga svojih otaca“ (Druga Ljetopisa 28, 6). Uhvaćeni u tom stisku, Ahazovo srce „i srce svega naroda uzdrhtaše kao što u šumi drveće ustrepti od vjetra“ (Izaija 7, 2).
Bog preko proroka Izaije potiče kralja da se ne boji, da ima pouzdanja i poziva ga da od Boga zatraži znak. Ahaz odbija, pokazujući lažnu poniznost i licemjerni strah od Boga. Već je poslao poslanike asirskomu kralju Tiglat-Pileseru III. da ga mole za pomoć i uvjere ga u svoju podložnost (usp. Druga o Kraljevima 16, 7). Kraljevo srce tražilo je potporu stranoga i kumiropoklonskoga kralja, namjesto da se okrene Svemogućemu, Bogu Izraelovu.
Ali Bog ipak odlučuje dati znak postojanosti Judejskoga Kraljevstva. Koji je obećani znak? Racionalističko i historicističko čitanje odlomka iz Izaije smatra da se on odnosi na mladu ženu koja rađa sina Ahazu. Ali to objašnjenje ne uzima u obzir ni tekst ni kontekst. Pogledajmo zašto.
Znak dan Ahazu je prije svega „djevica koja će začeti i roditi sina“. Hebrejski tekst služi se s dva prezentska participa; doslovno bi to glasilo: „djevica koja začinje i rađa sina“. Dva participa daju tekstu posebno značenje, pretvarajući obećani znak u nešto apsolutno jedinstveno i izvanredno. Nije napisano da će ona koja je sada djevica začeti i roditi sina, čime će prestati biti djevica, kao što se događa sa svim mladim ženama koje postanu majke; nego da djevica, dok začinje i rađa sina, ostaje djevica, upravo zato što je dva participa određuju kao djevicu.
Nadalje, imenica alma ne označava jednostavno mladu udanu ženu, nego djevicu, još uvijek pod očevom skrbi. Pojavljuje se sedam puta u knjigama Staroga Zavjeta i svaki put označava mladu djevicu, koja još nije udana. Čak i u prijevodu Sedamdesetorice (Septuaginta), riječ alma prevodi se kao parthénos, što znači djevica. Stoga, tumačenje koje evanđelist Matej daje tomu proročanstvu, tumačenje koje – podsjetimo se – jest Božja riječ, nije ponovno posmrtno čitanje koje bi iskrivilo Izaijin tekst, nego ono koje ga najpotpunije objašnjava.
Razumijevanje koje nudi Prvo evanđelje dodatno potvrđuje drugi element toga znaka koji je dan, naime Emanuel. Ime Immānū-Êl, Bog-s-nama, ne nalazi se ni u jednom drugom retku Staroga Zavjeta, osim onoga dijela proroka Izaije koji se naziva upravo „Knjiga o Emanuelu“ (glave 7–12). Niti, što je još znakovitije, ni jedan Židov nikada nije nosio to ime. To je očito nešto više od osobnoga imena; ono ukazuje na to da će zo dijete doista biti Bog koji dolazi posred nas. Potvrda božanske naravi toga sina, još jednom, nije kršćansko pretjerivanje, nego zaključak koji dosljedno slijedi iz konteksta.
Svojstva koja se dodjeljuju tomu djetetu u Izaiji 9, 5–6 prilično su izričita; naziva Ga se (hebrejski – latinski – hrvatski):
Pele – Admirabilis – Čudesni,
Yōw‘êṣ – Consiliarius – Savjetnik,
Êl – Deus – Bog,
Gibbōr – Fortis – Jaki,
Ăḇî‘aḏ – Pater futuri saeculi – Otac budućega vijeka,
Śar-šālōm – Princeps pacis – Knez mira.
Bog će tada biti nazočan u vlastitoj ljudskoj naravi, što je izraženo u naznaci:
„Vrhnjem i medom on će se hraniti dok ne nauči odbacivat’ zlo i birati dobro“ (Izaija 7, 15)
Bog je tako dao Ahazu izvanredan znak: ne mora se bojati napada Samarije i Sirije. Judejsko Kraljevstvo je učinjeno postojanim jer iz njega će izaći Mesija, prepoznatljiv po tome što će ga začeti i na svijet dati Djevica-Majka, a u sebi će nositi i božansku i ljudsku narav. Zato Bog od Ahaza traži da bude posebno smion u traženju znaka:
„Zaišti od Gospodina, Boga svoga, jedan znak za sebe iz dubine podzemlja ili gore iz visina“ (Izaija 7, 11).
Vrlo prodorno, hebrejski tekst potiče da se spusti što niže u ponor ili da se uzdigne što više, u nebesa. Čovjekovo pitanje mora se proširiti do opsega otajstva Bogočovjeka, rođena od Djevice, koji će se objaviti: božanska Osoba, smještena na vrh Nebesa, preuzima ljudsku narav, uranjajući u svijet grješnika i čineći se njihovim slugom.
