Navještenje Gospodinovo – Blagovijest

1. Povijest

Evanđeosko izviješće o tome kako je Isus začet po Duhu Svetom od Djevice Marije već je od 2. st. zabilježeno u određenim formulacijama ispovijesti vjere, što je vidljivo i u jednom slikovnom prikazu u katakombama sv. Priscile iz istog razdoblja.[1] Na Zapadu svetkovina Navještenja, odnosno Blagovijesti[2] ulazi u kalendar tek koncem 7. st., jer se smatralo da je otajstvo navještenja, odnosno utjelovljenja na svoj način već sadržano u blagdanu Božića. Na Istoku je to bilo nešto ranije. Naime, u Nazaretu je postojala bazilika starija od 5. st. podignuta na mjestu za koje se tradicionalno vjerovalo da je bila Marijina kuća. Upravo je na tom je mjestu na jednom kamenom bloku iz toga doba pronađem natpis na grčkom (Hai)re Maria to jest Zdravo, Marijo.

Zanimljiv je opis navještenja prema apokrifnom Jakovljevom protoevanđelju. Marija je prela purpurnu i žarkocrvenu pređu koju je dobila od velikog svećenika, da bi se od toga prediva mogla istkati hramske zavjesa.[3] Jednoga dana, kaže to izvješće, „Marija uze vrč i iziđe da zagrabi vode. I gle, začu glas koji joj reče: ‘Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom. Blagoslovljena ti među ženama.’ Ona se obazre uokolo nadesno i nalijevo, da vidi odakle dolazi glas. Tada se drhteći vrati u kuću, odloži vrč, lati se purpurne pređe, sjedne na svoje sjedalo i stade ponovno presti“. Tada se pojavi anđeo u vidljivom obliku i onda slijedi opis navještenja kao u Lukinu evanđelju.[4] Taj je motiv čest na likovnim prikazima navještenja: Marija sjedi za preslicom, dok joj se anđeo obraća.

Na Istoku je prva sigurna naznaka svetkovine Navještenja iz 7. st. sadržana u Chronikon Paschale iz Aleksandrije (624.) te u jednom dekretu Trulskog sabora (692.). Na Zapadu u Gelazijevu sakramentaru (br. 847-853) za blagdan Navještenje (25. ožujka) nalazimo molitve za misu i za Večernju. U kanonima pokrajinskog sabora u Toledu (656.) kaže se da se ova svetkovina posvuda slavi. Papa Sergije (687.-670.) uveo je i litanije za ovaj blagdan.

Zašto se ova svetkovina slavi upravo 25. ožujka (prema ondašnjem računanju to je proljetna ravnodnevnica)? Dvije su teorije. Prema prvoj, vjerovalo se da je Isus umro 25. ožujka, što jasno svjedoči Hipolit (+235.) u svojoj Tabula paschale.[5] Prema ondašnjem jednostavnom astronomsko-alegoričkom shvaćanju, toga je datuma stvoren svijet.[6] Kako je u Kristu sve savršeno, tako je on začet istoga datuma kada je i umro. Stoga je logično da se Kristovo rođenje slavi 25. prosinca. Tako Hipolit. Druga se teorija oslanja na činjenicu da je u Rimu je u 3. st. uveden poganski blagdan Dies natalis solis invicti – Rođendan nepobjedivog sunca koji se slavio 25. prosinca (kada je po njihovu računanju bio zimski solsticij), jer toga dana, kada je sunce najniže na obzorju, započinje njegov rast, njegovo „rođenje“. Taj se blagdan u puku veoma svečano slavio. Upravo zbog toga, prema toj teoriji, kršćani su sredinom 4. st. u Rimu uveli blagdan Kristova rođenja, jer je zapravo on ono Mlado sunce, kako to stoji u Zaharijinu hvalospjevu: „Darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visine“ (Lk 1,78). To bi onda bio sjajan primjer inkulturacije, odnosno procesa kojim se kršćanska otajstva izražavaju kulturom pojedinog naroda. I u ovom slučaju se Navještenje Gospodinovo, naravno, slavi upravo 25. ožujka.

Iako se nužno javlja poteškoća zbog činjenice da ova svetkovina pada u korizmi – kada po sebi ne bi trebalo slaviti blagdane – ovaj se blagdan i na Istoku i na Zapadu unatoč toga slavio. Međutim, prema važećem liturgijskom kalendaru, jednako kao i prema onom prethodnom, ako ova svetkovina padne u korizmenu nedjelju, Blagovijest se premješta na sljedeći slobodan dan. To jednako vrijedi i za svetkovinu Sv. Josipa. U praksi to može stvarati veću poteškoću tamo gdje su ove svetkovine patron župe, crkve ili mjesta. Međutim, tu se rješenje može naći u onom drevnom načelu: festum chori – festum fori. To znači, ako 25. ožujka padne na korizmenu nedjelju, u Velikom tjednu ili pak u vazmenoj osmini, onda se u crkvi (festum chori!) slavi bogoslužje koje je propisano (npr. korizmena nedjelja). Međutim, ništa ne priječi da toga dana župnik pozove goste na blagdanski ručak (festum fori!), a bogoslužje svetkovine Navještenja u crkvi slavi sljedećeg slobodnog dana. Upravo zbog poteškoće da se Navještenje slavi u korizmi, u Španjolskoj je pokrajinski sabor u Toledu (656.) odredio da se svetkovina Navještenja slavi 18. prosinca, što je na svoj način prihvatila i Milanska liturgija koja i danas zadnje nedjelje došašća slavi svetkovinu Utjelovljenja, s time da se u Milanu ova svetkovina slavi i 25. ožujka.

Zanimljivo je spomenuti da se od početka 18 st., dopuštenjem Kongregacije obreda, sve do reforme iz 1969., u cijelom došašću, osim nedjeljom, mogla slaviti zavjetna misa o Blaženoj Djevici Mariji, a koja odgovara misi koja se uzimala kvatrene srijede poslije Treće nedjelje došašća. Prema ulaznoj pjesmi Rorate coeli – Rosite nebesa, te su mise poznate kao rorate, a u nas poznatije kao zornice. Prvo je čitanje bilo Iz 7,10-15: Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel. Evanđelje je bilo o navještenju, Lk 1, 26-38: U šestom mjesecu posla Bog anđela Gabrijela… U tome smislu se može reći da se tada otajstvo navještenja slavilo na svakoj zornici. Danas to nije slučaj jer svaki dan u došašću ima vlastita čitanja i vlastite molitve.

Spomenimo i to da se u počecima ova svetkovina nazivala Navještenje Gospodinovo – Annuntiatio Domini. Uskoro je utjecaj marijanske pobožnosti doveo do promjene ovog imena u Annuntiatio Beatae Mariae Virginis (Navještenje Blažene Djevice Marije), tako da je ova Gospodnja svetkovina pretvorena u Gospinu.[7] Tek je reforma iz 1969. vratila ovom blagdanu njegovo izvorno ime: Annuntiatio Domini – Navještenje Gospodnje.

2. Bogoslužje

Čitanja

Prvo čitanje ove svetkovine je već spomenuti odlomak knjige proroka Izaije (Iz 7,10-14) gdje se naviješta da će Djevica začeti i roditi sina kojemu će se dati ime Emanuel – S nama Bog. Iako se u starozavjetnoj egzegezi ovaj tekst može staviti u kontekst nekih drugih povijesnih okolnosti, evanđelist Matej kao i kršćanski pisci u ovome su tekstu vidjeli proroštvo o Mesiji kojega će roditi Djevica i koji će biti Sin Božji.[8]

Drugu čitanje donosi odlomak iz poslanice Hebrejima (Heb 10,4-10) u kojem se Ps 40,7-9 primjenjuje na Isusa: „U svitku knjige piše za mene: ‘Vršiti, Bože, volju tvoju!’“ Isus nas je spasio time što je vršio volju Božju i po cijenu smrti na križu.

Evanđeoski je odlomak onaj o navještenju (Lk 1,26-38). I Marija, jednako kao i Isus, kaže: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ Naše je spasenje na određeni način započeto Marijinim prihvaćenjem volje Božje, što je Krist doveo do savršenstva, jer je bio „poslušan do smrti, smrti na križu.“ (Fil 2,8)

Kao što se vidi, otajstvo utjelovljenja i našega spasenja jest otajstvo prihvaćanja i vršenja volje nebeskoga Oca. To je onda temelj našeg odnosa prema Bogu, to je onaj duhovni prinos – oblatio rationabilis – o kojem govori Rimski kanon. Vršeći volju Božju i podnoseći tegobe života kršćanin prinosi Bogu pravu duhovnu žrtvu, o čemu jasno govori i Pavao: „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje.“ (Rim 12,1)

Molitve

Iako u drevnim sakramentarima za ovu svetkovinu ima više molitava, ipak je u važećem misalu zborna molitva ove svetkovine brižljivo sastavljena, odnosno nova:[9]

Bože, ti si htio da tvoje Riječ u utrobi Djevice Marije uzme pravo ljudsko tijelo: udijeli, molimo, da mi, koji Otkupitelja svoga ispovijedamo Bogom i čovjekom, zavrijedimo biti zajedničari njegove božanske naravi.[10]

Naglašava se Kristova božanska i ljudska narav u jednoj osobi. Sin Božji je upravo zato i došao da mi budemo zajedničari njegove božanske naravi. Tako i ovdje dolazimo do pojma amirabile commercium – čudesna razmjerna u kojoj smo mi ljudi „dali“ Sinu Božjemu svoju ljudsku narav, a on je nas zauzvrat obdario dioništvom u svojoj božanskoj naravi.

I darovna je molitva nova. U njoj se naglašava da je Utjelovljenje Sina Božjega početak je spasenja, početak Crkve.

Dostoj se, Gospodine Bože, primiti dar svoje Crkve. Ona zna: utjelovljenje tvoga Jedinorođenca njezin je početak: neka, dakle, ovom svetkovinom radosno proslavi ta otajstva.[11]

Predslovlje je također novo:

O njemu [Kristu] je Djevica, puna vjere, od nebeskog glasnika doznala da će se on, po Duhu Svetom, po njegovoj sili i osjenjenju sred ljudi i za ljude roditi; njega je u bezgrešnoj utrobi s ljubavlju nosila da se tako i potpuno obistine obećanja dana sinovima Izraelovim i objavi da će se neizrecivo ispuniti iščekivanje narodâ.[12]

I ovdje se naglašava da je utjelovljeni Sin Božji pravi Bog i čovjek: od ljudi uzet, za ljude se postavljen (Heb 5,1), od žene rođen (Gal 4,4). Marija je s tim Božjim naumom u potpunosti surađivala, da bi se u Isusu ostvarila iščekivanje izabranog naroda, ali i svih drugih naroda, čime se naglašava univerzalnost spasenja.

Popričesna je molitva preuzeta iz prethodnog misala, gdje je bila darovna kao i u Grgurovu sakramentaru (br. 142) odakle je uzeta:

Molimo, Gospodine, učvrsti u našim dušama otajstva prave vjere, i da mi, koji od Djevice Začetoga priznajemo pravim Bogom i čovjekom, snagom njegova spasonosnoga uskrsnuća zaslužimo doći u vječno veselje.[13]

Vjernici mole da im Bog učvrsti vjeru u čudesna otajstva što započinje Utjelovljenjem sina Božjega, njegovim rođenjem i njegovom smrću. Vrhunac otajstava našega otkupljenja jest Kristovo spasonosno uskrsnuće, koje je jamstvo i naše vječne radosti. Naglašava se cjelovitost Kristovog vazmenog otajstva: utjelovljenja, smrti i uskrsnuća, kako naglašava Pavao: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša. Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! Doista po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih!“ (1 Kor 15,17.20-21)

Zaključimo. Uvijek se iznova potvrđuje ono pravilo da Crkva vjeruje onako kako moli. U liturgiji je sadržana vjera Crkve. U tome smislu je, naravno, liturgija prva kateheza. Zato je dobro s vremena na vrijeme zastati nad molitvenim obrascima našega bogoslužja, da bismo još više ulazili u otajstva i dubine naše vjere. To vrijedi za vjernike, ali još više za svećenike.

[1] Za povijest ove svetkovine usp. osobito: M. RIGHETTI, Storia liturgica, 2. L’Anno liturgico, Milano, 1969. (fototipsko izdanje 2005.), 389-393; B. FUČIĆ, Navještenje u: A. BADURINA (ur.), Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb, 1985., 420-424.

[2] Kao što je poznato, svetkovina Navještenja Gospodinova u nas se naziva i Blagovijest, pri čemu se misli na blagu vijest koju je anđeo navijestio Mariji, da će ona začeti i roditi Sina Božjega.

[3] Prema istom Jakovljevom protoevanđelju druge su djevojke dobile pređu drugih boja, a Marija upravo žarkocrvenu. Vjerojatno je to aluzija na Kristovu krv na križu.

[4] Tekst prema: H. DANIEL-ROPS, Die Apokryphen Evangelien des Neuen Testaments, Zürich, 1956., 40.

[5] To je ipak povijesno nemoguće jer ni jedan petak u kojem bi bio uštap (kada se slavila Pasha) ne pada 25. ožujka u godinama koje se mogu uzeti u obzir kao godine Kristove smrti.

[6] Samo da podsjetimo da je u Rimu u počecima godina započinjala 1. ožujka, što je po sebi bilo logično, jer se u proljeće život budi i započinje nova agrarna godina. Tek je reformom Julija Cezara uvedena je sunčeva godina (bez obzira na mjesečeve mijene) koja započinje 1. siječnja.

[7] Tako je u romanskim jezicima Anuncijata žensko ime (misli se na blagdan Gospe „Anuncijate” – Naviještene”)

[8] Kao što je poznato, u hebrejskom originalu stoji „mlada žena“, što Septuaginta prevodi s „djevica“. Matej uzima upravo tu riječ.

[9] Molitva je dijelom nadahnuta jednom poslanicom Leona Velikoga (Epistola 123, PL 54, 1060-1061) te 2 Pt 1,4: „Time smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima da po njima postanete zajedničari božanske naravi.“

[10] Latinski: Deus, qui Verbum tuum in utero Virginis Mariae veritatem carnis humanae suscipere voluisti, concede, quaesumus, ut, qui Redemptorem nostrum Deum et hominem confitemur, ipsius etiam divinae naturae mereamur esse consortes.

[11] Latinski: Ecclesiae tuae munus, omnipotens Deus, dignare suscipere, ut, quae in Unigeniti tui incarnatione primordia sua constare cognoscit, ipsius gaudeat hac sollemnitate celebrare mysteria.

[12] Latinski: Quem inter homines et propter homines nasciturum, Spiritus Sancti obumbrante virtute, a caelesti nuntio Virgo fidenter audivit et immaculatis visceribus amanter portavit, ut et promissiones filiis Israel perficeret veritas, et gentium exspectatio pateret ineffabiliter adimplenda.

[13] Latinski: In mentibus nostris, quaesumus, Domine, verae fidei sacramenta confirma, ut, qui conceptum de Virgine Deum verum et hominem confitemur, per eius salutiferae resurrectionis potentiam, ad aeternam mereamur pervenire laetitiam.