Mjesto i značenje Šabbata u životu naroda Božjega
Sedmi dan i dan subotnji (šabbat)
U Mojsijevom petoknjižju Dekalog je predan u dvije inačice, jedna u sklopu govora o sklapanju Sinajskoga saveza (Izl 20,1–17) i druga u Ponovljenom zakonu, i to u dijelu koji u obliku reminiscencije govori o Gospodinovim djelima koja trajno obvezuju njegov narod (Pnz 5,6–21). Uz velike sličnosti, te dvije inačice Dekaloga pokazuju i karakteristične razlike koje su najočitije u obrazloženju zapovijedi o svetkovanju subote.[1] Dok se svećenički izvor u Izl 20,11 naslanja na teologiju stvaranja te zapovijed o svetkovanju subote obrazlaže time što je i Gospodin sedmoga dana počinuo od svoga posla posvetivši dan subotnji,[2] deuteronomistički pisac, oslanjajući se na Gospodinovo djelo izbavljenja naroda iz egipatskoga ropstva, tu zapovijed obrazlaže socijalnim razlozima, to jest pravom svih na odmor (Pnz 5,14s). Kao što je Gospodin prekinuo ropstvo svoga naroda i omogućio mu život u slobodi, tako Izrael mora u subotu osloboditi od rada ne samo svoje sluge i strance koji se kod njega nađu, nego i životinje potrebne za rad.
To nam govori kako se Dekalog s vremenom teološki razvijao, a s njime i zapovijed o svetkovanju subote. U tom procesu razvoja nije se mijenjao broj zapovijedi Dekaloga, nego je njihova formulacija poprimala neke nove elemente ili, kao u ovom slučaju, drukčija teološka obrazloženja. Tumači se uglavnom slažu da su zapovijedi „pradekaloga“ morale biti kraće formulirane kako bi se lakše pamtile, a Dekalog u tom svom najstarijem obliku seže dalje i od Mojsija, sve do „u doba izraelskih plemena“.[3] J. Schreiner se priklanja pokušaju rekonstrukcije teksta koji se nalazio na Mojsijevim kamenim pločama od strane G. Kittela, prema kojemu je zapovijed o suboti glasila: „Sjeti se da posvetiš dan subotnji!“[4] Radilo bi se dakle samo o zapovijedi, bez ikakva teološkoga obrazloženja.
Ako se od spomenutih dviju inačica Dekaloga vratimo završetku prvoga izvješća o stvaranju, čeka nas stanovito iznenađenje, jer tamo se ne govori o suboti (šabbatu) nego o sedmome danu:
„I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini“ (Post 2,2–3).
Prvo izvješće o stvaranju (Post 1,1–2,4a) pripada najmlađem tradicijsko-literarnom izvoru Pentateuha, Svećeničkomu spisu, u kojemu je u središtu pozornosti kult i sve što je s njime povezano.[5] Osim što se subotnji počinak tu promatra kao oponašanje Božjega počinka sedmoga dana, taj tekst u r. 2,3 sadržava puno važniju poruku. Bog je taj sedmi dan „blagoslovio“ i „posvetio“.
Što se time želi reći? Bog je doduše već prije „blagoslovio“ sve živo što je stvorio (1,22), a posebice čovjeka (1,28). Ipak, ovdje je riječ o drugoj vrsti blagoslova. Ovaj put Bog ne blagoslivlja svoje stvorenje nego dan kada više ne stvara, kada se odmara. Uz to, on je taj dan i „posvetio“, stvarajući time podlogu i putokaz kako će čovjek slaviti taj dan, posvećujući ga.
U početcima Izraelove povijesti nije postojala nikakva konkretna zapovijed za narod kako bi trebalo posvetiti taj dan, osim zapovijedi da se čovjek odmara od rada prethodnih šest dana, kao što se Bog odmarao nakon šest dana stvaranja. Posvećivanje sedmoga dana sastoji se baš u čovjekovu sudjelovanju u Božjem mirovanju sedmi dan. „Subota je bila objektivno posvećen, to jest za Gospodina izdvojen dan, u koji je zajednica imala udjela u Božjemu miru, pri čemu je bila svjesna kako u taj mir ulazi kao u neki ontički realan prostor“.[6] Zato se kaže da je „subota Gospodinu posvećena“ (Izl 16,23; 31,15), da je to dan „u čast Gospodina“ (16,25; 35,2), „subota je Gospodinova“ (Lev 23,3), da je to „Gospodinov subotnji počinak“ (Lev 25,2.4).
E. Zenger, polazi od zapažanja da, za razliku od glagola „blagosloviti“ koji se uklapa u širi kontekst (Post 1,22.28), drugi glagol „posvetiti“ u 2,3 ostaje neodređen. Zato on misli da u traženju odgovora na pitanje njegova stvarnoga značenja treba poći od semantičkoga značenja glagola posvetiti, a ono je: „izdvojiti“, jer sve što je posvećeno mora biti izdvojeno, odijeljeno od neposvećenoga. Na to on logično nadovezuje pitanje: „ali za što, čemu?“ izdvojiti, podsjećajući pritom da Svećenički spis odgovor daje u Sinajskoj perikopi. Po Zengeru,
„smisao i cilj stvorenja, koje je Bog jednom zauvijek opremio kao ‘životni prostor’ (Post 2,2) Izraelu će postati jasni ako otkrije tajnu teologije stvaranja sedmoga dana i prihvati je: stvorenje je tako pripremljeno da kao ‘životni prostor’ bude nastanjeno od jednoga naroda, ustvari od čovječanstva, a u čijem središtu je nazočan sam Bog stvoritelj. ‘Ulaz’ u tu stvarnost jest sedmi dan.“[7]
Upravo zbog toga, a ne zbog činjenice da se slavi svaki tjedan, „subota je u židovstvu najveća od svih svetkovina“.[8] Ona je po tome izdvojena od drugih dana u tjednu.
O važnosti subote (šabbata) u životu naroda Božjega ne govori samo istaknuto mjesto i prostor koji je zapovijed o njegovu svetkovanju dobila u Dekalogu, nego i činjenica da se ta zapovijed nalazi u svim tradicijskim slojevima Pentateuha kao i u brojnim drugim spisima Staroga zavjeta. „Ona je šire zasvjedočena nego bilo koja druga zapovijed i unutar Dekaloga zauzima najviše mjesta.“[9] Nju nalazimo u elohističkom tradicijskom izvoru knjige saveza zajedno sa subotnjom godinom (Izl 23,10–12), u takozvanom jahvističkom Dekalogu u sklopu obnove saveza (Izl 34,21), u Zakonu svetosti (Lev 23,1–3; 26,2) te u brojnih proroka, od najstarijih (Amos i Hošea) do proroka babilonskoga ropstva (Jeremija, Ezekiel, Tritoizaija). Uvijek je „subota istaknuta kao dan kada se narod mogao prisjećati svojih korijena, slaviti Božju dobrotu i veličinu te obnoviti svoje predanje vjeri Saveza“.[10]
Porijeklo, povijest i značenje imena šabbat
Svetkovanje subote u Izraelu može se pratiti natrag sve do ranoga vremena kraljeva i starijih proroka, i to zajedno sa svetkovanjem mlađaka (2 Kr 4,23; Iz 1,13s; Am 8,5; Hoš 2,13). Oba blagdana „pripadaju drevnim blagdanima izraelske religije i imaju svoje podrijetlo u religijama Staroga istoka, a slavili su se svečano u obiteljima“.[11] Polazeći od toga usporednoga spominjanja subote i mlađaka, prijašnja je egzegeza korijen starozavjetnoga šabbata gledala u babilonskom slavlju mlađaka, nazvana šapattu. No, unatoč brojnim pokušajima, do danas nije uspjelo uvjerljivo objasniti etimologiju i značenje te babilonske riječi, pa se odustalo od povezivanja šabbata s njome.[12]
Ipak to nije glavni razlog što se te dvije stvarnosti sadržajno ne mogu međusobno povezati, nego nešto posve drugo. „Babilonski šapattu, za razliku od židovske subote, ne slavi se svakoga tjedna, nego je njegovo datiranje povezano uz mjesečeve mijene, a njegov je karakter, slično kao i karakter sedmoga dana tabuizirajućim propisima i zabranama određen kao dan pokore“[13], a ne slavlja i radosti, što je od početka bilo obilježje Izraelove subote. U pretpostavci da subota doista potječe od toga babilonskoga blagdana, nemoguće bi bilo odgovoriti na pitanje, „kako se može neki blagdan koji je slavljen samo mjesečno, a koji je zbog svoje povezanosti s kretanjem mjeseca bio fiksiran, učiniti blagdanom koji se vraća svakoga tjedna?“[14]
U traganju za korijenom blagdana subote današnja biblijska znanost polazi od vremenskoga ritma koji se nalazi i u Dekalogu. To je ritam 6+1, šest dana za rad, a sedmi za odmor. Po svemu sudeći, taj je ritam bio poznat i u Kanaanu, odakle su ga Izraelci preuzeli. Istina, „taj ritam se prvotno nije odnosio na dane, nego na godine. Već u kanaanskom okružju biblijskoga Izraela sedme godine je zemlja ostajala neobrađenom. Taj običaj je povezan s predodžbom kako se zemlja mora odmoriti od obrađivanja. Biblijski Izrael tu je predodžbu zaštite zemlje povezao s brigom za siromašne, koji mogu pokupiti plodove s neobrađenih polja, vinograda i maslinika (Izl 20,10.11)“.[15]
U knjizi saveza, tekstu koji potječe s prijelaza IX. u VIII. st. pr. Kr., imamo dokaz da je Izrael taj ritam preuzeo za svoju subotnju godinu (Izl 23,10s), ali je odmah na nj nadovezao tjedni ritam od šest dana predviđenih za posao i sedmi za odmor (23,12). Upadno je da se sedmi dan tu još ne zove subota (šabbat). To će se dogoditi tek u vrijeme babilonskoga ropstva, a naći će odjeka u dvjema inačicama Dekaloga. Današnja biblijska znanost hebrejsku imenicu šabbat etimološki izvodi iz glagola šabat, što znači „prestati, stati, zaustaviti“.[16] Kao što je Bog nakon šest dana stvaranja prestao stvarati i sedmi se dan odmarao (Post 2,2–3), tako i čovjek nakon šest dana treba prestati s radom i odmarati se.
Dobro zapaža A. Popović da je imenica šabbat izvedena iz glagola šabat specifična po tome što nema statično nego aktivno značenje.
„Imenica izvedena od glagola ‘šabat’ trebala bi imati oblik ‘šebet’ (prestanak) i tada bi imala statično značenje u smislu da označava ‘dan kad se prestaje raditi’. Sadašnji oblik ima aktivno značenje, u smislu da označava ‘dan, koji zaustavlja, dan koji označava granicu, koji dijeli’, više negoli dan u statičnom smislu ‘prestanka rada /djelovanja/’“.[17]
To je dan koji je drukčiji od svih drugih ne samo po tome što čovjek tada ne radi, nego što ga je Bog „posvetio“ (Post 2,3) kako bi ga čovjek mogao posvećivati Bogu. „Čovjek treba u subotu ‘odahnuti’, kako je u Izl 23,12 lijepo rečeno, i time treba oponašati Boga koji je također ‘odahnuo’ (Izl 31,17)“.[18]
Odnos rada i odmora u svjetlu subote
Izraelova zapovijed o svetkovanju sedmoga dana, zajedno s njezinim teološkim obrazloženjima, imala je dalekosežne posljedice ne samo za izabrani Božji narod, nego i daleko preko njegovih granica. Ona je iz temelja izmijenila pogled na rad i odmor i na njihov međusobni odnos koji je vladao u društvima drevnoga Istoka. U svojoj kršćanskoj verziji snažno je oblikovala sliku takozvane kršćanske civilizacije sve do danas, premda ta civilizacija u naše vrijeme prolazi proces dubokoga previranja i očite krize.
Da bi se shvatila velika novost koju je Izrael inicirao svetkujući subotu, potrebno je podsjetiti na podjelu rada i dokolice što je vladao u tim drevnim društvima. Dok je rad bio namijenjen robovima i ženama, slobodni su muškarci smisao života nalazili u dokolici. „To se mora imati pred očima, ako se želi shvatiti kakvu je revoluciju predstavljala zapovijed o suboti naroda Izraela.“[19] Tu se prvi put dogodila promjena odnosa rada i odmora koja ne polazi od odnosa više i niže klase, onih koji su osuđeni raditi i onih koji sebi mogu priuštiti nerad, nego uvodi ritam rada i odmora koji jednako vrijedi za sve:
„Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Gospodinu, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni tvoj sin, ni tvoja kći, ni tvoj sluga, ni tvoja sluškinja, ni tvoja živina, niti stranac koji se nađe unutar tvojih vrata“ (Izl 20,9s; Pnz 5,13s).
I u jednoj i u drugoj inačici Dekaloga zapovijed o svetkovanju subote izjednačuje sve, od gospodara kojemu se izravno obraća, preko njegovih ukućana, slugu i sluškinja, sve do stranaca koji se u njega zateknu, uključujući također i živinu koja se koristila u radu. Teološko je obrazloženje doduše drukčije, ali je u oba slučaja vrlo znakovito. Svećenički se izvor oslanja na teologiju stvaranja, pa činjenicu da se i Bog odmara sedmi dan ističe kao primjer za nasljedovanje (Izl 20,11), a Ponovljeni zakon poznat po svojoj socijalnoj osjetljivosti[20] podsjeća kako je Izrael nekoć i sam bio rob u Egiptu, ali ga je Bog izbavio i zapovjedio mu da svetkuje subotu (Pnz 5,15). Zato u Izraelu svi imaju jednako pravo na subotnji počinak.
Norbert Lohfink u tom kontekstu ističe kako Izraelova zapovijed svetkovanja subote nije značila revolucionarnu novost samo u socijalnom, nego i u religioznom pogledu. Ona se nije odrazila samo na odnos čovjeka prema drugome čovjeku, nego je predstavljala snažnu kritiku slike božanstva koja je tada vladala na drevnom Istoku. Lohfink pritom podsjeća na poznati mezopotamijski ep Atrahasis u kojemu su bogovi hijerarhijski podijeljeni na više bogove (anunnaki) i niže (igigu). Dok ovim prvima pripada sva moć i vlast, drugi su osuđeni za njih raditi. To nije ništa drugo nego preslikan odnos koji je vladao među ljudima. Ipak, s pobunom nižih bogova sve se mijenja. Bog mudrosti i božica majka od krvi jednoga ubijenoga nižega boga, pomiješane sa zemljom, stvaraju čovjeka koji mora zamijeniti bogove u radu i tako uspostavljaju mir među bogovima. Dakle, prema mezopotamijskom epu, „smisao čovjekova opstanka je u tome da nosi jaram bogova i da radi teški posao. On nema pravo na dokolicu. Ona je povlastica bogova“.[21]
Biblija, govoreći o čovjeku kao muškarcu i ženi, u trećoj zapovijedi Dekaloga jednako im povjerava stvorenje i daje zapovijed rada, ali i odmora sedmi dan, a s pogledom na izbavljenje iz egipatskoga ropstva ističe jednako dostojanstvo svih. „Gospodin oslobađa čovjeka od ropstva koje mu je nametnuo drugi čovjek i vraća mu pravo na odmor koje mu je oduzeo moćniji od njega. Svi su izjednačeni i u radu i u odmoru“.[22] Kako je već rečeno, sadržaj i oblik subotnjega odmora nisu bili odmah definirani, nego su polagano stvarani. „Subota je izvorno bila karakteristična po zabrani svakoga rada i u staroizraelsko vrijeme nije imala ništa zajedničko s pozitivnim štovanjem Gospodina“[23]. Pritom je ipak uvijek glavna misao vodilja bila da taj dan treba biti posvećen Gospodinu.
Subota (šabbat) u svjetlu babilonskoga sužanjstva
Iako je prema vrlo ozbiljnim istraživanjima, nakon poraza od moćne babilonske sile pod vodstvom Nabukodonozora, tek jedna desetina naroda Izraela završila u babilonskome ropstvu, taj tragični povijesni događaj imao je goleme posljedice na buduću povijest naroda, na njegovu teologiju i svijest općenito.
„Vrijeme babilonskoga egzila jest vrijeme previranja i sloma. U tom vremenu izgubljeno je sve što je Izraelu bilo važno: državna samostalnost, kralj, glavni grad Jeruzalem, hram, a time i kult, sloboda u cijelosti. Izrael se mora usredotočiti na bitno, na neko novo središte“.[24]
To bitno trebalo je postati novo središte okupljanja naroda u novonastalim uvjetima života kako bi se očuvao identitet naroda Božjega koji se dotada temeljio na onom što je sad uništeno. Trebalo je stvoriti prepoznatljiv znak koji će prognanim Izraelcima omogućiti da i u uvjetima poganske dijaspore žive kao narod Božji. Proroci sužanjstva to novo središte nalaze i suboti koja ujedno time dobiva novi sadržaj, biva teološki obogaćena.
U vremenu progonstva, kad nije više aktualna teologija saveza i obećane zemlje, treba poći dalje natrag i potražiti odgovor u teologiji stvaranja. „Upravo zato što u vrijeme egzila i nakon njega Izraelu više nisu dovoljni samo nacionalni aspekti, subota utemeljena u redu stvaranja postaje bitnim razlikovnim znakom između Židova koji vjeruju i drugih naroda, pogana“.[25]
Ako protjerani narod ne može više subotu slaviti liturgijom u jeruzalemskom hramu, može njezinim strogim poštivanjem u obitelji, po čemu je subota bila dan drukčiji od svih drugih, a oni koji je tako slave očituju svoje zajedništvo sa svojim sunarodnjacima u starome zavičaju. Tako je „među prognanicima održavanje subote značilo priznanje stare vjere i izdvajanje iz tuđe sredine“.[26] Može se s pravom reći da u uvjetima života u progonstvu, kad je bilo posebno važno očuvati svijest o vlastitoj prošlosti, „prakticiranje subote sve više poprima značenje znaka religioznoga i kulturalnoga identiteta. Održavanje subote povezuje Izraela; ono čini očitim da ta skupina ljudi međusobno pripada“.[27] Uz obrezanje, svetkovanje subote postaje najvažniji znak saveza.
Svećenički tradicijsko-literarni izvor Pentateuha, koji je nastao u vrijeme babilonskoga sužanjstva, suboti pripisuje ulogu znaka između Gospodina i njegova naroda:
„Gospodin opet reče Mojsiju: Reci Izraelcima: Subote moje morate održavati, jer subota je znak između mene i vas od naraštaja do naraštaja, da budete svjesni da vas ja, Gospodin, posvećujem“ (Izl 31,12s. 16s).
To nije više samo podsjećanje kako je Gospodin posvetio sedmi dan (Post 2,3) i kako ga Izraelci zato trebaju posvetiti Gospodinu, nego je riječ o tome kako Gospodin posvećuje Izraelce. Dakako, sve je to u pretpostavci da Izraelci nastave slaviti subotu kao „vječni savez“ između Boga i Izraelaca (usp. Izl 31,16s). Koliko je to važno za očuvanje narodnoga identiteta, govori činjenica da je ta zapovijed popraćena prijetnjom smrću onomu tko bi „u dan subotnji obavljao bilo kakav posao“ (31,15; usp. 35,2; Br 15,32–36).
I za Ezekiela, proroka sužanjstva, subota je također znak vjernosti naroda Gospodinu:
„Dadoh im i svoje subote, kao znak između sebe i njih, neka znaju da sam ja Gospodin koji ih posvećujem“ (Ez 20,12).
Podsjećajući na pustinjsku generaciju i njihove potomke u obećanoj zemlji, Ezekiel kao da želi uvjeriti Židove u egzilu kako je kršenje subote ne samo uvijek bio jedan od glavnih razloga Božje srdžbe na svoj narod i kazne koja je uslijedila, nego je to prouzročilo i njihov trenutačni udes. Podsjećajući na nepoštivanje Gospodinovih zakona i odredaba, prorok kao konkretan grijeh naroda daleko najčešće ističe oskvrnjivanje subota (20,16.24; 22,8.26; 23,38). A u svome viđenju budućega vremena spasenja Ezekiel posebno ističe svetkovanje subote (44,24).
Također i Tritoizaija u Božje ime naziva blaženim onoga tko „poštuje subotu da je ne oskvrni“ (Iz 56,2). Štoviše, on poštovanje subote ističe kao jedini uvjet da i tuđinac može postati dio Božjega naroda (56,3–7). A zapovijed o suboti se poštuje ako se u taj dan ne obavljaju nikakvi poslovi i ako se ne kreće na put te odustaje od bilo kakva pregovaranja (58,13). Prorok gleda u duhu kako će „od mlađaka do mlađaka, od subote do subote, dolazit svi ljudi da se poklone pred licem mojim – govori Gospodin“ (66,23).
U nastojanju da se i bez kulta u hramu subota učini što upečatljivijim znakom pripadnosti Gospodinu u uvjetima života u poganskom okružju „stroga zapovijed da se u subotu ostavi svaki posao u vremenu poslije sužanjstva izlaže se u preciznije pojedinačne odredbe“[28]. Tako je primjerice zabranjeno subotom ložiti vatru (Izl 35,3), nositi teret (Jr 17,21), nositi bremena (17,22.24.27), trgovati (Neh 10,32), gaziti tijesak, nositi snopove žita, tovariti teret, prodavati živež itd. (13,15–22). Ti i brojni drugi propisi doprinijeli su da je subota doista postala najvažnijim znakom identiteta Izraela u uvjetima života daleko od obećane zemlje.
„U poslijesužanjskoj zajednici time je zapovijed o suboti postala gotovo najvažnijim dijelom božanskoga Zakona. To što je Gospodin Izraelu dao Zakon i što mu je naložio posvećivanje subote, postaje gotovo jednakoznačnim“.[29]
Pritom je jako važno i zapažanje da je u većini slučajeva Gospodin subjekt glagola šabat u smislu prestati, prekinuti, dokrajčiti.
„Najčešće je riječ o proročkom obliku govora, prije svega o najavi suda. Gospodin će dokrajčiti oholost Izraela (Ez 7,24), njegova slavlja i pjesme (Jr 7,34; 16,9; Ez 26,13)… Gospodin će dokrajčiti govor protiv sebe (Ez 12,23), Izraelovo idolopoklonstvo (16,41; 23,27.48), svetkovine, mlađake, subote (Hoš 2,13), dokončat će kraljevstvo doma Izraelova (1,4)“.[30]
Kako se vidi, u vrijeme sužanjstva i poslije njega samo je jače istaknuto ono što su već stari proroci prije sužanjstva kritizirali. Hošea nije bio usamljen sa svojom prijetnjom. I Amos, prorok socijalne pravde u Izraelu, žestoko kritizira pohlepne trgovce, kojima su ti dani odmora samo zapreka u njihovu sve bezočnijem bogaćenju, pa jedva čekaju:
„Kad li će mlađak proći, da prodamo žito, i subota, da tržimo pšenicu. Smanjujuć efu, povećavajuć šekel, da varamo krivim mjerama“ (Am 8,5).
„Na šabat i na mlađak bogati trgovci nisu mislili na Boga, nego samo na to kako će opet u svoj posao. Osim toga, krivotvoreći mjere varali su sirotinju: za više novca manje su davali“.[31]
Subota u židovstvu do Isusova vremena
Nehemijina knjiga pruža prilično iscrpnu sliku o tome kako se nakon povratka naroda iz babilonskoga ropstva subota oskvrnjivala u Jeruzalemu (Neh 13,15–22). Tu je gotovo taksativno nabrojano koji su sve poslovi obavljani subotom, a u njima su sudjelovali i tuđinci, te što je sve Nehemija morao poduzeti da to spriječi. U uvjetima života kad povratnici predvođeni Nehemijom, zajedno sa zajednicom koja je ostala u Judeji tek nastoje obnoviti sveti grad Jeruzalem i posebice hram, kako bi stvorili uvjete za obnovu saveza s Bogom, „subota je mjerilo pobožnosti i identiteta“.[32] Zato je posve razumljivo takvo Nehemijino zgražanje nad onim što se subotom događa.
Subota je u židovstvu do Isusova vremena ostala kao jedini nepromijenjeni znak Božjega izabranja, kao predokus vječne slave.[33] U tumačenju rabina vječna slava zamišljana je kao „dan koji je u cijelosti subota, kada ne će ni jesti ni piti, kao ni trgovati ili putovati, nego će pravednici sjediti s krunama na svojoj glavi i sladiti se sjajem slave, kao što se kaže: jeli su i pili (Izl 24,11)“.[34] Ipak treba naglasiti kako pritom interes nije usmjeravan na razvijanje teologije subote, nego se jedino umnažaju zabrane poslova koji se u subotu ne smiju raditi. O velikom značenju subote govori i činjenica da Mišna, zbirka rabinskih tumačenja, sadržava čak tri traktata koja govore o suboti: Šabat, Erubin i Beza.
Židovska dijaspora, koja je bila vrlo brojna, zadržala je ne samo takvo stajalište prema suboti, nego je zadržala i hebrejski izraz שבת , jedino ga je grecizirala u σάββατον. A kad je Grcima trebalo objasniti značenje toga pojma, tumačen je kao ἀνάπαυσις u značenju odmor, mirovanje, pauza. Tako Josip Flavije u svom apologetskom djelu „Protiv Apiona“ (Contra Apionem 2.27) kaže da subota u židovskom jeziku znači „odmor od svakoga rada“[35]. Filon Aleksandrijski u svome nastojanju da židovsku misao učini razumljivom i prihvatljivom helenističkoj filozofskoj misli subotu tumači kao zakon svemira (Spec. II, 56–59)[36]. Ipak, Židovi su u poganskom okruženju često ostajali neshvaćeni, pa je njihovo svetkovanje subote često doživljavano i kritizirano kao oblik lijenosti. Posebno se u tome isticao Seneka.[37]
Židovi u Palestini najveće su kušnje prolazili za vrijeme vlasti poganskih helenističkih kraljeva, pogotovo Antioha IV. Epifana koji je, uz zabranu svih oblika žrtava u hramu, zabranio i svetkovanje subote (1 Mak 1,45), što je Židovima posebno teško palo.[38] To je dovelo do otpora Židova koji su ostali vjerni Mojsijevu zakonu i predajama otaca, a kulminirao je u ustanku braće Makabejaca. U samim početcima otpora zbilo se nešto što je bitno izmijenilo dotadašnje shvaćanje zabrane bilo kakve aktivnosti u subotu. Nakon što je kralj našao dosta pristaša u narodu, skupina od oko tisuću duša pobjegla je u pustinju kako ne bi sudjelovali u izdaji. Kraljeva vojska ih je slijedila i napala u subotu, kada im oni zbog poštivanja subote nisu pružili nikakav otpor i svi su izginuli (2,27–38). Čuvši za to, Matatija i njegove pristaše donijele su sudbonosnu odluku:
„Tko god nas napadne u dan subotnji, vojevat ćemo protiv njega, da svi ne izginemo kao što izgiboše braća naša u zbjegovima“ (2,41).
Otada su Židovi smatrali dopuštenim braniti se ako su napadnuti subotom, ali i dalje subotom nisu nikad sami započinjali ratne aktivnosti. Štoviše, Židovi koji su služili u rimskoj vojski odbijali su boriti se u subotu, pa su se Rimljani teško odlučivali Židove uzimati u svoje jedinice. Kako je tekao razvoj što se tiče drugih zabrana vezanih uz subotu, nije tako jasno kao u spomenutom slučaju rata. Ipak, može se s priličnom sigurnošću reći da su farizeji kao najutjecajnija struja u židovstvu bili liberalniji u tumačenju propisa o suboti od primjerice esena i saduceja. Oni su se trudili da „propise o suboti što je moguće više usklade s praktičnim potrebama i zahtjevima kako ne bi uništili radost subote“[39]. Posebice se često raspravljalo u kojim hitnim slučajevima je u subotu dopušteno poduzeti mjere da se spasi ugroženi život. U tom kontekstu navodi se misao R. Šimona ben Menasje (oko 180 p. Kr.) koji, tumačeći propis o suboti u Izl 31,14, kaže: „Subota je predana vama, a niste vi predani suboti“.[40] Ipak to mišljenje u židovstvu nikad nije preraslo u opće načelo, nego je ostalo aktualno samo u raspravi kako u pojedinim akutnim slučajevima pomoći ugroženomu životu.
Isusov odnos prema suboti
Sva četiri evanđelja svjedoče o Isusovu odnosu prema suboti. Ta svjedočanstva pripadaju različitim predajama, što na svoj način govori o važnosti Isusova odnosa prema suboti za prve kršćanske zajednice, koje su o tome dalje teološki promišljale. Tako Marko početak Isusova učenja i djelovanja smješta u sinagogu u Kafarnaumu u dan subotnji (Mk 1,21.29), a Luka u sinagogu Nazaretu (Lk 4,16–30), da bi tek nakon toga donio Markov tekst o suboti u Kafarnaumu (Lk 4,31–37). Isusova dosljednost u održavanju zapovijedi Dekaloga o poštivanju subote najbolje se prepoznaje u Lukinu uvodu u nazaretsku perikopu: „I uđe po svom običaju na dan subotnji u sinagogu te ustane čitati“ (Lk 4,16). Dakle Isus je bio prepoznatljiv po svom ustaljenom odlasku subotom u sinagogu.
S druge strane, evanđelisti su zabilježili vrlo oštre rasprave koje farizeji vode s Isusom zbog njegova kršenja subote. Nalazimo ih ništa manje nego šest: dvije se nalaze u najstarijem evanđelju (Mk 2,23–28; 3,1–6), dvije donosi Luka iz svoga posebnoga izvora (Lk 13,10–17; 14,1–6) i dvije se nalaze u Ivanovu evanđelju (Iv 5 i 9). Osim trganja klasja u subotu (Mk 2,23–28) što su preuzela i druga dva sinoptika (Mt 12,1–8; Lk 6,1–5), sve druge rasprave imaju svoj povod u Isusovu liječenju u subotu. A svim tim slučajevima zajedničko je to što Isus svojim postupkom namjerno traži raspravu s čuvarima Zakona, s farizejima. Zašto? Treba imati na umu da je subota, uz obrezanje, bila i ostala znak židovskoga identiteta, pa su Židovi bili osjetljivi na sve što je bilo vezano uz subotu.
S druge strane, za Isusa je upravo „subota bila posebno prikladna da zorno i snažno istakne ono novo što je donio u usporedbi sa Zakonom“.[41] A to novo što je dolazilo do izražaja ne samo u njegovu učenju, nego još više u njegovu ponašanju, predstavljalo je izazov farizejima. Zato se može s pravom reći da su upravo ti „sporovi o suboti bili pokusni slučaj za sporno pitanje, je li Isus svojim navještajem napustio ili nije granice židovstva (i njegov temelj, Toru)“.[42] O Tori i njezinim propisima moglo se raspravljati sve dok nije bilo očito da je prekršena neka, pa možda i najmanja, njezina zapovijed.
Budući da se ni u jednom od pet slučajeva Isusova liječenja subotom ne radi o neposrednoj ugroženosti ljudskoga života, koja bi opravdavala liječenje u subotu, to njegovo liječenje u očima farizeja očiti je prekršaj zapovijedi o svetkovanju subote. Sve je to tako doneseno i u evanđeljima. „Pojedinačni slučajevi tako su opisani, da nema nikakve rasprave o kršenju propisa o zabrani rada. U pitanju je samo, je li ipak moguće i kako taj ‘rad’ opravdati“.[43]
U traženju odgovora na to pitanje treba poći od zapažanja da se dva slučaja kršenja subote u Markovu evanđelju nalaze na kraju veće cjeline poznate kao „galilejske rasprave“[44] (Mk 2,1–3,6), a u središtu je pitanje Isusove vlasti (ἐξουσία). Izvješće o ozdravljenju uzetoga (2,1–12) kao i ono o pozivu Levija i gozbi s grješnicima (2,13–17) sadržavaju pitanje Isusove vlasti opraštanja grijeha, odnosno zajedništva stola s grješnicima. Središnji tekst donosi raspravu o postu (2,18–22), da bi čitava zbirka kulminirala u dvjema različitim raspravama o suboti, u perikopi o trganju klasja u subotu (2,23–28) i ozdravljenju usahle ruke (3,1–6).
Da je u središtu pozornosti te predmarkovske cjeline doista pitanje Isusove vlasti potvrđuje i zapažanje da je pozornost u svakom od tih pet tekstova usredotočena na neku Isusovu riječ, a ne na događaj, makar se radilo i o čudu, kao primjerice u prvom i zadnjem tekstu (2,10.17.19.28; 3,4). Iz toga također proizlazi da je evanđelistu u prvome planu situacija i interes markovske zajednice, a ne toliko povijesna situacija Isusova vremena. Evanđelistu je stalo „do Isusove slike i njegove važnosti za kršćansku zajednicu. Do izražaja dolazi Isusova uzvišenost, on djeluje i odlučuje na način koji je nov i uzbudljiv, koji izaziva protivljenje i na kraju mu donosi smrtno neprijateljstvo vodećih krugova (3,6)“.[45]
Svoju slobodu u odnosu na propise o suboti Isus temelji na svome poslanju: „Sin Čovječji gospodar je subote“ (2,28). U istom smislu treba shvatiti i njegovo pitanje farizejima: „Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?“ (3,4). Isus se ne bori protiv krutih propisa o suboti, a još manje protiv subote kao institucije naroda Božjega, nego se zauzima za novu stvarnost kraljevstva Božjega koja započinje njegovim dolaskom. On ne nastupa kao liberalni tumač Tore ili reformator židovstva, nego kao onaj koji u Božje ime naviješta kraljevstvo Božje. Njegove „izjave o suboti ne mogu se objasniti emancipatorski – kako se često tumače. Isus ne želi ukloniti jednu instituciju koja koči slobodu pojedinca, niti je to u korist slobode iz neke opće ljubavi prema čovjeku (usp. Mk 3,4), a pogotovo ne u korist slobode za samoostvarenje (usp. 2,27)“.[46]
Isusovo stajalište prema suboti odiše istim autoritetom kao i njegove poznate antiteze u Matejevu govoru na gori: „pisano je, a ja vam kažem“ (Mt 5,21–48). Umjesto rasprava o opravdanosti pojedinačnih odredaba što se subotom smije, a što ne smije raditi, Isus želi otkriti iskonsku Božju volju sa subotom, a ona je u tome da se život spasi. Tom cilju služe Isusova ozdravljenja. „Ozdravljenja su za Isusa bila eshatološki nastup Božjega kraljevstva (Lk 11,20): Tamo gdje Bog djeluje, djeluje uvijek neodoljivo. Ozdravljenja su blagoslovni darovi konačnoga vremena ljudima. Tim događajima nitko se ne smije suprotstaviti“[47]. Drugim riječima, Isus djeluje u duhu onoga konačnoga spasenja za što je Židovima subota bila samo predokus.
Takvo Isusovo djelovanje mora stoga imati prednost pred svim propisima o suboti. Da je subota stvorena radi čovjeka (2,27), hoće reći „da je subota kao Gospodinov dan baš usmjerena da čovjekovo spasenje. A htjeti spriječiti ozdravljenje u subotu, znači usmjeriti se protiv čovjekova spasenja, a time i protiv volje Božje“.[48] To su dakako mogli shvatiti i prihvatiti samo oni koji su prihvatili Isusa i njegovo poslanje, koji su pošli za njim. Za one koji ga ne prihvaćaju takvo njegovo ponašanje jest neoprostivo kršenje subote koje zaslužuje smrtnu kaznu (usp. Br 15,32–35). Zato je prema Markovu evanđelju Isusov život od samoga početka obilježen prijetnjom te kazne (3,6; usp. 2,20).
Subota u suvremenom kršćansko-židovskom dijalogu
Dvije tisuće godina poslije Isusova vremena ništa se bitno nije promijenilo u pitanju subote koja je i danas glavni raspoznajni znak židovskoga identiteta.[49] Budući da židovska dijaspora danas obuhvaća gotovo cijeli svijet, subota je postala još potrebniji i zato snažniji znak međusobne povezanosti. Tako Pinchas Lapide, uspoređujući Židove s kršćanima, može za nju reći: „Subota je Židovima ono što je kršćanskoj Europi kölnska katedrala, Notre Dame u Parizu i crkva sv. Petra u Rimu: središnji spomenik njihove vjere, ugrađen u vrijeme, pa zato neuništiv kao i vrijeme, spomenik koji su tisuće nadahnutih umjetnika stoljećima opjevali, oblikovali i klesali, dok nije naprosto postao pojam liturgijske ljepote i službe Božje“.[50] Razlika u odnosu na Isusovo vrijeme jest u tome što su kršćani i Židovi u međuvremenu naučili s puno međusobnoga uvažavanja jedni s drugima dijalogizirati i jedni druge prihvaćati. Ipak, i u tom dijalogu subota je ostala jedna od najosjetljivijih točaka, jer ni današnji Židovi ne mogu shvatiti i prihvatiti da je Isus kao Židov mogao onako prelaziti preko propisa o suboti.
Stanje kršćansko-židovskoga dijaloga o suboti najbolje je došlo do izražaja u knjizi Josepha Ratzingera, pape Benedikta XVI. o Isusu iz Nazareta u kojoj on puno prostora daje jednomu od najpoznatijih židovskih mislilaca današnjice i jednom od najplodnijih teoloških pisaca uopće, američkomu rabinu Jakobu Neusneru i njegovoj knjizi o Isusu.[51] J. Ratzinger priznaje da mu je zbog Neusnerova neskrivena poštovanja s kojim pristupa Učitelju iz Nazareta i s druge strane vrlo precizno izražena stajališta zašto ga ne bi mogao slijediti da je kojim slučajem živio u njegovo vrijeme ta knjiga puno pomogla u vlastitom boljem upoznavanju Isusa iz Nazareta. On doslovce kaže:
„Stoga bih se u jednome odlomku želio kao kršćanin pozabaviti s rabinovim razgovorom s Isusom da bih bolje razumio autentično židovstvo i Isusovu tajnu“.[52]
Što je Joseph Ratzinger mogao naučiti od Jakoba Neusnera s obzirom na subotu i Isusov odnos prema njoj? Koristeći Matejevo evanđelje kao podlogu za svoj fiktivni razgovor s Učiteljem iz Nazareta, J. Neusner obraća pozornost na kontekst u kojemu stoje perikope o trganju klasja u subotu (Mt 12,1–8) i ozdravljenje u subotu (12,9–14). Neposredno prije njih stoje Isusove riječi:
„Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj komu Sin hoće objaviti. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako“ (Mt 11,27–30).
Neusner o tome veli: „Te riječi, same za sebe, nisu jasno povezane sa subotom. Ali te riječi ne stoje same za sebe. One su izravno povezane s pozivom da se dođe k ocu preko sina“.[53]
U svjetlu tih riječi za Neusnera Isusovo pozivanje na Davidovo ponašanje u hramu, čime želi opravdati ponašanje učenika u subotu, i tvrdnja da je Sin Čovječji gospodar subote postaju posebno zanimljive. Distancirajući se od svih oblika tumačenja koja u Isusu gledaju nekakva liberalna rabina koji ljudima želi olakšati stroge propise o suboti, Neusner pravilno zaključuje:
„Kad je u pitanju subota, nije riječ ni o svetkovanju ni o ukidanju te jedne od Deset zapovijedi. I ovdje je kao i svugdje drugdje riječ o osobi samoga Isusa, kršćanskim jezikom rečeno, Isusa Krista. Najvažnija od svega jest jednostavna tvrdnja da nitko ne poznaje Oca doli Sin i onaj komu Sin hoće objaviti“.[54]
Židovski rabin Jakob Neusner bolje je od mnogih kršćanskih bibličara shvatio kako je u Isusovu odnosu prema suboti presudan eshatološki-kristološki motiv. Kao i o svim drugim zapovijedima Zakona, Isus i o propisima o suboti govori kao onaj u kojemu ti propisi dobivaju novi i konačni smisao, pa je Sin Čovječji doista gospodar subote (Mt 12,8). Svoje razmišljanje o Isusovu stavu prema suboti on zaključuje retoričkim pitanjem:
„Dakle, je li me Isus poučio da prekršim jednu od dviju velikih zapovijedi među Deset zapovijedi, onu koja se tiče društvenoga poretka? Naravno da jest; očito da nije – sve ovisi o načinu gledanja. S gledišta Tore, kako je ja shvaćam, samo je Bog gospodar subote… Sve to Isus poučava na drugi način i s drugom namjerom… Učenik kojega sam sreo na putu može prihvatiti da je to doista tako: po Isusu poznajemo Oca; ako subotu prihvatimo na njegov način, onda mi nosimo taj njegov jaram koji je sladak, njegovo breme koje je lako“.[55]
Kao Židov kojemu je Tora sve, J. Neusner ne može se priključiti Isusovu učeniku koji tako razmišlja, nego mu postavlja zadnje pitanje sa svom jasnoćom i oštrinom: „Je li tvoj učitelj, Sin Čovječji, zaista gospodar subote? Pa zatim – to sam pitao prije, pa ponavljam pitanje – je li tvoj učitelj Bog? To je osnovni problem.“[56] Na to pitanje odgovorila je Pracrkva svojom vjerom u Isusa Krista, Sina Božjega, prihvaćajući dan Isusova uskrsnuća, prvi dan u tjednu, kao dan Gospodnji koji zamjenjuje subotu. Tom zamjenom Crkva je preuzela i socijalnu dimenziju subote, što se katkada u kršćanstvu nažalost zaboravlja.
Na to je izričito upozorio J. Ratzinger:
„Da je Crkva pritom iznova preuzela i socijalnu funkciju subote…, jasno se pokazalo kada je Konstantin u svojoj kršćanski nadahnutoj reformi prava s ovim danom povezao i davanje slobode robovima i tako dan Gospodnji uveo u kršćanski utemeljen pravni sustav kao dan slobode i počinka. Držim krajnje zabrinjavajućim to što moderni liturgičari ponovo hoće odgurnuti ustranu ovu socijalnu funkciju nedjelje, koja je u kontinuitetu s Izraelovom Torom, držeći da je posrijedi Konstantinova zabluda. No tu ponovno nastaje čitav problem odnosa vjere i socijalnoga reda, vjere i politike“.[57]
Trajnim nadahnućem Crkve u njezinu zauzimanju za socijalnu pravdu ostaje ne samo zapovijed o suboti sa svojom jasnom socijalnom dimenzijom, nego i cijeli Ponovljeni zakon sa svojim socijalnim poretkom,[58] koji ni do danas nije nadmašen ni u jednom modernom zakonodavstvu. Danas kad se u zahuktalom procesu sekularizacije nedjelja sve više želi izjednačiti s drugim danima u tjednu, kada se rad promatra samo kao izvor profita, a radnik pretvara u obespravljenu radnu snagu, Crkva se ne smije umoriti braneći nedjelju kao dan Gospodnji sa svime što se pod tim podrazumijeva.
prof. dr. fra Ivan Dugandžić
[1] Usp. I. MÜLLNER/P. DSCHULNIGG, Jüdische und christliche Feste, Würzburg, 2002., 12. Tu razliku naziva „znakovitom“.
[2] E. ZENGER, Priesterschrift, u: Lexikon für Theologie und Kirche 8, Freiburg–Basel–Rom–Wien, 1999., 578 kaže: „Povijest stvaranja ima svoj vrhunac u 7. danu kao posvećenom danu mirovanja (Sabbat)“.
[3] A. REBIĆ, Središnje teme Staroga zavjeta. Biblijskoteološki pregled starozavjetne poruke, Zagreb, 1996., 120.
[4] J. SCHREINER, Die Zehn Gebote im Leben des Gottesvolkes. Dekalogforschung und Verkündigung, München, 1966., 37.
[5] Taj izvor suvremena egzegeza obično datira u VI. st. pr. Kr. Usp. E. ZENGER, Priesterschrift, 579.
[6] G. von RAD, Theologie des Alten Testaments II. Die Theologie der prophetischen Überlieferungen Israels, München, 51968., 112.
[7] E. ZENGER, Gottes Bogen in den Wolken. Untersuchungen zu Komposition und Theologie der priesterschriftlichen Urgeschichte, Stuttgart, 1983., 101.
[8] I. MÜLLNER/P. DSCHULNIGG, Jüdische und christliche Feste, 11; A. POPOVIĆ, Novozavjetno vrijeme. Povijesno-političko i religiozno-kulturno okruženje, Zagreb, 2007., 205: „Opsluživanje subote ugaoni je kamen židovstva“.
[9] H. W. WOLFF, Anthropologie des Alten Testaments, München, 21974., 200.
[10] J. DRANE, Uvod u Stari zavjet, Zagreb, 2009., 298.
[11] A. REBIĆ, Amos prorok pravde, Zagreb, 1993., 128.
[12] Usp. E. LOHSE, σάββατον, u: Theologisches Wörterbuch zum Neuen Testament VII, Stuttgart, 1964., 3.
[13] E. LOHSE, Isto.
[14] E. HAAG, Sabbat, u: Lexikon für Theologie und Kirche 8, Freiburg–Basel–Rom–Wien, 1999., 1402.
[15] I. MÜLLNER, Jüdische und christliche Feste, 11.
[16] A. POPOVIĆ, Novozavjetno vrijeme. Povijesno-političko i religiozno-kulturno okruženje, Zagreb, 2005.
[17] Isto.
[18] O. H. PESCH, Die Zehn Gebote, Mainz, 21978, 59.
[19] N. LOHFINK, Arbeitswoche und Sabbat in der Priesterlichen Geschichtserzählung, u: Bibel und Kirche 3/1997., 110–118, 110.
[20] Usp. I. DUGANDŽIĆ, Biblijska inspiracija solidarnosti danas, u: Bogoslovska smotra 4(2005.), 971–990.
[21] N. LOHFINK. Arbeitswoche und Sabbat in der Priesterlichen Geschichtserzählung, 111.
[22] I. DUGANDŽIĆ, Biblijska inspiracija solidarnosti danas, 977.
[23] H. W. WOLFF, Anthropologie des Alten Testaments, 201s.
[24] H. SCHÜNGEL-STRAUMANN, Das Geschenk des Sabbat im Alten Testament, u: Bibel und Kirche 3/1997., 119–123, str. 119.
[25] H. SCHÜNGEL-STRAUMANN, Das Geschenk des Sabbat im Alten Testament, 119; N. LOHFINK, Kennt das Alte Testament einen Unterschied von „Gebot“ und „Gesetz“? Zur bibeltheologischen Einstufung des Dekalogs, u: ISTI, Studien zur biblischen Theologie, Stuttgart, 1993., 206–238, str. 231 također misli da je „Svećenički izvor subotu smatrao stvarnim središtem Dekaloga“.
[26] M. NOTH, Geschichte Israels, Göttingen, 61966., 268.
[27] I. MÜLLNER, Jüdische und christliche Feste, 13.
[28] E. LOHSE, σάββατον, u: Theologisches Wörterbuch zum Neuen Testament VII, 5.
[29] Isto.
[30] E. JENNI/C. WESTERMANN, Theologisches Handwörterbuch zum Alten Testament II, München–Zürich, 1976., 865.
[31] A. REBIĆ, Amos, 129.
[32] E. HAAG, Sabbat, 1403.
[33] A. H. BAUMANN (izd.), Was jeder vom Judentum wissen muss. Im Auftrag des Ausschusses „Kirche und Judentum“ der Vereinigten Evangelisch-Lutherischen Kirche Deutschlands und des Nationalkomitees des Lutherischen Weltbundes, Gütersloh, 81997., 122: „Vjerujućim Židovima subota sa svojim subotnjim mirom jest predokus još neostvarenoga mesijanskoga vremena“.
[34] H. STRACK–P. BILLERBECK, Kommentar zum Neuen Testament aus Talmud und Midrasch IV, München, 51969., 839.
[35] Citirano prema: E. LOHSE, σάββατον, u: Theologisches Wörterbuch zum Neuen Testament VII, 7.
[36] Citirano prema: E. HAAG, Sabbat, 1403.
[37] Usp. E. LOHSE, σάββατον, 17s.
[38] Usp. E. HAAG, Das hellenistische Zeitalter. Israel und die Bibel im 4. bis 1. Jahrhundert v. Chr., Stuttgart, 2003., posebice str. 17–26.
[39] E. LOHSE, σάββατον, u: Theologisches Wörterbuch zum Neuen Testament VII, 10.
[40] H. STRACK–P. BILLERBECK, Kommentar zum Neuen Testament aus Talmud und Midrasch II, München, 51969., 5.
[41] L. GOPPELT, Theologie des Neuen Testaments. 1. Jesu Wirken in seiner theologischen Bedeutung, Göttingen, 1975., 144.
[42] G. THEISSEN, Der historische Jesus. Ein Lehrbuch, Göttingen, 21997., 327.
[43] J. BECKER, Jesus von Nazaret, Berlin – New York, 1996., 373.
[44] J. SCHMID, Das Evangelium nach Markus, Regensburg 51963., 55s drži da je „Marko cijeli tekst našao zaokružen u književnom smislu“. R. SCHNACKENBURG, Das Evangelium nach Markus. 1. Teil, Düsseldorf, 1970., 59 polazi od toga da tih „pet perikopa po svojoj naravi tvore novu cjelinu, koju je Marko vjerojatno kao takvu našao“. – Noviji komentari se ne slažu oko opsega predmarkovske cjeline, a pogotovo dvoje je li joj pripadao prvi tekst (2,1–12). Usp. E. SCHWEIZER, Das Evangelium nach Markus, Göttingen, 1975., 28 polazi od toga da su rasprave „djelomično (2,1–12.15–28) vjerojatno već prije Marka bile povezane“; R. PESCH, Das Markusevangelium I, Freiburg–Basel–Wien, 1976., 149 misli da je predmarkovska cjelina „vjerojatno obuhvaćala 2,15–3,6“; J. GNILKA, Das Evangelium nach Markus. 1. Teilband, Solothurn–Düsseldorf/Neukirchen–Vluyn, 41994., 132 smatra da je predmarkovska zbirka obuhvaćala samo 2,15–28, dakle tri kraće perikope, a služila je kako bi se „u sučeljavanju s farizejski obojenim židovstvom objasnila sporna pitanja“. Ona nije bila vezana uz Galileju. To je – kako misli Gnilka – učinio tek evanđelist zato što mu je bio važan konflikt između Isusa i protivnika. „On je taj konflikt dodatno potcrtao stavljajući naprijed 2,1–12, a na kraj 3,6“.
[45] R. SCHNACKENBURG, Das Evangelium nach Markus, 59.
[46] J. BECKER, Jesus von Nazaret, 375.
[47] Isto, 377.
[48] J. GNILKA, Jesus von Nazaret. Botschaft und Geschichte, Freiburg–Basel–Wien, 1993., 222.
[49] J. NEUSNER, Rabin razgovara s Isusom, Zagreb, 2010., 112 značenje subote za Židove danas izražava ovako: „Svetkovanje subote, šabata, nekada i sada, svojstveno je cijelom vječnom Izraelu: po tome je vječni Izrael ono što jest, narod koji se odmara od stvaranja u sedmi dan, kao što je to učinio Bog kad je stvarao svijet. Subota ima pozitivnu i negativnu stranu; u taj dan ne obavljamo ropski posao. Toga dana slavimo stvaranje. Šest dana radimo, a sedmoga dana slavimo učinjeno“.
[50] P. LAPIDE, u: P. LAPIDE/W. PANNENBERG, Judentum und Christentum. Einheit und Unterschied. Ein Gesprӓch, München, 1981., 16s
[51] Usp. moj prikaz Neusnerove knjige u: BS 2/2008., 479–482.
[52] J. RATZINGER–BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta I., Split, 2007., 84.
[53] J. NEUSNER, Rabi razgovara s Isusom, 125.
[54] Isto, 127.
[55] Isto, 128s.
[56] Isto, 129.
[57] J. RATZINGER/BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta I., 125.
[58] Usp. I. DUGANDŽIĆ, Biblijska solidarnost sa siromašnima i ugroženima. Društveno-socijalna dimenzija biblijske poruke spasenja, u: I. DUGANDŽIĆ, Pred Biblijom i s Biblijom. Odgovori i poticaji, Zagreb, 2007., 141–159.
