Autonomno i garantirano kršćanstvo

Američki politički filozof Allan Bloom u svom djelu The Closing of American Mind u jednom podnaslovu Students želio je opisati generaciju studenata od 1960. do 1980. kojima je mahom bio profesor. Među različitim osobinama svojih studenata Bloom pronalazi i ideju autonomije kao slobode od vezanja za druge bilo da je riječ o ljubavi, seksu, obitelji, američkim vrijednostima ili nečemu prema čemu bi njegovi studenti imali osjećaj obveze. Na njegovo pitanje postoji li nešto zašto bi se mogli vezati trajnije i ozbiljnije jedan od studenata mu je odgovorio da je takvo nešto nemoguće za njih jer je to protiv njihove slobode nevezivanja. Tako će autonomija za Blooma postati sloboda nevezivanja odnosno sloboda od obveze.

Fenomen koji Bloom opisuje u svom zanimljivom i korisnom štivu na svoj način živi u kršćanstvu i samoj Crkvi, ne toliko kao fenomen autonomije, koliko kao fenomen odbacivanja bilo kakvog autoriteta Crkve na bilo kojem području bitnom za kršćanski vjerski život i moralno djelovanje. Fenomen autonomnog kršćanstva i autonomnog kršćanina ne treba krivo shvatiti kao da je riječ o pitanju smije li čovjek imati slobodnu savjest u Crkvi i smije li slobodno govoriti o određenim poteškoćama i problemima s kojima se Crkva susreće. Ako bi se autonomno kršćanstvo tako razumjelo stvar bi otišla u krivom i pogrešnom smjeru. Iako upravo neki smatraju da je autonomno kršćanstvo nemoguće, jer Crkva prema nekima ne dopušta slobodu savjesti i slobodu govora. Međutim, fenomen autonomnog kršćanstva je povezan s jednim drugim, čak i važnijim pitanjem, koje je danas pomalo i povremeno i zaboravljeno i tiče se čovjekova spasenja i garancije za njegovo spasenje.

Autonomni kršćanin se prepoznaje po tome što on ili ona ostvaruje direktnu vezu s Bogom i Kristom bez potrebe za bilo kakvim posredništvom. Autonomni kršćanin sakramente ne smatra potrebnima za vlastito spasenje i smatra da je za njega kao kršćanina dovoljno imati osjećaj kako je u direktnoj vezi s Kristom. S te strane i sakrament ispovijedi nije potreban jer autonomni kršćanin svoje oproštenje prima direktno bez posredništva, kao što i sakramentalni brak nije potreban, nego je dovoljno da osjeća kako voli direktno osobu u koju je zaljubljen ili zaljubljena. Međutim, kad takav kršćanin smatra sebe kršćaninom i zahtijeva da mu se to pravo prizna u Crkvi, ne može se izbjeći pitanje garancije. Odnosno na koji način autonomni kršćanin garantira za sebe da mu je oprošteno, da mu je brak sakrament, da ima direktnu vezu s Kristom?

Kada je francuski filozof Descartes u pokušaju da izbjegne radikalni skepticizam ustvrdio kako je Bog onaj koji njemu kao filozofu garantira da se ne vara i da svijet stvarno postoji, jedna od kritika na njegov račun stigla je u obliku pitanja kako Descartes garantira da ga Bog ne vara u njegovom skepticizmu? Tako što postojanje Boga izvodi iz svoga vlastitog uma i time ne postiže ništa nego se vrti u začaranom krugu. Kad je u pitanju garancija, autonomni kršćanin se također vrti u začaranom krugu gdje se oproštenje, kajanje, sakramentalnost ostvaruju u njegovom nutarnjem osjećaju da mu je oprošteno, odnosno on objektivno zna da mu je oprošteno jer subjektivno osjeća da mu je oprošteno. I obrnuto. Nema pozivanja na neki izvanjski oblik garancije kako oproštenja, tako i sakramentalnog života. Autonomni kršćanin na kraju sam za sebe garantira za svoje spasenje pred Bogom i bilo kakav poziv na izvanjsku garanciju spasenja doživljava kao napad na svoju autonomiju.

S druge strane garantirano kršćanstvo i garantirani kršćanin računaju na izvanjski izvor garancije koji je izvan njih samih prisutan u Crkvi kao izvoru garancije. Tako garantirani kršćanin nema samo osjećaj kako mu je oprošteno, nego također traži vanjskog posrednika koji će garantirati da mu je oprošteno i koji će garantirati da njegova bračna ljubav nije samo direktan osjećaj prema nekome, nego i sakramentalna ljubav kojom se njegov brak posvećuje i blagoslivlja. Na sličan način garantirani kršćanin osjeća da mu je oprošteno, ali on traži i izvanjski oblik garancije oproštenja. Garantiranog kršćanina, kao i garantirano kršćanstvo, ponekad se proziva kao autoritativno i totalitarno, u formi površne kritike kako nije moguće da kršćanin sebi dopušta da u dvadeset i prvom stoljeću Crkva određuje što će misliti, kako će misliti, što će govoriti i kako će govoriti.

Ovaj prigovor autonomnih kršćana i autonomnog kršćanstva je plod reduciranog shvaćanja Crkve kao nacionalne, političke i stranačke grupacije u kojoj svi moraju govoriti i misliti isto. Karakteristika autonomnog kršćanstva i autonomnog kršćanina jest odsutnost shvaćanja Crkve kao vidljivog i univerzlanog sakramenta spasenja. Autonomni kršćanin rijetko kada pomišlja da kršćanin koji u Crkvi kroz sakramente i vjernički život traži vječno spasenje slobodno i svjesno želi imati garanciju da će biti spašen i da će mu biti oprošteno. Autonomni kršćanin sebe vidi kao čovjeka slobode i čovjeka autonomije ali s malo svijesti o tome kako ima i besmrtnu dušu koja je potrebna spasenja i garantiranog kršćanina smatra robom i poslušnikom Crkve. S druge strane garantirano kršćanstvo i garantirani kršćanin Crkvu vide kao vidljivi sakrament spasenja koji im je potreban kao garancija vjere u besmrtnost i spasenje duše.

Razlika između autonomnog i garantiranog kršćanina nije kulturna, nacionalna, politička. Riječ je o teološkoj razlici shvaćanja ljudske osobe i naravi Crkve. Za autonomnog kršćanina, slijedeći Allana Blooma, ono što je najsvetije i najvažnije je čovjekova sloboda da ne bude vezan uz bilo što što bi umanjivalo, slabilo i ukidalo njegovu autonomiju. Crkva, posrednici, sakramenti su stoga prepreke slobodi, autonomiji i nutarnjem osjećaju prema Bogu i Kristu. Jedna od temeljnih karakterstika autonomnog kršćanina jest vodstvo isključivo svojim privatnim nutarnjim osjećajima. Autonomni kršćanin dovoljno je osjećajan, slobodan i autonoman da sam sebi garantira za svoje spasenje, a ponekad na sebe zna preuzeti teret i obvezu da kao takav garantira i drugima kako su spašeni. Za garantirano kršćanstvo i garantiranog kršćanina naglasak nije toliko na nutarnjem osjećaju koliko na izvanjskom izvoru garancije koji jamči da mu je oprošteno i da može biti spašen. Garantirani kršćanin je spreman donekle i vlastitu slobodu i vlastitu autonomiju podrediti izvanjskim zahtjevima onoga autoriteta koji njemu osobno kao i onima koji su mu povjereni jamči spasenje. I on to može učiniti svjesno i slobodno jer vjeruje u postojanje besmrtne čovjekove duše i jer želi postići vječno spasenje.

Danas nije teško razlikovati autonomne i garantirane kršćane, dovoljno je samo postaviti pitanje i jednom i drugom tko im garantira da je istina sve ono što vjeruju i čemu se nadaju. Ukoliko je odgovor kako garancija nije potrebna, dovoljna je nutarnja osjećajna direktna veza s nadnaravnim da imam garanciju, onda treba postaviti pitanje kako je moguće da on ili ona sam sebi bude izvor garancije sapsenja? Ukoliko je odgovor kako je garancija potrebna od nekog izvanjskog autoriteta jer je riječ o velikom ulogu, a to je vječno spasenje duše, onda ne treba postaviti pitanje kako je to moguće, nego i sebe i onoga koji je to rekao poticati na više vjere i više nade u vječno spasenje i vjeru da čovjek posjeduje dušu i da je ta duša besmrtna i da nije svejedno tko jamči za njezino spasenje. Autonomni kršćanin koji na sebe preuzima obvezu i tvrdi da je dovoljno imati direktnu vezu s Kristom, vođen nutarnjim osjećajem da bi spasenje bilo zajamčeno i da on ili ona direktno ostvaruje tu vezu,  mora onda i pred Bogom umjesto Crkve preuzeti obvezu za spasenje onih koje je tome naučio i koje vodi.

I ne pozivati se na totalitarnost i autoritarnost Crkve i ne prozivati one kršćane koji vjeruju da im Crkva treba kao izvanjski vidljivi sakrament spasenja da su robovi, poslušnici, jurišnici, krdo, ovce i slično. Jer ima kršćana koji slobodno, svjesno i radosno žive s Crkvom i u Crkvi jer žele da im netko jamči mogućnost vječnog spasenja. Nitko ne brani autonomnom kršćaninu da sebe istakne kao vidljivi sakrament sapsenja za druge, ali prije toga treba dokazati na čemu se temelji njegova garancija da je on upravo taj sakrament i što on ima ponuditi što već Crkva obilno ne nudi i ne pruža? Ili što im on kao autonomni kršćanin može ponuditi u nadnaravnom i sakramentalnom smislu što Krist već nije darovao i daruje preko Crkve? Ako nema što ponuditi i ne može, onda se ne treba igrati ni sa svojim spasenjem ni sa spasenjem drugih, jer prema Pavlovim riječima svatko će Bogu za sebe dati račun. Za sebe možda i neće biti toliko teško, ali preuzeti obvezu za druge je već drukčija i ozbiljnija stvar i tu se ne može čovjek voditi isključivo svojim nutarnjim osjećajima i „direktnim“ vezama s nadnaravnim Bogom, bez ikakve druge garancije osim svoga vlastitog uma i emocija.

Tekst je objavljen u: Katolički tjednik, br. 3., 20. siječnja 2019., str. 4-5.