Apolon iz Aleksandrije
Apolon je Židov iz dijaspore, iz egipatske Aleksandrije. Ugledan bibličar, učen apostolski muž i glasovit kršćanski govornik. Neko vrijeme bijaše učenik škole sv. Ivana Krstitelja, zatim, nakon što mu Akvila i Priscila „pomnije izložiše Put Gospodnji“, gorljivi sljedbenik Isusa Krista. Suradnik Pavlov, misionar u Efezu i Grčkoj. Kada uvidje kako se neki vjernici u Korintu pozivahu na njega i osnovaše stranku pod njegovim imenom, „apolonovci“, nasuprot Petru i Pavlu, čak i Isusu Kristu, ostade duboko ožalošćen tom podjelom i tiho se povuče, bez daljnjih rasprava, pohoda i kontakata. Više se ne navrati u Korint iako ga Pavao bratski nagovaraše. Ostade samostalan u odluci i sve prepusti Duhu Božjemu. Smatraše u Gospodinu da je razboritije i uspješnije tako, nego stalno nadolijevati ulje na vatru. Opremljen svakim dobrom iz darežljive ruke biskupa Tita, a opet po preporuci Pavlovoj, Apolon se vrati preko Krete u Aleksandriju gdje mu nestade spomena.
Držimo se biblijskoga teksta:
Govornik
Uto neki Židov, imenom Apolon, rodom Aleksandrijac, čovjek rječit i upućen u Pisma, stiže u Efez (Dj 18,24).
Tako sv. Luka svečano predstavlja Apolona[1] s dvjema značajkama: čovjek rječit – lógios, i u Pisma upućen – dynatós. Prvo, zna reći i, drugo, ima što reći, jer pozna Bibliju koja sadrži Božansku riječ. Po naravi govornik, a izučio filozofske i biblijske škole u klasi glasovitoga Filona Aleksandrijskoga (oko 25. pr. Kr. – oko 50. poslije Kr.). Izvrstan i izražajno i sadržajno. Govori jednako hebrejski i grčki. Govornik prve klase. Dika ga je poslušat! Živo komentira, uvjerljivo argumentira, uspješno se koncentrira na Mesiju.
Govorništvo je Božji dar, kao i svaki drugi duhovni talent. Ako čovjek na tome radi, može ga usavršiti do zamjerne visine. Narod cijeni vrsna govornika. Vjernici vole dobra propovjednika. Ljudi su, zadivljeni, visjeli o njegovoj riječi. Odlazili kući zadovoljni njegovim riječima, a raskajani zbog svojih prijestupa.
Ivanovac
Apolon bijaše upućen u put Gospodnji pa vatrene duše govoraše i naučavaše pomno o Isusu, premda je znao samo za Ivanovo krštenje (Dj 18,25).
Gdje se upozna s naukom Ivana Krstitelja? Svakako ne ode daleko od Ivanova krštenja, poučen vjerojatno od kojega Ivanova učenika. A govoraše „vatrene duše“, žarko, revno, poput Krstitelja na obalama Jordana. Razumije se da i Apolonovo oko bijaše usmjereno na Krista. Očito je da se ne bijaše još susreo s Kristovom naukom i žrtvom, s Isusovim vatrenim krštenjem. Poznavaše biblijski Logos – Riječ, ali nije i Pneumu – Duha. I on i ostali efeški kršćani, osim časnih iznimaka, bijahu kršćani više po katekumenskoj želji negoli po punoj kršćanskoj vjeri.
Učenik Akvile i Priscile
U jednoj smo efeškoj sinagogi u godini 52. ili 53.[2] Apolon stoji za stalkom, pretpostavljamo da čita Ps 2, Mesijansku dramu:
Smije se onaj što na nebu stoluje, Gospod im se podruguje. Gospodin mi reče: “Ti si sin moj, danas te rodih“.
I nastavlja svojim vatrenim riječima: „Ljubljena braćo! Sveto Pismo, bogoduho pisano, usredotočeno je na Isusa Krista, Sina Božjega. Mesija-Pomazanik koji će nam donijeti poruku Božje ljubavi, koja sažiže ljudska nedjela, a usavršuje ljudska dobra djela. Glas o budućem Mesiji poziva nas na obraćenje, na izlazak iz strasti tijela, požude očiju i oholosti života i na ulazak u kraljevstvo istine i pravde. Ivan Krstitelj bijaše Mesijin Preteča koji s jordanske obale pozivaše izraelski narod krsteći ga vodom na oproštenje grijeha. I mi smo pozvani krstiti se krstom Krstiteljevim da nam se Gospodin smiluje“, zanosno govoraše Apolon Efežanima o budućem Mesija, a Mesija došao ima već 20 godina i otkupio čovječanstvo.
Poče on tako smjelo govoriti u sinagogi. Čuše ga Priscila i Akvila, uzeše ga k sebi i pomnije mu izložiše Put Božji (Dj 18,26).
Kada ga, dakle, čuše obraćeni kršćani Akvila i Priscila, židovsko-kršćanski bračni par, koji bijaše u Efezu, ne mogoše odoljeti a da ga ne zovnu u svoj dom, na objed i prijateljski razgovor. Za ručkom pohvale njegovo biblijsko predavanje i tumačenje u sinagogi, osobito govornički stil izlaganja koji budi i osvaja duše. I zahvale Bogu na tome daru i njemu na njegovu vremenu i volji. Zatim ga na diskretan način, osobito gospođa Priscila jer je ona prva spomenuta, upozore na novosti Isusova Evanđelja, na Njegovo krštenje Duhom Svetim, na Njegovu smrt i uskrsnuće, na Njegove apostole i njihovo propovijedanje koje se dogodilo prije punih 20 godina! Apolon iznenađen zastade. Bijaše to velika novost za njega. Sve pozorno posluša i zahvali obitelji s kojom se istinski sprijatelji. Sasvim je moguće da mu je kao katekumenu i Ivanovu učeniku Akvila podijelio i kršćansko krštenje. Kada mu je Priscila pričala o korintskoj Crkvi u kojoj buja duhovni život, koji je Pavao probudio do neslućenih visina, Apolon zaželje poći u Grčku, u to karizmatsko more: da vidi Duha na djelu.
Kako bi se ti, velečasni, osjećao da te jedna plemenita obitelj nakon prve nedjeljne propovijedi u novoj župi pozove na ručak i dublje te pouči Putu Gospodnjemu? Ima nekada laika koji su upućeniji u Bibliju i teologiju od nekih propovjednika s oltara. A oni prošli 4 godine klasične gimnazije, 2 godine kršćanske filozofije, 4 godine sveopće teologije, odslušali stotine i tisuće sati biblijske hermeneutike, egzegeze, kateheze, arheologije i uvoda u svaku knjigu od njih 73 i položili više od stotinu ispita, i ne tako loše!
Apolonova stranka
Iz Efeza u Grčku i natrag:
A kad je nakanio otići u Ahaju [Grčku], obodriše ga braća i napisaše učenicima da ga prime. Kad je stigao onamo, uvelike je koristio vjernicima po milosti, jer je snažno pobijao Židove, javno pokazujući iz Pisama da Isus jest Krist (Dj 18,27-28).
Akvila i Priscila radosna mu srca ponude pisanu preporuku za neke obitelji u Korintu, gdje oni prije toga bijahu. Dođe Apolon u Korint, potraži adresu obitelji Kloine, predstavi se i predade Akvilino pismo.
Djela kažu da je Apolon svojim vatrenim propovijedanjem „uvelike koristio“ braći u Korintu. To potvrđuje i sv. Pavao u svojoj Poslanici:
Ja zasadih, Apolon zali, a Bog dade rasti (1 Kor 3,5).
Međutim, neki vjernici, površinski zaneseni Apolonovim mudrim propovijedanjem, stadoše prikupljati potpise za razne stranke u Korintu, suprotstavljati jednoga apostola drugomu, tako da se neki prozvaše „apolonovcima“, drugi „pavlovcima“, treći „petrovcima“, a četvrti čak „kristovcima“ (1 Kor 1,11-13). Oni koji se pozivahu na Apolona, vjerojatno se nadimahu da ih je on krstio i da je njegovo krštenje jače od krštenja drugih krstitelja. A pogotovo njegovo propovijedanje. Četiri stranke sa svojim suprotnim barjacima, sa svojim apostolima predvodnicima i samim Kristom Gospodinom. Sve sama konfuzija ispred korintskih sudova, umjesto kršćanske infuzije svježe krvi u taj sablažnjeni poganski svijet. Neki ni ne znaju kojoj stranci pripadaju. Samo znaju da je raskol u korintskoj Crkvi razderao nešivenu Isusovu haljinu. To duboko pogodi Apolona, koji se, ražalošćen, vrati iz Korinta u Efez, da Grčku više nikada ne pohodi, čak ni na bratski nagovor velikoga Pavla. Ne dade se uvući ni u čiju stranku, a najmanje u „svoju“!
Božji suradnici
Pavao opisuje ta strančarenja u Korintu na vrlo dramatičan i polemičan način:
Tȁ što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovaste – kako već kome Gospodin dade… Tako niti je što onaj tko sadi, ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti. Jer Božji smo suradnici… (1 Kor 3,5-9).
Pavao ne omalovažava posao radnika odnosno suradnika Božjih, ponajmanje Apolona. Niti mu je zavidan. Štoviše, hvali njegovo propovijedanje kojim učeni Aleksandrijac obilno zali ono što Pavao bijaše zasadio! Apostol je za ispravno vrjednovanje evangelizacijskoga rada. Bog je u svemu i iznad svega. Njegov je i naš život i naš rast. On daje sposobnosti apostolima da budu poslužitelji, a ne gospodari ljudskih duša. I takvim ih poslužiteljima i suradnicima treba smatrati.
Zato neka se nitko ne hvasta ljudima, jer sve je vaše. Bio Pavao, ili Apolon, ili Kefa, bio svijet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće: sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji (1 Kor 3,21-23).
Veličanstvena gradacija rada, rasta i života u Kristu i u Ocu njegovu. Svatko ima svoju ulogu!
Autentičan evanđelist
Pavao kaže za Apolona da je imao ispravnu nakanu kao i on sam u naviještanju Evanđelja i u djelu apostolata:
Time, braćo, smjerah na sebe i Apolona radi vas: da na nama naučite onu „Ne preko onoga što je pisano“, te se ne nadimate jednim protiv drugoga (1 Kor 4,6).
Pavao ne inzistira na tome da Korinćani ne smiju ići dalje od njegovih riječi; pisana Božja riječ jest ona koja osuđuje svako nadimanje. Nemoj se hvaliti čovjekom, nijednim, nego hvali Boga iznad svega, a čovjeka samo ako je dobro povezan s Bogom.
Brat Apolon
Kada Pavao oko 56. godine sastavljaše Prvu poslanicu Korinćanima, s njim u društvu bijaše i Apolon. Za njega na kraju svoga Pisma Apostol dodaje:
A glede brata Apolona: mnogo sam ga nagovarao da ode k vama s braćom. I nikako mu ne bijaše s voljom da sada dođe, no doći će kad mu bude zgodno (1 Kor 16,12).
Pavao prijateljski i žarko nagovaraše Apolona da pođe u Korint i pomogne razrješenju uzavrele situacije. Apostol narodâ mišljaše da će Apolonova nazočnost i vatrena riječ biti uspješne u tom korintskom ratu. Imađaše u njega puno povjerenje. Međutim, Apolon drukčije prosuđivaše bojeći se još većega strančarenja i tučnjave. Bijaše svjestan da uvijek ima usijanih glava i fanatičnih strastvenika. Samo bi ga još više zlorabili i suprotstavljali Pavlu. Stoga procijeni pametnijim da tom prigodom ne ide, nego sve prepusti Providnosti Božjoj. Tom gestom pokaza iznimnu mudrost i razboritost. I on imađaše Duha Božjega, a ne samo Pavao (1 Kor 7,40).
Povratak u Aleksandriju
Posljednji spomen Apolonov čitamo u Poslanici Titu koju Pavao napisa i posla 64./65. godine. Učitelj moli učenika Tita, biskupa na Kreti:
Zenu, pravnika, i Apolona brižljivo opremi da im ništa ne ponestane (Tit 3,13).
O Zeni, pravniku, ne znamo ništa više osim te dvije riječi. I to je značajno po tome što je u Apostolskoj Crkvi bilo izvrsnih intelektualaca, ne samo bibličara poput Apolona, nego i pravnika kao što je Zena.
Općenito se smatra da se ova Pavlova brižljivost, s obzirom na ovu dvojicu kršćanskih umnika, odnosila na Apolonov povratak iz Male Azije u Aleksandriju.
Zaključak
Za našega Apolona Bog je bio najveća moguća vrijednost, ni s kim i ni s čim usporediv. Otkrivao je ljudima Zakon Božji koji nije podložan relativizmu, zakon vjere koji donosi spasenje, zakon pouzdanja u Božju Providnost. Ostavio nam je primjer poštena intelektualca i intelektualna vjernika, žarke duše i bistre glave. Sve je ljudsko prigodno i kratko, relativum, a Bog je jedini trajan i vječan, Absolutum. Neki bibličari, s uvjerljivim razlozima, Apolonu pripisuju Poslanicu Hebrejima.[3]
Ljudi se dive čovjeku velike pameti.
Još se više dive čovjeku velika srca.
A najviše se dive čovjeku
velike pameti i velika srca.
Eto to je bio veliki Apolon!
Zašto ga Rimski martirologij, ni onaj iz 2004., ne ubraja među svece, nije jasno. Možda zato jer se nakon ove posljednje Pavlove preporuke Apolon više ne spominje. I ne znamo kako je završio ovozemni tijek. A Istočna ga Crkva spominje kao biskupa u raznim mjestima i s raznim nadnevcima smrti.
Opširniji prikaz u: Znamenita imena iz apostolskih vremena, Mostar, 2008., str. 195-207.
[1] „Apollo, santo“, u: Bibliotheca Sanctorum, II., 1990., str. 251-252. J. Holzner, Pavao, 1. izdanje, Zagreb, 1968., str. 308-313; 2. izdanje, Split, 2008., str. 298-303.
[2] Araldi del Vangelo: https://rivistacattolica.it/apollo-chi-era/
[3] C. Spicq, L’Ėpître aux Hébreux, I., Paris, 1952., str. 210-219.
