Utorak, 17 svibnja

Božić, malenost i mir


Lijepo nam je Boga gledati u staji, u jaslicama, na slamici… Gledali smo ga toliko puta upravo kao što ga danas gledaju naši mališani, onako širom otvorenih očiju. Zašto nam je On toliko lijep i drag? Zato što ga gledamo otkad znamo za sebe takvog? Lijep je, braćo i sestre, zato što je došao tako nježan kao malo dijete.

Mi koji smo stariji, ako malo zastanemo i pitamo se da li nam je zbilja lijep kad ga vidimo u staji, u jaslama, na slami, možda bismo trebali malo razmisliti prije nego si dademo odgovor. Jer to je staja, to je slama koja nam inače nije previše lijepa, jer u njoj se ne zadržavamo ni trenutka duže nego što je potrebno. Kako to da je On lijep dok je tamo, gdje mi ne želimo biti?

Pa ipak, On je lijep i to čudesno lijep u svojoj jednostavnosti. I valjda zato jer se ne buni nego je zadovoljan, staja počinje biti čudesno obasjana. To je Njegov put: početi u staji, donijeti u nju ono što ima – svjetlo i mir! Toplina i tišina jedne obitelji za koju nije bilo boljeg mjesta; za koju nije bilo mjesta u hotelu. Bog za kojeg nema mjesta.

Kolikima je sličan ove noći? Za kolike nema mjesta pod toplim krovom, u čistoj sobi? Za kolike nema mjesta nigdje, osim na rubu društva, na rubu pameti i rubu života? Kad se pitamo gdje je Bog, onda je odgovor lagan: među onima za koje nema mjesta; On je tamo gdje se mi ne bismo željeli naći. Bog koji je suvišan.

Tako počinje Njegov put na zemlji a završit će među razbojnicima, na križu. Nikom nije smišljao zlo, nikog oštetio nego prođe zemljom čineći dobro. Ipak, morao je na križ. Nitko nema ništa protiv Njega, nitko Njemu osobno ne želi zlo, ali, takva je situacija. Nije židovskim glavarima oduzimao čast ni vlast, nije se borio ni protiv rimskog cara. Ali, eto, stjecajem političkih okolnosti moraju Ga se riješiti. Znaš, Isuse, nitko nema ništa protiv Tebe – Ti si dobar – ali, smetaš pa Te moramo skloniti, moramo Te likvidirati.

Evo, to je naš svijet! To je Isusov put u ovom svijetu, od stajice do križa, put Boga koji je suvišan. Suvišan kao što je često suvišna istina, poštenje, čestitost, pravda, zahvalnost. Jer svijet je zauzet mnogočime, ima mnogo „važnijih“ poslova pa se nema vremena za istinu, za iskrenost, za zahvalnost. Nema se vremena za doživjeti onaj poseban mir i sjaj Njegove skromne stajice.

I mi smo, Isuse, ti koji Te u svom životu znaju gurnuti u stranu jer trčimo za važnim stvarima. Nije da Te ne volimo, ali nemamo vremena. Pa i onda kad je soba naše duše prazna, u njoj muk i tišina, neizdrživa samoća – i onda Te još ne puštamo unutra. I onda želimo tu svoju muku sami izgurati, otrpjeti.

O, kad bismo uspjeli u Njegovoj stajici zapaziti onaj čudesni sjaj, onaj slatki i blaženi mir bogatiji od tisuću simfonija! Kad bismo se dovoljno zagledali u Malog beskućnika i ugledali bogatstvo Njegovog Kraljevstva koje nije od ovog našeg svijeta, gdje se nema vremena za istinu, iskrenost i čestitost. Koliko bi se toga onda moglo dogoditi!

Dogodilo bi se čudo jer i Božić je čudo! Dok svi na Zemlji hitaju, lete za boljim položajem, napredovali bi da stignu ka sreći, Božić je dolazak jednog koji nikamo ne žuri. Nikud ne hita jer već sve ima. I zato ne bježi iz stajice i zato ona čudesno svijetli. Ne da Njemu ništa ne nedostaje, nego On ono najbitnije ima. Po ono najvažnije nikamo ne mora ići.

Mi smo ti koji letimo tamo i amo. Ne da ne bismo trebali raditi i boriti se – trebamo jer i On je radio, borio se. Ali, mi letimo lijevo i desno tražeći sreću i mir, onu puninu iznutra. On to nije činio. Čim je došao, pa makar i u stajicu, ona je zasjala. Dođe, bude bačen u stajicu i – ona sjaji! A ono gdje smo mi, moja staja, moj soba – ne sjaji. Tu je razlika! Onda trčimo i tražimo taj sjaj, ne znamo kuda bismo sa sobom: u piće, drogu, internet, standard, užitke, karijeru, glamur-caffe i – ništa ne vrijedi! Nema sjaja!

Koliki u toj trci izdaju samo da dođu do sreće: izdaju istinu, poštenje, iskrenost, zahvalnost, prodaju oca i majku, prodaju domovinu i – ništa ne vrijedi. Jer u sebi su izdali čovjeka, a sreću i sjaj može doživjeti samo čovjek. I zato im utrka uzalud. Sreću i sjaj, braćo i sestre, možemo samo dobiti. Od Onoga koji nikud nije trčao i nikog pa ni najvećeg grešnika izdao. Od Onog koji je to imao već u stajici.

Božić je sjaj u mjestu naše svakodnevice odakle bježimo. Čak i u stajici.

Božić je da ono nešto Njegovo, tako blago a tako nesavladivo i nezaustavljivo dođe u moj život. Božić je susret Boga i čovjeka – u Isusu, u Mariji i Josipu koji su ostali obasjani Njegovim svjetlom.

Zato treba pustiti malog Isusa u svoju sobu, neka je obasja čudesno svjetlo i mir; neka je zagrije susret Boga i čovjeka u meni. Neka soba moje duše postane stajica u kojoj se nastanjuje Bog-Dijete. I nek kroz naše oči, ta okna duše, svjetlo ide daleko i široko; tama ga neće obuzeti. To su oči, to je moć djece Božje.

Djeca Božja su ljudi susreta kao i Onaj kojeg su susreli i koji im je dao svoje svjetlo. Svijetli susreti u obitelji, među rođacima i prijateljima, kamo god išli! To je Božić, to je Isusov dar mira. I kad god čestitamo Božić, želimo da se upravo ovo dogodi.

I zato, nek vam je sretan i blagoslovljen Božić!