»Jaram je moj sladak i breme moje lako.« (Mt 11,30)

Božićno drvce [video]

Dobro nam je znano da ni Marija, ni Josip, ni pastiri, ni tri kralja na prvi Božić u povijesti, pravi Isusov rođendan, nisu kitili bor ili jelku niti palili lampice. Zašto onda mi kitimo bor, je li to neki poganski običaj?



Običaj kićenja bora najvjerojatnije potječe od protestanata, a oni su ga, opet samo vjerojatno, preuzeli od pogana. Prema najstarijoj legendi, sv. Bonifacije je u 8. st. naišao na germansko pleme koje se pod hrastovim drvetom spremalo žrtvovati dijete njihovu bogu Toru. Došlo je do borbe između Tora i Bonifacija u maniri Marvelovih akcijskih filmova, ali Torov čekić nije mogao ništa protiv biskupskog štapa. Nakon pobjede, Bonifacije je uzeo sjekiru, zazvao Isusovo ime i jednim zamahom sasjekao stablo i spasio dijete. Kad je stablo palo, iza njega se nazirala malena jelka. Bonifacije je to uzeo kao simbol pravog Boga čiji su listovi vazda zeleni i nikad ne umiru.

Ipak, konkretnijih podataka o kićenju jelke imamo tek od 16. st., a prema nekima je upravo Martin Luther taj koji je započeo s kićenjem. U svakom slučaju, luterani su tog stoljeća u katedralu smjestili okićenu jelku. S vremenom joj se počelo dodavati sve više ukrasa, lampica te konačno i betlehemska zvijezda. Isprva su katolici bili nenakloni ovom običaju, ali preko višeg sloja društva običaj je prihvaćen i među njima. Zbog svog snažnog kršćanskog obilježja, kićenje jelke ili bora bilo je zabranjeno u Sovjetskom Savezu.

Zanimljivo je također da se običaj ukrašavanja drveta može pronaći u kršćanskim zajednicama koje nisu imale nikakav doticaj s protestantizmom ili Germanima. Prema jednoj tradiciji radilo se o korištenju grana i grančica kao simbolima za sv. Bazilija, za kojeg se vjerovalo da je imao veliku bradu. Prema drugoj radilo se o svojevrsnom prikazivanju grančica i plodova oraha, jabuka, kruščića, korica naranče…, s nadom da iduće godine Bog pomogne da polja opet rode dobrim plodom. Slično kao što dan-danas obilježavamo Dane kruha ili palimo krijes.

Ipak, najjasniji kršćanski korijen kićenja drveta svakako je poveznica s drvom života iz Edenskog vrta. Budući da je na Badnjak 24. prosinca spomendan Adama i Eve, ukrašavanjem drveta raznim plodovima nastojalo se uprizoriti rajski ugođaj.  U kršćanskom se simbolizmu zatim to drvo života povezuje s drvetom križa kojim nas je Isus otkupio od smrti. Stoga božićno drvce nije tek puka dekoracija, već poticaj na razmišljanje o Božjem planu spasenja koje kao da je razapeto između dva Adama, onog iz Edena i onog koji visi na križu koji nam osvjetljava put u vječni život, novi Eden. Zato drvce i ukrašavamo lampicama. A da smo svime time zaista uspjeli stvoriti rajski ugođaj najbolje osjete djeca, ali čak i odrasli osjećaju da je ovo vrijeme nekako posebno.

Običaj je da se kićenju pristupa na Badnjak, a drvce se iznosi na Sv. tri kralja. Naravno, ništa od navedenog nije obvezatno. Najvažnije je u svoj toj raskoši ne zaboraviti na samog slavljenika Isusa. Poanta je došašća i božićnog vremena pripremiti se na njegov drugi dolazak, radosni što nas je otkupio i pokazati ljubav prema bližnjima.