Carlo Acutis: svetac ili marketinški trik?

Carlo Acutis uzor je digitalne generacije. Njegova beatifikacija potaknula je veliku pobožnost, ali i otvorila pitanja: koliko je njegov lik oblikovan autentičnim svjedočanstvom vjere, a koliko utjecajem obitelji i medijskim predstavljanjem? Ovaj tekst istražuje svjetlo i sjene njegova životopisa i razmatra vjerodostojnost puta prema kanonizaciji.

Uvod: Mladi svetac digitalnog doba

Mladić Carlo Acutis planetarno je poznat kao „svetac u trapericama“ i „prvi milenijski svetac“. O njemu je napisano mnoštvo poticajnih tekstova iz kojih se iščitava da je riječ o vrlo pobožnom tinejdžeru koji je gorio ljubavlju za Krista. Osobito su ga nadahnjivala euharistijska čuda i pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji te korištenje interneta i suvremene tehnologije za širenje vjere. Umro je 12. listopada 2006. godine, s nešto manje od 15,5 godina. Poradi njegove pobožnosti šest godina poslije pokrenut je postupak za beatifikaciju. Papa Franjo proglasio ga je blaženim 10. listopada 2020., a namjeravao ga je proglasiti i svetim 27. travnja 2025., ali kako je sam Sveti Otac preminuo nekoliko dana prije najavljenog događaja, kanonizacija je odgođena. Iz ureda Svete Stolice objavljeno je da će Carla Acutisa papa Lav XIV. proglasiti svetim 7. rujna 2025. U iščekivanju toga velikog događaja mnoge se zajednice, župe i biskupije na vrlo konkretan način uključuju u promicanje čašćenja blaženog Carla Acutisa, osobito kako bi njegov lik i djelo približili mladima.

Nejasnoće i praznine u životopisu

Iako u tom smislu valja primijetiti puno toga dobroga, ipak je vidljivo kako u životopisu mladog Acutisa ostaju neke neobične rupe i nepoznanice koje bi mogle opteretiti vjerodostojnost njegove kanonizacije. Da bismo na njih mogli skrenuti pozornost, potrebno je iznijeti najnužnije o životu toga mladića. Te podatke navodimo uglavnom prema službenoj stranici Carlo Acutis, čija je domena registrirana 24. svibnja 2007., a u Internet arhivi prvi put je zabilježena 14. ožujka 2008. Važno je napomenuti da su mnogi podaci o blaženom Carlu Acutisu i njegovoj obitelji neujednačeni i često nije moguće sa sigurnošću potvrditi njihovu točnost. Nastojali smo se držati što vjerodostojnijih izvora, ali i dalje ostaju neke nepoznanice pa je to dobro imati na pameti s obzirom na ono što se navodi u narednim redcima.

Rođen je u Londonu 3. svibnja 1991. god. Kršten je dva tjedna poslije, a kumovi na krštenju bili su mu djed i baka s očeve strane. U to vrijeme roditelji su mu bili u Londonu zbog posla, a vratili su se u Italiju, u Milano, kada su Carlu bila četiri mjeseca. Otac mu je rođenjem iz Torina i ima razvijen stoljetni obiteljski posao vezan uz osiguranje. Majka mu je rođena u Centoli u Kampaniji, na jugu Italije, u obitelji koja se bavila izdavačkom djelatnošću, a nakon Carlova rođenja napustila je posao u Londonu da bi se mogla posvetiti sinu. Mjereći u materijalnom bogatstvu, Carlo Acutis živio je u obitelji milijunaša, a za njega su se skrbili dadilja, vozač i drugo osoblje. U prakticiranju katoličke vjere roditelji mu nisu bili revni, štoviše koliko su bili udaljeni od Crkve svjedoče riječi Carlove majke da su jedine tri svete Mise na kojima je ona sudjelovala do prvih godina malog Carla  bile za njezinu prvu Pričest, krizmu i vjenčanje.

Čini se da je na Carlovu pobožnost značajan utjecaj imala njegova dadilja, mlada Poljakinja Beata Sperczynska koja je bila u službi kod Acutisovih prve četiri godine od Carlova rođenja. Ipak, rijetko se spominje u izvještajima, dok više prostora zauzima Indijac Rajesh Mohur koji je vršio službu kućepazitelja i vodio brigu za dječaka, a obično se ističe kako ga je Carlo svojim životom potaknuo da napusti hinduizam i prijeđe na katoličanstvo. Prema pisanju medija, dječak je primio prvu svetu Pričest sa sedam godina, ranije od svojih vršnjaka, i to na preporuku osobnog tajnika pape Pavla VI., jer je pokazivao veću duhovnu zrelost, a primanje sakramenta zbilo se izvan župne zajednice, u samostanu časnih sestara Svetog Ambrozija, s kojima se Carlo više puta susretao i koje su zapazile njegovu vjersku ozbiljnost.

Nedostatak vjerodostojnih fotografija

Međutim, ovdje vidimo prvu nepoznanicu vezanu uza život Carla Acutisa. Budući da je živio u vrijeme prilične tehnološke i digitalne razvijenosti i ima mnoštvo fotografija na kojima pozira u različitim okolnostima, čini se neobičnim da njegove javno objavljene fotografije s prve svete Pričesti nisu one koje bi ga prikazivale kako pobožno sklopljenih ruku prima Kristovo Tijelo, prizor uobičajen kod prvopričesnika, nego se može vidjeti kako, snimljen u vanjskom prostoru, na jednoj nonšalantno drži krunicu u rukama, a na drugoj ima ruke na leđima. Te fotografije ne izazivaju nikakvu sumnju u dječakovu pobožnost, ali bi, uvjereni smo, ona na kojoj prima Kristovo Tijelo bila puno rječitija, osobito jer je riječ o blaženiku i skorom svecu, a koji će biti kanoniziran velikim dijelom poradi svoje pobožnosti prema Presvetom Oltarskom Sakramentu. Neobično je da takva fotografija nije objavljena.

Redovito se u prikazima života mladog Carla Acutisa ističe kako je on gotovo svakodnevno nakon svoje prve svete Pričesti do kraja svoga kratkog života išao na svetu Misu i primao Kristovo Tijelo, da je tražio da i drugi koji ga okružuju s njim idu i tako ih doveo do veće duhovnosti, da je jednom tjedno išao na svetu ispovijed, da je svaki dan molio krunicu, da je satima znao biti pred svetohraništem u molitvi, čvrsto uvjeren u Kristovu stvarnu prisutnost pod prilikama Kruha i Vina itd. O tom toliko važnom dijelu njegova života u mnoštvu objavljenih privatnih fotografija nismo vidjeli ni jednu jedinu koja bi to potvrđivala.

Ne samo da nismo zapazili fotografije Carla Acutisa kao ministranta, pjevača u zboru, čitača ili onoga tko na bilo koji način sudjeluje u bogoslužju, nego nismo zapazili ni jednu fotografiju gdje je uopće u crkvi, pa čak ni takvu gdje bi imao sklopljene ruke ili na sebi ili uza se, izuzev spomenute prvopričesničke, bilo kakav nabožan predmet. Naravno, ne računamo mnogobrojne loše fotošopirane uradke ili stvorene umjetnom inteligencijom, a koje pronalazimo svuda, pa čak i na službenoj stranici Carla Acutisa. Štoviše, na toj službenoj stranici može se pronaći kako je npr. triput iskorišteno isto lice mladića za tri različita prikaza tijela, s različitim ambijentom. Kako razumjeti ozbiljnost cijelog postupka kada su na samoj službenoj stranici postavljene trećerazredne krivotvorine? Što to može govoriti ljudima izvan Crkve, kada se takve neozbiljnosti izravno odražavaju na ozbiljnost postupka beatifikacije i kanonizacije?

Uz to, često se u njegovim biografijama voli olako navoditi kako je bio kateheta, kao da za to zvanje nije potreban četverogodišnji ili petogodišnji studij, iako je u najboljem slučaju mogao pomagati oko animiranja djece, a kao dokaz takvim nevjerojatnim tvrdnjama ponuđena je falsificirana fotografija.

Veliko je, dakle, pitanje zašto nema ni jedne objavljene fotografije koja bi pokazivala mladićevu pobožnost? Čak ni sa svete krizme. Fotografije s prve svete Pričesti i s primanja sakramenta krizme posjeduju praktički svi oni koji su primili te sakramente barem u posljednjem polustoljeću, ali njih ne pronalazimo na internetu kada je u pitanju Carlo Acutis. S obzirom da je obitelj podijelila fotografije i videozapise u kojima mladić čak i plazi jezik, pokazujući time njegovu razigranost i, kako često ističu, „normalnost“ (što god ona značila), ne možemo se načuditi da nisu podijelili fotografije koje bi potvrđivale njegovu pobožnost i toliku duhovnost kakva mu se pripisuje.

Proizlazi da svetost Carla Acutisa počiva na usmenom svjedočenju drugih ljudi, osobito majke, ali bez konkretnog dokaza. Nismo naime, ponavljamo, uočili ni jednu jedinu fotografiju, izuzev spomenute prvopričesničke, koja bi i najmanjim djelićem upućivala da je uopće bio pobožan. Ne bi li bilo normalno očekivati da takve fotografije budućeg sveca preplavljuju Internet, a ne da se toliki nedostatak nadomješta umjetnom inteligencijom i fotošopom? Može li se ikome zamjeriti ako u tolikoj praznini izrazi sumnju u cijeli postupak?

Pitanje autorstva web stranice o euharistijskim čudima

Štoviše, redovito se tvrdi da je Carlo Acutis bio očaran euharistijskim čudima te da je, kao navodni računalni genij, stvarao web stranice, pa tako i stranicu na kojoj je predstavio istraživanje o poznatim svjetskim euharistijskim čudima: miracolieucaristici.org. Međutim, dostupni tehnički podaci pokazuju da je ta domena registrirana 29. studenoga 2007. u 14:05:47 i da ju je registrirala majka Carla Acutisa Antonia Salzano, a u internetskom arhivu (Wayback Machine) prvi put se pojavljuje tek 19. rujna 2008. u 22:06:47, gotovo dvije godine nakon njegove smrti. To vodi zaključku da stranicu nikako nije mogao izraditi Carlo Acutis, nego su projekt javno predstavile druge osobe, iako se time ne isključuje mogućnost da je to učinjeno i na temelju Carlova rada. Ipak, s obzirom da se tvrdi da je on izradio stranicu, a velikim dijelom i sadržaj, postavlja se pitanje o točnom opsegu njegova osobnog doprinosa.

Istraživanja koja smo proveli vode nas zaključku da je Carlo Acutis vjerojatno radio na stranici malo drukčijeg naziva – miracoloeucaristico.com, a koja se, prema internetskom arhivu, prvi put pojavljuje 21. lipnja 2006. u 8:54:42, a zadnji put 18. prosinca 2021. u 0:17:13. Prema sačuvanim dijelovima stranice iz lipnja 2006., odnosno iz vremena kada je Carlo Acutis još bio živ, vidljivo je da je riječ o web stranici Svetišta u Lancianu (CH) u Italiji, a na kojoj se nalazi samo riječ dobrodošlice njegova rektora i nekoliko tehničkih podstranica organizacijskog, turističkog i smještajnog karaktera. Moguće je, dakle, da je Carlo Acutis izradio tu stranicu, ali na njoj nema ni sjene od onoga što mu se pripisuje. Tako, uvidom u naredni snimljeni datum u internetskoj arhivi – 1. svibnja 2007., kada Carlo Acutis više nije bio živ, vidljivo je da nema gotovo nikakvih promjena, odnosno da je to i dalje tek stranica sa šturim informacijama o svetištu.

Bilo bi dobro, budući da je riječ o blaženiku i skorom svecu čija se stranica predstavlja kao relikvija suvremenog doba, da se javnosti objasni i dokazima potkrijepi stvaran Acutisov doprinos u izradi stranica i sadržaja o euharistijskim čudima, jer se on čini neznatan, a možda i nikakav. Ako je to tako, u postupku beatifikacije i kanonizacije učinjeni su vrlo veliki propusti koji dovode dobronamjerne vjernike u zabludu.

Pitanje autorstva knjiga i međunarodne izložbe o euharistijskim čudima

Na to upućuje i sljedeća poteškoća koju smo uočili, a tiče se knjige i međunarodne putujuće izložbe Euharistijska čuda diljem svijeta, za koju se na službenoj podstranici tvrdi da ju je osmislio i kreirao Carlo Acutis. Međutim, to je malo vjerojatno.

Naime, u srpnju 2006. godine, u izdanju Instituta sv. Klementa I, pape i mučenika, čija je predsjednica Antonia Salzano Acutis, majka Carla Acutisa (vidi ovdje pri dnu), objavljena je monografija s DVD-om pod nazivom Euharistijska čuda diljem svijeta – katalog međunarodne izložbe 2006., a njezin je autor Sergio Meloni, tadašnji kustos Instituta. Deset godina kasnije, 2016., ta je knjiga, ponešto proširena i prilagođena, objavljena u izdanju izdavačke kuće Shalom, pripisana Carlu Acutisu (vidi izvadak).

Slično se dogodilo i s još jednom monografijom Sergia Melonija – Euharistijska čuda i kršćanski korijeni Europe, koja je dosad doživjela tri izdanja: 2005., s 527 stranica, reprint izdanje iz 2007. i prošireno izdanje iz 2014. s ukupno 543 stranice (izvadak vidi ovdje): u trećem izdanju nakladnik je neočekivano u opisu predstavljanja pripisuje i Carlu Acutisu kao suautoru, iako je na samoj knjizi naveden samo Meloni, objašnjavajući doduše da se blaženikov doprinos sastoji u prikupljanju slika i fotografija, dok je 2024. u potpunosti pripisuje Carlu Acutisu, unatoč tome što na knjizi i dalje stoji Melonijevo ime. Zanimljivo je primijetiti da su u svim tim knjigama i izdanjima – i onima gdje je kao autor naveden Sergio Meloni i onima koji se odjednom pripisuju Carlu Acutisu – uvršteni isti predgovori i recenzije.

Sergio Meloni autor je i djela Ići za euharistijskim čudima iz 2000. (127 stranica), također je i kao kustos priredio putujuću izložbu o euharistijskim čudima, uvrštenu u monografije Euharistijska čuda diljem svijeta i Euharistijska čuda i kršćanski korijeni Europe, a to ga sve čini dostojnim naziva stručnjaka za euharistijska čuda i ne bi trebalo izazivati sumnju da su knjige i izložbe o euharistijskim čudima koje se danas općeprihvaćeno pripisuju Carlu Acutisu primarno njegovo djelo. Štoviše, na internetu se npr. može pronaći izvještaj s fotografijom o održanoj izložbi u listopadu/studenom 2005. gdje se to i navodi, a ako se uzmu vjerojatno godine prethodnog istraživanja i grafičkog i tekstualnog uređivanja, čini se nevjerojatnim pomisliti da bi takvu izložbu moglo osmisliti dijete od desetak godina, pa ma kakav genijalac bio.   

Budući da su obje knjige prvi put objavljene u izdanju Instituta svetog Klementa I., pape i mučenika, kojemu je predsjednica bila Antonia Salzano Acutis, može se pretpostaviti da je velik broj ljudi sudjelovao u njihovu grafičkom i sadržajnom oblikovanju, pa je tako vjerojatno i Antonia Salzano Acutis dala određen doprinos, a također i dječak Carlo Acutis mogao je pomoći u traženju ilustracija i fotografija. S druge strane, Antonia Salzano Acutis kao predsjednica Instituta zasigurno raspolaže svim materijalima koje je priredio Meloni i čini se nevjerojatnim da bi se plagiranje koje je uslijedilo moglo zbivati bez njezina znanja i odobrenja.

Utjecaj obitelji i promicanje čašćenja Carla Acutisa

Štoviše, nije nebitan ni podatak da je Antionia Salzano Acutis kustosica papinske akademije Cultorum martyrum, koja je po predmetu i načinu istraživanja i djelovanja blisko povezana s onim uredima Svete Stolice koji su vezani uz beatifikacije i kanonizacije, što znači da je na tom položaju mogla steći i vještine i poznanstva koja bi joj pomogla u pokretanju i provedbi postupka beatifikacije i kanonizacije sina. Nameće se i drugo pitanje: kako je došla na taj vrlo značajan položaj?

Također, i neke druge okolnosti izazivaju sumnju. Primjerice, Antonia Salzano Acutis na književnoj agenciji Vicki Satlow, koja profesionalno zastupa talijanske autore i predlaže ih izdavačima i filmskim produkcijskim kućama diljem svijeta, predstavljena je kao teologinja, iako nikada nije ni upisala teologiju, niti je završila bilo kakav fakultet.

Nije nebitno ni da je otac Carla Acutisa kao predsjednik osiguravajuće kuće Vittoria Assicurazioni poslovni partner Vatikana, kao i da ta osiguravajuća kuća barem u jednom od svojih programa – AssiCuriamo – Insieme – promiče rodnu ideologiju. Zanimljivo je da se otac u svemu tome prilično drži sa strane i, za razliku od majke, rijetko izlazi u javnost.

Možda nema nikakvih sumnjivih okolnosti u činjenici da je postulator kauze laik, novinar L’Osservatore Romano Nicola Gori, koji je diplomirao strane jezike i književnost, ali u svjetlu tolikih nejasnoća i mogućih manipulacija, čini nam se da i tu valja biti oprezan. Osobito na opreznost poziva podatak koji je Nicola Gori iznio u jednom  intervjuu, a u kojem je rekao da je njegov susret s Carlom proistekao iz zahtjeva da napiše njegovu biografiju. Na tragu svega dosad rečenog ne čini nam se nesuvislim zaključiti da je majka Carla Acutisa od njega zatražila (Nicola Gori upotrijebio je riječ zahtjev!) da napiše biografiju njezina sina i da se ona nije temeljila na stvarnom poznavanju mladića, nego na onome što je biografu rekla Antonia Salzano Acutis. U svakom slučaju, čini se da bi novinari s mogućnošću dubinskog istraživanja u cijelom slučaju mogli doći do vrlo zanimljivih otkrića, osobito jer se postavlja pitanje nije li možda put zahtijevanja odricanja od autorstva prošao i Sergio Meloni, jer je neobično da šuti na činjenicu da se ono što je on priredio pripisuje Carlu Acutisu, dok sam paralelno i dalje objavljuje isti sadržaj pod svojim imenom. Sve to izaziva sumnju nisu li u toj priči značajnu ulogu odigrali milijuni obitelji Acutis.

Slično se odnosi i na druge autore koji su napisali knjige o Carlu Acutisu, osobito jer se čini da svi u biti pišu jedno te isto, a njihova vjerodostojnost počiva isključivo na riječima majke. Jedan od njih je monsignor Anthony Figueiredo, koji promiče relikvije Carla Acutisa po svijetu, a riječ je o tajniku pokojnoga kardinala Theodora McCarricka, osuđenog u kanonskom postupku za seksualna zlostavljanja. Obnašao je različite službe u Vatikanu, a u medijima je zabilježeno da je 2018. vozio pijan u Engleskoj, dok je bio u posjetu majci, i izazvao sudar, udarivši u auto trudnice. Kasnije je otišao u Asiz, gdje Acutisovi imaju još jedno imanje i gdje se nalazi izloženo tijelo njihova sina, odnosno nakon beatifikacije dobio je poticaj da napiše i objavi knjigu „Blaženi Carlo Acutis: pet koraka do svetosti“.

Nedostatak svjedočanstava vršnjaka

Zanimljivo je i da, prema pisanju nekih medija, čiji je novinar razgovarao s najboljim prijateljem Carla Acutisa – Federicom Oldanijem, proizlazi da njegovi poznanici i prijatelji  uopće nisu znali ni da je Carlo Acutis religiozan. Također, ni Carlov vjeroučitelj u školi u Milanu nije primijetio da je pobožan. Na pitanje: „je li Carlo bio otvoren o svojoj vjeri u školi“, odgovorio je: „Koliko ja znam, ne. Bio je vrlo suzdržan“. Vrlo neobično za skorog sveca, posebno za onog koji je predstavljen kao kateheta. Općenito se osjeća nedostatak svjedočenja onih osoba koje su poznavale Carla, a naročito onih koji bi potvrdili njegovu svetost.

Sve navedeno prilično baca sumnju na vjerodostojnost i temeljitost postupka beatifikacije i kanonizacije. Ne sumnjamo pritom da je Carlo Acutis doista bio pobožno dijete i pobožan mladić, kao i mnogi diljem svijeta, ali ne čini se da je riječ o herojskim krepostima, nego ili o majčinoj želji da se na najčasniji način u Crkvi pronese ime njezina sina ili o njezinu načinu da se bori s gubitkom djeteta. Nije isključeno da je pozadina i u ekonomskoj koristi, posebno jer se čini da je promicanje lika i djela Carla Acutisa vrlo unosan posao. Ne znamo kakva je u tom smislu uloga stranice Prava prisutnost (therealpresence.org), koja je usko povezana s Antonijom Salzano Acutis i službenom stranicom Carlo Acutis, ali puno toga na njoj čini se neobično.

Preuveličavanja i nedostatak dokaza

Sve u svemu, nameće se zaključak da je ovdje riječ o preuveličavanju i da majka nudi slike Carla Acutisa kao genijalca, iako za to, objektivno gledano, ne vidimo nikakve dokaze. Ako postoje, oni bi trebali biti jasno vidljivi kako sutra ne bi Crkva po toj beatifikaciji i kanonizaciji postala objekt ismijavanja. Majka je tako npr. tvrdila da je Carlo Acutis prvu riječ progovorio s tri mjeseca, a pričao s pet, što nije nemoguće, ali bi vjerojatno dosad već bio u Guinnessovoj knjizi rekorda ili barem u nekoj dostojnoj alternativi. Također tvrdi, a promotori lika i djela sveca u trapericama uporno ponavljaju, da je Carlo baš svaki dan od svoje prve Pričesti, tj. od sedme godine išao na svetu Misu, da je vrlo često po nekoliko sati adorirao pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, da se redovito družio s prijateljima, bavio sportom, svirao, fotografirao, snimao videozapise, bio računalni znalac koji je s devet godina nadmašivao fakultetski obrazovane programere te da je kao takav izradio više web stranica, a neke čak i za Svetu Stolicu. Uz to je, dakako, išao u školu i obavljao sve one poslove za koje običnim smrtnicima treba cijeli dan, a uspio je izraditi i web stranicu o euharistijskim čudima i osmisliti i sadržajno izraditi velik dio međunarodne euharistijske izložbe. Povrh toga, tvrdi se, gotovo je napamet znao cijeli Katekizam Katoličke Crkve, a velik je dio svoga vremena darovao drugima i kao „kateheta“. Ali, kako bi to rekla reklama, ni to nije sve. Carlu Acutisu se, osim osmišljavanja i velikog dijela realiziranja izložbe o euharistijskim čudima, na sličan način pripisuju i druge velike izložbe: o Blaženoj Djevici Mariji,  o anđelima i demonima te o raju, paklu i čistilištu. Jedini problem u cijeloj toj priči vidimo u činjenici da ni za što od navedenoga ne vidimo baš nikakvu potvrdu, a javno ponuđene fotografije i pokoji kratki videozapis ostavljaju nam sliku Carla Acutisa kao prosječnog mladića u svakom pogledu.

U tom svjetlu procjenjujemo i pripisivanje različitih misli Carlu Acutisu, poput „Euharistija je moja autocesta do neba“, “Svi su ljudi rođeni kao originali, ali mnogi umiru kao kopije”, “Krunica je najkraće stubište po kojem uzlazimo na nebo” i niz drugih, ali nismo primijetili da je igdje objavljena neka od tih misli napisana rukom Carla Acutisa, nego se i tu njihova vjerodostojnost bazira na majčinim riječima.

Na istom tragu preuveličavanja vidimo i majčino promoviranje sina u svijetu kao odličan PR, kao i njezinu tvrdnju iz 2024., pet godina nakon ekshumacije, da je tijelo Carla Acutisa neraspadnuto, iako to nije točno. Ono je prošlo redoviti proces raspadanja, kako to svjedoči asiški biskup Domenico Sorrentino, i tu činjenicu ne mijenja majstorski izrađena silikonska maska lica, niti trenerka i traperice na tretiranim kostima. Čudo je da mnogi diljem svijeta još uvijek tvrde da je tijelo mladića netaknuto.

Ni čuda koja se pripisuju zagovoru Carla Acutisa ne čine se osobito neobična, jer su mnogima poznati slični slučajevi ozdravljenja: prvi je slučaj trogodišnjeg brazilskog dječaka koji je patio od malformacije gušterače za koju nije bilo nade u opravak, ali to se zbilo 2013. godine kada je dječak blagoslovljen relikvijama Carla Acutisa; drugi je slučaj studentice iz Kostarike u Firenzi koja je nakon pada s bicikla 2022. pala u komu s predviđanjem da su male šanse za preživljavanje, a nakon majčine molitve na grobu Carla Acutisa stanje joj se počelo poboljšavati i ubrzo je ozdravila. Bogu hvala da se to zbilo, ali mnogi ljudi mogu posvjedočiti sličnim iskustvima i čini nam se da bi u ovom slučaju ipak trebali biti čvršći i uvjerljiviji dokazi.   

Zaključna razmišljanja

Na kraju nije naodmet navesti da troškove postupka proglašenja blaženim i svetim plaća onaj tko pokreće postupak. Obitelj Acutis ima milijune i može to platiti. Otac se bavi osiguranjem i zna procijeniti rizike. Majka se profesionalno bavi izdavaštvom i ima važna poznanstva u visokim crkvenim krugovima. Svoje znanje može primijeniti na promociju čašćenja sina. S druge strane, sve to donosi i lijepih duhovnih plodova, posebno jer se mnogi mladi na svoj način identificiraju s Carlom Acutisom, točnije sa slikom Carla Acutisa koju je ponudila njegova majka. Iako se čini da njegovu beatifikaciju i kanonizaciju pokreću „svetački dragulji“ obitelji Acutis i iako je puno vjerojatnije da je riječ o dobrom PR-u, nego o herojskim krepostima, ipak valja priznati da Gospodin može pisati ravno i po krivim crtama. Samo, i dalje ostaje pitanje hoće li kanonizacija toga mladog, vjerojatno tek nešto iznadprosječno pobožnog mladića, sutra utjecati na ozbiljnost bilo kojeg postupka proglašenja blaženim ili svetim u Katoličkoj Crkvi.