Četvrtak trećeg tjedna došašća – homilija
Trsku koju vjetar ljulja? (Lk 7,24-30)
Po svojoj naravi čovjek se prilagođuje okolnostima u kojima se nađe. Čak se i mala djeca – htjela ne htjela! – prilagođuju pravilima ponašanja u vrtiću iako se kod kuće posve drugačije ponašaju. Naši ljudi u Njemačkoj u nekim se stvarima ponašaju drugačije nego ovdje, kao na primjer u prometu. Prilagođujemo se i to je u redu. Ne možemo svijet po sebi ravnati. Međutim, Isus veli da i tu valja staviti jasne granice. Tako Isus s divljenjem govori o Ivanu Krstitelju: „Što ste izašli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja?“ Ivan nije bio takav. Nije bio „politički korektan“ pa je kralju Herodu u lice rekao da teško griješi, onda kada je stvarno griješio. I glavu je zbog toga izgubio. Kršćanski mučenici su bili na smrt osuđivani, jer nisu htjeli baciti šaku tamjana na žar pred kipom poganskog božanstva ili rimskoga cara. Netko bi rekao, da po sebi ne bi trebalo biti važno staviti tamjan na žar, jer, eto, bilo bi bitno samo ono što je u čovjekovu srcu. Kršćanski mučenici nisu tako mislili. Oni jednostavno po cijenu života nisu htjeli iskazivati božansku čast nikome drugome nego samo Bogu.
Jedna je stvar prilagoditi se nekim razumnim i razumljivim društvenim normama, kao na primjer prometnim pravilima, a druga je stvar biti povodljiv, pa se izjednačavati onome u ljudskom društvu što se Bogu protivi. Zato ćemo nastojati biti svome Bogu uvijek vjerni, „bilo to zgodno ili nezgodno“ (2 Tim 4,2), jer, veli Isus: „Tko se zastidi mene i mojih riječi, toga će se i Sin Čovječji stidjeti kada dođe u slavi svojoj i Očevoj i svetih anđela.“ (Lk 9,26) Neka nam Gospodin Isus podari ustrajnosti i vjernosti.
