Čuvati predano: o odgovornosti prema svetopisamskom tekstu

Prikaz knjige: Petar Marija Radelj, Susreti s Biblijom Hrvatskoga biblijskoga društva, Tonimir, Varaždinske Toplice, 2026.

Da je Biblija kulturno dobro i blago čovječanstva s poviješću dugom gotovo 2500 godina (od Ezre do danas) dokazuju njezina nebrojena izdanja i prijevodi na većinu svjetskih jezika. Može se pretpostaviti da bi to tako bilo čak i da nije živjela nijedna osoba koja se pridržavala židovske ili kršćanske vjere. Književna kvaliteta očito je jednako trajne kakvoće kao i ‘gradivo’ od koga je Biblija uglavnom sačinjena: čovječanstvo sa svojim usponima i ponorima (Kain i Abel) i žudnjom za moći (sjetimo se ‘gloga’ Abimeleka iz Knjige Sudaca, Šaula, Davida i Salomona, spletki na židovskim kraljevskim dvorima), sa složenošću odnosa (Jakov i Ezav, njihove žene i potomstvo), s promišljanjem o vremenu – Propovjednik 1,2: „Sve je ispraznost“ –, žudnje za mirom i pravdom u cijelom opusu Biblije.

Izaijine riječi „prekovati mačeve u plugove i koplja u srpove“ (Iz 2,4) stigle su do zgrade Ujedinjenih naroda na East Riveru, a Isusov Govor na gori (Mt 5,1–7,29) te savršena ljubav – Pjesma nad pjesmama u Starom zavjetu, kao i himan ljubavi u 1 Kor 13 – ulaze u sve svjetske antologije. I tjeskobe zbog budućnosti, kakve nalazimo u Danijelovoj knjizi i Knjizi Otkrivenja sigurno spadaju u klasike. Sve to može stati uz bok Ilijadi i Odiseji, Sofoklovoj Antigoni ili Kralju Edipu, Vergilijevoj Eneidi, Augustinovim Ispovijestima, Danteovoj poeziji, ruskoj prozi.

Ipak: sama činjenica da je zbirka pojedinačnih spisa, sabrana u jednu knjigu i na kraju postala, u svom prvom dijelu, temeljni dokument židovske religije, a kroz spajanje Staroga i Novoga zavjeta, ujedno i temeljni dokument kršćanske religije, nije posljedica opisanih značajki ni kvalitete. Pokretačka snaga stvaranja a, prije svega, očuvanja tih spisa u jednoj knjizi zvanoj Biblija, oduvijek je bila mnogo više od pukoga ljudskoga rukopisa u njoj.

Dobar sažetak toga „više“ može se pronaći u 1 Sol 2,13 gdje Pavao kaže: „Zato i mi bez prestanka zahvaljujemo Bogu što ste, kad od nas primiste riječ poruke Božje, primili ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu i jest: riječ Božju koja sada i djeluje u vama, vjernicima“. I taj spis, prvijenac među kršćanskim spisima, nešto kao uvertira u ocean kršćanskih spisa do danas, završava riječju Apostola: „Zaklinjem vas u Gospodinu: Neka se ova poslanica pročita svoj braći!“ (5,27). Sam Apostol smatra vrijednim da svi budu upoznati sa sadržajem. On u 1. Korinćanima govori dvaput o ‘objavi Isusa Krista’, njegovu ukazanju (9,1; 15,8), a u Poslanici Galaćanima govori triput o ‘objavi’ (apokalypsis) – 1,12; 1,16; 2,2. I on je, makar ‘nedonošče’, nositelj Objave. I tako bismo se morali svi odnositi prema Pismu – s doličnim strahopoštovanjem, kao prema Svetome i Objavi, i prema njemu usmjeravati svoj život.

U svagdanjem govoru uz riječ ‘kritika’ obično se veže negativan prizvuk ili naboj. Međutim, pojam dolazi izvorno od grčkog ‘krinein’, što bi značilo suditi, prosuditi. Pa bi onda primjerena riječ bila ‘prosudba’. Isus za sebe tvrdi kako on ima punomoć, ovlast (eksousia) biti ‘krisis’ ljudi i svijeta (usp. Iv 5,27). On je sud, prosudba i sudište svijeta, pa tako je i njegova osoba i riječ sud svijetu. Stoga bismo i ovo djelo mr. Petra Marije Radelja radije nazvali ‘prosudba’ a ne kritika novoga prijevoda Biblije, koja pretenciozno u podnaslovu želi biti „Hrvatski standardni prijevod“.

Uz veliku medijsku promidžbu ta je Biblija u izdanju Hrvatskoga biblijskoga društva Zagreb ugledala svjetlo dana sredinom došašća 2025. Kao da je htjela biti ‘Betlehemsko svjetlo’ ili ‘božićni dar’ čitateljima. Prijevod je od same objave i medijskoga predstavljanja požnjeo mnogostruke pohvale pozivajući se na predgovore odgovornih iz crkvene hijerarhije te panegirike i pohvalne riječi za prvoga predstavljanja. Međutim, doskora su se mogli čuti ‘insajderski’ prigovori tomu izdanju od samih prevoditelja. A na svetkovinu Svetoga Ivana, Teologa, 27. prosinca, pomoćni zagrebački biskup mons. dr. Ivan Šaško objavio je svoj opsežni komentar te svestranu prosudbu toga novoga izdanja, koje za sebe preuzetno tvrdi kako je ovo prijevod nastao bez posrednih jezika, s izvornika-originala. Njegova je prosudba naišla – što je i očekivano – na odobravanje i osporavanje te kritiku. Nakon toga interventa pomoćnoga biskupa uslijedili su raznorodni i mnogi komentari te osvrti na prijevod, zdesna i slijeva; jednih koji su prijevod kovali u zvijezde, ali i onih koji su nalazili goleme zamjerke i propuste, i jezične, i stilske, i teološke pa čak i dogmatske.

Tijekom cijeloga siječnja 2026. mr. Petar Marija Radelj objavljivao je svoje akribijsko-minuciozne uradke i prosudbe pa i egzegetske minijature glede toga prijevoda na internetskom portalu katoličkih teologa vjeraidjela.com. Možemo mirne duše reći kako on prijevodu pristupa objektivno, ‘sine ira et studio’, budući da su među prevoditeljima i njegovi vrli profesori i znanci s kojima je u trajnoj vezi. Uz nužne pohvale navodi on i mnoštvo pokuda u tiskanom prijevodu. Makar nije profesionalni bibličar ni prevoditelj, nego amater, zaljubljenik (doslovce ‘amateur-zaljubljenik’), otkrio je mnoštvo propusta i uputio mnogo pokuda i zamjerki uz veliku količinu prigovora novomu prijevodu, tako da će se izdavači kod novih izdanja morati dobrano zamisliti, je li moguće tiskati postojeći prijevod u ovom obliku i s ovakvim sadržajem te s tolikim promašajima i propustima, bez uvažavanja objektivnih prigovora i kritika koje nalazimo i ovdje, u knjizi g. Radelja Susreti s Biblijom Hrvatskoga biblijskoga društva.

Mr. Radelj, slobodno se može reći, istinski je zaljubljenik u Pismo pa s te svoje životne odrednice donosi svoju prosudbu prijevoda u mnogim slojevima. Piše on svoje osvrte na pojedine segmente prijevoda iz istinske ljubavi i poštovanja prema Svetom Pismu što je uočljivo na svakoj stranici, iz dubokoga poštovanja prema Pismu kojemu je konačni smisao sâm Isus Krist. O Isusu svjedoče, prema Isusovim osobnim riječima dvojici na putu u Emaus, sva Sveta Pisma (usp. Lk 24,27). A do koje je mjere g. Radelju stalo do Božje riječi vidi se iz odlomka Pisma što ga je uputio sveti Jeronim papi Damazu I., koji mu je dao životno zaduženje, prevesti Svete spise na onodobni latinski jezik. Koje strahopoštovanje jednoga Jeronima pred Svetim knjigama izvire iz toga Pisma! To je g. Radelj stavio kao portal, ispred svega u knjizi, i to je, čini se, i misao vodilja mr. Radelja u ovoj prosudbi. Slijediti svetoga Jeronima u njegovu pristupu, prevođenju i strahopoštovanju pred Svetim Pismom i prema Svetome Pismu.

Kao polazište rada na Bibliji hrvatski standardni prijevod nije prihvaćena činjenica da je Jeronim bio puno bliže izvorima te je mogao bolje utvrditi najvjerodostojnije inačice i čitanje izvornoga svetopisamskoga teksta od suvremenih kritičkih izdanja Svetoga Pisma na hebrejski ili grčki jezik. A katolički pristup Svetom Pismu ne zadržava se na kritičkim izdanjima koje nude suvremeni znanstvenici, nego seže do jednoga Tacijana i njegova Diatessarona, Origena i njegove Heksaple, Tertulijana i Ciprijana u trećem stoljeću te tolikih crkvenih pisaca iz ranih stoljeća. Sveti Jeronim se i na sve njih poziva.

Počinje mr. Radelj načelno od temeljnih obavijesnih podataka o prijevodu, nakladnicima, prevoditeljima koji su navedeni u impresumu, ali bez navođenja tko je koje knjige prevodio, tako da i to dovodi u dvoumicu – tko je za koji prevedeni svetopisamski tekst odgovoran. S katoličkoga motrišta to je nedopustivo. Uvijek se treba znati ime i prezime prevoditelja te ishoditi popratni imprimatur od crkvene mjerodavnosti. Potom, čiji su zahvati i promjene u predlošku prijevoda iz 2018. koje se sada nalaze u postojećem prijevodu? Zatim se pita, na koji je jezik prevođena ta nova Biblija – na svagdanji, svakidašnji ili razgovorni – kolokvijalni, pri čemu se u ovome prijevodu odustaje od standardnoga, prepoznatljiva hrvatskoga biblijskoga stila.

U prijevodu su sustavno prognana glagolska vremena aorista, imperfekta, pluskvamperfekta te futura drugoga, što je bitno osiromašilo hrvatski jezični izričaj i slovnicu hrvatskoga jezika. Pitamo se, zašto je za pravopisnu lekturu uzet Pravopis Slavka Goldsteina i drugih, a ne suvremeniji i da kažemo, više hrvatski, pravopis Stjepana Babića iz 2011.?

Kod progona navedenih glagolskih oblika nije se slijedilo savjet nestora hrvatskoga jezikoslovlja pok. prof. Stjepana Babića, ali ni prof. Ive Pranjkovića, gimnazijskoga kolege pok. fra Bože Lujića, koji je, čini se istupio iz redaktorskoga tima. Primjerice, u postojećem prijevodu Marijina Veliča što ga molimo u Večernjim pohvalama Crkve, imamo čak devet (!) puta aorist, što daje Marijinu Himnu poetski naboj u odnosu na svršene oblike u ovome novom ‘standardnom prijevodu’, koji je razvučen, pa i razvodnjen s viškom riječi. Treba imati pred očima da i sami znak, ‘logo’ Hrvatskoga biblijskog društva koji ima imperfekt iskoni bje slovo – „U početku bijaše Riječ“. A u prijevodu ga se sustavno progoni.

Zaključno veli mr. Radelj kako je Biblija hrvatski standardni prijevod plod pojednostavljivanja do granice stilske osiromašenosti i iskliznuća u stvarima vjere i ćudoređa, uza zanemarivanje hrvatske biblijske baštine te je „osuvremenjen“ po mjeri izvancrkvene ciljne skupine. U odnosu na dosadašnju hrvatsku biblijsku prevoditeljsku praksu ovaj je prijevod prema autoru ‘usadak’, rabeći rječnik stomatologije, ‘implantat’. Strano tijelo u organonu hrvatske biblijske tradicije koja seže do svetih Ćirila i Metoda.

Potom se osvrće na podloge za prevođenje Svetoga Pisma. Akribijski secira navedene izvore s kojih je Pismo prevođeno, s nužnim ispravcima i dodatcima. Je li za prijevod s hebrejskoga mjerodavan masoretski tekst iz 11. stoljeća? Codex Sinaiticus, grčko izdanje Biblije, mlađi je od vremena genijalnoga Jeronima Stridonjanina koji je rabio ponajbolje inačice Svetoga Pisma koje je brižno skupljao i sa sobom nosio te nam prema njima ostavio nenadmašivi prijevod Biblije, koji je postao kanonom Svetoga Pisma u Crkvi. Znamo da je Jeronim proveo više od dvadeset godina na prevođenju svoje i naše Vulgate.

Prema autoru, ako je ovdje riječ o ‘studijskom izdanju’ Biblije, tada je premalo napomena i popratnih tumačenja pojedinih pojmova, ili nedosljednost u njihovoj primjeni. Crkva uvijek snažno ističe potrebu popratnih napomena i podnožnih bilježaka te se ne smijemo zadovoljiti s minimalnim tumačenjima kao da su biblijski tekstovi samorazumljivi. Ako Biblija pretendira biti ‘studijska’, tada bi trebala uključiti uz prikladne napomene, zemljovide, grafikone i tumačenja, kako bi pomogla čitatelju da razumije povijesno, kulturno i teološko surječje, te da u biti djeluje kao osobni vodič s ugrađenim komentarom, za razliku od obične Biblije koja sadržava samo Sveto Pismo za čitanje.

Autor se osvrće i na unakrižne ili poprječne uputnice pri čemu jedno biblijsko mjesto tumači ili se odnosi na neko drugo mjesto što omogućuje čitati Sveto Pismo kao cjelinu, povezanu iznutra i teološki. Jer Sveto se Pismo tumači samim Pismom, ono vodi dijalog sa samim sobom, ono je sam svoj hermeneutes. Opravdan je prigovor kako je ovo izdanje oskudno opremljeno tim biblijskim referencama, pri čemu je dodatna poteškoća u samome tekstu Biblije neusklađenost pojedinih prijevoda spomenutih odnosnih poveznica.

Prosuditelj je pomno raščlanio novi prijevod Očenaša u toj Bibliji te njegov prijevod smatra ozbiljnom mrljom u ovome prevoditeljskom pothvatu. Ovaj prijevod Gospodnje molitve htio je biti revolucionaran, napredan, maštovit i nuditi ono čega u izvorniku nema. U taj prijevod Očenaša redaktori su uveli u hrvatskom nepoznati optativ, željni način, s opetovanim ‘neka’. Jasno je da se prijevod Očenaša u Evanđelju po Mateju ne pokazuje ni kao „studijski prijevod“ ni kao prijevod „na hrvatski govorni jezik“.

Nakon prosudbe ponuđenoga prijevoda Očenaša slijedi nekoliko zasebnih jedinica koje se tiču cjelovitosti teksta Svetoga Pisma. Zašto su neki redci ispušteni, zašto su neke riječi izostavljene, s kojim se pravom dira u cjelovitost teksta? Tko je mjerodavan u prosudbi što pripada, a što ne pripada u tekst Pisma? Postoje li zbilja teološki razlozi za uklanjanje pojedinih redaka iz cjelovitosti Pisma? I pita se, je li neki sveučilišni zavod u Njemačkoj postao vlasnik autorskih prava nad Evanđeljem da njime raspolaže i da ga prerađuje po svom nahođenju? I tko je ovlastio Hrvatsko biblijsko društvo da pojedine retke ne uključi u ovaj prijevod?

Autor dosta prostora posvećuje sakaćenju Prve Ivanove 5,7–8, gdje je riječ o Ocu, Sinu i Duhu Svetome te onomu što se naziva Comma Johanneum. Cijelu dugu raspravu oko Ivanova stavka zaključuje autor kako je „vrijeme da i katolici postanu ponosni na sv. Jeronima, pouzdanost čitanja Vulgate i Predaju“. Posebno se pak autor bavi Matejevim prvim poglavljem, gdje je riječ o Marijinu djevičanstvu prije poroda, u porodu i poslije poroda, pri čemu Biblija Hrvatskoga biblijskoga društva gotovo osporava Mariji djevičanstvo nakon poroda. I pita se, hoće li novo izdanje vratiti Mariji tu čast ili barem prestati prikazivati se kao katolički prijevod?

I kao ‘šlag na tortu’ autor donosi na kraju primjer ‘kasapljenja’ prijevoda u ovome izdanju Biblije. Prof. dr. Ivan Dugandžić prevodio je za ovu Bibliju Knjigu Mudrosti, Ivanovo Evanđelje i Poslanicu Rimljanima. Cijeli je siječanj autor fra Ivan uspoređivao svoje izvorne prijevode koje je poslao Biblijskomu društvu s objavljenim prijevodima u novoj Bibliji. I nije se mogao načuditi do koje su mjere promijenili autorski rad. Jednostavno na prvi mah nije uopće prepoznao da bi to mogao biti njegov prijevod Ivanova Evanđelja. Fra Ivan je ustupio autoru svoje prijevode te imamo u knjizi u dva stupca – usporedno – originalni autorski rad te objavljeni prijevod. Zahvati su obavljani na tri razine: prvo, na primjeru Evanđelja po Ivanu vidljivo je kako nisu poštovani prevoditeljevi naslovi i podnaslovi, a redigirani tekst nema višu razinu naslova, tj. nadnaslove koji obuhvaćaju više naslova. Drugo, nije poštovana prevoditeljeva podjela na perikope, nego je ona preuređena često na razinu da je jedan redak = jedan odlomak. Treće, bezobzirno i stubokom preinačen je tekst i u njemu su uništene gotovo sve sastavnice biblijskoga stila. Koliko sam osobno upoznat, ostane li se pri sadašnjem prijevodu Biblije, fra Ivan je spreman povući svoje ime iz impresuma prevoditelja te Biblije.

À propos tvrdnje kako je ovaj prijevod napravljen bez posrednih prijevoda, mogu reći nešto o prijevodu Novoga zavjeta prof. dr. Ljudevita Rupčića, koji je s izvornika prevodio i Pjesmu nad pjesmama te Psalme. Fra Ljudevit je tamnovao u Zenici pune četiri godine te je slobodno vrijeme koristio za učenje jezikâ. Godine 1958. postao je profesorom biblijskih znanosti na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a prethodno je obranio doktorat na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Ostao je profesorom do 1988. Trajno je usavršavao svoje znanje grčkoga novozavjetnog jezika te je 1961. izišao njegov prijevod Novoga zavjeta komu u podnaslovu stoji kako je to prijevod s izvornoga grčkog jezika. Godine 1967. izišlo je drugo izdanje njegova prijevoda, a mi smo kao bogoslovi u to doba bili zaduženi za korekture toga prijevoda. I fra Ljudevit je trajno usavršavao svoj prijevod, a bili smo bliski i ovdje u Međugorju pa sam bio svjedokom tomu. Kad god bih došao u njegovu sobu, imao je otvorene grčke novozavjetne tekstove, izdanja Augusta Merka i Nestle-Aland. Stol mu je bio uvijek prepun kartica i bilježaka jer još nije bilo računala. Do svoje smrti – 2003. – on je svoje prijevode usavršavao, a autorska prava prenio je na Provinciju hercegovačkih franjevaca. Za njega mogu odgovorno tvrditi da je prevodio Novi zavjet s grčkoga jezika. Dakle, bez posrednih prijevoda.

I na kraju: ona dvojica na putu u Emaus zaključno su potvrdili kako su im gorjela srca dok im je Isus putem tumačio Pisma. Može li Gospodin zapaliti naša srca nakon čitanja ovoga prijevoda? Može li zapaliti srca svojom riječju? Suvremene metode inteligentno tumače svaku stranicu Evanđelja. Suvremene egzegetske metode nakon sustavne raščlambe tvrde, ovo dolazi iz liturgije zajednice; ovo pak iz kateheze; ovo je novozavjetna kerigma, a ovo dolazi iz reakcije protiv zabluda i raskola u zajednici, ovo dolazi iz teologije toga i toga evanđelista i tako dalje. Sve je to vrlo domišljato i ponekad i istinito, ili barem vjerojatno.

Ali na kraju se ne može izbjeći pitanje: Odakle je izrasla liturgija rane Crkve? Odakle je izrasla ta kateheza, kerigma, ta reakcija? Tko je okupio tu zajednicu? Koji je bio izvor te teologije? Kad se govori o „kreativnosti“ pojedine zajednice, je li se išta objasnilo? Je li „kreativnost“ čisto stvaranje? I ako se zajednici mora nešto pripisati, u čemu je to ona toliko ‘kreativna’ osim u čuvanju predanoga? ‘Predadoh vam što i primih’, veli višekratno sv. Pavao.

Ukratko, ne bi li najbolje objašnjenje ipak bilo najjednostavnije, ono koje sve povezuje s Isusom i s pečatom koji je utisnuo Dvanaestorici? Isus kao izvir i uvir, kao integrativni čimbenik svega. Nije li stoga najbolje da ponovo počnemo čitati Evanđelje? U svjetlu Isusa Krista o kome govore sva Pisma. Na putu u Emaus učenicima je protumačio što sve ima u svim Pismima o njemu. On je smisao i sadržaj svega Pisma. I samo to je nakana pisca ove knjige: pristupiti Svetomu Pismu i čitati ga bez znanstvenih naočala. Onako kako su ga čitali svetci. I moja osobna preporuka – tolle et lege! S vjerom da je Gospodin onaj magnet koji oko sebe okuplja sve koji ga ljube. Ili kao što je Augustin rekao: Nemo nisi per amicitiam et amorem cognoscitur! Tako i u odnosu na Isusa Krista i Pismo. Stoga hvala autoru na izvrsnom djelu i otvaranju očiju za propuste i promašaje ovoga novoga prijevoda Biblije.

Međugorje, 14. veljače 2026.

fra Tomislav Pervan, OFM