Danica Širola – tako mlada, a tako pitoma i zrela (2. dio)
U prošlom članku spomenusmo da Danica u sebi imaše želju da pohađa pučku školu u samostanu sestara milosrdnica, ali se ustručavaše reći to svojim roditeljima. Mama je nju učila moliti i molitvu je zavoljela. Tako se rado molila da su je u obitelji braća i sestre šaljivo nazvali „časnom sestrom“. A to njoj godilo! I kada bi je tko upitao što će biti kada odraste, odgovarala bi: „Ja hoću da budem samo časna sestra“.[1]
Neostvareno zvanje redovnice
Ako je Danica ostvarila svoje zvanje kao Kristova vjernica, u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, u vršenju Božjih zapovijedi i svojih kućnih i školskih dužnosti, osobito suobličujući se Isusu patniku, redovničko zvanje, za kojim je silno čeznula, nije ostvarila. Pogledajmo te etape njezine čežnje, i objektivne smetnje.
1907.-1911. – Osnovna četverogodišnja. Roditelji je upisaše u Donjogradsku pučku školu. Propade joj pohađanje samostanske škole, ali ne i želja za samostanom. Vraćajući se iz škole, redovito bi se navratila u „samostansku crkvu“, i to ravno pred glavni oltar. I nastavlja:
Ne znam kako sam na to došla, ali tamo sam uvijek pošla da se Isusu izjadam, ili da mu kažem ako mi se što lijepa i ugodna zbilo. Nisam imala nikoga kome bih se povjerila, pa sam u svojoj djetinjoj duši čvrsto vjerovala da me dragi Isus sluša, da Njemu nije dosadno moje pripovijedanje. Ja sam čvrsto vjerovala da je Isus u svetištu, da je On jedini koji me voli, pa sam uvijek hrlila k Njemu i Njemu sve, sve kazivala što mi je bilo u srcu.[2]
1911. – Djevojčica koja bi željela da je drugi istinski vole, doživljava da je otac umjesto ljubavlju šibom odgaja, da se braća i sestre podsmjehuju njezinoj želji da bude časna, u školi učiteljica „da Bog sačuva“, učenice se čude zašto tako često zalazi u crkvu, a nema je u igri. Prolazeći obiteljsku scilu ili morsku hrid, i školsku haribdu ili morski vir, u 4. razredu osnovne, na Svijećnicu 1911., 2. veljače, vidje i doživje sestarsko zavjetovanje u samostanskoj crkvi. Obuze je silna želja da i ona, kada uzraste, uđe u „samostan kakav“:
Plačući sam molila Isusa da dozvoli i meni kad odrastem stupiti u samostan kakav. Molila sam Ga vruće. I obećala sam Mu da ću uvijek nastojati da budem dobra, da sve činim što On želi. Rekla sam Mu da Mu poklanjam cijelo moje srce i dušu moju, a On neka na nju pazi, jer više nije moja već Njegova. Još mu rekoh da ću ga svaki dan moliti da me prime u samostan koji, a On mi valjda neće odbiti molbe. Obećala sam Isusu onoga dana mnogo.[3]
1911.-1915. – Četiri viša razreda osmoljetke. U školi su je i učiteljice i učenice voljele. Osjećala se ugodno. Ali u 8. razredu zimi doživje prehladu i bolove u prsima i leđima. Sakrivaše to od ukućana, ali oni primijetiše da je Danica tužna. Kada bi na upit odgovorila kako joj je, oni bi na nju planuli da sebi „utvara“ da je bolesna! Završila uspješno osmoljetku. Roditelji je odvedoše na liječnički pregled. Ustanovljen katar na plućima. Postane li kroničan, vodi u tuberkulozu. Ta će je bolest pratiti svih 11 daljnjih godina i dopratiti do groba.
1915. – Toga ljeta nakon osmoljetke poče Danica uzimati lijekove, koje joj pribavljaše jedan farmaceut, mlađarac. On ozbiljno na nju baci oko i poče je izdaljega pratiti prigodom njezina izlaska iz kuće. Rat je. I on ubrzo ode u vojsku. Ona najprije primi od njega razglednicu, zatim pismo, pa sve češća pisma. Zamoli mamu da mu piše da odustane od pisanja. Ona se sva predala Isusu, a gle ove do sad neviđene kušnje! Vojnik presta pisati.
1915.-1919. – Samostanska učiteljska ili preparandija. Završivši osmoljetku, upisa se u samostansku učiteljsku. Dnevni raspored koji sebi napravi ne obećavaše joj velik uspjeh:
Ustala bih u 4h, spremila se, malo učila pa onda poslije 5h u crkvu, jer sam svaki dan polazila sv. Pričesti. Poslije 6h vratila se kući, učila do 7h, a onda u školu. Prije škole sv. misa. Od 8-12 trajala je obuka, a poslije podne od 2-4 ili 5, a zatim kući, pa uči ili radi ručni rad obično do ponoći, a od ponoći molitva.[4]
Da je takvim tempom rada i molitve udarila na svoje zdravlje, to joj je moralo biti očito.
1916. – Polovicom 2. godine preparandije posusta. Poče i krv izbacivati. Razrednica, koja joj bijaše „kao majka“, reče joj da je udar na zdravlje grijeh protiv 5. Božje zapovijedi. To je potrese. Mama je odvede liječniku koji joj odmah naredi: „Barem godina dana odmora!“ Čim se ona za mjesec dana malo oporavi, vrati se u školu i sve nadoknadi.
1917. – U 3. tečaju učiteljske, u početku prosinca ponovo liječniku koji reče roditeljima da je pošalju u kakvo lječilište „ili si je pokopajte za par mjeseci“! Ode u Primorje gdje provede siječanj 1918. Vrati se opet u školu i nadoknadi propuštena dva mjeseca. Preko ljetnih praznika nađe ispovjednika isusovca, što smatraše posebnom milošću Božjom.
1918. – U početku 4. tečaja učiteljske napade je „španjolska groznica“ (koja haraše svijetom do 1920. i odnije više od 50 milijuna stanovnika). Dva tjedna bolovaše i uz lijekove oporavi se. Možda groznica, a je li „španjolka“?
1919. – U vezi s duhovnim zvanjem bilježi ovaj doživljaj koji se dogodi potkraj njezina školovanja na preparandiji:
Uvijek sam molila Isusa, obično poslije sv. Pričesti, da mi dopusti, kad odrastem, stupiti u samostan. Ta, bila je to moja želja iz prvih još dana moga života. […] Dana jednoga, kad sam po običaju poslije sv. Pričesti pitala Spasitelja: “Gospode, što želiš, da ja učinim?“ čujem Spasitelja gdje mi kaže: „Ostavi sve i slijedi mene!“ – bile su riječi, koje bih čula neprestano u duši svojoj, odsad svaki puta poslije sv. Pričesti. Nisam pravo znala što to znači. Isus mi to govori, vjerovala sam čvrsto, ali ja želim poći za Isusom svim srcem svojim. Ali kako? Počelo me i to uznemirivati. Pitala sam što znače riječi ove. Rečeno bi da je to poziv, kojim Isus pozivlje. I mene Isus zove, a ja se ne odazivljem. Ne znam kako. To me plaši. Često sam plačući molila Isusa da mi kaže kako ću to za Njim.[5]
1920., 3. lipnja – Polaže privatne zavjete pod svetom Misom na svetkovinu Tijelova:
Svemogući vječni Bože, ja Danica Širola, premda sasvim nevrijedna lica Tvojega božanskoga, uzdajući se ipak u dobrotu i milosrđe Tvoje, te ponukana željom da Ti služim, zavjetujem pred presvetom Djevicom Marijom i pred cijelim nebeskim dvorom božanskomu veličanstvu Tvojemu vječno djevičanstvo; odluku da ću čim mi bude moguće stupiti u samostan; te harnu odanost prema sv. Rimskoj stolici. Molim dakle smjerno neizmjernu dobrotu i blagost Tvoju za krv Isusa Krista za me prolivenu, da se dostojiš ove moje zavjete kao miomirisnu žrtvu paljenicu primiti, te kao što si dao da ovo zaželim i prikažem, tako daj obilatu milost da to izvršim. Amen.[6]
Nakon kratke prakse u Borongajskoj i još kraće u Kaptolskoj pučkoj školi, bȋ premještena u Krašić za učiteljicu, 6. studenoga 1921. Na rastanku gorki plač u kući. U Krašiću se svaki dan pričešćivaše i apostolat Srca Isusova i Presvete Euharistije neumorno razvijaše. Župnik joj povjeri pripravu prvopričesnika.
1921., 6. siječnja, Bogojavljenje, zapisuje u svoj dnevnik:
Hoću li dočekati sretni onaj čas, kad više ništa ne budem činila po svojoj volji, već pravom sigurnošću da činim ono što Bog od mene traži. Vidim, vidim takav život u samostanu. Odreći se posve volje svoje i raditi samo ono što Bog po poglavarima zapovijeda. Odreći se svijeta i ljubiti samo Boga, činiti sve iz ljubavi prema njemu. Gospode, daj izbavi me što prije iz vrtloga ovoga svijeta.[7]
Pisma Danice Širole sestrama uršulinkama
1921., 14. svibnja piše iz Krašića časnoj majci u Varaždin da je prime u samostan. Nakon što se predstavila i izrazila želju nastavlja:
Odgovorite mi, molim, možete li me primiti u Vaš samostan. Ne znam kakav će biti dogovor [odgovor?] – ali ja se čvrsto ufam. Ne poznam Vašega samostana, ne poznam ni jedne među Vama dobre duše – a ja sam ipak duhom neprestano uz Vas. Imajte dobrotu javite mi koji su uvjeti potrebni da se može ući u Vaš samostan, što moram imati, što moram sa sobom donijeti. Jedno me samo plaši. Zar će siromaštvo moje biti najveća zapreka? Znam, dobri Bog, koji me nikada ostavio nije i sada će pomoći. Nijesam još ništa spomenula roditeljima mojim, prem oni već davno slute. Mislim stupiti pred njih kad budem znala ima li za mene mjesta u milom mi, a nepoznatom samostanu.[8]
1921., 27. svibnja Danica piše časnoj majci da je primila pismo. To pismo nije objavljeno, ne zna mu se ni datum. A iz ovoga pisma učiteljice Danice razaznaje se što je u „popisu“ stvari ili u pismu sestara uršulinki traženo:
Treba da donesem krevet, ormar, stol i. t. d. […] I potrebno rublje i sve ostalo u popisu što stoji nabavit ću uz pomoć Božju. […] Tek jedno ne znam. Otkuda meni ona svota novaca. Ja ih nemam. Ono malo što je ne će dostajati ni za sve ono, što si moram nabaviti. Ni u roditelja mojih ne mogu tražiti. Otac moj učitelj je u Zagrebu. Bilo nas devetero braće. […] Dosad sam im i ja davala sav svoj dohodak, misleći njima treba – a za mene će se dobri Bog pobrinuti. Zar moguće ne će? Ja se čvrsto ufam da hoće. […] Zar će zaista taj novac, kojega sam uvijek toliko prezirala, zar će biti najveća zapreka. Zar bez ove svote nikako ne bude išlo. Ta dobri Isus voli siromašnu Danicu i bez novaca, pa ako nikako ne bude išlo, On će se sigurno i za to pobrinuti. Ja se u Njega posve uzdam. Njegova sam, pa neka radi sa mnom što ga volja. Što On odredi sigurno je najbolje. Molim, lijepo molim, javite mi, što da činim. Novaca nemam, a ostalo će se uz pomoć Božju sabrati. Zar je zaista novac glavno? […] I na ovaj list, jelde, Vi ćete mi odgovoriti.
Odgovor ni na ovo Daničino pismo nije objavljen. U ono vrijeme „miraz“ bijaše uobičajen uvjet ulaska u samostan.
1921., 3. lipnja – Danica piše sestrama, osvrćući se ponovo na uvjete:
Sada istom dolazi ono, na što ja odgovor molim. Ja nemam novaca, a ne znam hoće li mi moji dati i ono, što su mi već jednom poklonili. Da sam prije znala što mi sve treba mogla sam više uštediti – ali ja sam do sada sve do zadnjega filira, što mi je preostalo od plaće, kad sam platila stan i koštu, davala mojima. Oni trebaju, mišljah, a za mene će se već dobri Bog pobrinuti. Sada, meni kad treba uskraćuju pomoć.
Ja sad mogu samo sigurno računati sa 2500 K[runa], a što si sotim u današnje skupo vrijeme nabaviti mogu. Ja se svejedno ne plašim. Dobri Isus meni će pomoći. – Zato dolazim pred Vas s jednom molbom. Ako me ne možete primiti u samostan, jer si ne mogu sve potrebno nabaviti, jer nemam potrebna novca, a ono molim, za ljubav Isusa Krista Vas molim – da – i dobri Isus sa mnom Vas moli – uzmite me za služavku kak[v]u. Posla se nikojega ne bojim, vikla sam od kuće raditi mnogo. Smilujte se, uzmite me, jer što dulje u svijetu boravim, više uviđam za svijet da nisam.
Odgovorite molim, mogu li sigurno računati da ćete me uzeti – makar i za služavku. Meni je svejedno – glavno da sam u samostanu, a dalje dobri će Isus urediti.[9]
Ni na to pismo nikakav odgovor sestara nije objavljen.
1921., 23. lipnja Danica piše pismo i najavljuje svoj posjet sestrama u Varaždinu već 30. lipnja. „Neka me i Vaša molitva na putu prati, do cilja sretno da dođem“.[10] Da je bila u Varaždinu, razaznajemo iz sljedećega pisma:
1921., 6. srpnja – Danica piše časnoj majci, s. Klaudiji Boellein. I to je jedino originalno Daničino pismo od njih očuvanih devet. Druga su u prijepisu.
Nekoliko samo časova pod krovom svete kuće Vaše učvrstilo je još više odluku moju. Još se tata nije izrazio pravo, izbjegava svaku priliku o tome da se govori“.[11]
1921., 17. srpnja. S. Anastazija Trobentar donosi prikaz pohoda i razgovora Danice Širole s časnom majkom Klaudijom u samostanu u Varaždinu, 1.VII.1921., a zabilježeno u samostanu 17.VII.1921.:
„Na Daničinu poteškoću što se tiče miraza majka Klaudija odgovara: ‘Drago dijete, nije glavni miraz već poziv Božji i dobro zdravlje … Ima jedno sredstvo s kojim se sve to postiže, a to je molitva! Molimo se, s pouzdanjem se molimo!’ – Prvog srpnja 1921. došla je Danica u samostan. Časna Majka Klaudija ju je ovako milo dočekala: ‘To je naša Danica, Bog vas blagoslovio, drago dijete! Dođite prijeko, u drugu govornicu, tamo ćemo se sporazumjeti… Što se mene tiče, drago dijete, nikakvih zaprijeka ne vidim, ali smo četiri koje odlučujemo o tome tko da se primi, a tko ne. I one će doći da vas vide i s vama govore, a onda ćemo odlučiti. Cijelu stvar izručimo dragom Isusu.’ (…) Na koncu sam ostala sama s časnom Majkom Klaudijom: ‘Gospođice, upravo je slučajno ovdje naš liječnik. Neće vam biti krivo da ga zovnem da vas pogleda, jer niste li zdravi, neće biti ništa.’ – Poslije pregleda … ‘Danice, mi smo vas primili. Svakako sad najprije položite definitivu. Onda dođite kad bude moguće. Od miraza smo vas oprostile. Nastojte da nabavite sve drugo što vam je nužno. Nama bi bilo zgodno da dođete u rujnu, ali vas bez pismena dopuštenja gospodina oca ne možemo primiti. Gledajte da s njime uredite. Svakako mi javite da znam što je na stvari. Mi ćemo se moliti i cijelu stvar predajemo dobrom Isusu u ruke. Neka on vodi, neka učini kako je na veću slavu njegovu’.”[12]
Otac je bio protivan, čak je pred sinom Božidarom izjavio, 16. listopada 1921.: „Dok sam ja živ, ona neće u samostan“. I drugi su ukućani bili protivni.[13] Otac je umro tjedan dana nakon smrti kćeri Danice: 9. rujna 1926.
1922., 17. lipnja – Danica je poslala u samostan u Varaždinu četiri pisma, od 14. svibnja do 6. srpnja 1921. Sestarska pisma Danici objavljuju se tek godinu dana kasnije, od 17. lipnja 1922., nadalje. Objavljeno ih je osam[14] od njih jedanaest.
Iz Dnevnika Danice Širole
1923., 28. studenoga – Danica piše u svome Dnevniku o svome pohodu samostanu sestara uršulinki u Varaždinu:
Kako me je milo i ljubazno primila časna Majka. Radosno mi saopćila zaključak njihova vijeća na moje pismo. Oni su spremni da me prime makar i slabu i boležljivu s namjerom da pokušam i kod njih da se oporavim do kraja. I već mi napravile krevet u kandidaturi — i spavala sam tamo – Isuse. A onda liječnik, on imao je da kaže odlučnu. – Ni govora, ni govora. Neka gospojica što prije ide odavde – bile su riječi liječnikove iza kako je pregledao pluća moja […]. A onda došla je časna mater Klaudija […] pristupila k meni: Drago dijete, kako ste primili vijest ovu? – Bogu hvala, rekoh boreći se sa suzama.[15]
1925., 19. lipnja – Danici je posve jasno da od samostana u Varaždinu nema ništa zbog njezine bolesti. Ipak se nadala da bi mogla poći u neki drugi samostan ako joj se zdravlje poboljša. U tu svrhu, već unatrag dvije godine, skuplja novac kao „miraz“ za samostan:
A novac zar ti da na put stane. Ah taj novac – ja ga nikako ne volim. Ne, ne boj se, vidjet ćeš samo, da će se dobri Isus sam za to pobrinuti. I gle, Bože moj, u času jednom što mi je palo na pamet. Isuse dobri, Tebi hvala jer Ti si mi to šanuo. Ta u banki tamo ima novaca (ne znam ni kojoj) spremam ih i štedim već više od dvije godine za samostan. Za samostan – pa evo zgode da se netko ovim novcem spremi za samostan. Pa bilo to netko drugi ili ja – svejedno. Za Isusa. Suze mi kanuše od sreće iz očiju. Isuse, volja je sveta Tvoja da ja sada ne mogu u samostan, pa neka ide dobra Kristina. – Zamišljeno i učinjeno. Izvađeno je nekoliko hiljada kruna, (Još je ostalo, pa ustreba li što, lako se izvadi). – Kako je plakala dobra Krista [Kristina] kad joj dadoh novac. Evo, dobri se Bog sam pobrinuo. Ne treba nitko znati tek idi zajedno Bogu da [pa] se zahvali.[16]
Opći zaključak
Čitajući Dnevnike i Pisma Danice Širole, kako ih je objavila s. Slavica Buljan, gdje čitatelj stječe dojam da je Danica ostvarila kršćanski poziv, a nije redovnički, čitatelju mogu pasti dvije-tri kritičke misli na um:
Prva, je li Danica pokazala razboritost u herojskom stupnju kada bi se, nakon osmogodišnje, povremeno dala na odmor, pa se ubrzo vratila i gotovo dvostrukim žarom dala na učenje da nadoknadi izgubljeno gradivo? Istina, ona ne samo podnosi bolest, nego na toj slabosti zahvaljuje Bogu i u njoj se izgrađuje. Hoće li se to smatrati da se milost u slabosti usavršuje – virtus in infirmitate perficitur? (2 Kor 12,9).
Druga, da se otvori biskupijski proces, treba donijeti originale dokumenata na Ordinarijat. Ili pod prisegom potpisane i zakonito ovjerene isprave. I to sve isprave do kojih se razborito može doći. U knjigama Autobiografija…, 2021., i Miomiris Božje ljubavi, 2. izdanje 2024., objavljeno je devet pisama, od kojih je samo jedno originalno (6.VII.1921.), što ih je Danica slala sestrama u Varaždin. A pisma sestara uršulinki Danici počinju se objavljivati tek godinu dana nakon prvoga pisma koje je Danica uputila sestrama kao molbu da je prime u samostan. Gdje su originali ostalih osam njezinih pisama? Nije sigurno bi li vrijedio fotokopiran ili skeniran primjerak u otvaranju kauze.
Treće, pogotovo što je Danica slala pisma na s. Klaudiju Boellein (1875.-1952.), koja je u to vrijeme bila časna majka. Za nju je 14. prosinca 1971. od Svete Stolice zatražen Nihil obstat radi otvaranja dijecezanskoga procesa u Zagrebu.[17] Nije poznato da je Nihil obstat izdan. Ako bi se pronašlo preostalih osam originalnih pisama, možda bi kauza Danice Širole mogla pomoći i kauzi Klaudije Boellein.
[1] S. Slavica, „Autobiografija“ u knjizi Autobiografija…, Zagreb, 2021., str. 20. Od sada: Autobiografija.
[2] Autobiografija, str. 21.
[3] Autobiografija, str. 24.
[4] Autobiografija, str. 27.
[5] Autobiografija, str. 31-32.
[6] S. Slavica Buljan, Miomiris Božje ljubavi. Danica Širola 1900.-1926., 1. izdanje 2017., 2. izdanje, Zagreb, 2024., str. 38. Od sada: Miomiris, 2024.
[7] Miomiris, 2024., str. 48-49.
[8] Miomiris, 2024., str. 308.
[9] Miomiris, 2024., str. 315.
[10] Miomiris 2024., str. 310.
[11] Autobiografija, str. 614-615.
[12] S. Anastazija Trobentar, Majka Klaudija, Zagreb, 1981., str. 22-23.
[13] Miomiris, 2024., str. 54-55.
[14] Autobiografija, str. 650-657.
[15] Miomiris, 2024., str. 161-162.
[16] Miomiris, 2024., str. 210. Taj novac, za koji Danica veli da ga „prezire“ i „ne voli“ javlja se kao pomoć Kristini kojoj je omogućeno ući u samostan. Talijani imaju paradoksalnu uzrečicu za šolde: Maledetti, ma subito! (Prokleti bili! Ali daj ih odmah!).
[17] Index ac Status Causarum – Popis i stanje kauza, uredio P. Glavotti, Vatikan, 1988., str. 199.
