Danica Širola – tako mlada, a tako pitoma i zrela (1. dio)
Već više vremena hrvatski katolički medijski prostor sve više osvaja jedna učiteljica života – Danica Širola, Zagrepčanka. Živjela je početkom prošloga stoljeća 26 godina u dosluhu s Isusom, bez „viđenja“ i „poruka“. O njoj je napisano više članaka, knjižica i knjiga. Posebno su uočljivi radovi s. Slavice Buljan:
– Danica Širola – djevojka sveta života i blažene smrti. Karlovac 1900. – Zagreb 1926., Zagreb, 2020. (43 stranice);
– 2. izdanje Miomiris Božje ljubavi. Danica Širola 1900.-1926., Zagreb, 2024. (393 stranice), s predgovorom o. Božidara Nagy-a DI; 1. izdanje 2017.
i temeljno djelo Autobiografija, Dnevnik, Korespondencija i Pjesme Danice Širola 1900.-1926., Zagreb, 2021. (888 stranica), s predgovorom msgr. Ivana Miklenića. Sve što se ovdje kronološki navodi preuzeto je uglavnom iz ove posljednje navedene Daničine knjige, posebno iz podnaslova „Autobiografija“[1] i iz „Dnevnika“. Navodimo i posljednju knjigu: Miomiris…
1900., 18. travnja rođena u Karlovcu u brojnoj obitelji Stjepana Širole (1867.-1926.) i Ćirile Wyrnobaul (1868.-1950.). Brat joj je Božidar, poznati hrvatski skladatelj. Krštena 6. svibnja u crkvi Bl. Djevice Marije Snježne u Dubovcu.[2] Uza župnu crkvu danas se nalazi Nacionalno svetište sv. Josipa.
1902. obitelj seli u Zagreb, gdje otac nalazi posao.
Ostvareno zvanje Kristove vjernice
1907.-1911. roditelji upisuju Danicu u Donjogradsku osnovnu školu u Zagrebu. Ona u sebi poželje u samostansku školu, ali se ne usudi reći roditeljima.
1908. – U 1. razredu u proljeće izmijeniše joj se učiteljice. Dođe neka čudna bezimenka. Danica piše o njoj u svojoj „Autobiografiji“:
„S novom učiteljicom poče za mene i teži život u školi. Ne znam kako i zašto, ali naša nova učiteljica nije mogla nikako da se sprijatelji sa mnom. Što bih ja rekla nije bilo dobro, što bih ja učinila nije valjalo. Počela me ostavljati svakoga dana u zatvoru, a i šiba je sa mnom imala mnogo posla. Bila sam valjda kriva. Djeca bi uvijek kazivala da sam u školi odviše mirna i šutljiva, a gospodična me uvijek tukla, a i znala sam uvijek u školi što se moralo znati, ali u zatvoru sam morala ostati. Čudno se to doimalo moje duše“.[3]
Iskrena Danica poželje u učiteljici vidjeti odgojiteljicu i prijateljicu, ali ne ide. Ta čudovišna metoda odgoja nove učiteljice, gospodične, bijaše i u 2. i u 3. i u 4. razredu osnovne. Tri školske godine na kalvariji. Ali što bezimena učiteljica u vladanju neprotumačivija, to učenica Danica savjesnija. Vidimo da je u vladanju pitoma učenica sedam kopalja nadvisila učiteljicu. A nije dosta to zlostavljanje u školi, nego kada bi došla kući, opet pljuske i batine:
Danica piše: „Ja se nikad nisam potužila na gospodičnu i postupak njezin, pa oni nisu znali što je i kako je to, tek bi me često kad sam se vratila kući dočekala šiba. Šiba u školi, šiba kod kuće, a u mojim očima suze kroz pune tri godine. No ipak ja sam bila tako sretna kad sam bila u crkvi. Koliko bih puta znala reći Isusu: ‘Jelde, Isuse, i Tebe su tako mučili i tukli, a Ti si tako dobar. Mene tuku, ali ja to zaslužim, ja nisam dobra. Ali ja bih htjela, Isuse, da budem uvijek dobra’“.[4]
Danici se otvoriše vrata crkve gdje mogaše naći pravoga Učitelja i Prijatelja.
1909./1910. Navedimo potresnu epizodu iz 3. razreda osnovne. Jest citat malo podug, ali tekst bi bio osakaćen kada bi se ispustila ijedna riječ. Danica piše:
„Zadala nam učiteljica da naučimo čitati neki članak: ‘Svaka mora ovaj članak 10 puta pročitati’, kazala nam je prije no smo krenuli kući. Drugi dan kaže neka ustanu sve one koje su poslušale i članak 10 puta pročitale. Ustale mnoge, ustala sam i ja… – ‘Ti sigurno nisi pročitala 10 puta’, kaže ona meni. ‘Jesam, gospodična’, odgovorih. – ‘Nisi’, poviče ljutito ona. – ‘Nisi, reci da nisi!’ Ja sam šutjela. Što sam znala učiniti? – ‘Reci da nisi’, vikala je na me. – ‘Govori, ne smiješ lagati’. – ‘Ja znam da lagati ne smijem, a kad bih rekla da nisam pročitala, ja bih lagala. Uistinu, ja sam pročitala i više puta.’ – Bilo je to prvi put što sam se usudila odgovoriti gospodični. – ‘Tako ćeš ti meni drzovito odgovarati’, povika ona, pa udari nekoliko puta po lijevom, po desnom obrazu. Šutjela sam, tek me obliše suze. I u zatvoru sam morala ostati. Kazala mi je gospodična da ne smijem kući dok ona ne dođe. I ona je otišla i zaboravila da je mene ostavila u zatvoru, a bilo je podne. Ostala ja sama u školi i neprestano plakala. Već se počela skupljati djeca u školu poslije podne, a ja još plačem sjedeći na svom mjestu. Ne smijem kući dok gospodična ne dođe, a nje nema. Došla i gospodična, pa kad vidi mene onako zaplakanu, da, od udaraca i plača otečenu, razljuti se ona nanovo, pa me opet udari nekoliko puta po obrazima govoreći mi da ne smijem plakati. I nisam više plakala“.[5]
Kakva je to odgojena učiteljica koja traži od učenice da joj laže, i to pet puta, a mala ne zna nego po istini. I odgovori joj istinu dva puta. Učiteljica na to s drzovitih riječi na još drzovitija djela: uvrjede, udarce, zatvor, ponovno šamaranje, i da ne plače! Danica ne pođe odmah kući nego Isusu u crkvu da mu se izjada:
„Nisam se poslije škole žurila kući, već sam pošla po običaju prije u crkvu. Ta, znala sam da je tamo Onaj koji će me utješiti. Tu sam obećala Isusu da više neću nikada nikome drzovito odgovarati, kao što sam to ovaj puta učinila. Molila sam Isusa da mi oprosti. – Kada ja kući, dočeka me ljutito tata: ‘Kakve ti meni sramote praviš? Što si učinila da si morala ostati preko ručka u zatvoru?’ Šutim. ‘Govori što si učinila?’ I ja ispripovjedim kako je bilo. ‘Nije istina, lažeš, jer za to te gospodična ne bi kaznila. Govori što si učinila?’ Nisam više ništa govorila, plakala sam samo, a on uze korbač pa me i on kaznio. – Mogla bih mnogo sličnih zgoda navesti, ali previše je i ova jedna. Čudno mi je sve ovo još sada, jer kad bi tko pitao gospodičnu tko joj najbolje uči, pokazala bi na mene“.[6]
Kao da čujem sv. Pavla: „Istinu govorim u Kristu, ne lažem; susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom“ (Rim 9,1). Kako Isus ravno piše i po krivim linijama i nesređene gospodične i rasrđena oca, koji također traži da mu kći – laže! Zvijezdo Danice, samo istinu na sunce! Istina će te spasiti!
1910./1911. Eto kako se Danica vladaše u školi: kada bijaše u 4. razredu osnovne, primiše je u Marijinu kongregaciju. Tamo se primaju bolje i najbolje.
1911. u svibnju pristupi, ispovjeđena, Prvoj sv. Pričesti. Nezaboravan dan ovako prikazan:
„Bio je to veliki dan za mene. Ponovila sam Isusu sva moja obećanja i sve moje želje. Isus je bio u srcu mojemu. Od dana moje prve sv. Pričesti, nije, mislim, prošla ni jedna nedjelja, a ni blagdan, da nije Isus došao u moje srce. A činila sam to zato jer sam si utvarala da mi je Isus to sam rekao da On želi da Ga često primam. Nije mi nikada nitko govorio o čestom primanju sv. Pričesti, niti je tko znao da ja tako često polazim k sv. Pričesti. Ja sam išla, jer sam bila uvjerena da Isus to želi“.[7]
Ako joj vjerujemo ove druge tvrdnje, onda joj pogotovo vjerujemo kada govori o Isusu i s njime razgovara (pa i kada sebi „utvara“ da joj je to Isus „rekao“!).
Još nije pronađen dokument o njezinu primanju sakramenta sv. krizme.
1911.-1915. Danica pohađa četiri viša razreda osmoljetke. Kada bijaše u 7. razredu izabraše je kao pobočnicu u Marijinoj kongregaciji. To je jedna od tri koje su na čelu Kongregacije. A kada bijaše u 8. razredu, onda je izabraše za nadstojnicu, prvu. Pogledajmo kako proteče taj izbor, prema njezinu kazivanju:
Čudan je to bio izbor. Na prvom sastanku kongregacije, kada sam bila VIII. raz. kaže prečasni upravitelj zbornicama [članicama] neka dobro promisle koja bi od njih bila najsposobnija za nadstojnicu. Neka misle na takvu koja će uistinu ljubavlju raditi za dobro kongregacije i na slavu Božju, jer će kod dojdućeg sastanka birati nadstojnicu. Još nije g. upravitelj pravo izgovorio, već ustale zbornice i stale vikati: ‘Danica, Danica!’ Kad je prečasni gospodin to vidio, pošao je sam od jedne do druge i pitao koju misli. ‘Danicu’, bio je odgovor kod svake. Ja sam bila zadnja, pa kad je došao do mene reče: ‘A vas se ne pita’. Molila sam ga, molila neka to preda drugoj, koja je i bolja i sposobnija, a on ni čuti o tome. ‘Jer, reče, nikada još nisam bio kod takvog izbora, gdje bi svi listom bili za jednoga, a da prav kažem i ja sam bio za vas’. ‘Mi hoćemo Danicu i nijednu drugu’ govorile su zbornice, a Danica morala poslušati. Mnogo mi je ugodnih časova zabilježeno u knjizi života, što sam ih provela u kongregaciji“.[8]
Kako iskren i skroman govor o sebi, petnaestogodišnjakinji, i to piše djevojka od 20 godina!
1915.-1919. Danica pohađa Žensku učiteljsku školu u samostanu ss. Milosrdnica u Zagrebu, zvana Preparandija.
1919. – dana 23. lipnja izdade se kandidatkinji sveobuhvatna svjedodžba zrelosti gdje se navodi 14 predmeta od kojih je nauk vjere i prostoručno risanje ocijenjeno izvrsno, a sve ostalo veoma dobro – prođe „s odlikom“.[9]
Iako bolesna i ne mogaše uvijek u školu, u lipnju položi maturu iz šest predmeta: nauk vjere – izvrsno, a pet ostalih predmeta – veoma dobro.[10]
Dana 28. srpnja gradski joj načelnik dopusti prakticirati u Borongajskoj pučkoj školi u Zagrebu, gdje provede praksu od 1. rujna do 27. studenoga.[11]
Dana 26. studenoga dekretirana za Kaptolsku pučku školu.
1920. – na molbu nekoga „velečasnog“ poče pisati autobiografiju, i to učini od 20. travnja do 27. svibnja.[12]
Premještena kao učiteljica u Krašić. Stigla 6. studenoga 1920.[13]
1921. od 12. veljače do 5. svibnja u Krašiću piše Dnevnik, „jedan je od najljepših njezinih tekstova“, kaže njezina proučavateljica.[14]
1922. Vodi putopis po Bosni i Dalmaciji od 8. do 20. travnja.[15] U Mostaru je 14. i 15. travnja. Tu je napisala u plamenu svoje ljubavi jednu nesmotrenost: „dopusti Isuse, da Te ljubim, jako da Te ljubim, Isuse, želim Te ljubiti više, više nego Te svi drugi ljudi vole, Isuse želim Te ljubiti više nego i Ti mene voliš, Isuse htjela bih nadoknaditi ljubav Tvoju“.[16] Govori Isusu, kao da je samo čovjek, a ne Bogočovjek, da bi voljela njega ljubiti više nego što on ljubi nju. Kako ćeš to reći, Danice, a nauk vjere imaš – izvrsno?
1923. – kada je napustila službu u Krašiću zbog bolesti? Prije rođendana (18.IV.) piše: „Isuse, prva sveta Pričest – ah, i onaj gorki čas rastajanja“[17] od Krašića.
1926., 2. rujna u Zagrebu preminula u Gospodinu. Pokopana na Mirogoju: polje IX., grob 22.
Drugi dio: Neostvareno zvanje redovnice
[1] Daničinu Autobiografiju prvi je objavio J. Antolović, DI, „Danica Širola“, u: S duhovnim velikanima kroz travanj, Zagreb, 1977., str. 313-339. Ovdje citiramo iz „Autobiografije“ koju je objavila s. Slavica u knjizi Autobiografija…, str. 19-33; tu su poglavlja: „Dnevnik“: str. 37-569; „Korespondencija“: str. 573-776: „Objavljene pjesme“, str. 779-811, „Neobjavljene pjesme“, str. 813-832; „Dodatak“, str. 835-888.
[2] Preslik Krstnoga lista u knjizi Autobiografija…, str. 840.
[3] „Autobiografija, str. 21-22.
[4] „Autobiografija“, str. 22.
[5] „Autobiografija“, str. 22.
[6] „Autobiografija“, str. 24.
[7] „Autobiografija“, str. 24.
[8] „Autobiografija“, str. 25.
[9] U knjizi Autobiografija…, str. 846-847.
[10] Svjedodžba zrelosti u knjizi Autobiografija…, str. 842.
[11] U knjizi Autobiografija…, str. 844.
[12] „Autobiografija“, str. 19 („Prije dva dana navršila sam 20 godina“, dakle to je pisala 20. travnja) i str. 33.
[13] S. Slavica Buljan, Miomiris Božje ljubavi…, str. 41.
[14] S. Slavica Buljan, Miomiris Božje ljubavi…, str. 44, bilj. 66.
[15] „Dnevnik“ (u knjizi Autobiografija…), str. 310-326.
[16] „Dnevnik“, str. 321.
[17] S. Slavica Buljan, Miomiris Božje ljubavi…, str. 44, bilj. 120.
