Lauretanske litanije

Lauretanske litanije Blažene Djevice Marije tekst je nastao u XVI. stoljeću, dopunjavan u XVII., XIX., XX. i XXI. stoljeću. U ovom se članku prikazuje njihov ustroj i povijest. Navodi se kako ih vrjednuju suvremene smjernice Svete Stolice. Donose se aktualni latinski i hrvatski tekst. Ukazuje se na nekoliko pogrješaka u službeno odobrenom tekstu na hrvatskom jeziku, prikazuje pretjerano odstupanje od izvornika u službenom prijevodu na talijanski te donose usporedni primjeri prevođenja zaziva Virgo prudentissima na 16 jezika, od čega su na hrvatskom od 1682. do 1860. zabilježena dva prevoditeljska rješenja s ukupno sedam sitnijih inačica i Turris eburnea (osam hrvatskih prijevoda s 15 inačica od 1693. do 1895.).
Lauretanske litanije nazvane su po latinskom imenu za Loreto, jer su postale poznate po svojoj uporabi u Svetoj loretskoj kući (marijanskom svetištu u Loretu) od prve polovice XVI. stoljeća. Prvi su put tiskane 1558., a crkveno odobrenje, da se mogu javno moliti, bosonogim karmelićanima dao je papa Siksto V., podrijetlom Hrvat, bulom Reddituri od 11. srpnja 1587.[1] Papa Klement VIII. proglasio je „litanije Blažene Djevice, koje se običavaju pjevati u svetoj Loretskoj kući“ molitvom cijele Latinske Crkve dekretom Quoniam multi od 6. rujna 1601.[2]
Inače Loretsko svetište prema predaji nastalo je godine 1294. kada da su anđeli prenijeli Svetu nazaretsku kuću s Trsata, kamo da su je bili donijeli godine 1291.
Iako su osobito među istočnjačkim piscima česti popisi milosnih naslova za presvetu Mariju, litanije su molitveni obrazac Latinske Crkve. Upućuju se Bogu i Blaženoj Djevici Mariji. Tekst je nadahnut Svetim Pismom i otcima. Kako bi bolje zajamčila njihova stalnost i nepromijenjeno očuvanje, Sveti zbor obredâ s tri je dekreta (iz 1631., 1821. i 1839.) bio zabranio bilo kakvo dodavanje u njih bez dopuštenja Svete Stolice. U zadnje vrijeme u njih je dodan niz zaziva, pa od 20. lipnja 2020. (na hrvatskom provedeno 3. prosinca 2021.) broje 66 zaziva na latinskom i 67 zaziva na hrvatskom.
Lauretanske litanije jedna su od najraširenijih molitava Gospi, a sastavljene su po predlošku koji je zajednički za nekoliko marijanskih litanija koje su već postojale, a koje su povezane s nizom marijanskih litanija koje su se počele pojavljivati u XII. stoljeću. Lauretanski je tekst, međutim, bio prihvaćen u poznatom svetištu i na taj je način postao poznatiji od drugih brojnim hodočasnicima koji su ondje hrlili tijekom XVI. stoljeća. Tekst je postao raširen u raznim zemljama kršćanskoga svijeta i dobio je odobrenje vrhovne crkvene vlasti. Lauretanske litanije prvi su put uključene u Rimski obrednik (Rituale Romanum) tek godine 1874., i to kao dodatak.
Struktura Lauretanskih litanija slična je ustroju starijih Litanija svih svetih. Općenito, u litanijama početak se sastoji od zaziva Kristu, Gospodinu, a zatim slijede zazivi Presvetomu Trojstvu; središnji dio čine zazivi koji su vlastiti litanijama (nazivi božanskih osoba, Blažene Djevice Marije ili svetaca), nakon kojih slijedi poseban završetak.
U Lauretanskim litanijama početak tvore tri zaziva Kristu Gospodinu (Kyrie), a zatim slijedi šest zaziva božanskim osobama. Središnje dio sastoji se od marijanskih zaziva.
Nju se zaziva naslovima koji potječu kako iz pobožnih izričaja, tako i iz biblijskih likova tradicionalno povezanih s Marijom: Majka, Kraljica, Djevica i Posuda najčešći su naslovi. Može se razlikovati šest skupina:
- tri početna zaziva preuzeta iz litanija svih svetih (Sveta Marijo, Sveta Bogorodiljo, Sveta Djevo djevicâ);
- četrnaest zaziva koji razvijaju pojam „majke“, od kojih neki ističu Marijinu ulogu u povijesti spasenja, a drugi su pohvalno obraćanje;
- šest zaziva u kojima se Gospa oslovljava kao Djevica i koji veličaju njezine krjeposti (razboritost, blagost, vjernost…);
- trinaest naslova u slikama koji okupljaju naslove preuzete iz Svetoga Pisma i primijenjene na Mariju (Prijestolje mudrosti, Kovčeže/Škrinjo saveza/zavjetna, Kulo/Tornju Davidov, Kulo/Tornju bjelokosni…) s drugima otačkoga podrijetla (Posudo uzorna pobožnosti…);
- pet zaziva u kojima se Gospa zaziva kao pomoć svojoj djeci, osobito grješnicima, i kao izvor utjehe bijednima, unesrećenima, bolesnima (Zdravlje bolesnih, Utočište/Zaklone grješnika, Utješiteljice/Okrjepo selilaca, Utjeho/Tješiteljice žalosnih, Pomoćnice kršćana);
- trinaest zaziva koji se odvijaju oko izraza Kraljica kojima se Gospina zaziva zbog izvrsnosti njezine svetosti i privrženosti Gospodinovoj volji; u tekstu koji su odobrili biskupi hrvatskoga jezičnoga područja dodan je još jedan naslov kraljice: Kraljice Hrvata.
Nakon toga slijedi trostruki zaziv Agnus Dei. Slijedi marijanska antifona (Pod Tvoju se zaštitu utječemo, Spomeni se, o predobrostiva, Sveta Marijo, pomozi jadnima) i završna molitva koja ima četiri inačice; tijekom došašća počinje s
Anđeo Gospodinov navijestio Mariji. – I ona je začela po Duhu Svetomu.
od Božića do pred Svijećnicu:
Po porođaju si, Djevice, neoskvrnjena ostala. – Bogorodice, zagovaraj nas!
od Svijećnice do na Veliku subotu i od Duhovskoga ponedjeljka do Došašća:
Moli za nas, sveta Bogorodice! – Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.
i od Uskrsa do Duhova:
Veseli se i raduj, Djevice Marijo, aleluja. – Jer je uskrsnuo Gospodin uistinu, aleluja.
Za svako od tih razdoblja predviđena je i posebna završna molitva.
U srednjovjekovnom prijedlošku iz XII. stoljeća,[3] iz kojega su se razvile Lauretanske litanije, nakon zaziva Majko…, a prije Djevice…, postojala je skupina od četiri zaziva Učiteljice:
- Magistra humilitatis – Učiteljice poniznosti,
- Magistra totius sanctitatis – Učiteljice svake svetosti,
- Magistra obœdientiæ – Učiteljice poslušnosti,
- Magistra pœnitentiæ – Učiteljice pokore.
Aktualni latinski i hrvatski tekst
Lauretanske litanije |
|
---|---|
Kýrie, eléison. Kýrie, eléison. |
Gospodine, smiluj se! Gospodine, smiluj se! |
Christe, audi nos. Christe, audi nos. |
Kriste, čuj nas! Kriste, čuj nas! |
Pater de cáelis, Deus, miserére nobis. |
Oče Nebeski, Bože, smiluj nam se. |
Sancta María, ora pro nobis. |
Sveta Marijo, moli za nas. |
Mater Christi, ora pro nobis. |
Majko Kristova,[6] moli za nas. |
Virgo prudentíssima, ora pro nobis. |
Djevice premudra, moli za nas. |
Spéculum iustítiæ, ora pro nobis. |
Ogledalo pravde,[16] moli za nas. |
Salus infirmórum, ora pro nobis. |
Zdravlje bolesnih, moli za nas. |
Regína angelórum, ora pro nobis. |
Kraljice anđela, moli za nas. |
Agnus Dei, qui tollis peccáta mundi, |
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, |
Ora pro nobis, sancta Dei génetrix, |
Moli za nas, sveta Bogorodice, |
Orémus. |
Pomolimo se. |
Tumačenja Gospinih litanija
Na hrvatskom je objavljeno nekoliko tumačenja Lauretanskih litanija, a jedne od njih u uzništvu („konfinaciji“) napisao je bl. Alojzije Stepinac.[36]
Svetostolički Zbor za bogoštovlje i stegu svetootajstava 17. prosinca 2021. objavio je Direktorij o pučkoj pobožnosti i bogoslužju. U njegovu broju 203 ističe:
„203. Litanije se nalaze među molitvama Blaženoj Djevici koje Učiteljstvo preporučuje. Sastoje se od dugoga niza zaziva Gospi koji slijede ujednačenim ritmom, stvarajući tako molitveni tok koji označavaju ustrajno hvaljenje i molbe. Zazivi, općenito vrlo kratki, imaju dva dijela: prvim se hvali (Virgo clemens), a drugim moli (Ora pro nobis).
Bogoslužne knjige sadržavaju dvije marijanske litanije: Lauretanske litanije, koje su rimski prvosvećenici više puta preporučili; i Litanije za krunidbu slika Blažene Djevice Marije,[37] koje mogu biti prikladna zamjena za druge litanije u određenim prilikama.[38]
Iz pastirske perspektive širenje litanija ne bi se činilo poželjnim,[39] kao što njihovo pretjerano ograničavanje ne bi dovoljno uzelo u obzir duhovno bogatstvo nekih mjesnih Crkava i redovničkih zajednica. Stoga Zbor za bogoštovlje i stegu svetootajstava preporučuje ‘uzimanje u obzir nekih starijih i novijih izraza koji se rabe u mjesnim Crkvama ili u redovničkim zajednicama, a koje se odlikuju strukturnom strogošću i ljepotom zaziva’.[40]
Slijedeći odredbu Lava XIII. da molitvu ružarija (krunice) tijekom mjeseca listopada treba zaključiti Lauretanskim litanijama, među nekim se vjernicima stvorio pogrješan dojam da su litanije na neki način dodatak ružariju (krunici). Litanije su o tome neovisni čini bogoštovlja. One su važni čini čašćenja Blažene Djevice Marije, ili kao sastavni dijelovi ophoda ili kao dio slavlja Riječi Božje ili drugih čina bogoštovlja.“
Latinski i slavenski jezici zapostavljeni
Na mrežnim stranicama Svete Stolice Lauretanske litanije dostupne su na šest jezika (engleski, francuski, kastilski, njemački, portugalski i talijanski), ali ne i na latinskom izvorniku i ni na ijednom od slavenskih jezika.
Talijanske stranputice
Prijevod litanija na talijanski ističe se pretjeranom slobodom u prevođenju do mjere da se više ne prepoznaje izvorna latinska misao. To se opravdava „uporabom izraza koji bolje prenose značenje latinskoga naslova za današnje vjernike“ (talijanska Wikipedia). Onaj tko je tako prevodio i odobrio najvjerojatnije nije poznavao svetopisamsko i otačko podrijetlo mnogih zaziva, jer da jest, onda ih ne bi udaljavao od osnovnoga značenja i smišljao sadržajno posve nove prošnje. Primjeri tih odstupanja su:
Latinski izvornik |
Suvremeni talijanski prijevod |
---|---|
Mater inviolata (Majko neoskvrnjena) |
Madre sempre vergine (Majko uvijek djevice) |
Mater intemerata (Majko nepovrijeđena) |
Madre immacolata (Majko neokaljana) |
Mater amabilis (Majko ljubezna/ljubljiva) |
Madre degna d’amore (Majko dostojna ljubavi) |
Virgo veneranda (Djevice časna) |
Vergine degna di onore (Djevice dostojna časti) |
Speculum iustitiae (Ogledalo pravde) |
Specchio di perfezione (Zrcalo savršenstva) |
Causa nostrae laetitiæ (Uzroče naše radosti) |
Fonte della nostra gioia (Izvore naše radosti) |
Vas spirituale (Posudo duhovna) |
Tempio dello Spirito Santo (Hrame Duha Svetoga) |
Vas honorabile (Posudo poštovana) |
Tabernacolo dell’eterna gloria |
Vas insigne devotionis (Posudo uzorna pobožnosti) |
Dimora consacrata a Dio (Dome Bogu posvećeni) |
Turris Davidica (Tornju Davidov) |
Torre della santa città di Davide |
Turris eburnea (Tornju bjelokosni) |
Fortezza inespugnabile (Tvrđavo neosvojiva) |
Domus aurea (Kućo zlatna) |
Santuario della divina presenza |
Virgo prudentissima (Djevice premudra) |
Vergine prudente (Djevice razborita) |
Regina Confessorum (Kraljice priznavalaca) |
Regina dei confessori della fede |
Regina sine labe originali concepta |
Regina concepita senza peccato |
Tako se može samo potvrditi talijanska izrjeka Traduttore, traditore, da je prevoditelj – izdajica (izvornoga teksta i smisla), a ne njegov prenositelj iz jednoga jezika u drugi (što je izvorno značenje riječi traduttore), vjerni prevoditelj ili posuvremenitelj.
Primjer prevođenja zaziva Virgo prudentissima
Prevođenje zaziva Virgo prudentissima pokazuje nekoliko prevoditeljskih smjerova. Pridjevak prudentissima na više je živih jezika preveden kao pridjev razborita u elativu ili superlativu:
- kastilski Virgen prudentísima,
- portugalski Virgem prudentíssima,
- engleski Virgin most prudent,
- francuski Vierge très prudente pa Mère très prudente,
- nizozemski Allervoorzichtigste Maagd.
Na nekim je jezicima to učinjeno u pozitivu:
- poljski Panno roztropna,
- ukrajinski Діво розсудлива / Dіvo rozsudliva,
- talijanski Vergine prudente.
U većini slavenskih jezika prevoditelji, odnosno odobravatelji prijevoda odlučili su se za pridjev mudra u elativu ili superlativu:
- hrvatski Djevice premudra,
- slovenski Devica najmodrejša,
- slovački Panna najmúdrejšia,
- češki Panno nejmoudřejší,
- ruski Дева премудрая / Djeva premudraja,
- bugarski Дево прeмъдра / Dievo premŭdra, a prije Dĕvico najmudra,[41]
- bjeloruski Панна наймудрэйшая / Panna najmudrèjšaja.
A u njemačkom to se učinilo pomoću pridjeva mudra u pozitivu:
- Du weise Jungfrau.
U knjizi Djevice premudra mariolog Ratko Perić ističe:
„Uz vrlo rijetke iznimke Virgo prudentissima se od XVII. stoljeća na hrvatski sustavno prevodi kao Djevice premudra (Divice primudra, Dĕvo premudra, Divico primudra)“.[42]
Hrvatski prijevodi nekih zaziva u Lauretanskim litanijama varirali su od početka njihova prevođenja do ustaljenja, ali ne i Virgo prudentissima, već više od 330 godina. Prevođen je:
– u ikavskom govoru Divice primudra (1682.), Divico primudra (1766., 1815., 1818., 1827., 1829.),[43]
– u čakavskom narječju Dĕvo premudra (1683.),[44]
– u kajkavskom narječju Dĕvica kruto čedna (1727. i 1746.),[45]
– u gradišćanskohrvatskom govoru Divica najmudrija (1829.),[46]
– u štokavskom narječju Djevo prirazborna (1804. i 1865.),[47]
– u hrvatskom standardu Djevice premudra (od 1860.).[48]
[1] Bullarium Carmelitanum, svezak II, Romae, 1718., str. 242–243.
[2] Magnum Bullarium Romanum, svezak III, Luxemburgi, 1742., str. 193.
[3] Nacionalna knjižnica u Parizu, Litania Sanctæ Mariæ, lat. 5267.
[4] Bogorodica je crkvenoslavenski prijevod za grčki Θεοτόκος / Theotókos, latinski Deipara, Dei Genetrix, Rodilju Boga, Roditeljicu Boga. U tom obliku posvjedočen je od XII. stoljeća. Taj je „naslov temelj cjelokupne pobožnosti prema Mariji. Tko ne priznaje Mariju kao majku Sina Božjega, odbacuje i Kristovo božanstvo“ (Walter Dürig).
[5] Latinski izraz Virgo virginum pojavljuje se na prijelazu iz IV. u V. stoljeće, i može se, između ostalih, naći u propovijedima sv. Augustina, a od VI. stoljeća dio je Litanija svih svetih. Izričaj koji se sastoji od imenice i iste imenice koja je opisuje u genitivu tumači Svetoga Pisma nazivaju hebrejskim genitivom – genetivus hebraicus (primjeri su: Kralj kraljeva, Gospodar gospodara, vijeke vjekova, nebesa nad nebesima, Knjiga nad knjigama, Pjesma nad pjesmama). Nalaze se u Septuaginti, Evanđeljima i poslanicama sv. Pavla, pa se smatraju semitizmima. U pisanju ovoga zaziva u priopćenju dviju biskupskih konferencija na stranici Informativne katoličke agencije Hrvatske biskupske konferencije potkrala se očita pogrješka u kojoj od 3.12.2021. stoji: „Sveta Djevo Djevice“. Ona je preuzeta i od 3.12.2021. do danas stoji i na stranici Katoličke tiskovne agencije Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine: „Sveta Djevo Djevice“, u Službenom vjesniku Vojnoga ordinarijata (br. 3/2021, str. 383: „Sveta Djevo Djevice“) i na stranici Katedralne župe u Poreču. Pogrješna je, jer Virgo virginum (vokativ jednine pa genitiv množine) na hrvatskom može biti samo Djevo djevicâ (tj. u drugoj riječi treba biti malo početno d i zadnje slovo dugo a, a ne e), zato jer se taj izraz uvijek tako i samo tako prevodio, premda bi se značenjski moglo prevesti i kao Djevo nad djevicama, kao što su učinili Poljaci. Drugo je slovo u međuvremenu ispravljeno na stranici Hrvatske biskupske konferencije („Sveta Djevo Djevica“). Oba su slova ispravljena na stranicama Zagrebačke nadbiskupije i Bitno.net („Sveta Djevo djevica“).
[6] Isus je dokazano Mesija (Krist, Pomazanik) kao potomak kralja Davida (Matej 22, 41–46).
[7] Papa Pavao VI. proglasio je Blaženu Djevicu Mariju Majkom Crkve 21. studenoga 1964., na kraju trećega zasjedanja Drugoga vatikanskoga sabora, a zaziv je u Lauretanske litanije uveo papa Ivan Pavao II. 13. ožujka 1980.
[8] Izraz proširen molitvom Salve, Regina, Máter misericórdiæ – Zdravo Kraljice, Majko milosrđa…, koja potječe iz XI. stoljeća, preuzima Ivan Pavao II. kao temu 9. točke okružnice Dives in misericordia (30. studenoga 1980.), a u Lauretanske litanije uvrstio ga je papa Franjo 20. lipnja 2020.
[9] Božja milost dobila je svoj lik u Isusu Kristu, rođenom od Marije: „milost i istina nasta po Isusu Kristu“ (Ivan 1, 16).
[10] Zaziv je litanije uvrstio papa Franjo 20. lipnja 2020.
[11] Tridentski sabor je 13. siječnja 1547. proglasio da je Marija po posebnoj božanskoj povlastici čitav život izbjegavala sve grijehe (Denzinger, 1573).
[12] Zaziv Mater boni consilii 22. travnja 1903. dodao je papa Lav XIII.
[13] Sv. John Henry Newman kaže: „Taj naslov treba smatrati nemogućim za stvorenje, jer se čini da uključuje unutarnju proturječnost u tome što se izrazi stvoritelj i stvorenje […] proizvoljno zamjenjuju jedan za drugoga. […] Naslov Majka Stvoriteljeva čini se kao da izražava nemogućnost. […] Ali s druge strane, ne možemo uskratiti Mariji ovaj počasni naslov, a da ne poreknemo ljudskost (čovječnost) Riječi […].“
[14] Zaziv se temelji na evanđeoskim riječima o Mariji: „odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom“ (Luka 1, 48) i „Blagoslovljena ti među ženama“ (Luka 1, 42).
[15] Snaga Marijina zagovora pred Bogom temelji se na njezinoj ulozi u povijesti spasenja.
[16] Zrcalo označava čistoću duše, dužnost ćudorednoga samopreispitivanja i samospoznaje i gledanje ne na same stvari, nego i na njihov odraz. Marija je odraz, zrcalo ili ogledalo božanskoga savršenstva.
[17] Krist je „Božja Mudrost“ (Prva Korinćanima 1, 24) koji se često prikazuje kako sjedi u krilu svoje majke, kao na svom prijestolju, prema tome je Marija prijestolje Mudrosti.
[18] Kristovo rođenje od Marije jest „velika radost za sav narod“ (Luka 2, 10). Ona je uzrok naše radosti jer je pristala na Božji naum (Luka 1, 38). Na nju se mogu primijeniti riječi koje je veliki svećenik Joakim rekao Juditi: „Ti si slava Jeruzalema! Ti si najviši ponos Izraela! Ti si uzvišena dika roda našega! Rukom svojom sve si to učinila, Izraelu dobra pribavila, Bogu samom time omiljela!“ (Judita 15, 9–10).
[19] Proslavljeni Isus kaže Ananiji za Pavla da je on „oruđe izabrano“ (Djela apostolska 9, 15). U grčkom izvorniku imenica je σκεῦος / skeũos (posuda, oruđe; posuda za tekućinu; posuda milosti ili srdžbe; bilo koje sredstvo kojim se nešto radi; kućanski pribor), latinski vas (posuda).
[20] Čini se da je riječ o očitoj pogrješki u pisanju na stranicama Katoličke tiskovne agencije Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, gdje od 3.12.2021. stoji „duhovne“ (umjesto „duhovna“) i u Službenom vjesniku Vojnoga ordinarijata (br. 3/2021, str. 383: „duhovne“), zato jer se pridjev treba slagati s imenicom u rodu, broju i padežu, pa treba pisati: duhovna. Zadnje je slovo u međuvremenu ispravljeno na stranicama Informativne katoličke agencije, Hrvatske biskupske konferencije, Zagrebačke nadbiskupije i Bitno.net.
[21] Još u V. stoljeću pjesnik Sedulije uspoređuje Mariju s ružom bez trna (Carmen paschale, II, 28–31). „Marija je najljepši cvijet ikada viđen u duhovnom svijetu. Snagom Božje milosti iz neplodne i puste zemlje izniklo je uopće cvijeće svetosti i slave, a Marija je kraljica svih njih. Ona je Kraljica duhovnoga cvijeća i stoga se zove ruža, jer se ruža od svih cvjetova naziva najljepšom. Ali, štoviše, ona je Otajstvena ili Skrivena Ruža“ (sv. John Henry Newman, On the Blessed Virgin Mary, Rosa mytica).
[22] Podloga mu je svetopisamska: „Sicut turris David collum tuum, quæ ædificata est cum propugnaculis; mille clypei pendent ex ea, omnis armatura fortium – Vrat ti je kao kula Davidova, za obranu sagrađena: tisuću štitova visi na njoj, sve oklopi junački“ (Pjesma nad pjesmama 4, 4).
[23] Na stranici Hrvatske biskupske konferencije piše: „bjelokosti“; na stranici Informativne katoličke agencije od 3.12.2021. piše: „bjelokosti“; na stranici Katoličke tiskovne agencije od 3.12.2021. piše: „bjelokosti“ i u Službenom vjesniku Vojnoga ordinarijata (br. 3/2021, str. 383: „bjelokosti“). No, na stranicama Zagrebačke nadbiskupije i Bitno.net ispravljeno je u: „bjelokosni“. U latinskom je izvorniku pridjev (eburnea), a ne genitiv od imenice bjelokost (ebur, eboris). U svetopisamskoj podlozi toga zaziva piše: „bjelokosna“: „Collum tuum sicut turris eburnea – Vrat je tvoj kao kula bjelokosna“ (Pjesma nad pjesmama 7, 5). Konačno, višestoljetna je hrvatska tradicija, od 1696., da taj zaziv glasi: „Tornju bjelokosni“. Evo primjera:
- „Turne bilokostni“ (Kratka azbukvica i kratak kerstjanski katoličanski nauk, U Trnavi 1696., str. 30);
- „Torne bilokostni“ (Antun Kanižlić, Bogolyubnost molitvena, na posctenye Prisvete Troice jedinoga Boga, blaxene divice Marie i svetih, U Ternavi 1766., str. 346; Antun Josip Knezović, Molitvena knyiga pod imenom Put nebeski, Budim, 1818., str. 212; Marijan Jaić, Bogoljubne pisme, Budim, 1827., str. 93);
- „Turne bjelokosni“ (Juraj Mulih, Pisanicza duhovna kerstianskoga nauka puna, Vu Bechu 1734., str. 66);
- „Turne bilokosni“ (Josip Banovac, Blagosov od polja i zaklinjanja zli vrimena, U Jakinu 1767., str. 352);
- „Turne bêlokostni“ (Juraj Dobrila, Otče, budi volja tvoja!, U Beču 1860., str. 268);
- „Tornju bjelokosni“ (Nebesko smilje i bosilje, U Osieku, 1861., str. 163; Stjepan Hadrović, Crkvena pjesmarica Hosanna, Zagreb, 1911., str. 537 i 549; Juraj Lajtman, Jezuš, ljubav moja! Molitvena knjižica s pjesmama za Megjimurce, Ljubljana, 1916., str. 142; Hrvatski bogoslužbenik, prir. Petar Vlašić, Dubrovnik, 1923., str. 423; Ritual rimski, Zagreb, 1929., str. 359; Anđeo Šoljan, Treći red, U Ljubljani, 2, str. 388; Biserje sv. Ante, Sarajevo, 111935., str. 272; Dragutin Kniewald, Nedjeljni misal, Zagreb, 1939., str. 292; Kruh nebeski, Zagreb, 131941., str. 58; Rimski misal, prir. Dragutin Kniewald, Zagreb, 41942., str. 925; Lajčo Budanović, Mala slava Božija, Subotica, 1936., str. 60; Jerko Vlahović, Pompejska ruža ili Rozarij, Šibenik, 51940., str. 10; Andrija Pradel, Krunica kao razmatranje i ustmena molitva, iz francuzkog preveo Alojzije Stepinac, Zagreb, 1943., str. 651; Frano Kovačević, Božje dijete, Zagreb, 1946., str. 126; Dubrovnik, 1959., str. 126; Molitvenik za hrvatski narod u Americi, Chicago, 1950., str. 209; Jerko Vlahović, Priručnik žive krunice presv. ružarija, Split, 21959., str. 68; Jeronim Šetka, Put u život, Makarska, 1962., str. 207; Anđeo Šoljan, Treći red, Zagreb, 31968., str. 107; Molitvenik fra Anđela Nuića, Mostar, 211989., str. 288; Mostar, 232011., str. 311; Nedjeljni i blagdanski misal za narod, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 21992., str. 938);
- „Turnju bjelokosni“ (Stijepo Skurla i Vice Palunko, Bogoljubna zabava krstjanskijeh duša, U Dubrovniku, 1890., str. 54, i Stijepo Skurla, Bogoljubna zabava krstjanskijeh duša, Dubrovnik, 1908., str. 37).
– Isti pridjev, samo s drugom imenicom: „Tvrđo bjelokosna“, bilježe: Jerko Vlahović, Petnaest subota presv. Ruzarija, Zagreb, 1895., str. 215; Angjeo Marija Miškov, Jesenska Ružica, Senj, 71907., str. 38 i Jerko Vlahović, Priručnik za članove Živoga Ruzarija, U Ljubljani 1918., str. 51.
– Različitu imenicu i pridjev od toga, ali nikada genitiv od bjelokost, imaju:
- „Turan kostni“ (Nikola Hermon, Brascno duhovno, Lubyane, 1693., list 41r; Rijeka, 1993., str. 43);
- „Turen z kosti elefantove“ (Juraj Mulih, Abeczevicza, Vu Zagrebu 1746., str. 49; Dubrovnik, 1997., 49)
- „Polačo urešena“ (Agustin Miletić, Početak slovstva, U Splitu 1815., str. 27);
- „Polačo pribila“ (Tomo Babić, Czvit razlika mirisa duhovnoga, Dubrovnik, 1829., str. 15);
- „Kulo od slonove kosti“ (Sbor duh. mladeži zagrebačke, Duševna okrepa, U Beču 1861., str. 233);
- „Turnju slonokostni“ (Čezar Alojzijo Ferrari, Blago duhovno, U Veroni 1865., str. 157).
[24] Marija je bila prvi dom utjelovljenomu Bogočovjeku tijekom devet mjeseci, dok je bila noseća s Njim.
[25] Kovčeg Saveza bio je za Židove prebivalište Božje, Svetinja nad svetinjama u Šatoru Saveza, a zatim u jeruzalemskom Hramu. „Kovčeg saveza, sav optočen zlatom, a u njemu zlatna posuda s manom i štap Aronov, koji je ono procvao, i ploče Saveza“ (Hebrejima 9, 4). Kako je trudna nosila onoga koji je sklopio Novi Savez, ona je bila Škrinja ili Kovčega toga Saveza. Ona je i Škrinja u kojoj se čuva nova mȁna, „Kruh živi koji je s Neba sišao“ (Ivan 6, 51). Umjesto Aronova štapa, Marija u sebi nosi Isusa, izdanak iz panja Jišajeva (Izaija 11, 1).
[26] Marija je vrata kroz koja Krist ulazi pri začeću i izlazi iz nje pri rođenju.
[27] Zaziv je litanije uvrstio papa Franjo 20. lipnja 2020.
[28] Zaziv Auxilium christianorum pojavljuje se 1576. u knjižici napisanoj za hodočasnike Svete kuće u Loretu, a podsjeća na pobjedu kod Lepanta (7. listopada 1571.) za postizanje koje je papa Pio V. zazvao Gospu u pomoć.
[29] Zaziv Regina sanctorum omnium dodao je papa Pio VII. godine 1814. kada se vratio u Rim nakon dugoga zatočeništva po nalogu Napoleona Bonapartea.
[30] Zaziv Kraljice začeta bez iskonske mrlje odobrio je papa Grgur XVI. godine 1839., a proširio se nakon proglašenja vjerske istine o Neoskvrnjenom začeću (8. prosinca 1854.).
[31] Zaziv je uveo papa Pio XII. 31. listopada 1950., dan prije proglašenja vjerske istine o Uznesenju Blažene Djevice Marije na Nebo.
[32] Zaziv Kraljice presvetoga ružarija pojavljuje se u dominikanskom časoslovu od 1614. Sveti zbor obredâ dopustio je 1675. Bratovštini presvetoga ružarija da ga doda u litanije, a papa Lav XIII. proširio ga je na cijelu Crkvu 24. prosinca 1883., preporučujući molitvu krunice tijekom mjeseca listopada.
[33] Zaziv je 31. prosinca 1995. uveo papa Ivan Pavao II.
[34] Zaziv je sadržan u pjesmi Rajska Djevo koju je rujnu 1904. objavio u Travniku spjevao Petar Perica (Kotišina, 1881. – Daksa, 1944.). Usporediv je sa zazivom Królowo Polski (Kraljice Poljske), koja se u Poljskoj dodavala u litanije od 1656. do 1945. kao Królowo Korony Polskiej (Kraljice poljske Krune), što je Sveta Stolica bila odobrila 12. listopada 1922., a što je nakon Drugoga svjetskoga rata promijenjeno u Królowo Polski (Kraljice Poljske).
[35] Dekretom od 9. travnja 1915. papa Benedikt XV. pozvao je da se u mjesecu svibnju te godine moli za završetak Prvoga svjetskoga rata dodajući u litanije zaziv Regina pacis (Acta Apostolicae Sedis, VIII/1916., br. 7, str. 193). Dana 16. studenoga 1915. odredio je da se do završetka rata kao zadnji zaziv litanija dodaje Kraljice mira, moli za nas (Acta Apostolicae Sedis, VIII/1916., br. 18, str. 498). A pismom Državnomu tajniku od 5. svibnja 1917. (Acta Apostolicae Sedis, IX/1917., br. 6, str. 265–267) učinio je taj zaziv trajno obvezatnim za cijelu Latinsku Crkvu počevši od 1. lipnja 1917.
[36] Alojzije Stepinac, Marija Posrednica Milosti: propovijedi o Majci Božjoj prema Litanijama lauretanskim i za sve blagdane Majke Božje, odgovara Nikola Borić, Zagreb: Nadbiskupski duhovni stol, 1961., 240 str.; prir. Juraj Batelja, Zagreb: Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, 2024., 416 str.; Alfonz Levičnik, Propovijedi o Gospinim litanijama, sa slovenskog preveo Srećko Bošnjak, Đakovo : UPT, 1996., 132 str.; Luka Tripalo, Ime bez svake gorčine: Biblijska razmatranja o lauretanskim litanijama, Zagreb: Glas Koncila, 2023., 123 str.
[37] Usp. Ordo coronandi imaginem beatae Mariae Virginis, Editio typica, Typis Polyglotis Vaticanis 1981., br. 41, str. 27–29.
[38] Usp. Zbor za bogoštovlje, okružnica Smjernice i prijedlozi za slavlje Marijanske godine, 63, c.
[39] Litanije su se umnožile u šesnaestom stoljeću. Često su bili lošega ukusa i rezultat neuobličene pobožnosti. Godine 1601. Klement VIII. dao je da Sveti oficij izda dekret Quoniam multi da bi se obuzdala pretjerana i nenadzirana proizvodnja litanija. Prema odredbama toga dekreta, samo su starije litanije sadržane u Brevijaru, Misalu, Pontifikalu i Ritualu, kao i Lauretanske litanije bile odobrene za uporabu vjernicima (usp. Magnum Bullarium Romanum, III, Lugduni, 1656., str. 1609).
[40] Zbor za bogoštovlje, okružnica Smjernice i prijedlozi za slavlje Marijanske godine, 63, d.
[41] Karlo Pooten, Knigice od molitvi, Rim, 1866., str. 88.
[42] Ratko Perić, Djevice premudra, Varaždinske Toplice: Tonimir, 2024., str. 9.
[43] Pavao Posilović, Naslaĵenie duhovno, koi želi dobro živiti, potom toga dobro umriti, Mnecie, 1682., str. 81a; Antun Kanižlić, Bogolyubnost molitvena, na posctenye Prisvete Troice jedinoga Boga, blaxene divice Marie i svetih, Ternava, 1766., str. 346; Agustin Miletić, Početak slovstva, U Splitu 1815., str. 27, Antun Josip Knezović, Molitvena knyiga pod imenom Put nebeski, Budim, 1818., str. 211; Marijan Jaić, Bogoljubne pisme, Budim, 1827., str. 92, i Tomo Babić, Czvit razlika mirisa duhovnoga, Dubrovnik, 1829., str. 15.
[44] Nikola Hermon, Brascno duhovno, Lubyane, 1693., list 40v; Rijeka, 1993., str. 43.
[45] Ruchna knisicza szpovednikov navlasztito brattinszkeh otczev Marianszke y Seraphinszke brattovschine, Zagrabiae, 1725., str. 83; Juraj Mulih, Abeczevicza, Vu Zagrebu 1746., str. 49; Dubrovnik, 1997., str. 49.
[46] Jožef Ficko, Nova hizsa zlata, Sopron, 1829., str. 127.
[47] Robert Bellarmin, Nauk kerstjanski, Dubrovnik, 1804., str. 43; Čezar Alojzijo Ferrari, Blago duhovno, U Veroni 1865., str. 156.
[48] Juraj Dobrila, Otče, budi volja tvoja!, U Beču 1860., str. 268; Sbor duh. mladeži zagrebačke, Duševna okrepa, U Beču 1861., str. 232; Nebesko smilje i bosilje, U Osieku, 1861., str. 162; Stijepo Skurla i Vice Palunko, Bogoljubna zabava krstjanskijeh duša, U Dubrovniku, 1890., str. 53; Jerko Vlahović, Petnaest subota presv. Ruzarija, Zagreb, 1895., str. 215; Angjeo Marija Miškov, Jesenska Ružica, Senj, 1907., str. 37; Stijepo Skurla, Bogoljubna zabava krstjanskijeh duša, Dubrovnik, 1908., str. 37; Stjepan Hadrović, Crkvena pjesmarica Hosanna, Zagreb, 1911., str. 536 i 549; Juraj Lajtman, Jezuš, ljubav moja! Molitvena knjižica s pjesmama za Megjimurce, Ljubljana, 1916., str. 142; Hrvatski bogoslužbenik, prir. Petar Vlašić, Dubrovnik, 1923., str. 423; Ritual rimski, Zagreb, 1929., str. 359; Anđeo Šoljan, Treći red, U Ljubljani, 1931., str. 388; Biserje sv. Ante, Sarajevo, 111935., str. 271; Dragutin Kniewald, Nedjeljni misal, Zagreb, 1939., str. 292; Kruh nebeski, Zagreb, 131941., str. 58; Lajčo Budanović, Mala slava Božija, Subotica, 1936., str. 60; Andrija Pradel, Krunica kao razmatranje i ustmena molitva, iz francuzkog preveo Alojzije Stepinac, Zagreb, 1943., str. 651; Frano Kovačević, Božje dijete, Zagreb, 1946., str. 126; Dubrovnik, 1959., str. 126; Molitvenik za hrvatski narod u Americi, Chicago, 1950., str. 208; Jeronim Šetka, Put u život, Makarska, 1962., str. 207; Molitvenik fra Anđela Nuića, Mostar, 211989., str. 287; Mostar, 232011., str. 310; Nedjeljni i blagdanski misal za narod, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 21992., str. 938.