Datacija Otkrivenja
Opća je sklonost tvrditi kako je posljednja knjiga Novoga Zavjeta napisana između 81. i 96. godine poslije Krista, ali pomnjivo proučavanje Johna Robinsona smješta pisanje knjige Otkrivenja između 68. i 70. godine.
Na osnovi svjedočanstva sv. Ireneja (usp. Adversus haereses, 30, 3) općenito se običava datirati knjigu Otkrivenja prema kraju Domicijanove vladavine, a on je vladao od 81. do 96. godine. Doista, Irenej prilično sažeto navodi da se Otkrivenje vidjelo ne tako davno – njegova knjiga potječe iz oko 180. – „gotovo u našem naraštaju, na kraju Domicijanove vladavine“. Sa svoje strane Euzebije Cezarejski navodi kako je „apostol i evanđelist Ivan, koji je još bio živ, osuđen na progonstvo na otoku Patmosu“ u vrijeme Domicijanova progona (Historia ecclesiastica, III, 18, 1). U svom Panarionu (51, 12) Epifanije pak smješta progonstvo i Ivanovo viđenje pod „cezara Klaudija“, ne precizirajući međutim misli li na Tiberija Klaudija (bio je rimski vladar 41.–54.) ili Nerona Klaudija (bio je rimski vladar 54.–68.), u svakom slučaju više od dvadeset godina prije onoga kako se tumači da izvješćuju Irenej i Euzebije.
John Arthur Thomas Robinson (o kojem je već bilo govora ovdje i ovdje) uvjeren je da se knjiga Otkrivenja odnosi na okružje vrlo blisko onomu iz Prve Petrove poslanice, koju on, zajedno s drugim autorima, smješta u 65. godinu poslije Krista. I Prva Petrova i Otkrivenje odnose se na „Babilon“ i na progon, s bitnom razlikom što se prva odnosi na progon u njegovu početnom razdoblju, dok je drugo djelo dobrano svjesno kako je neprijateljstvo prema kršćanima već dosegnulo najokrutniju fazu, toliko da Ivana stavlja u otvoreno neprijateljstvo prema političkoj moći „zvijeri“.
Doista, posljednja knjiga Novoga Zavjeta više puta podsjeća na vapaj upućen Bogu da osveti krv pravednih, osuđuje totalitarni i tlačiteljski politički i ideološki sustav te tješi kršćane činjenicom da će se Bog uskoro umiješati kako bi okončao progon i srušio nepravednu vlast. Ono što je sasvim jasno čitajući 13. glavu jest da Ivan ne govori o „prigodnom“ progonu, nego o sustavu koji kršćane zabranjuje iz javnoga života i sustavno ih progoni. O sustavu koji za sebe zahtijeva štovanje koje pripada samo Bogu.
Pozivajući se na Tertulijanovo svjedočanstvo (Apologeticum 5, 4, navedeno u Historia ecclesiastica III, 20, 7), prema Robinsonu, Domicijanov progon nije imao te značajke za razliku od Neronova; osobito, mnogo raspravljani Institutum Neronianum optuživao je sve kršćane za slijeđenje nedopuštena praznovjerja (superstitio illicita). Ta optužba, navodi Marta Sordi, već je bila široko rasprostranjena u Carstvu, ali s malo ili bez pravnih posljedica; Institutum se stoga ne bi trebao smatrati novim zakonom, nego prekretnicom kojom su optužbu
„počeli prihvaćati sudovi: terminus post quem [vrijeme poslije kojega] jest […] 62. godine poslije Krista, kada je carska volja da se kršćani ne progone još uvijek bila dobro poznata u Judeji kako Ananu, tako Agripi i Albinu; terminus ante quem [vrijeme prije kojega] je, po mojem mišljenju, srpanj 64., kada optužnica za podmetanje požara pretpostavlja […] prethodno pronalaženje kršćana kao vrste ljudi, sljedbenika nova i zla praznovjerja“ (I Cristiani e l’Impero Romano [Kršćani i Rimsko Carstvo], 1984., str. 39).
Vratimo se Robinsonu. On drži da je prikladno okružje za pisanje Otkrivenja upravo ono nakon izbijanja Neronova progona, kojemu je Ivan bio očevidac. Osobito bi čuveni broj zvijeri, koji predstavlja ljudsko ime (usp. Otkrivenje 13, 18), predstavljao vrlo važnu vremensku uputnicu. Doista, „unutar okvira gematrije, najutemeljenije tumačenje, koje dijeli većina proučavatelja, pripisuje broj 666 Neronu“ (Ugo Vanni, Apocalisse di Giovanni, svezak II., str. 488), jer zbroj numeričkih istovrijednica hebrejskih slova kojima se piše Neron Kaisar, naime נרון קסר (NRON QSR), daje upravo broj naveden u Otkrivenju. Zbog toga je Robinson uvjeren da se „ono što [Ivan] vidi u svojem viđenju nije dogodilo u Domicijanovo vrijeme, nego u Neronovo: on [Ivan] projicira prema kraju – dobu Nerona oživljena – neizbježan ishod totalitarne tiranije“ (Redating the New Testament, str. 238), koju je osobno doživio dok je bio u Rimu. Progon u kojem su mučenički ubijeni Petar i Pavao, vjerojatna neposredno povijesno upućivanje na dva svjedoka u 11. glavi. Stoga kako ime na koje se taj broj odnosi označava „datum“ neposredno nakon kojega je napisana posljednja knjiga Biblije, riječ je o Neronovu progonu.
Točnije, prema Robinsonu, Neron je bio nedavno umro. Odlučujući redci za ovu tvrdnju su među najtežima u tekstu, naime 17, 9–11:
„Tu se hoće mudre pameti! Sedam glava sedam je brjegova na kojima žena sjedi. A i sedam kraljeva: pet ih već pade, jedan jest, a jedan još ne dođe: kada dođe, ostati mu je zamalo. I Zvijer koja bijaše i više nije, osma je, a iz broja je njih sedmero, i ide u propast.“
Promatrajući slijed prvih pet kraljeva, prema Robinsonu, koji doslovno slijedi Edmundsona (o kojem smo govorili ovdje), ne treba razmatrati sve careve, nego samo one koji „padoše“, odnosno umriješe nasilnom smrću. Stoga, isključujući Augusta i Tiberija, petorica bi bili: Klaudije, Neron i ostala tri cara iz annus horribilis [strašne godine] rimske povijesti (69. poslije Krista.), naime Galba, Oton i Vitelije (Neron i Oton su počinili samoubojstvo, a ostala trojica su ubijena). Šesti, onaj koji „ostaje“, jest Domicijan. Zapravo, u prosincu 69. poslije Krista Vespazijan je proglašen carem, ali je bio u Aleksandriji u Egiptu te je stoga nekoliko mjeseci ostao izvan Rima, gdje je njegov drugorođeni sin Domicijan predstavljao Flavijevu dinastiju, dok je njegov najstariji sin, Tit, bio angažiran u Židovskom ratu. Onaj koji „još ne dođe“, sedmi, je Vespazijan. Osmi kralj, koji „iz broja je njih sedmero, i ide u propast“, konačno bi se odnosio na Nerona oživljena, iz posljednjih vremena; vremena u kojima će se pojaviti novi Neron kako bi obnovio kumiropoklonički i totalitarni sustav, posve protukršćanski, u otvorenom progonu onih koji ne bi prihvatili „žig“.
Daljnje potankosti: deset kraljeva iz 12. retka i sumoran opis iz 16. retka – „I onih deset rogova što ih vidje i Zvijer – oni će zamrziti Bludnicu, opustošiti je i ogoliti, najesti se mesa njezina i ognjem je spaliti“ – odnosili bi se na upravitelje rimskih provincija koji su „samo za jedan sat“ (17, 12) vladali sa Zvijerju i uznemiravali bludnicu, Rim. Zapravo, 69. je bila godina u kojoj je Rim svjedočio građanskomu ratu svih protiv svih, razornim događajima koji su prouzročili da krv poteče njegovim ulicama i sijali strah, uništenje i glad.
To objašnjenje omogućilo bi nam i da shvatimo kako drevni pisci nisu bili u potpunosti u krivu pripisujući Domicijanu odluku o slanju apostola Ivana u progonstvo: „Prognao ga je Domicijan, a Nerva ga je vratio, kako predaja kaže, ali 70.–71.!“ (Redating, str. 250). Zapravo, kao što smo vidjeli, Domicijan je djelovao kao Vespazijanov zamjenik u Rimu dok se on nije vratio u proljeće 70., i on je odredio Ivanovo progonstvo na Patmos. Marka Kokceja Nervu, koji je kasnije bio car od 96. do 98., njegov prijatelj Vespazijan godine 71. bio je imenovao konzulom. Stoga su Domicijan i Nerva doista „protagonisti“ Ivanova progonstva i prestanka pravnih posljedica vezanih uz nepravednu osudu, ali ne tijekom godina njihova carevanja, nego na početku Vespazijanove vladavine. Dakle, zaključuje Robinson, knjiga Otkrivenja može se razumno datirati u godine od kraja 68. do 70.
