Dnevnik
Ni do danas nije istražena dubina ženskoga srca.
F. M. Dostojevski, Bjesovi
Ovaj bi dogođaj mogao započeti kao u starini pričama: „Bila jednom djevojka, a zvala se Gabrijela“. Ali ovo nije, priča…
Njezin je lik još i danas svjež u mom sjećanju, iako je od tada prošlo više od trideset godina. Srednje visine, plave kose i očiju, živahna i uvijek vesela. Studentica španjolskoga jezika i književnosti na fakultetu gdje sam predavao. Nikad nije izostajala s predavanja estetike; napose ju je zanimala estetika pjesništva; naime, i sama je pisala pjesme. Njezine pjesme nisam nikada čitao jer ih je skrivala u svom dnevniku. „Pjesme su dio mene i ostaju sa mnom. Poslije moje smrti nek se drugi smiju čitajući moje tugaljive stihove, ali to ne ću dopustiti dok sam živa, jer život je radost“ – rekla mi je kad sam je jedan put zamolio da mi pokaže svoj dnevnik. Pokazala mi ga je, ali samo izvana.
Jednoga sam se jutra uspinjao na drugi kat fakulteta upravo kad je Gabrijela žurno silazila niz mramorne stepenice. Pjevuckala je i smiješila se. Zaustavih je:
– Neobično ste veseli jutros, gospođice! – rekoh. Gabrijela se zacrvenila kao čileanski cvijet copíhue. – Da vas nije možda Kupido ranio a srce?
– O ne! Ja studiram španjolsku književnost – odgovori bezazleno.
– Pa što onda? Nema veze jedno s drugim,
– Ima, jer bi se on morao zvati Cid… Cid Campeador – smijala se Gabrijela i poletjela niz stepenice.
Nakon nekoga vremena počela je izostajati s predavanja. Proširio se glas: Gabrijela je teško bolesna. Posjetile su je njezine kolegice. One su donijele vijest: Gabrijela putuje u Njemačku radi nekakve operacije. Pozvala ju je neka daljnja rođakinja, filmska glumica, koja ima isto prezime, jer je Gabrijelin tata, već pokojni, bio Nijemac, a majka Čileanka. Nitko nije znao točno što je Gabrijeli. Kasnije se doznalo da joj je ugroženo srce, a time i njezina ljubav.
Svima je bilo tužno bez Gabrijele. Nedostajao je njezin zvonki smijeh i glas. Pjevala je u fakultetskom zboru. Zadnji put sam čuo njezin solo Quoniam Deus magnus Dominus et rex magnus super omnes deos iz Cantate Domino Vincenta d’Indyja. Bilo je to na promociji njezinih diplomiranih kolega i kolegica.
Vratila se iz Njemačke nakon tri, četiri mjeseca dobro oporavljena i nastavila studij. Pričala je „čudesa“ o novoj Njemačkoj, o tamošnjem blagostanju, a napose o srdačnom prijemu svoje rođakinje. I opet je Gabrijela postala „stara“ Gabrijela: vesela i nasmijana. Bilo mi je čudno da ništa ne govori o svojoj operaciji, a ja se nisam usudio išta zapitati.
– A Vaš dnevnik, Gabrijela?
– Nosila sam ga sa sobom. Zapisala sam mnogo doživljaja iz Njemačke, napose iz bolnice. Primarius je znao bolje španjolski nego ja njemački jer on skoro svake godine provodi praznike u Španjolskoj. Divan čovjek! I moja rođakinja natuca pomalo španjolski.
– Biste li mi ipak pročitali koji redak iz Vašega dnevnika da i ja obnovim uspomene na ta „Čudesa“?
– Oprostite – rekla je tiho, ali odlučno – to su moje tajne.
Prolazili su dani. Gabrijelu sam rijetko kada susretao. Jednoga je jutra ušla u dekanat njezina majka. Izmorena i zamišljena. Nije lako uzdržavati kćer na sveučilištu, a biti udovica. Raspričala se o svom životu. Teški su brakovi između doseljenika i domorodaca. Njezina jedina utjeha i nada bila je Gabrijela, ali, nažalost, ona je bolesna. Morat će opet na operaciju i to što prije. Ponovno putovanje u Njemačku liječnici ne savjetuju. A i troškovi su veliki. Osim toga, i ovdje ima izvrsnih kirurga koji poznaju Gabrijelu i koji će sve učiniti da joj produže život. Uostalom, to su učinili u Njemačkoj. Bilo mi je jasno da jadna žena ne zna od čega Gabrijela boluje pa je nisam htio ni pitati. Kanio sam o tome razgovarati s nekim kardiologom.
Nakon nekoliko dana Gabrijelina me majka telefonski nazvala i zamolila da što prije posjetim njezinu kćerku u bolnici. Odmah sam se odvezao u bolnicu. Sestra bolničarka je upravo izlazila iz Gabrijeline sobe. Rekla mi je da je slanje bolesnice beznadno. Vidjela je da sam svećenik pa doda:
– Ne brinite se za nju. Kapelan ju je ispovjedio i pričestio prije operacije, a jutros joj je podijelio i bolesničko pomazanje.
– Bih li je ipak mogao vidjeti?
– Nije potrebno – reče uljudno bolničarka. – Ona se ionako nije osvijestila. Nema nade da će izdržati. Uostalom, ja vam to ne mogu dopustiti bez znanja sobnoga liječnika.
Liječnik me upozorio da je Gabrijela u komi. Ušao sam i sjeo do njezina kreveta. Disala je sporo; oči su joj bile zatvorene, a usnice lagano podrhtavale. Ruke je imala izvan pokrivača. Na noćnom ormariću stajao je buket divnih copíhuea. Znao sam da je beskorisno zvati Gabrijelu. Ona je već bila na razmeđu ovozemna života i vječnosti. Zamislio sam se. Sjetio sam se nekoga kršćanskoga filozofa koji kaže da čovjek živi „na horizontu svijeta i vječnosti“, a Gabrijela je bila upravo u času kad se prelazi ta sudbonosna crta. Uvjeren sam da je bila potpuno spremna za taj korak. Ako sam ikada sreo djevojku bez zlobe i spremnu na žrtvu za svakoga, to je bila Gabrijela. Kamo ide Gabrijela? Njezino izmučeno tijelo ne može zadržati duh koji je stvoren za vječnost. Sva naša filozofska razglabanja o vremenu ovdje prestaju. Od ona tri stara, mučna pitanja: odakle smo, zašto smo tu i kamo idemo, sada preostaje ono posljednje. Kamo ide Gabrijela? Ona je vjerovala, ljubila i nadala se. Sada kreće ususret ljubavi, koja vječno traje i koju ne može oslabiti ni bol, ni razočaranje, ni vrijeme. A mi koji se toliko mučimo da nešto postignemo u vremenu, zar se ne varamo? Ako vječnost ne daje obilježje našim djelima, uzalud se mučimo. To me je Gabrijela poučila na samrtnoj postelji. Možda je ovo bila moja najbolja meditacija u životu.
Vrijeme je naglo prolazilo. Pogledao sam na sat. Već više od pola sata tu stojim bespomoćno. Da molim? Bolje je da ona moli za mene.
Htio sam se dignuti, kad u poluotvorenom pretincu noćnoga ormarića opazim neku knjigu. Nagnem se, a to Gabrijelin dnevnik. Prepoznao sam ga po koricama. Izvadih ga iz pretinca i otvorili prvu stranicu: „Bože, daj da budem svima na radost, makar ja mnogo trpjela i plakala“. To je bio „moto“ Gabrijelina života. Danas više nisam siguran navodim li ga doslovce, ali njegov sadržaj je točan.
U to ne sumnjam. Nisam htio dalje čitati. Odložio sam dnevnik u pretinac da ne povrijedim Gabrijelinu „tajnu“. Kanio sam kasnije zamoliti njezinu majku da mi ga posudi. Nažalost, dnevnik nije dospio u majčine ruke… Tko je taj sretnik koji je mogao zaviriti u povijest njezine duše? Vrijeme će i to otkriti.
Nisam mogao dalje izdržati. Digao sam se, poljubio Gabrijelinu ruku i izišao. Na hodniku je stajalo nekoliko njezinih prijateljica. Nisu me ništa zapitale. A ni ja nisam bio duševno jak da išta rečem. Otišao sam suznih očiju.
*
Prošlo je od tada nekoliko godina. Gabrijelini kolege i kolegice diplomiraše i pozvaše me na zakusku u kuću jednoga njihova kolege. Bila je to lijepa jednokatnica, građena u kolonijalnom stilu, s dvorištem unutar kuće; oko dvorišta, puna cvijeća i malih stabala, redale su se sobe do kojih nije dopirala buka s ulice. Najprije smo se zadržali u tom dvorištu da popijemo aperitiv, a taj je, po običaju, bio ugodni piscosauer.[1] Nakon nekoliko čašica toga pića razvežu se jezici i grla. Pjevanje je logički učinak piscosauera. Tako je i te večeri bilo sve veselo u kući. A poslije zakuske se plesalo. Ja sam sjedio u predsoblju i čekao da se parovi malko umore. Ali nisam morao dugo čekati jer je mladića bilo mnogo manje nego djevojka, pa su se ove, jedna po jedna, sletjele oko mene da čavrljaju.
– Šteta što ne znate plesati! – započne jedna.
– A sve kad bih i znao, ne bih ništa riješio jer vȃs djevojaka ima dvostruko više nego mladića – rekoh šaleći se.
– Imate pravo – odgovori mi. – To je naš veliki problem u Čileu: previše žena, malo muškaraca.
Dočuli to mladići pa se i oni skupili oko mene. Znao sam da će sada započeti čileanska copucha (šaljivo ogovaranje) i da ni jedan profesor ne će biti pošteđen, pa ni ja. A ta se copucha pjeva u stihovima uz gitaru. I da „ovjekovječimo“ naš posljednji susret, domaćin, brat Gabrijelina kolege, napravio je mnoštvo fotografija, jer je po zanimanju bio fotograf. I ja sam sačuvao jednu sliku: zamislite Jesen ili Zimu u Proljeću. Eto, to sam ja na toj slici.
Mene je mučila jedna uspomena. Ugodno čavrljanje se nastavilo: „Oh, kako bi bilo lijepo da je i Gabrijela s nama!“, rekao sam.
Nastade tajac, a onda se javi mlada žena, koju nisam poznavao:
– Ali tada ja ne bih bila s vama!
Bila je to supruga domaćina, brata Gabrijelina kolege koji nas je pozvao na zakusku. Ovaj je odmah prihvatio:
– Oprostite, nisam Vam predstavio svoju šurjakinju. To je Inés, žena moga brata Juána.
– Ali kakve ona ima veze s Gabrijelom?
– To će vam Juán rastumačiti.
Po šaputanju djevojaka zaključio sam da sam ja jedini koji ne znam za tu zagonetku. Juán me zamoli da prijeđemo u susjednu sobicu. Bila je puna fotografija i cvijeća. Sve je bilo u savršenom redu.
– Vama izgleda čudna Inésina upadica. Ipak to nije nikakva zagonetka. Već je prošla godina dana da smo se vjenčali. Imamo i krasnu kćerkicu, Ariciju, nazvanu po djevojci iz Racinove Fedre. To me podsjeća na Gabrijelu, jer je i njezin život bio prava tragedija. Ja sam dugo vremena bio Gabrijelin „dečko“ (Juán je upotrijebio čileanski izraz pololo). Planirali smo naše vjenčanje, ali sam najprije želio završiti studije. Postao sam filmski režiser, a onda sam ustanovio da to zvanje nema mnogo izgleda u Čileu. Možda jedini čileanski film vrijedan spomena jest Kovacevichev Morir un poco. Čini mi se da je Kovacevich hrvatskoga podrijetla. Ja pak nisam htio morir por completo, pak sam se dao na fotografiranje. A ni time ne bih mogao uzdržavati obitelj. Zato sam prihvatio očevu ponudu da budem činovnik u njegovoj prodavaonici namještaja. To je daleko unosnije nego baviti se umjetnošću. Inés sam upoznao poslije Gabrijeline smrti. Plaha je i tiha kao Gabrijela, Ona je zapravo moja druga žena. Prva je bila Gabrijela.
– Kako? – zapitao sam začuđeno.
– Tužna je to priča. Da potvrdimo našu ljubav, ja sam Gabrijeli, dok je ležala u bolnici, predložio da se vjenčamo. I to smo učinili. Bolnički kapelan, moj dobar prijatelj, uredio je sve formalnosti. Jedan mi je kardiolog rekao da Gabrijela ne će preživjeti operaciju.
– A njezin dnevnik? – zapitao sam.
– Kod mene je. Ona je željela da ga ja imam, jer je zapravo to naš zajednički dnevnik. Jedini sam ja imao pravo čitati ga za Gabrijelina života, a on je moja utjeha i poslije njezine smrti. Inés ga nikad nije čitala. Previše je osjetljiva. Čemu da trpi kad to Gabrijela ne bi dopustila.
– Zašto mi ga ne posudite da ga barem prelistam?
– Ne smijem. Izdao bih Gabrijelinu tajnu. A to je i moja tajna. Gabrijelin je dnevnik mene potpuno preobrazio. Vi kao svećenik najbolje znate što znači čuvati tajnu.
– Cid… Cid Campeador… – mislio sam izlazeći iz njegove radne sobe.
Rajmund Kupareo
Rajmund Kupareo, Balada iz Magallanesa, Zagreb, 1978., str. 11–21; Stoljeća hrvatske književnosti, 77, Zagreb, 2005., str. 367–372.
[1] Uobičajeni čileanski napitak pripremljen od limuna, šećera i blage rakije pisco, nazvane po peruanskom gradu Piscu, gdje se ta rakija počela proizvoditi.
