Drvca i badnjaci
Crkva je pročistila i posvetila poganske hramove, napjeve i običaje; među njima drvca i badnjake. Ako badnjak nije ušao u Crkvu, Crkva je svojim molitvama prišla k njemu, da ga preko najstarijega člana kuće blagoslovi. Drvca rese oltare, badnjaci ognjišta, jer i ognjišta su oltari, na kojima se žrtvuju sebični prohtjevi u korist zajednice i gdje naravna ljubav – ukorijenjena u onoj božanskoj – osvjetljuje put životu. Oltar – ognjište; drvca – badnjaci – za nas su usko povezani, kao što je povezana milost i narav.
Drvca
Gledate ih na cestama i ogradama, u izlozima i dvoranama, u kućama i crkvama. Svuda rasvijetljena i zelena. Svijetla na njihovim grančicama ne zanose samo djecu; bili bi i starci neveseli bez tih svijeća i žarulja. To je život, koji gori, a da ne dogori. Sintetizira čežnju čovjekovu u nadživot. Dok gledamo rasvijetljena drvca i slušamo uvijek istu, a ipak nikad nedostarjelu povijest Božića, osjećamo, da je čovjek u suštini dijete, koje teži k jednostavnosti i iskrenosti. O blaženo djetinjstvo, u kojemu se misao i stvarnost, ljubav i predmet istovjetuju, među kojima smo stvorili ponore, a koje će jedino Vječnost (koja se nadvila nad Betlehemom) moći premostiti!
A ta su drvca mlada i zelena. Ona bi bila rasla u šumi, ali bi bila ostala uvijek svježa i zelena. U tome je znak božanstva Kristova, koje ostaje nepromijenjeno u njegovu čovječjem rastu. I opet jedan simbol sjedinjenja ljudskoga i božanskoga, prolaznoga i neprolaznoga, vremenitoga i vječnoga. Koliko pouke u tim malim, svježim božićnim drvcima! Izdignimo se iznad reklama, koje su – nažalost – svele i drvca na njihovu kupoprodajnu osnovicu. Tako nije bilo, kad smo kao djeca išli s našim očima da biramo najljepše borove na otoku za naš Božić. Koliko sreće u traganju za borićima, koji će resiti jaslice! O stara vremena još uvijek najbolja!
Badnjaci
Ti dragi badnjaci, nepoznati suvremenoj obitelji, koja je ognjišta zamijenila štednjacima i kojekakvim električnim napravama. A s ognjištima, „kominima“, nestalo je mnogo intimnosti, prijateljstva i ljubavi. Ne grijemo se više oko istoga ognjišta; odijeljeni smo tijelom i osjećajima. Tako su se i badnjaci, koji su gorjeli od božićnoga predvečerja (odatle i naziv Badnja večer) i do Tri Kralja, povukli iz naših kuća. Ali je ostalo značenje i poezija badnjaka.
Stari je djed zalijevao badnjak uljem i vinom. I molio s ukućanima. Na mom otoku, to su dva bitna i najnužnija proizvoda. Djed ih je darivao badnjaku. Taj komad drva, koji gori, a da nitko ne vidi da dogori (kao i svijeće na drvcima) govori nam o vječnosti, o Djetetu, koje svoje „djetinjstvo“ svršava s posjetom Svetih Triju Kraljeva, ali koje nikad ne prestaje zanositi i grijati kao i badnjak. Drvca i jaslice, to su novi običaji u Dalmaciji, kao i u Bosni i Hercegovini, ali badnjak, simbol žara i ljubavi, svijetla i vjere, trajnosti i blagostanja, ne bi smio nestati iz naših kuća i uspomena. Zacijelo je badnjak više govorio starijima nego djeci, više silio na meditaciju nego na veselje, ali, ako ikomu treba govoriti o vječnosti i ljubavi, to je upravo starijima, a ne djeci.
Crkva je ušla u naše kuće, da ih posveti ne samo sakramentima (koliko je krštenja, vjenčanja, ispovijedi, pričesti, posljednjih pomazanja podijeljeno u našim kućama), nego i blagoslovinama: križevi i sveta voda, maslina i palme, krunice i medalje itd. Ne zaboravimo i božićna drvca blagosloviti: da se naša djeca sjete ne samo svetoga Nikole, nego i Djeteta, koje to drvce označuje.
A mi, stariji, u duhu se i svratimo na naša daleka ognjišta i s vječno-prisutnim, nevidljivim članovima naših obitelji obnovimo zavjete! A jedan od glavnih jest baš taj: ostvariti naša hrvatska ognjišta, koja badnjak najbolje simbolizira.
Chicago, Božić 1957.
Rajmund Kupareo
Danica (Chicago), godište XXXVII, broj 51–52 / 18. prosinca 1957., , str. 2.
