Jaslice
Evanđeosko izviješće kaže da je Marija novorođenog Isusa povila i položila u jasle, jer za njih nije bilo mjesta u svratištu (Lk 2,7). Stoga su najčasnije jaslice, naravno, bile one u Betlehemu. Tako Origen godine 248. svjedoči da se „u Betlehemu nalazi špilja u kojoj se Isus rodio, a u toj špilji su i jasle u koje je u povojima bio položen.“ Jelena, mati cara Konstantina je nad tom špiljom dala izgraditi baziliku.[1] U svojoj božićnoj homiliji Jeronim svjedoči kako su u svoje vrijeme jasle od gline zamijenjene jaslama od srebra:
„O kad bih mogao vidjeti one jasle u kojima je ležao Gospodin! Mi kršćani sad kao zbog časti otklanjamo jasle od gline i postavljamo srebrne. Ipak, meni su uklonjene draže. Poganstvo hlepi za zlatom i srebrom. Kršćanska pak vjera zaslužuje one glinene jasle. Rođeni u jaslama odbacuje zlato i srebro. Osobno ne osuđujem one koji su za Hram načinili zlatno posuđe. Ipak se divim Gospodinu koji je stvorio svijet, a rađa se u glini: ne sred srebra i zlata“[2]
Poslije Efeškog sabora godine 431. na kojem je Marija proglašena Bogorodicom, u Rimu je uskoro njoj u čast izgrađena bazilika Svete Marije Velike na brežuljku Eskvilinu. U sljedećem stoljeću htjelo se u Rimu izgraditi replika betlehemskih jaslica. Tako je u ovoj bazilici u jednoj kapeli u blizini glavnog oltara u tu svrhu izgrađen oratorij, gdje se onda počela slaviti božićna misa polnoćka, koju najstariji liturgijski izvori nazivaju noćnom misom. Ta je kapela bila relativno mala ispod razine poda i uskoro je uklonjena. U isto vrijeme komadi drveta, za koje se vjeruje da su dijelovi betlehemskih jasala, postavljeni su u 12. st. ispod glavnog oltara, gdje se i danas nalaze.
Prve moderne jaslice načinio je sv. Franjo na Božić 1223. u mjestu Greccio blizu Asiza. On je u jednu staju unio sijena i slame stavio ih u jasle uz koje je postavio vola i magarca. Uz jasle je postavio oltar i, uz biskupovo dopuštenje, jedan je svećenik tamo služio misu. Zašto upravo vol i magarac (redovito prisutni i u našim jaslicama), kada evanđelisti o tome ništa ne izvješćuju? Rješenje nalazimo u Iz 1,3: „Vo poznaje svoga vlasnika, a magarac jasle gospodareve – Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije.“ Prorok u slici želi reći da su nijeme životinje odanije svome gospodaru nego narod svome Bogu. Ovo je proroštvo, međutim, u uprizorenju božićne noći doslovno shvaćeno: židovski glavari i svećenici nisu prepoznali Boga u malenom djetetu, a priproste životinje – upravo vol i magarac – u staji su u Isusu prepoznale svoga vrhovnog Gospodara i poklonili su mu se. To je razlog zašto i u današnjim jaslicama neposredno uz kipove djeteta Isusa, Marije i Josipa, uvijek postavljamo upravo vola i magarca. Zanimljivo je da se našim se krajevima govorilo da su vol i magarac svojim dahom grijali djetešce Isusa u hladnoj zimskoj noći. Tako naša drevna božićna pjesma kazuje: „O pelenice i živinice, diš’te parom da ne zebe svega svijeta Bog“. Franjevci su pobožan običaj postavljanja jaslica širili po svojim samostanima u Italiji i šire. Valja također napomenuti da jaslice u crkvama po sebi vuku podrijetlo od pučkih skazanja rođenja Isusova. Naime, u srednjem su se vijeku inače rado upriličavala različita „skazanje“, to jest pučka uprizorenja nekih biblijskih događaja, kao što je susret žena s anđelima na praznom Isusovom grobu ili Kristovo uzašašće, itd. U ono vrijeme kada je puk bio nepismen, ta su uprizorenja, zajedno s biblijskim slikama po crkvama, bila važno sredstvo katehizacije. Konačno, i danas rado dovodimo djecu do jaslica da im možemo zorno prikazati što se događalo o Isusovu rođenju. Jaslice doživljavaju svoj procvat u vrijeme baroka. Posebno su poznate napuljske i sicilijanske jaslice, uz mnoštvo slikovitih figura i mehaničkih rješenja. Ponekad se jaslice uprizoruju i živim figurama („žive jaslice“), što se odnedavno i u nas susreće.
Božićno je drvce sjevernjačkog podrijetla. Spominje se da je u pretkršćanskim vremenima zimzeleno drvo ukrašeno plodovima voća u sjevernim krajevima označavalo želju za buđenjem novoga života u proljeće koje ima doći. Međutim, običaj ukrašavanja božićnog drvca bilježi se tek od 16. st. i veže se uz drvo spoznaje dobra i zla u edenskom vrtu, budući da se u njemačkim krajevima (kao i u nas) 24. prosinca spominjemo praroditelja Adama i Eve. Na vrhu toga drvca uskoro se postavljala zvijezda koja predstavlja Krista, koji je drvo života i svjetlost svijeta. Božićno je drvce, dakle, Kristovo drvce, njemački Christbaum, od čega u nas potječe germanizam krizban. Božićno se drvce tek u 19. st. počelo postavljati u crkve, s time da se to u katoličkim crkvama uvriježilo još i kasnije, jer se smatralo da je to prvenstveno protestantski običaj. U tome je smislu zanimljivo je da je na Trgu sv. Petra u Vatikanu božićno drvce prvi puta postavljeno tek za pape Ivana Pavla II. godine 1982.
Koliko dugo mogu, odnosno, smiju biti u crkvama božićni ukrasi, to jest jaslice i božićno drvce? Po sebi bi to trebalo biti jasno: božićno vrijeme traje do blagdana Kristova krštenja uključivo, što znači do nedjelje iza Bogojavljenja. Nakon toga se ovi ukrasi mogu ukloniti. Međutim, u nekim crkvama – pogotovo u Italiji! – jaslice ostaju sve do Svijećnice uključivo. Razlog je opet jednostavan: Svijećnica, odnosno Prikazanje Gospodinovo u hramu zadnji je božićni blagdan. Možda uz to ide i praktičan razlog: božićno drvce i jaslice prikladan su ukras crkve u zimskom razdoblju kada nije lako ukrasiti crkvu cvijećem. Prema tome, oni koji uklanjaju božićne ukrase odmah poslije Blagdana Kristova krštenja, ispravno čine, a oni koji te ukrase uklanjaju tek poslije Svijećnice, ne griješe. Na koncu neka bude napomenuto i sljedeće. Božićne ukrase kao i svjetleće lampice nipošto ne bi trebalo postavljati ni u crkve ni u domove vjernika u došašću, kako to, nažalost, vidimo po trgovačkim centrima, ali i u domovima naših vjernika.
[1] Za povijest jaslica usp. I. H. DALMAIS, Il tempo e la liturgia u: A. G. MARTIMORT, La Chiesa in preghiera. 4. Liturgia e il tempo, Brescia, 1984., 105-108; A. NOCENT, Il tempo della manifestazione, u: A. J. CHUPUNGCO, Anámnesis, 6. L’anno liturgico, 175-205, ovdje: 183-185; M. RIGHETTI, Storia liturgica, 2. L’Anno liturgico, Milano, 1969. (fototipsko izdanje 2005.),72-74.81; A. BADURINA, Jaslice u: ISTI (ur.), Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb, 1985., 294-295.
[2] JERONIM, Božićna propovijed, u: M. MANDAC, Sveti Jeronim Dalmatinac, Makarska, 1995., 244-247, ovdje 245.
