22. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju

Uvod i pokajnički čin

Osnovni stav čovjeka pred Bogom jest smjernost, poniznost, zahvalnost. Bogu se u molitvi i obraćamo upravo zbog toga što se osjećamo slabima i potrebitima njegove pomoći i njegova milosrđa. Konačno, i sama nas Božja riječ opominje kako se „Bog oholima protivi, a poniznima daruje svoju milost“. Zato ćemo i mi danas, u skromnosti i jednostavnosti vlastitoga srca i ovoga puta zazvati na nas Božje milosrđe i Božju milost, da bismo bili dostojni ovih svetih otajstava koja se pripravljamo proslaviti.

• Gospodine, ti si uzvišen iznad svega, Gospodar svega. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, ti si kao pravi čovjek svima nama pokazao pravi put krotkosti i poniznosti. Kriste, smiluj se!
• Gospodine, ti nas pozivaš da u poniznosti smatramo jedi druge višima od sebe. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

U nekim svečanim zgodama kao što su svadbe, mlade mise, svečani prijemi, veoma se praktičnima pokazuju kartice na stolovima. Tako npr. u veoma svečanim prigodama gdje na objedu bude više uzvanika lijepo se na svako mjesto postavi kartica s imenom onoga koji tamo ima sjediti. To je veoma praktično i koji puta može spasiti čovjeka od neugode da pogreškom ili svojom glupošću ne sjedne na neko mjesto koje mu nije namijenjeno. Međutim, u Isusovo vrijeme nije bilo takvih kartica i zato se Isus koristi onim što je vidio na nekom svečanom objedu da bi svojim slušateljima, a i nama uputio pouku (Lk 14, 1.7-14).

Sine moj budi krotak…

Isus pripovijeda kako ohol i umišljen čovjek može biti ponižen ako pokuša za sebe ugrabiti časnije mjesto negoli ga zaslužuje. U njegovo je vrijeme, očito, bilo onih koji su se otimali za prva i časnija mjesta i za stolom i u sinagogi. Kao što prvo čitanje govori (Sir 3, 17-18.20.28-29): „Sine moj, budi krotak…“, tako nas i Isus želi poučiti poniznosti. Zapitajmo se, zašto mi ljudi imamo potrebu uzdizati se i oholiti i tako se često izvrgavati podsmijehu i poruzi ostalih? Rekli bismo sljedeće: Onaj tko ima potrebu uzdizati i izdizati se, čini to iz jednog od ova dva razloga, ili možda iz oba.

Onaj koji se stalno uzdiže, ipak duboko u sebi smatra da je malen, nedostatan i nesavršen, ima, zapravo, kompleks manje vrijednosti, pa onda ima stalno potrebu pokazivati se i „dokazivati“ svoju „veličinu“. I to upravo zbog toga što je nesiguran i što ni sam ne vjeruje u svoju „veličinu“. Pogledajmo. Onaj tko je stvarno velik, stvarno dokazano uspješan i važan, ponajčešće nema potrebe to osobito dokazivati i pokazivati, jer je to očito. To se vidi i u svijetu zabave: što neki pjevač/pjevačica gore pjeva, to se više pokazuje i „dokazuje“ svojim neobičnim ponašanjem i odijevanjem… Onim stvarno dobrim pjevačima to uopće nije potrebno. Slično tome, onaj tko je tek polovično obrazovan, stalno ima potrebu druge poučavati i upućivati, „prosipati svoju mudrost“, dok, naprotiv, netko tko je stvarno vrhunski stručnjak, nema potrebe to svima pokazivati i dokazivati.

Teži je, žalosniji i opasniji slučaj kad se netko uzdiže i podiže preko leđa drugih, tako da druge omalovažava, onemogućuje, ogovara i kleveće. U svojoj ludosti i izopačenosti takav si čovjek umišlja da će sâm biti veći, ako druge bude gazio. A to je tek velika zabluda. Naime, sve ono što ružno govoriš o drugima ili im činiš ne bi li sebe uzdigao, sve to, velim, tek pokazuje tvoju narav, tvoju jadnost, sve se to na neki način vraća na onoga od kojega to i potječe. Ono što govoriš o drugima puno više govori o tebi, nego o tim drugima.

Sjedni na posljednje mjesto…

Isus govori o tome da ne trebamo sami sebe uzdizati. Znate zašto? Upravo zato što mi jesmo veliki, pa se i ne moramo dokazivati, baš kao i ljudi koji su u nečemu veliki, pa se ne moraju drugima dokazivati. Zar tako trebamo razumjeti Isusovu poruku? Upravo tako. Naime, mi ne smijemo, ali i ne trebamo sami sebe uzdizati. U tom bismo slučaju tek bili poniženi i pokazali bismo svoju oholost. Radi se jednostavno o tome da nas je Bog već obdario izuzetnim dostojanstvom, pa se mi, sve kad bismo i htjeli, i ne bismo mogli uzdići iznad one veličine kojom nas je Bog već obdario. Tu veličinu kojom nas je Bog obdario, mi, nažalost, samo možemo upropastiti i to upravo često i činimo svojom ohološću. Pogledajmo. Bog nas je stvorio na svoju sliku. To je silno uzvišeno. Može li čovjek biti obdaren još nečim većim? Izgleda da ipak može, jer nas je, k tome, Krist učinio svojom braćom i sestrama, jer nas je opečatio svojim Svetim Duhom. Sve druge časti i počasti koje za sebe tražimo i za kojima žudimo, zrnce su pijeska i neznatnost su prema onome što je Bog za nas već učinio i čini snagom Duha Svetoga. A za čime mi to žudimo? Upravo je neshvatljivo kako žudimo za nadomjescima, za vodom iz bare, a Bog nas želi napojiti iz čistog izvora svojega božanskoga života.

Imajući sve to u vidu, čovjek Božji je miran. Imam najveće blago, imam najveće odlikovanje, imam najvećeg Saveznika. „Što mi može učiniti čovjek?“ Sveci su sveci i veliki upravo po tome što su bili svjesni kako ih je Bog velikim darima obdario, zato ih i nije pogađalo to što su u ljudskom životu bili pogođeni.

Koji se ponizuje, bit će uzvišen…

Treće što je važno naglasiti jest činjenica da je sva naša veličina čisti Božji dar. Sve što je u nama veliko, od Boga je. Veli Pavao: „Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“ (1 Kor 4,7). Nema ničega čime bih se ja kao svojim mogao hvaliti. Mi jednostavno vedra srca primamo nezaslužene Božje darove, zahvaljujemo Bogu za njih i nastojimo, koliko je do nas, i druge učiniti dionicima tih istih Božjih darova. To ispunja naše dane vedrinom, mirom i radošću, a naše noći mirnim snom. U tome je smislu onda razumljiva i ova riječ koju nam Pavao upućuje: „U poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe“ (Fil 2,3). Jer je sve od Boga.

I na koncu, ima nešto što je osobito lijepo. Veli Isus: „Koji se ponizuje, bit će uzvišen!” Nikada se čovjek ne može toliko poniziti, da ga Bog ne bi uzvisio. Poniznost je u istinitosti. Ne treba čovjek „izmišljati“ neku poniznost i praviti spektakle od svoga nazovi ponižavanja. Prava je poniznost u svijesti da je sve od Boga, u tome da se ne izdižem iznad drugih te da Bogu zahvaljujem za njegove mnogostruke darove koje daje i meni i drugima… Neka nas Bog ispuni tom poniznošću i radošću.