Gospodin je pastir moj (Ps 23)

Psalam 23. najpoznatiji je i najomiljeniji od svih psalama. Opisuje slikovito brigu i Božju zaštitu njegova naroda. Psalmist uspoređuje Boga s dobrim pastirom koji izvodi ovce na zelene poljane i na vrutke tihane. Čak i u vrijeme tame i patnje psalmist je uvjeren da je Bog s njime i da ga tješi.

Psalam naglašava duboku povezanost između Boga i pojedinca, pri čemu ništa ne nedostaje te da nema straha. Na kraju psalma stoji pouzdanje da Božja dobrota i milost cijeli život prate čovjeka i da će se u Božjoj kući nastaniti. Psalam 23. nas podsjeća na to da nas Bog vodi, štiti i svojom ljubavlju zaodijeva, bez razlike kakve izazove susrećemo.

Ps 23.

¹Gospodin je pastir moj:
ni u čem ja ne oskudijevam;
²na poljanama zelenim on mi daje odmora.
Na vrutke me tihane vodi
³i krijepi dušu moju.
Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega.
⁴Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.
⁵Trpezu preda mnom prostireš
na oči dušmanima mojim.
Uljem mi glavu mažeš, čaša se moja prelijeva.
⁶Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga.
U Gospodinovu ću domu prebivati kroz dane mnoge. 

Pastir

Pretpostavka da se Bog brine kao pastir za dobrobit svojih štićenika i da ih u opasnostima brani, poznata nam je i skoro sama po sebi razumljiva. Ovo se nalazi u Starom zavjetu na nekim mjestima (usp. Ps 79,13; 80,2; 95,7; 100,3; Iz 40,11), no daljnje širenje unutar kršćanstva treba zahvaliti u prvom redu Ivanovu evanđelju. U 10. poglavlju ovoga evanđelja (Iv 10,1–21) pripovijeda se kako se Isus ograđuje nasuprot farizejskoga vodstva predstavljajući se kao dobri pastir (Iv 10,11). Njegova beskrajna dobrota očituje se u tome da je spreman položiti svoj život za ovce.

Metafora o pastiru vuče korijen iz života izraelskih nomada, koji su svojim malim stadom krstarili za ispašom oskudnim krajolikom po Izraelu. Pastir je jedan od najstarijih kraljevskih naslova Staroga istoka i upotrebljavan je već u ranim mezopotamskim kraljevskim listama. Premda ni jedan izraelski kralj ne nosi naslov pastir, oni su s time povezali ulogu, kao što se može iščitavati iz Božjega naloga kralju Davidu, da pase njegov narod: Ti ćeš pasti moj izraelski narod i ti ćeš biti knez nad Izraelom! (2 Sam 5,2b). Ovim izričajem dolazi do izražaja dvoje: kralj nije samo posjednik svojega stada, nego također njegov zaštitnik. On nosi odgovornost za svoj narod.

Ovo značenje pastirova imena proizlazi također iz 34. poglavlja knjige proroka Ezekiela. Prorok Ezekiel živio je u vrijeme babilonskoga kralja Nabukodonozora i bio je s kraljem Jojakinom i tisućama Židova odveden u ropstvo u Babilon (598. god. pr. Kr.). Babilonski egzil bila je jedna od većih kriza židovskoga naroda. Ezekiel pokušava u toj situaciji naći odgovor na pitanje zašto je do toga došlo. Teškim riječima šiba izdaju političkih vođa Izraela i njihove samoljubive motive (usp. Ez 34,2–4). Kada u istom dahu naviješta da će se Bog sjetiti svoga naroda, on to čini posežući za slikom pastira: Kao što se pastir brine za ovce svoje kad se nađe uza stado raspršeno, i ja ću se pobrinuti za svoje ovce i skupiti ih iz svih mjesta u koje se raspršiše u dan oblaka i mraka (Ez 34,12).

Drugačije nego što je to bilo većini Židova u vrijeme egzila u Babilonu, autor 23. psalma daje ispovijest Gospodinove brige za narod. On nalazi za to riječi koje pripadaju najljepšima u Bibliji.

Povjerenje

Slika pastira odnosi se na narod koji je vođen i štićen kao stado. U savezu sa stadom i svijesti da je Gospodin pastir, svaki pojedini član treba se osjećati siguran. Svagdanje su mu brige strane s obzirom na to da je svjestan da će se Gospodin brinuti za njegovu dobrobit.

Zelena poljana i vrutke vode

Zelena poljana i vrutke vode (r. 2) slikoviti su izričaji za sve što čovjek treba za sretan i ispunjen život. Naravno da se time mislilo na ono što je čovjeku dnevno potrebno za život. No način kako to psalmist pjeva, u hebrejskom originalu formulirano, misli se također na izlazak iz Egipta. Zelene poljane su poljane koje su bile cilj izlaska (usp. Izl 15,13), i vode na koje je Gospodin vodio svoje stado, nisu jednostavno tiha mjesta vode, nego mjesta na koja su dolazili počinuti i mogli obnoviti životnu snagu.

Na putovanjima na kojima se stado nalazilo, pastir traži prave putove. U širem smislu to su putovi koji ne vode u nesreću, nego u spasenje. Ako Bog to čini radi imena svojega, to znači da ostaje vjeran sam sebi. Na Sinaju se objavio kao Jahve, što se prevodi s Ja sam tu, Ja jesam (usp. Izl 3,14), i time se predstavio kao Bog koji svoj narod nikada ne napušta, nego s njime putuje, također ako je teško.

Smrtna dolina

Kod pojma dolina smrti misao ide u klance u pustinji u Judeji. Prolazak takvim dolinama predstavlja uvijek opasnost i pojedine životinje mogu poginuti padom niz strminu u dubinu. Bog kao pastir štiti svoje stado također u opasnim situacijama. Da bi to izrazio, psalmist se opet služi metaforom pastira. Pastiri na Istoku nosili su na svojim putovanjima uvijek sa sobom dugačak štap i željezom okovanu toljagu. Štapom su vodili stado, a mogao je također poslužiti s puta ukloniti trnje ili druge prepreke.

Domaćin

Od retka 5. psalmist poseže za novom slikom da bi prikazao Gospodina u njegovoj brizi. Sada Boga predstavlja kao širokogrudnoga domaćina. Mazanje glave dragocjenim uljem bio je znak časti, koju su izarelski kraljevi dobivali kao znak svojeg božanskoga izabranja (usp. 1 Sam 10,1; 2 Kr 9,3; Ps 45,8). Puna čaša značila je da na vinu ne treba štedjeti. U židovskoj tradiciji vino je u izobilju slika spasenja u posljednje vrijeme (usp. Iz 55, 1).

Neprijatelji

Kad se u 5. retku kaže Trpezu preda mnom prostireš na oči dušmanima mojim, iz toga se može dvojako prepoznati: psalmist znade da ima ljudi koji mu žele zlo. Tih se ljudi ne mora bojati jer je Gospodinov gost. Njemu je zadovoljština ako njegovi neprijatelji moraju gledati kako se Gospodin prema njemu odnosi kao prema kralju.

Gospodinova kuća

Gospodinova kuća (r. 6) upućuje u izraelsko-židovskoj jezičnoj uporabi na Hram (usp. 1 Sam 1, 7; 1 Kr 3,1; 6,1). Hram je mjesto na zemlji u kojemu Bog boravi. Tko želi biti blizu Boga, mora potražiti Hram. Psalmist očigledno nije mislio na kraći posjet Hramu, nego ima u motrištu neprestano zajedništvo s Gospodinom. Ovdje stoji pojam Gospodinova kuća, dakle metaforički za nutarnji vez koji čovjeka veže s Bogom cijeli život i tako se brine za životnu sreću i dobrobit.