Gubavac

Ljudima daleki,
bliski suncu u zenitu,
sjedimo kraj puta daleko od zdravih
i čekamo samilosni pogled prolaznika.
Sapeti smo, bolešću okovani.

Naši se putovi ne dodiruju,
daleki svojima,
sebi
i Bogu ponekad.

Tijela su nam krvave rane,
kao da smo se u srce pretvorili.
Noću izlazimo.
Mjesec nam nad glavom
i nebo zvjezdano.

Otkrivamo lica,
ruke iznakažene bolešću,
oči bez suza.
Smijemo se bezubim ustima.
Noć nam je dan postala
pa se ljudski osjećamo
dok zdravi sanjaju u mekim posteljama.

Jednu smo te večer vidjeli u prolazu,
izdaleka.
I zapamtili tvoj samilosni pogled.

Jutrom smo se zdravi probudili.