»Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.« (Rim 14,9)

22. nedjelja kroz godinu (A) – homilija


Čitanja: Jr 20, 7-9; Ps 63, 2-6.8-9; Rim 12, 1-2; Mt 16, 21-27


U jeku rasprava o pošasti uzrokovane koronavirusom, često se postavljalo ovo pitanje: što je trebalo (u)činiti s onima koji su upozoravali na veliku opasnost? Optužiti ih da siju paniku, da uznemiruju ljude, da ih odvraćaju od posla, da podrivaju proizvodnju i rast bruto domaćeg proizvoda? Što kazati o onim roditeljima koji iz dana u dan upozoravaju da ljenčarenje i ovisnost o društvenim mrežama ne donose dobro? Što ćemo s onima koji nas uznemiruju lošim vijestima i prekoravaju nas da bismo trebali bitno izmijeniti neke naše životne stavove? A je li lako biti takav zloguki prorok? Evo nam dva primjera.


Nasilje, propast!


U teškim političkim previranjima, kad je grad Jeruzalem bio u velikoj opasnosti od nadolazećih Babilonaca, kralj i velikaši uzdali su se u pomoć Egipta. Slaba uzdanica! U Jeruzalemu je tada živio prorok Jeremija, svećenički sin, čovjek blage naravi. Bog ga šalje da prorokuje Jeruzalemcima da oni dvostruko griješe. Kao prvo zbog toga što zanemaruju svojega Boga i njegove zapovijedi – i zato im se sprema ovo zlo. Griješe zatim i u tome da se uzdaju u Egipat, u ljudsku pomoć. Naprotiv, oni bi se trebali Bogu obratiti i trebali bi sklopiti savez s babilonskim kraljem Nabukodonozorom. Znao je Jeremija da narod ne želi čuti ni jedno i drugo. Na svoju žalost, on je morao propovijedati ono što se ima dogoditi: „Nasilje! Propast!“ Zato je nerado prorokovao, ali ga Bog upravo prisiljava, Božja mu je riječ bila kao oganj, nije joj mogao odoljeti. Pokazalo se da nije bilo koristi od Jeremijinih riječi. Puk ga nije poslušao, Egipćani nisu došli u pomoć, ali je zato došao Nabukodonozor, razorio grad i veći dio puka odveo u izgnanstvo. Eto, to je muka onih koji govore istinu što ne godi ljudskim ušima.


Odlazi, sotono!


Evo i Isusa koji govori ono što ne zvuči dobro za uši apostola. Jednom prigodom on učenicima otvoreno govori da će biti uhićen, suđen i ubijen, ali da će uskrsnuti. Međutim, od svega toga apostoli su čuli samo onaj prvi dio: muku i smrt. I onda Petar, spontan kakav je već bio, pristupi Isusu i veli mu: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“ Razumljiv je Petrov postupak. Ta Isus je dugo iščekivani Mesija, Božji Poslanik, Sin Božji, onaj koji ima osloboditi svoj narod od tuđina, te konačno uspostaviti Božje kraljevstvo na zemlji! Njegovom smrću sve bi to propalo, propalo bi sve što je do tada činio te, konačno, bile bi bačene u vjetar godine koje su apostoli proveli s njima. I njihova uloga bi postala besmislena.

I onda Isus oštro odgovara Petru: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“ Isus ne odustaje od svoga „nepopularnog“ govora. Istina ne ovisi o tome koliko je ljudi razumiju, niti ovisi o tome koliko je ljudima mila. Istina je neoboriva, a Božja istina je ona koja spašava. Sve drugo je privid i zabluda. Drugom prigodom, u Ivanovu evanđelju, nakon što je Isus govorio puku o svojemu Tijelu koje će dati za jelo, mnogi su ga učenici napustili. Tada je Isus rekao učenicima: „Da možda i vi ne kanite otići?“ Tom je prigodom Petar bolje odgovorio: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“ (Iv 6,67-68).


Mi pred Božjom istinom


Bog i nama danas govori. Govori po proroku Jeremiji. Opominje nas mudrošću svoga Sina Isusa. Poučava nas naukom Crkve. Kao što je to bio slučaj s Jeruzalemcima i s Petrom, i nama često ne godi riječ i opomena koju slušamo. Za neke odredbe i zapovijedi smatramo da u potpunosti ne vrijede za nas. Pa nam je bilo strašno važno, spomenimo samo to, da baš nedjeljom hrlimo u trgovačke centre. Kad – gle! – u vremenu korone, nismo uopće išli… Baš kao što Isus reče Petru, nama nije na pameti ono što je Božje, nego ono što je ljudsko. Tako, na primjer, ne bi po sebi bio problem što smo zbog ove pandemije prebacili datume pričesti i krizme, nego je problem što smo već rezervirali restorane i hotele… Jer, prva pričest i krizma za nas je puno više ono „ljudsko“, kako veli Isus, a možda, u manjoj mjeri, i ono božansko. Mogli bismo tako još toga nabrajati, kada su u pitanju obiteljske vrijednosti, predbračni i bračni moral, rađanje djece, obiteljska molitva… A što reći o potrošačkom mentalitetu koji se sve više u nas uvlači, nasuprot onome što Isus veli: „Ne živi čovjek samo o kruhu.“ Evo, danas, zastanimo na trenutak i pomislimo, ima li nekoga našega načina razmišljanja za koje bi Isus, da mu to kažemo, nama rekao „Odlazi, sotono!“ Isus je došao da uništi svako zlo i svaki grijeh. Neka se to svakodnevno događa u našim srcima i u našem životu. Amen.