Homilija za 4. nedjelju došašća (A)
Ne boj se!
Koliko god mi sami sebi izgledali hrabrima, itekako smo ranjivi, itekako smo izloženi nesigurnosti, tjeskobi i – strahu. Pitajte samo učenika ili studenta kako se osjeća uoči ispita ili maturanta uoči državne mature. A što reći o tjeskobama i strahovima kada nas pogodi bolest, gubitak posla, kada nam se dogode teški obiteljski rascjepi? A što li je naša tjeskoba pred tjeskobom tolikih ljudi u svijetu pogođenih ratom, izbjeglištvom, progonstvom, glađu i posvemašnjom nesigurnošću? A možda smo najviše izloženi strahu kad se nađemo pred nečim novim, nepoznatim, za što ne znamo na što bi moglo okrenuti.
Današnje nam evanđelje prikazuje Josipa koji je u nedoumici (Mt 1, 18-24). Njegova je zaručnica Marija, koju voli svim srcem, trudna, a on zna da nije otac. Što učiniti? Javno je osramotiti? Ili prijeći preko svega kao da se ništa nije dogodilo? I evo, dolazi mu u snu anđeo i govori: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju!“ To. „Ne boj se!“ I taj poziv nalazimo više puta u Svetom pismu.
Tako čitamo u Knjizi sudaca kako se židovski junak Gideon pravdao pred Bogom kako je on odveć malen i neznatan da bi poveo vojsku protiv tlačitelja svoga naroda. Gospodin mu odgovora: „Idi s tom snagom u sebi i izbavit ćeš Izraela iz ruke Midjanaca. Ne šaljem li te ja?“ (Suci 6,14). slično je bilo s prorokom Jeremijom koji je bio osjećajan i nježan duhom i tijelom, a Bog je od njega tražio da bude nepokolebljiv prorok. Zato prorok govori: „Ah, Gospode, gle, ja ne umijem govoriti: dijete sam.“ A Bog mu odgovara: „Ne govori: ‘Dijete sam!’ Već idi k onima kojima te šaljem i reci sve ono što ću ti narediti. Ne boj ih se: jer ja sam s tobom da te izbavim“ (Jr 1,6-7).
Slično se morao osjećati i apostol Petar. Kad je ono, na Isusovu riječ bacio mrežu i čudesno ulovio veliko mnoštvo riba, Šimun Petar je shvatio da je Isus u najmanju ruku velik prorok i Božji čovjek. Zato Petar, svjestan svoje grešnosti i slabosti, govori Isusu: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ Isus reče Šimunu: „Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude“ (Lk 5,8.10).
Jasna je poruka. Čovjek se ne mora bojati dokle god je na Božjem putu. Kakve god bile nevolje i neprilike, Bog koji čovjeka poziva, daje mu i snage da ustraje.
Uzmi! Idi!
Božji poziv na hrabrost uvod je u poslanje. Veli Bog Gideonu i Jeremiji, veli Isus Petru: „Ne boj se!“ i onda slijedi poslanje: „Idi, pođi, lovit ćeš ljude…!“ Tako je i bilo. Svaki od ove trojice spomenutih – baš kao i sveti Josip – bio je po sebi slab i bojažljiv, ali su poslušavši Božji poziv i izvršili poslanje. Gideon je oslobodio svoj narod, Jeremija je svojim propovijedanjem postao jedan od najvećih proroka, možda i najveći: njegovi spisi spadaju u vrhunac Proročkih spisa. Za Šimuna Petra dobro znamo. Bio je i bojažljiv i nesiguran, pa i kolebljiv, pa ipak je stvarno postao Petar-Stijena, na kojoj je sazidana Kristova Crkva. Toliko je veliko Božje ohrabrivanje, toliko je uzvišen Božji poziv, toliko je silna Božja snaga i milost koja prati čovjeka koji se trudi vršiti Božju volju.
Naš poziv i naše poslanje
Razumljivo je da se toliko puta osjećamo slabima, razumljivo je da smo toliko puta obeshrabreni gledajući što bismo trebali učiniti. Možda se danas osjećamo – kao u ona prva kršćanska vremena kada je pisano Matejevo evanđelje – kao da smo okruženi posve nekršćanskim načinom gledanja i razmišljanja. Evo. Koliko nas danas stvarno poštuje Dan Gospodnji da sudjelujemo na misi, a da u isto vrijeme ne idemo u kupovinu čime prisiljavamo ondašnje prodavače da ne slave nedjelju sa svojom obitelji? Što reći o tome, koliko smo danas mi kao kršćani spremni žrtvovati se za obitelj, za rađanje i odgoj djece? Što reći o rastavama u koje se olako ulazi, tako da vrlo brzo zaboravljamo da smo pred Bogom i narodom rekli: „U dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti“? Što reći o općoj utrci za višim standardom, za blještavilom koje nam nudi potrošačko društvo? Kako u takvim okolnostima ostati hrabar, kako se uopće odvažiti živjeti kršćanski, prema svakoj od deset zapovijedi?
Gospodin svakome od nas veli: „Ne boj se! Pođi. Ja te šaljem! Ne može te zlo nadvladati. Ti, mojom snagom, možeš i trebaš biti svjetlost svijeta i sol zemlje. Po tebi i u tebi želim učvrstiti svoju Crkvu.“ Evo, danas, nekoliko dana prije Božića spominjemo se Josipa, pravedna muža koji se – po anđelovu poticaju – nije bojao uzeti k sebi Mariju, ženu svoju i prihvatiti plod njezine utrobe. Slavimo i Mariju kojoj je anđeo također rekao: „Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus“ (Lk 1,30-31). Po svojoj hrabrosti Marija je začela i rodila Sina Božjega. Po svojoj vjeri Josip je prihvatio tu svetu Majku i njezino čedo. I time su pridonijeli da na svijet dođe Božje svjetlo, Božje spasenje – Krist Gospodin. I nas Gospodin ohrabruje da se ne bojimo svojih slabosti jer je s nama. I nas ohrabruje da svojim životom svjedočimo Boga i Božje spasenje. I gle! I po nama će onda ovome svijetu ogranuti spasenje i po nama će ovaj svijet „pohoditi Mlado sunce s visine“, Krist Gospodin, jedina nada i jedini Spasitelj. Amen.
