Hrvatska Golgota

Svake se godine prisjetimo agresije na Hrvatsku, ubijenih i nestalih u ratu diljem Domovine, od Vukovara do Dubrovnika, zaboravljajući pritom bol njihovih majki, žena i djece. Spominju se uzgred. Kad će zaživjeti njihov dan u danima sjećanja na poginule? Papa Ivan Pavao II. objavljuje dokument pod nazivom “Dostojanstvo žene”. Valjalo bi ga proučiti, u propovijedima protumačiti, u život pretočiti. “Ima nekoliko desetaka tisuća silovanih žena, kojima hrvatska država ni dan danas nije priznala status žrtava rata, niti se trudi otkriti počinitelje. Dapače, mnogi od silovatelja vratili su se u Vukovar, primaju mirovine, rade, i prave se kao da se ništa nije dogodilo”, piše Slobodna Dalmacija.

„Ne možemo dopustiti da patnja ovih žena, kojima je dugo trebalo da progovore, i patnja čitavoga hrvatskoga naroda bude zaboravljena”, kazala je Marija Slišković, predsjednica Udruge „Žene u Domovinskom ratu“.

Naša književnost je bogata likovima žena, osobito u hrvatskom marijanskom pjesništvu sabranom u crkvenim pjesmaricama, u antologiji “Duša duše hrvatske” (B. Petrač), “Hrvatska majka u pjesmi” Vinka Nikolića i drugdje.

Listajući stare i nove pisce, pred nama je galerija ženskih likova koje su: čuvarice ognjišta, majke nad kolijevkom, junakinje, grešnice, zavodnice, pokajnice, raspuštenice. Čini mi se da je premalo opjevana kao patnica ukoliko nije u liku majke Isusove, a sve su boli, svi ratovi i nevolje čovjekove našli odjeka u njoj.

Želim ovaj esej posvetiti ženi i patnji, odužiti se mojoj majci i svim majkama, patnicama koje su koračale uz križ svoje djece, sinova i muževa na mnogim krvavim hrvatskim Golgotama.

“Ni jedna se zemlja nije nikad uzdigla a da nije bila pročišćena u ognju patnje” (M. Gandhi). Netko je negdje rekao: „Žena je drugo ime za bol“. Turgenjev je napisao: „Žena ne samo da je kadra shvatiti samopožrtvovnost: ona i sama sebe umije žrtvovati.“ Zašto plaču majke? Malo se što promijenilo od vremena proroka Jeremije: „Glas u Rami se čuje, plač i jauk mnogi, to za djecom Rahela tuži neutješna što ih više nema.“ „Sve sam već svoje suze isplakala, još mi samo bol preostaje, nju nosim i šutim.“

Bugarska narodna kaže: “Žena ima punu torbu suza za svakoga.” Mnogi su pjesnici i umjetnici diljem svijeta ovjekovječili žalosne žene na veličanstvenim slikama i kipovima prikazujući Krista raspetoga, Gospu žalosnu s mrtvim Sinom na krilu. Čini mi se da su zaboravljene u hrvatskom poratnom pjesništvu. Njihova patnja za sinovima nije dovoljno opjevana poput poeme Skendera Kulenovića “Stojanka majka Knežopoljka”, koja traži grobove trojice poginulih sinova. Bol nema nacionalnosti. Sve majke jednako tuguju. Mi u Crkvi imamo blagdan “Gospe žalosne”, slike i kipove “Gospe od sedam žalosti”. Opjevani gubitak voljenih u domovinskom ratu bio bi jedan od dokaza genocida nad Hrvatima.

Mislim da bismo trebali raspisati književni natječaj na tu temu, te bi se bar jednom godišnje, uz masovne grobnice, mrtve ratnike i osakaćene, sjetili i njihove tuge. U obnovi domovine majke su imale jednu od nezaobilaznih životnih uloga. U branitelje Domovine žive ili poginule ugradile su dio sebe, svoga tijela, svoje ljubavi prema Bogu i ljudima, prema Domu i Domovini. Tko im je za to podigao spomenik?

Zar se ne sjećate? Nebo je plakalo nad ravnicom onih tužnih ratnih dana, u potrazi za nestalima i ubijenima. U očajnomu kriku, nad krvavim jamama, stratištima, zgusnula se i proplakala stoljetna bol žena i onih što su tražili masovne grobnice da voljene pokopaju, svijeću zapale uz molitvu.

Stihovi su napisani za Mariju, Isusovu majku, a vrijede za sve ucviljene: „Stala plačuć’ tužna mati, gledala je kako pati, sin joj na križ uzdignut!“ i „Stala majka pod raspelom, pod raspetim sinka tijelom, zaplakala gorki plač!“

Tisuće dana, u ovim poratnim godinama plakale su žene uz lijesove svojih najdražih kojih više nema. Pamtim vodeći sprovodne obrede grč na licu, velike tople oči pune suza. “Ne poznam ni jednoga”, reče jedna starija žena, “a boli me kao da sinove svoje pokapam”. Jedno je istinito. Mi kršćani vjerujemo da je u muci Isusa iz Nazareta, u boli njegove majke, sažeta sva bol ucviljenih žena. Bol se ne da do kraja izreći, u kamen uklesati, opjevati, u bronci saliti, zato su dragocjeni radovi svjetskih i naših kipara i slikara.

Kako im se odužiti?

Bez obzira na starost, ja sam, i ti si, nečiji sin. Jedna te majka rodila, dojila, oblačila, molitvom pratila. Trebali bismo razumjeti njezinu bol i osamljenost pod starost, tugu za tobom, prisjetiti se sa zahvalnošću koliko je žrtve, nesanice, odricanja ugradila u tvoj život, komotnost, miran san i budućnost.

Svaka žena nije majka, iako je svaka majka i žena, ona je nešto više zar ne? U Crkvi se slavi “Majčin dan”, mnogi su ga, u doba komunizma, zamijenili s “Danom žena”. Važno je sjećanje, mali dar s puno srca. Nekad majka, danas Marija ostaje središte crkvenog okupljanja. Nažalost, pod stare dane, malo se na njih računa, iako ima svijetlih primjera djetinje odanosti. Voljene žene i majke ne stare. „A žena je nalik na svijeću što gori drugima sve dok ne izgori. Njezinu vrijednost cijenimo tek kad je izgorjela“ (Janez Krek). Čast mnogima koji su ostali vjerni darovateljici života. Bilo da su živi ili poginuli, svojoj su majci spomenik.

I onda i danas, nakon toliko godina,
žene i majke plaču očima crnim od tuge
za nestalom djecom,
s majkom Katom koja četiri sina,
četiri srca materina
izgubi, nariču
za muževima svojim razasutim u ravni slavonskoj,
Hrvatskoj.
Slijedili su ih pogledom
dok su odlazili u rat,
u nepovrat
braneći Domovinu.
Nebo im se naselilo u mrtvim očima.

(Odlomak iz moje pjesme
“Vukovarska Golgota)