Skip to content

1. korizmena nedjelja (A) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Prošle smo srijede započeli svoj korizmeni hod. Danas, prve nedjelje korizme stojimo sa svom ozbiljnošću pred Bogom i pred samima sobom. Kad bismo, ako ne u ovom blagoslovljenom vremenu, trebali sagledati svoj život i popraviti soj odnos prema Bogu, prema bližnjima i prema samima sebi. Svjesni smo svoje nesavršenosti i svojih nedostatnih snaga. Zato ćemo se na početku ove euharistije obratiti Bogu s molbom da nam rasvijetli pamet da upoznamo svoje grijehe i propuste, da nam oprosti grijehe koji nas opterećuju, te da nas usmjeri prema svemu što je dobro. Tako ćemo i ova sveta otajstva moći dostojno proslaviti.

  • Gospodine Isuse, ti nas poučavaš da čovjek ne živi samo od kruha, nego od svake riječi što izlazi iz Božjih usta. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste Gospodine, ti nas pozivaš da ponizno slijedimo tvoj put ne iskušavajući svoga Boga grijesima i ludostima. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine Isuse, ti nas pozivaš da se Bogu jedinome klanjamo u njemu jedinome služimo. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Ah, reklame! U što nas sve ne uvjeravaju. Kupim li ovo ili ono bit ću zadovoljan. Rublje će biti “najbjelje” moguće, užitak će biti zajamčen, provod će biti nezaboravan. A onda, vrlo često, imamo u ruci komad plastike, a onaj obećani raj se već slijedećeg dana pretvara u običnu stvar. Razočaramo se. Tražimo više i bolje. Reklame imaju svrhu prodati – tj. uvjeriti nas da kupimo, a mi vjerujemo da će nam biti bajno… Reklame i nemaju svrhu usrećiti nas. One služe prodaji. One služe proizvođaču, ne potrošaču.


Zmija bijaše lukavija


Tako u današnjem prvom čitanju (Post 2, 7-9; 3, 1-7) nastupa i napasnik. Veli: “Bit ćete kao bogovi…!” Božja nam riječ opisuje kako su prvi ljudi u početku živjeli u posvemašnjoj ravnoteži, u miru sa sobom, s Bogom i sa svim Božjim stvorenjima. Živjeli su u miru, u sreći, u blaženstvu. I onda se dogodilo zlo. Naravno, ne radi se o tome da su prvi ljudi, kako to Biblija slikovito opisuje, jeli zabranjeno voće. Radi se puno više o tome da su oni pokazali nepovjerenje prema Bogu. Više su vjerovali Napasniku, nego svome Bogu. Samouvjereno su pomislili da znaju i više i bolje od Boga i odlučiti slijediti svoje prohtjeve, a ne Božju zapovijed. I sve su izgubili. Pogledajmo. Prvo su sebe vidjeli u ružnome svjetlu. Prije tog su bili goli, ali u svojoj prostodušnosti nisu osjećali stida. Sada toga više nije bilo. Zatim, nisu postali kao Bogovi. Izgubili su Božje prijateljstvo. Nadalje, izgubili su poštovanje jedno prema drugome. Čovjek je svaljivao krivicu na ženu, a žena na zmiju. I pridoda se okrenula prema njima. Doista, izgleda istinita ona poslovica koja veli da ni jedno zlo ne dolazi samo. Prvi su ljudi sve izgubili.

To je, braćo i sestre, slika svakoga čovjeka koji se od Boga okrene. Što god čovjek imao, posjedovao, bio, bez Boga sve to gubi svoju ljepotu i smisao. Možemo mi imati i materijalna bogatstva i društveni ugled, ali ako nemamo mirnu savjest, ako zlo činimo, sve je gorko i sve je besmisleno. Tako je sa svakim grijehom. Prije negoli ga učinimo izgleda nam i dobro i privlačno, a nakon grijeha ostaje samo gorčina. Pa kako bi se čovjek i mogao osjećati nakon što npr. iznevjeri prijatelja, pokaže nepoštovanje prema svome bližnjemu, popušta svojim strastima?


Gospodinu Bogu svom se klanjaj


U današnjem nam evanđelju (Mt 4, 1-11) Isus pokazuje pravi put. Ne zaboravimo da je Isus bio pravi Bog, ali i pravi čovjek. Napasnik mu prilazi kao čovjeku i nudi mu kruh. Isus je nakon dugog posta bio veoma gladan. Tjelesne su mu sile oslabile. Međutim, Isus i u tome trenutku naglašava kao kruh nije najvažnija stvar. Ponavlja svetopisamsku izreku da čovjek ne živi samo o kruhu. Sotona mu nudi i čast i slavu i sve ljepote ovoga svijeta, samo da se njemu, sotoni, pokloni. Isus veli: “Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinome služi!” Tim svojim stavom Isus nam pokazuje pravi put i Isus nas spašava. Naime, Isus često ponavlja kako je on došao ne da vrši svoju volju, nego bolju svoga nebeskoga Oca. I u najodsudnijem trenutku Isus veli svome Ocu: “Ne moja, nego tvoja volja neka se vrši!” Prvi je čovjek tražio svoju volju, a Božju je volju prezreo. Isus je prvo tražio volju Božju. Prvi je čovjek doživio propast i prazninu, a Isus, koji je zbog svoje vjernosti podnio smrt na križu i bio pokopan, doživio je proslavu u svojem uskrsnuću kada ga je Bog uzvisio iznad svakoga stvorenja.


Pravednost jednoga – svim ljudima na opravdanje


Ima nekih nesreća koje ipak imaju sretan završetak. Posljednjeg rata nekima je kuća bila posvema srušena. Dogodilo se i to da je nekima srušena starija i trošna kuća. Naravno da je to strašno: biti protjeran i k tome znati da je ti je i kuća srušena. Međutim, prognanici su se vratili, s kuće su u velikoj mjeri obnovljene. I onda se dogodilo to da je na mjestu srušene, trošne kuća, izgrađena nova, koja je i bolja od one stare, zato što je nova. Tako su neki u svojoj nesreći doživjeli i ono što nisu očekivali. Međutim, oni koji su to doživjeli reći će da to baš i nije tako. Kuća jest nova, međutim, mogu li se samo tako spužvom izbrisati sve one patnje, svi oni strahovi i svi oni užasi koji su neki prognanici prošli. I u pravu su. Međutim, u Božjem je svijetu to drugačije. Veli Isus više puta: “Ljudima je nemoguće, ali ne i Bogu. Ta Bogu je sve moguće.

To je naš put. Vidimo kako čovjeka dovodi njegova neposlušnost Bogu. Krist nam je putokaz kojim je putem nama krenuti. Zato Pavao, govoreći o prvom čovjeku i o Kristu (Rim 5, 12-19), danas veli: “Grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga – svim ljudima na opravdanje, na život! Doista, kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici. Međutim, to je i više od onoga što smo mogli očekivati. Naime, ako nas Bog već želi spasiti, onda se čovjeku čini najvećim mogućim dometom to da nas Bog vrati na ono prvotno dostojanstvo prvih ljudi. Međutim, Božja ljubav i Božji dar nadmašuje i naše potrebe i naše želje. Veli Pavao: “Ali s darom nije kao s grijehom. Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu.” Ako su prvi ljudi bili prijatelji i suradnici Božji, mi, otkupljeni Kristovom vjernošću i snagom njegove smrti i uskrsnuća postajemo prava djeca Božja, baštinici neba i dionici božanske naravi Isusa Krista.

Tu se događa ono otajstvo onaj neočekivani obrat o kojem Isus često govori: “Tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga. Tko se ponizuje bit će uzvišen. Tko bude kao dijete, taj će baštiniti nebesko kraljevstvo. Tako je i ovdje. Tko se odreče samoga sebe, tko se odreče svoje volje, tko svoj život u svemu ravna po zakonima Kristova evanđelja, taj će samoga sebe pronaći u Bogu. Jer, od njega dolazimo, u njemu živimo i u njemu jedinomu nalazimo svoj pravi smisao. Dao Bog da ove korizme pronađemo put k obraćenju i svoj životni put u Bogu, da slijedimo onog drugog Adama – Krista.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Kamo i kako nas Duh vodi – uz evanđelje 1. k... Mt 4, 1-11 Duh odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi ...
Ući u korizmu vođeni Duhom – razmišljanje uz... Evanđeoski odlomak (Mt 4, 1-11) koji smo čuli danas u prvu korizmenu nedjelju govori nam o tome što se dogodilo nakon što je Isus završio svoj...
1. korizmena nedjelja (A) – komentar evanđel... Isus posti četrdeset dana u pustinji te biva iskušavan! Mt 4,1-11 Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši ...
1. korizmena nedjelja (A) – homilija Uvod i pokajnički čin Započinje korizma. Vrijeme je obraćenja i pokore. Pod obraćenjem prvenstveno razumijemo odvraćanje od zla i grije...
1. nedjelja korizme – A  Post 2,7-9; 3,1-7 Od zemlje Bog stvara zemljano biće, čovjeka, baš kao što lončar uzima glinu i modelira je. U nju je duhnuo i udijelio joj svoj dah...