Iscjeljenje u Djelima apostolskim: Eutih oživljen (Dj 20,7–12)

Tekst prikazuje znamenja Božja kroz iscjeljenja i uskrsnuća u ranokršćanskoj zajednici i sadržajno je dio veće cjeline. Svim povezanim dijelovima može se pristupiti na kraju ovog priloga.

Dj 20,7–12

U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše i kako je sutradan kanio otputovati, probesjedi sve do ponoći. U gornjoj sobi gdje smo se sabrali bijaše dosta svjetiljaka. Na prozoru je sjedio neki mladić imenom Eutih. Kako je Pavao dulje govorio, utone on u dubok san. Svladan snom, pade s trećeg kata dolje. Digoše ga mrtva. Pavao siđe, nadnese se na dječaka, obujmi ga i reče: „Ne uznemirujte se! Duša je još u njemu!“ Zatim se pope pa pošto razlomi kruh i blagoslovi, dugo je još zborio, sve do zore. Tad otputova. Mladića odvedoše živa, neizmjerno utješeni. 

Uskrišenje mrtvoga Eutiha i uskrišenje Tabite (Dj 9, 36 – 43) jedina su dva čuda uskrišenja u Djelima apostolskim. Eutihovo je uskrišenje smješteno u Troadu, mjesto u kojemu je Pavao za svojega drugog misijskoga putovanja, nakon što je noću imao viđenje, upravo iz Troade krenuo u Makedoniju/ Europu (Dj 16, 10 sl.). Na povratku s misijskoga putovanja vraća se na početno mjesto Troadu: „Nakon danâ Beskvasnih kruhova otplovismo iz Filipa i nakon pet dana dođosmo k njima u Troadu gdje proboravismo sedam dana“ (Dj 20, 6).

Vrijeme događanja Eutihova oživljenja smješteno je u prvi dan tjedna, što u Novom zavjetu stoji isključivo u vezi s pojavljivanjem Uskrsnuloga, odnosno pripovijesti o praznom grobu (usp. Mk 16, 2; Lk 24, 1; Iv 20, 1. 19). Prvi dan kršćanima je bila nedjelja, dan Isusova uskrsnuća. No, ostaje nejasno kako ovdje odrediti koji je to „prvi dan“ u tjednu. Uzmemo li u obzir židovsko računanje vremena, dan traje od zalaska Sunca do sljedećega zalaska. Prema rimskom računanju vremena, dan traje od ponoći do ponoći. Budući da je u motrištu večernje okupljanje, prema židovskom računanju vremena, to je moralo biti sljedeće večeri, u subotu navečer, koja je slijedila. Prema rimskom računanju vremena, naprotiv, prvi dan tjedna ne bi počeo u subotu navečer, nego tek u nedjelju. Dakle, večernje bi okupljanje prema tome bilo u nedjelju navečer. Uzmemo li u obzir oba računanja vremena u pogledu tijeka putovanja predočena u Dj 20, 6, dobijemo sljedeću sliku: budući da je u rimskoj antici dan koji je nastupio slovio kao cijeli dan, Pavao je morao – prema židovskom računanju vremena – stići u Troadu jedne nedjelje, ili u ponedjeljak – prema rimskome računanju vremena – gdje je proboravio sedam dana.

Zašto je ovo važno imati na umu? Zato što su se kršćani „prvi dan u tjednu“ okupljali na službu Božju, na lomljenje kruha. Riječ je, dakle, o „lomljenju kruha“ kao sjećanje na Isusovu posljednju večeru s učenicima, kada je „lomio kruh“, tj. ustanovio euharistiju (usp. Mk 14, 22; Mt 26, 26; Lk 22, 19). Budući da je Isus, prema Lukinu evanđelju, na dan uskrsnuća za večerom s učenicima „lomio kruh“ (usp. Lk 24, 30), lomljenje kruha bilo je od samoga početka vezano uz Isusovo uskrsnuće. Znakovito je da Luka u Dj 20, 7 sl. uz navođenje vremena „lomljenja kruha“ (prvi dan tjedna), povezuje Pavlovu propovijed i Eutihovo uskrišenje, i to u vezi s uskrsnim događanjem rane Crkve. Slavljenje gozbe i uskrišenje mrtvoga tematski su jedno s drugim povezani. U slavlju gozbe u kruhu i vinu slavi se Isusova realna prisutnost, a uskrišenjem mrtvoga vraćanje u život. Ne smijemo ispustiti iz motrišta da je Dj 20, 7, uz 1 Kor 16, 2, najstarije svjedočanstvo slavlja nedjelje kao „dana Gospodnjega“. Pavlovo djelovanje Luka stavlja u kontinuitet Isusova djelovanja. Treba također reći da je Dj 20, 7 – 12 jedini ulomak u kojemu Pavao za njegova misijskoga djelovanja nastupa kao predstojnik gozbe Gospodnje. Samo još jednom za oluje na moru Pavao „uze kruh, pred svima zahvali Bogu, razlomi i stade jesti“ (Dj 27, 35).

Budući da je ulomak Dj 20, 7 – 12 vezan uz Pavlov oproštaj od Male Azije, gozba poprima također karakter oproštajne gozbe. Uzimajući k tomu u obzir i Eutihovo uskrišenje, poruka je sasvim jasna. kao što Isus na kraju svojega javnoga djelovanja slavi posljednju večeru, što je povezano s njegovom smrću i uskrsnućem, tako je Pavlovo slavlje večere Gospodnje povezano s čudesnim oživljenjem Eutiha u Troadi.

Okupljenima na službu Božju Pavao se obraća i govoraše im (grč. dielegeto autois). O sadržaju propovijedi (ili pouke) ništa se ne govori. Jedino se kaže da se produžilo „do ponoći“. Budući da je Pavao kanio otputovati sljedeći dan, vjerojatno je iskoristio priliku da zajednicu ojača u vjeri i pouči o nekim važnim stvarima. Susret se održao u gornjoj sobi (grč. hiperôon), a, prema r. 9., vidimo da je bila riječ o trećem katu (grč. tristegou katô). Grčko brojenje katova uključuje prizemlje, tako da se, prema našem brojenju, radi o drugom katu. Ovaj navod upućuje na to da nije bila riječ o stanovnicima slaboga socijalnog stanja, inače bi bili u prizemlju. Osim toga, navođenje visine na kojoj je mladić sjedio na prozoru i pao, naglašava dramatičnost situacije.

Glavni likovi koji prevladavaju u ovoj pripovijesti jesu Pavao i Eutih. Grčko ime Eutyhos prevedeno znači „koji ima sreću“. Je li to istinsko ime ili je riječ o poistovjećivanju nemilog događaja, ostaje otvoreno. Ime Eutih se u svakom slučaju u Novom zavjetu pojavljuje samo ovdje, što znači da je imao sreću u nesreći. Za Eutiha se kaže da je mladić (grč. neanias), to znači u dobi između 24 i 40 godina. Spominje se da: sjedi, utone u duboki san i pade s prozora s trećega kata. Utvrđuje se činjenica da je Eutih mrtav, što je preduvjet za uskrišenje mrtvaca. Pavao silazi iz gornje sobe, nadnosi se nad dječaka, obujmi ga i umiruje prisutne da je duša (psyhê) još u njemu (r. 10.). Ovdje je očito posrijedi židovsko poimanje da duša još tri dana boravi u mrtvacu.

Glavna tema ulomka jest Eutihov život, što se dvaput spominje: u r. 10. Pavao utvrđuje da je Eutih živ, a drugi put u r. 12., kad se kaže: „Mladića odvedoše živa.“ Pavlova se terapija sastoji samo u tome da se nad dječaka nadvija i da ga obujmi (r. 10.). Ovakav prikaz u Dj 20, 7 – 12 otvara raspravu o tome je li ovdje riječ o uskrišenju mrtvaca ili o svojevrsnoj terapiji. Moglo bi se odgovoriti na sljedeći način: radi se o pripovijesti čuda koja je uklopljena u slavlje večere Gospodnje. Prepoznatljivi su neki tipični elementi pripovijesti čuda:

• nastupanje čudotvorca (Pavla) i navođenje imena osobe kojoj je potrebna pomoć (Eutih), r. 9.
• smrtna nesreća, 9. sl.
• središnji motiv: dodir cijeloga tijela, hrabrenje i dijagnoza, r. 10.
• očitovanje čuda, 12. a.

Često se Eutihovo uskrišenje uspoređuje s Ilijinim uskrišenjem sina udovice iz Sarfate (1 Kr 17, 17 – 24), i Elizejevim uskrišenjem sina žene Šunamke (2 Kr 4, 8 – 37). Važno je također povezivanje Petrova uskrišenja od mrtvih vrijedne žene Tabite (Dj 9, 36 – 43). Pogledajmo temeljne podudarnosti i razilaženja.

Usporedimo li prikaz Ilijina čudesnoga zahvata 1 Kr 17, 17 – 24 i čudesno uskrišenje Eutiha Dj 20, 7 – 12 uočljivo je kako su obje pripovijesti usko srodne i kako su također različite. Dj 20, 7 – 12 obilježena su zapletenošću radnje i obilježena su posebnom dinamikom. Dok je kod Ilije naglašeno Jahvino djelovanje i čovjek Božji Ilija nastupa svjesno i iscrpno kao posrednik čuda molitvom i simboličkim djelovanjem, kod Pavla je čudo kao nešto što se usputno događa uz lomljenje kruha i propovijed (usp. r. 7.). Pavao ovo čudo čini brzo usred svojega govora, koji zapravo nakratko prekida.

Dok u 1 Kr 17, 17 – 24 udovičin sin umire, što ženu dovodi u još gori socijalni položaj, kod Eutiha ne saznajemo ništa o njegovu obiteljskom odnosu. U 1 Kr 17 prorok Ilija uzima dijete i nosi ga gore i dolje. Pavao ne čini ništa slično tomu. On samo silazi iz „gornje sobe“ dolje na ulicu, uskrišava mladića i ide natrag bez njega gore, da bi dalje propovijedao i lomio kruh.

Usporedba obaju tekstova pokazuje da Dj 20, 7 – 12 posežu stvaralački za 1 Kr 17, 17 – 24, ali neke motive preuređuje. Ilijina pripovijest obiluje detaljima i uređena je umjetnički. Naprotiv, kod Pavla je uskrišenje od mrtvih svedeno na najnužnije. Budući da se Pavao odmah vraća svojoj propovijedi, o unesrećenome se više ne pripovijeda. Osim toga, pripovijest o Eutihu odskače od biblijskih pripovijesti o čudesima, ne djeluje previše tragično, mjestimično ostavlja čak komičan dojam.

U nekim se elementima prikaz dobrano podudara. Dj 20, 7 – 12 svjesno posežu za 1 Kr 17, 17 – 24, tako da je čudesnim djelom naglašena vjerodostojnost čudotvorca. Pavao je povezivanjem propovijedanja, lomljenja kruha i uskrišenja mrtvaca svjesno poistovjećen kao Isusov nasljednik. Ilijino uskrišenje mrtvaca u oblikovanju podsjeća na mrmljanje naroda na Mojsija (usp. Izl 17, 3 – 6; Br 11, 4 – 13), čime je Ilija stavljen u Mojsijevu tradiciju i predstavljen kao posrednik između Boga i čovjeka.

Čudo je u obama slučajevima vrlo slično oblikovano. Čudotvorac se nadnosi, odnosno pruža nad umrlim i duša (hebr. nefeš; grč. psyhê) se ponovno vraća u njega. Čudo se događa samo između čudotvorca i umrloga, i to na mjestu gdje su sami: u 1 Kr 17 unutra, u privatnoj „gornjoj sobi“, u Dj 20 vani, na ulici. U Ilijinu slučaju majka u kući mrtvoga sina predaje čudotvorcu i dobiva ga živa natrag. Tijek radnje povezan je s osobama: žena je domaćica kuće (r. 17.), Ilija stanuje u „gornjoj sobi“ i polaže dijete na njegovu postelju (r. 19.). Dakle, prorok donosi dijete na njegovo mjesto da bi ga ozdravio. Međutim, usporedna poveznica između mjesta i osobe ne postoji u pripovijesti o Eutihu.

Uspoređujući oba uskrišenja, uočljivo je da se tekst Dj 20, 7 – 12 usko naslanja na 1 Kr 17, 17 – 24, no, usprkos tomu, ne preuzima istu skicu. Postoje izrazite podudarnosti, ali i razilaženja.

Posebnost pripovijesti o Eutihu jest u tome što Pavao ne obraća pozornost na to je li on doista oživio, nego jednostavno napušta mjesto događaja i penje se u gornju odaju pa pošto razlomi kruh i blagova, dugo je još zborio, sve do zore (r. 11.). Dobiva se dojam da je Pavao bio voditelj zajednice koju „podučava“ (grč. homilêsas), djeluje liturgijski, a ne kao čudotvorac. Možda je autor Djela apostolskih htio naglasiti da je Bog, odnosno Isus Krist, taj koji je mrtvaca oživio, a Pavao je bio samo sredstvo.