Iscjeljenje u Djelima apostolskim: Petar ozdravlja Eneja, Petar uskrisuje Tabitu i ozdravljenje uzetoga u Listri

Nakon Uzašašća i događaja Pedesetnice, ranokršćanska zajednica u Jeruzalemu svjedočila je Božjoj moći kroz znamenja i čudesa koja su se događala „po rukama apostola“. Djela apostolska nam pružaju uvid u ovo djelovanje: od pojedinačnih iscjeljenja, preko oživljavanja mrtvih, do sažetih izvještaja o čudesima, koja su pratila širenje Radosne vijesti i potvrđivala njezinu vjerodostojnost. Kroz likove Petra, Ivana, Stjepana, Filipa, Barnabe, ali i Pavla, evanđelist Luka pokazuje kako Božje kraljevstvo napreduje po djelovanju Duha Svetoga, dok apostoli u ime Isusa Krista nastavljaju njegovo poslanje ozdravljenja i obraćenja. Posebno je zanimljiv primjer Pavlova „obraćenja/poziva“ i njegovog krštenja, gdje se fizičko iscjeljenje i duhovno uključivanje u Crkvu neodvojivo spajaju. O svemu tome govori prethodni prilog. Sljedeći dio teksta nastavlja tu temu, prikazujući daljnja znamenja Božja kroz iscjeljenja i uskrsnuća u ranokršćanskoj zajednici.

Petar ozdravlja Eneja: Dj 9, 32 – 35

Jednom Petar, obilazeći posvuda, siđe i k svetima u Lidi. Ondje nađe nekog čovjeka imenom Eneja, koji je osam godina ležao u postelji: bijaše uzet. Reče mu Petar: „Eneja, ozdravlja te Isus Krist! Ustani i prostri sam sebi!“ On umah usta. Vidješe to svi žitelji Lide i Šarona te se obratiše Gospodinu.

U ovom je ulomku riječ o Petrovu pohodu Lidi. Tekst je posebno važan jer je u njemu riječ o Petrovu misionarskom djelovanju. Ulomak se naslanja na redak 31. u kojemu se govori da je Crkva unutra izgrađena i izvana u miru: Crkva je po svoj Judeji, Galileji i Samariji uživala mir, izgrađivala se i napredovala u strahu Gospodnjem te rasla utjehom Svetoga Duha. Petar na svoje „vizitacijsko putovanje“ kreće iz Jeruzalema posvuda (grč. dia pantôn), no, uzimajući u obzir r. 31., znači svim Crkvama: po Judeji, Galileji i Samariji, što znači da je putovanje ograničeno na spomenuta područja. Mjesto u kojem se dogodilo čudo iscjeljenja jest Lida, koje je u Starom zavjetu poznato pod imenom „Lod“ (usp. 1 ljet 8, 12; 1 Mak 11, 34). Lida se nalazila oko 40 km sjeverozapadno od Jeruzalema, na morskoj visoravni Šaron, 20 km pred Jopom. Jeruzalem leži u židovskom gorju (784 m n/m), trebalo je „silaziti“ (grč. katerhomai) putem prema Lidi. Budući da se Lida (a i Jopa) nalaze u Judeji, sa sigurnošću se može reći da Petar nije napustio zemlju izraelskoga naroda. Pođemo li od toga da je Petar obilazio sve zajednice, to znači da se pod pojmom sveti misli na kršćane.

Riječ Sveti (grč. hagioi) srodna je grčkoj riječi „svet“ (hagios). Ovaj je pojam istoznačan s hebrejskom riječi kadoš, što znači da je netko, nešto, ili mjesto izlučen, odijeljen isključivo za Jahvu (Gospodina); to je „posvećeno“. Na temelju svojega bića i karaktera Jahve je „izlučen“ od čovječanstva. On je mjera po kojoj se sve mjeri i ravna. Nakon čovjekova pada Bog poziva svoj narod da bude svet (usp. Lev 11, 44; 19, 2; 20, 7. 26; 21, 8). Pojam sveti stoji uvijek u množini, osim u Filipljanima 4, 21, premda se i tamo iz konteksta vidi da je riječ o množini. Biti kršćanin znači biti dio obitelji, dio zajedništva. No pitanje je tko su u ovom slučaju „sveti“. Jesu li to pripadnici od Boga izabrani i time posvećeni narod izraelski, dakle Židovi? Ili su to posebno pravovjerni Židovi poput esena? Ili su to kršćani? U vezi je s tim povezano i daljnje pitanje, naime, zašto Petar „obilazi“ (vizitira) područja/zajednice? Pođemo li od toga da mnogi u spomenutim područjima još nisu bili kršćani, tada je bila riječ o misionarskom putovanju. Ako su „sveti“ obraćenici, tada se radi o Židovima, a ne o poganima jer oni, sigurno, ne bi bili nazvani „svetima“. Možda se kršćanstvo već dobrano bilo proširilo na spomenutim područjima, što bi značilo da je Petar bio u „obilasku“, „vizitaciji“, a ne na misionarskom pohodu.

U Lidi Petar nađe nekog čovjeka grčkog imena Enej (grč. aineô; hvaliti, slaviti), o čijem podrijetlu i vjerskoj pripadnosti ništa ne znamo. Možda je pripadao zajednici „svetih“, a da autor Djela apostolskih o tome ništa ne spominje, znači da mu to nije bilo posebno važno. U središtu događanja nije dotični čovjek, nego ono što se na njemu događa. Enej je osam godina ležao na postelji: bijaše uzet (r. 33.). To je uhodani prijevod, ali grčki izvorni tekst može značiti također da je bi hrom od osme godine, tj. od rođenja. Spominjanje trajanja bolesti i onoga od čega boluje pripada antičkom pripovijedanju iscjeljenja. Enej ne moli Petra za iscjeljenje, nego Petar to čini sam od sebe. Znakovito je da Petar nije taj koji iscjeljuje, nego izgovara formulu: ozdravlja te Isus Krist (r. 34.); ne kaže se u ime Isusa Krista (usp. Dj 3, 6), što bi ostavilo dojam da je Petar čudotvorac. Isusovi glasnici djeluju samo po njegovu nalogu i njegovoj moći (usp. lk 9, 1 sl.; 10, 9). Drugi dio zapovijedi: ustani i prostri sam sebi, zapravo je element demonstracije djelovanja, što treba biti dokaz da je iscjeljenje nastupilo. Naglasak sam sebi (grč. seautô), ističe Enejinu novu sposobnost djelovanja i nije mu više potrebna ničija pomoć. Iz reakcije ljudi u 35. retku očito je da nitko nije sumnjao u iscjeljenje uzetoga. No znakovito je da više nije riječ o „svetima“ koji su to doživjeli, nego su posrijedi svi žitelji Lide i Šarona. Budući da se reakcija „svetih“ ovdje ne spominje izdvojeno, premda su oni bili suočeni s iscjeljenjem, vjerojatno je da su oni bili gostoprimci i posebna skupina koja je bila cilj Petrova putovanja. Vjerojatno je pojam „sveti“ obuhvaćao kršćane, po svoj prilici obraćenike sa židovstva koje Petar posjećuje da ih ojača u vjeri i kao zajednicu vizitira. Kao kršćani ne trebaju se obratiti Gospodinu jer to trebaju učiniti samo oni koji ne pripadaju „svetima“, a to znači „svi žitelji Lide i Šarona“. To što su se „svi“ obratili Gospodinu znači da čudesno iscjeljenje uzetoga pripisuju iscjeliteljskoj snazi Isusa Krista.

Petar uskrisuje Tabitu: Dj 9, 36 – 43

U Jopi pak bijaše učenica imenom Tabita, što prevedeno znači Košuta. Bijaše ona bogata dobrim djelima i milostinjama što ih je dijelila. Upravo u one dane obolje i umrije. Pošto je operu, izlože je u gornjoj sobi. A kako je Lida blizu Jope, učenici čuše da je Petar ondje i poslaše k njemu dva čovjeka s molbom: „Dođi k nama, ne oklijevaj!“ Petar usta i krenu s njima. Čim stiže, odvedoše ga u gornju sobu. Okružiše ga sve udovice te mu plačući pokazivahu haljine i odijela koja je Košuta izrađivala dok je još bila s njima. Petar sve istjera van, kleknu, pomoli se pa se okrenu prema tijelu i reče: „Tabita, ustani!“

Ona otvori oči, pogleda Petra i sjede. On joj pruži ruku i pridiže je. Onda pozove svete i udovice pa im je pokaza živu. Dozna se za to po svoj Jopi te mnogi povjerovaše u Gospodina. Petar osta neko vrijeme u Jopi u nekog Šimuna kožara. 

Prvo uskrišenje mrtvaca u Djelima apostolskim smješteno je u ulomku širenja kršćanske poruke izvan Jeruzalema, u židovsko okruženje u Judeji. Nakon smrti Stjepana đakona kršćanstvo se širi izvan granica Jeruzalema, Filipovim djelovanjem u Samariji (Dj 8, 4 – 13), slijede ga Petar i Ivan (Dj 8, 14 – 25), i zatim obraćenje Etiopljanina južno od Jeruzalema, kojega također Filip krsti (Dj 8, 26 – 40). Novim zahvatom u Dj 9, 1 prikazom Pavlova obraćenja, autor neizravno upućuje na to da su u daljnjem okruženju nastale nove zajednice. Time je uveden novi glavni lik (Pavao) koji će imati važnu ulogu u prijelazu na misije među poganima.

Nakon opširnoga opisa Savlova obraćenja i njegova djelovanja u Dj 9, 1 – 31, autor izvještava o Petrovu iscjeljenju uzetoga Eneja u Lidi (Dj 9, 32 – 35), na što se onda naslanja njegovo drugo čudo, uskrišenje mrtve Tabite u Jopi (Dj 9, 36 – 43). Uvod u pripovijest o čudu započinje tipičnim karakteriziranjem stanja bolesne osobe, koja onda odmah kulminira smrću. Motiv izlaganja mrtvaca u kući služi potvrdi da je dotična osoba mrtva. Slijedi uvođenje čudotvorca koji je došao na poziv izaslanstva. Molba da žurno dođe uvjetovana je time što su umrli morali biti pokopani istoga dana.

Čudesni je događaj trodijelan i oskudno predočen. Počinje Petrovom molitvom na koljenima, nakon čega slijedi djelovanje gdje se obraća mrtvacu i nastavlja riječju u dva dijela: Tabita, ustani! (r. 40.). Prije toga izgovorena molitva potvrda je da nije Petar taj koji čini čudo, nego Bog, odnosno Isus. Prikaz čuda također je trodijelno opisan: Tabita otvara oči, pogleda Petra i diže se. Ovdje je upotrijebljen glagol anakathizo (sjesti), ista riječ kao u Lk 7, 15 pri uskrišenju sina udovice iz Naina. Slično kao i u Lk 7, 11 – 17 slijedi predaja oživljene „svetima i udovicama“, što upućuje na dva svjedoka kao dokaz istinitosti samoga događaja. Osim toga, to je poruka ublaživanja nevolje udovicâ. Da se glas o tome proširio „po svoj Jopi“, tipično je za čudesni događaj. Ljudi povjerovaše Gospodinu i dolaze do vjere. Znakovito je također da nema pohvale Petru, nego Gospodinu (grč. kyrion), čime je naglašeno tko je zapravo istinski čudotvorac.

Ovaj ulomak o Tabitinu uskrišenju ima dosta dodirnih točaka s uskrišenjem Jairove kćeri (Mk 5, 21 – 25a. 35 – 43). Pretpostavlja se da je prije Marka postojala pripovijest o čudesnom uskrisivanju, što je prerađivano na različite načine. Osim brojnih podudarnosti u izboru riječi, očita je uska povezanost u motivima pripovijesti, što upućuje na istovjetnu podlogu. U obama je slučajevima čudotvorac pozvan u pomoć, kako Isus, tako i Petar. Čudesni se zahvat događa bez prisutnosti javnosti. No očita je razlika u središnjem području izvješća o čudu, koja se odnosi na osobe čudotvorca, između Isusa i Petra. Petrovo padanje na koljena i molitva (Dj 9, 40) znak su da Petar ne čini čudo svojom vlastitom snagom. Na kraju pripovijesti uskrišena osoba biva predstavljena okupljenim ljudima.

U kontekstu Tabitina uskrišenja (Dj 9, 36 – 43) treba također spomenuti uskrišenje sina jedinca udovice iz Naina (Lk 7, 11 – 17). Razlika između ovih dvaju slučajeva jest u tome što se uskrišenje u Nainu ne događa u kući nego na putu. Uskrišenje u Dj 9, 36 – 43 nailazi posebno na paralelu u objema starozavjetnim pripovijestima o čudu proroka Ilije u 1 Kr 17, 17 – 24 i Elizeja u 2 Kr 4, 18 – 37, što je također blisko s već spomenutim uskrišenjem u Nainu (Lk 7,11 – 17). Uočljive su podudarnosti, posebno kada je riječ o udovicama. Doslovno se spominje da su umrli u „gornjoj sobi“ (usp. Dj 9, 37; 1 Kr 17, 19). Središte čudesnoga događaja u Djelima apostolskim potpuno odgovara 2 Kr 4, 33 – 35 doslovnim pomoli se (grč. prosêuksato), pa se okrenu (grč. epistrefas), kao i doslovno otvori oči (Dj 9, 40; usp. 2 Kr 4, 35). Ovdje su Djela apostolska očito više vezana uz starozavjetnu tradiciju nego uz Markovu. Daljnje su paralele uočljive u izgradnji pripovijesti: bolest, nakon čega slijedi smrt, polaganje mrtvaca na ležaljku, molitva, čudesni zahvat, pri čemu se čudotvorac prostire nad mrtvacem, odnosno znak dodirom (usp. 1 Kr 17, 21; 2 Kr 4, 34; Mk 5, 41; Dj 20, 10), a zatim predavanje uskrišenoga. Sadržajno je važno da je riječ o udovicama koje su pogođene smrću. Starozavjetna podloga posebno je zanimljiva jer se ne spominje Bog kao čudotvorac, nego Božji glasnik. Nema dvojbe da su ove pripovijesti u nekim elementima utjecale na izvješće o Tabitinu uskrišenju, ali je teško reći u kojoj je mjeri Luka bio pod njihovim utjecajem. Pripovijest se jasno naslanja na Isusovu predaju o njegovoj moći uskrisivanja, i njegova moć kao uskrsnuloga i uzdignutoga Gospodina, djeluje sada u njegovim glasnicima.

Pripovijest o uskrišenju Tabite u Jopi nalazi se u Lukinu prikazu kao točka prekretnica misionarskoga djelovanja. Naime, izvješćem o Korneliju, Djela apostolska 10, prvi put se spominje obraćenje jednoga poganina. Pripovijest o Tabiti nalazi se u judeokršćanskom kontekstu, ali stoji usko vezana s početkom misionarenja pogana.

Ozdravljenje uzetoga u Listri: Dj 14, 8 – 18

U Listri je sjedio neki čovjek uzetih nogu, hrom od majčine utrobe; nikad nije hodao. Čuo je Pavla gdje govori. Pavao ga pronikne pogledom, vidje da ima vjeru u spasenje pa mu iza glasa reče: „Uspravi se na noge!“ On skoči i prohoda.

Kad mnoštvo ugleda što učini Pavao, povika likaonski: „Bogovi u ljudskom obličju siđoše k nama!“ I nazvaše Barnabu Zeusom, a Pavla Hermesom jer je Pavao vodio riječ. A svećenik Zeusa Predgradskoga dovede pred vrata bikove i vijence te u zajednici s narodom htjede žrtvovati. Kada su to dočuli apostoli Barnaba i Pavao, razdriješe haljine i uletješe u narod vičući: „Ljudi, što to radite? I mi smo smrtnici, baš kao i vi! Navješćujemo vam da se od tih ispraznosti obratite k Bogu živomu koji stvori nebo i zemlju, more i sve što je u njima. On je u prošlim naraštajima pustio da svi pogani pođu svojim putovima. Ipak ne ostavi sebe neposvjedočena: dobročinstva iskazuje, s neba vam kišu daje i vremena plodonosna, napunja hranom i radošću srca vaša.“ I tako govoreći, jedva sklonuše mnoštvo da im ne žrtvuje.

Nakon što su pogani i Židovi u Ikoniji navalili da kamenuju Pavla i Barnabu, oni pobjegoše u „likaonske gradove Listru i Derbe i okolicu“ (Dj 14, 6). U središtu misijskoga djelovanja u Listri stoji iscjeljenje uzetoga, hrom od majčine utrobe; nikad nije hodao (r. 8.). Ne spominje se gdje je uzeti sjedio i slušao Pavlov govor (r. 9.). Vjerojatno je to bilo na otvorenom prostoru. Ne kaže se ni kako je došao slušati Pavla, nego samo da ga je čuo propovijedati.

Profinjeno je opisan kontakt između Pavla i uzetoga. Inicijativa dolazi od Pavla koji ga pronikne pogledom, vidje da ima vjeru u spasenje (r. 10.). Budući da je riječ o poganinu, njegovu vjeru ne treba shvatiti kao vjeru u Krista, nego kao povjerenje u Božjega čovjeka, u Pavla. Na Pavlovu glasnu iscjeliteljsku riječ: Uspravi se na noge, hromi je čovjek zdrav i može hodati. Ovo jako podsjeća na proroka Ezekiela: Sine čovječji, na noge se, da s tobom govorim! I uđe u me duh, kako mi progovori, te me podiže na noge (Ez 2, 1 sl.). Božje djelovanje je nepredvidljivo. Nemoć iz nogu očito je nestala u obama slučajevima.

Mnoštvo je ostalo izvan sebe kad je to vidjelo i izvlači potpuno pogrešan zaključak. U njihovu domaćem, likaonskom dijalektu koji misionari nisu razumjeli, izvikivali su ushićenim glasom: Bogovi u ljudskom obličju siđoše k nama (r. 11.). Barnabu nazvaše Zeusom, a Pavla Hermesom, božanstvima koja se u Listri također u natpisima zajedno spominju. Ne ulazeći u pojedinosti grčke mitologije da se Barnabi daje prednost pred Pavlom, jer Barnaba šuti, a Pavao vodi riječ, važnija je napomena da je mnoštvo govorilo likaonski, što znači da su Pavao i Barnaba tek pri pripremanju prinošenja žrtve shvatili da su ih stanovnici Listre pogrešno razumjeli. Navodni pohod božanstava potaknuo je svećenika Zeusova hrama da u zajednici s narodom prinese zahvalnu žrtvu.

Apostoli su bili zaprepašteni kada su to vidjeli. Shvatili su to kao bogohuljenje jer umjesto Boga Izraelova, oni njih štuju kao bogove. Reagiraju na židovski način, razdirući haljine, poput velikoga svećenika u procesu protiv Isusa (usp. Mk 14, 63). To što su Pavao i Barnaba istrčali samo u donjem rublju, pogani su vjerojatno shvatili da je posrijedi neki problem. Trebalo je to skinuti aureolu božanstva i naglasiti ljudski oblik misionara. Zanimljivo je da su Pavao i Barnaba ovdje oslovljeni kao „apostoli“, što Luka inače upotrebljava samo za Dvanaestoricu (usp. Dj 1, 26), očevidce zemaljskoga Isusa koji su ga slijedili za njegova djelovanja. Pavao i Barnaba nisu pripadali krugu dvanaestorice i mogli su kao „apostoli“ biti samo u smislu „izaslanih“.

Zanimljivo je također da Luka samo u Dj 14, 4. 14 oslovljava Pavla (s Barnabom) kao „apostol“. No treba imati na umu da je „apostol“ (grč. apostolos) kod Luke oznaka za izvanrednoga karizmatika rane Crkve, čija je služba bila obilježena naviještanjem, čudesnim djelovanjem i progonstvom, a to je upravo obilježje Dj 14, 4. 14.

Pavao i Barnaba ushićeni započinju svoj govor (r. 15.). Predstavljaju se običnim „smrtnicima“, gdje izvorni grčki pojam homoiopatheis znači sličan kao, isti kao. Taj se pojam pojavljuje u Novom zavjetu samo ovdje i u Jk 5, 17: Ilija bijaše čovjek baš kao i mi! Mještani Listre mislili su da su Pavao i Barnaba bogovi (homoiôthentes, usp. r. 11.), što bi značilo „slični kao, stvoreni kao“ ljudi. Pavao u govoru upotrebljava isti korijen riječi da bi pokazao da su svi oni samo ljudi. Predstavljaju se mnoštvu kao glasnici Radosne vijesti (euaggelizomenoi) na obraćenje pogana, daleko od tih ispraznosti (grč. mataiôn), doslovno poganskih bogova, stvorenih ljudskim duhom i ljudskim rukama. Trebaju se obratiti „Bogu živomu“ (grč. theon zônta), čija se životnost očituje u jedinstvenome stvaralačkom djelovanju, koji stvori nebo i zemlju, more i sve što je u njima, što se opet u r. 17. očituje u ponovljenim dobročinstvima. Za razliku od njihove ispraznosti, njihovih bogova, Bog kojega navješćuju Pavao i Barnaba životvoran je Bog.

Da bismo razumjeli pozadinu ove propovijedi, treba imati na umu da se granice između božanskoga i ljudskoga u poganstvu rasplinjuju. Tako božanstva nastupaju u ljudskom obliku i ljudi postaju junaci i božanstva. Luka zato naglašava nužnost razlikovanja između Boga, Stvoritelja, i svih njegovih stvorenja. Čudesna djela misionara oslikana su u pravome svjetlu i izdižu Isusovu jedinstvenu ulogu, kao jedinoga Sina Božjega. Poganska je religija predočena otvorenom za kršćansku poruku, i obratno, Pavao upućuje kršćansku poruku u toj mjeri koliko je nužno za dotičnu kulturnu stvarnost, toliko da bi poganske kulture preoblikovao snagom evanđelja. To je dijalektički proces koji traje od Pavlovih dana do danas.

Da nakon iscjeljenja slijedi kratka Pavlova propovijed, nije ništa neuobičajeno. Također je u Dj 3, 1 – 11 iscjeljenje hroma čovjeka poslužilo kao odskočna daska za Petrovu besjedu. Posebnost u Dj 14, 8 – 18 jest da je Pavlov kratki nagovor jako usmjeren na čudo, naime, na pogrešno shvaćanje čuda koje je nastupilo kod naroda u Listri. Očito je da ljudi čudesnu moć pripisuju čovjeku, što je razlog da ga pobožanstvenjuju ili u najmanju ruku kultno izdižu. Nažalost, to se događa i s mnogim samozvanim karizmaticima.

Iscjeljenje uzetoga nije bio misionarski uspjeh. Samo s velikom mukom Pavao i Baraba spriječili su „mnoštvo da im ne žrtvuje“ (r. 18.). Oba su se misionara trudila svojim razjašnjavanjem stanovnike Listre odvratiti od toga da ih štuju kao bogove Zeusa i Hermu, i da im ne žrtvuju, što pokazuje njihovu duboku ukorijenjenost u njihovoj poganskoj vjeri. Narod je bio jako zarobljen u politeizam. No Pavao je u prvoj propovijedi pred poganima ponudio svoj program: odvratiti se od svojih božanstava i prihvatiti jednoga i jedinog Boga, njemu jedinomu služiti.

Tema iscjeljenja u Djelima apostolskim nastavit će se i u narednom dijelu, kada ćemo obrađivati: Pavlov “egzorcizam” u Filipima i oživljavanje Eutiha. Svi dijelovi mogu se vidjeti niže.