Iscjeljenje u Djelima apostolskim: ozdravljenje hromoga i Pavlovo krštenje

Budući da je iscjeljenje nalog Uskrsloga upućen učenicima, nužno je pogledati u kojoj se mjeri to nakon Pedesetnice doista i događalo. Najbolji uvid u to pružaju Djela apostolska, a donekle i Pavlove poslanice.

Luka u Djelima apostolskim izvješćuje kako se kraljevstvo Božje širilo u i po Isusovim zajednicama nakon njegova uzašašća, počevši od Jeruzalema do Rima, obećanom snagom izlijevanjem Duha Svetoga. To su pratila znamenja i čudesa, a napose su bila znakovita iscjeljenja. Luka spominje osam pojedinačnih iscjeljenja (usp. Dj 3, 1 – 10; 9, 17 sl.; 9, 32– 35; 14, 8 – 18; 14, 19 sl.; 16, 16 – 18; 20, 7 – 12; 28,1– 10), dva oživljavanja mrtvih (usp. Dj 9, 36 – 43; 20, 7 – 12), osam sažetih izvješća o iscjeljenju (usp. Dj 2, 43; 5, 12; 5, 15sl.; 6, 8; 8, 6 sl. 13; 14, 3; 15, 12; 19, 11 sl.). Očito je, dakle, da su se, prema Djelima apostolskim, događala znamenja i čudesa. Naglasak širenja Radosne vijesti vezan je uz Isusovu smrt i uskrsnuće i spasenje po njemu. Raniji nalog: liječiti bolesne, izgoniti zloduhe i mrtve uskrisivati, ostvaruje se po apostolima u ime Isusovo. Osim izvanrednih apostola Petra i Pavla, tu su također Stjepan, Filip, Ananija i Barnaba po kojima se također događaju znamenja, čudesa i iscjeljenja. Ranokršćanska je zajednica doživjela da je naviještanje Radosne riječi bilo popraćeno znakovima. Radi boljeg razumijevanja ovih događanja kratko ćemo se osvrnuti na spomenuta mjesta u Djelima apostolskim. No prije toga nekoliko riječi o Djelima apostolskim.

Djela apostolska na izvornom grčkom jeziku nose naslov prakseis apostolôn. Čitatelji, naravno, očekuju da će biti upoznati s „djelima apostola“, s onim što su činili, na koji način i na kakav je to odjek nailazilo. No, nažalost, to nije slučaj. Jedini apostol o kojemu se pripovijeda jest Petar, premda i o njemu malo saznajemo. Tako se u Djelima apostolskim ne spominje ni njegova mučenička smrt. Od 16. poglavlja dalje o Petru se više ništa ne govori. Od ostalih apostola u cijelome se djelu spominju samo još Ivan, Jakov i vrlo kratko Juda. Imena jedanaestorice poimence se spominju samo jednom u Dj 1, 13. Od 13. poglavlja Pavao je glavni lik, ali ga Luka ne naziva „apostolom“, osim u Dj 14, 4. 14. Jasno je da, prema autoru Djela apostolskih, nije riječ o apostolima kao takvima. Ne radi se ni o povijesti ranokršćanstva u smislu prikazivanja novovjekovne povijesti, a pogotovo ne o „povijesti Crkve“, kako se običava govoriti. To se vidi po tome što su događaji prikazani isprekidano, navođenje vremena događanja nije točno, nositelji ranokršćanskoga tijeka povijesti spominju se usputno, za razliku od Božjega djelovanja, Uskrsnuloga i Duha Svetoga, kao istinskih nositelja djelovanja.

Djela apostolska nisu kronologija događanja, naprotiv, sadržavaju vrlo malo kronologije. Brojni prikazi događanja omogućuju nam baciti pogled u onaj strani, šaroliki i pokatkad neobičan svijet u kojemu su se glasnici Radosne vijesti kretali u 1. st. poslije Kristu. U pozadini Djela apostolskih treba imati na umu misionarski program kao temeljnu podlogu i Luka upravo to zorno opisuje.

Pogledajmo što nam Djela apostolska govore o iscjeljenjima i oživljavanju mrtvih „po rukama apostola“. Osvrnut ćemo se najprije na osam pojedinačnih iscjeljenja.

Ozdravljenje hromoga: Dj 3, 1 – 10

U one dane: Petar i Ivan uzlazili su u Hram na devetu molitvenu uru. Upravo su donosili nekog čovjeka hroma od majčine utrobe; njega bi svaki dan postavljali kod hramskih vrata zvanih Divna, da prosi milostinju od onih koji ulaze u Hram. On ugleda Petra i Ivana upravo kad zakoračiše u Hram te zamoli milostinju. Petar ga zajedno s Ivanom prodorno pogleda i reče: „Pogledaj u nas!“ Dok ih je molećivo motrio očekujući od njih nešto dobiti, reče mu Petar: „Srebra i zlata nema u mene, ali što imam — to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj!“ I uhvativši ga za desnu ruku, pridiže ga: umah mu omoćaše noge i gležnjevi pa skoči, uspravi se, stane hodati te uđe s njima u Hram hodajući, poskakujući i hvaleći Boga. Sav ga narod vidje kako hoda i hvali Boga. Razabraše da je to on — onaj koji je na Divnim vratima Hrama prosio milostinju — i ostadoše zapanjeni i izvan sebe zbog onoga što se s njim dogodilo. 

Nakon Pedesetnice za kršćansku zajednicu u Jeruzalemu počinje svagdan. Petar i Ivan sudjeluju na svagdanjoj službi Božjoj u jeruzalemskom Hramu, gdje se okupljalo dosta ljudi. Dok se „na devetu uru“ (15 sati) na oltaru prinosi dnevna žrtva, riječ je o „večernjoj žrtvi“, vjernici dolaze u hramsko predvorje na molitvu. Luka ovo ne opisuje zbog njihova okupljanja na molitvu, nego zbog izvanrednoga događaja.

Bolesnici su svakodnevno sjedili pred Hramom i prosili milostinju, što je bilo zabranjeno u vrijeme molitve i žrtvovanja u Hramu:

Gospodin reče Mojsiju: „Reci Aronu: Nitko od tvojih potomaka, za njihovih naraštaja, koji imadne kakvu tjelesnu manu ne smije se primaknuti da prinosi hranu svoga Boga. Ni jedan na kome bude mane ne smije se primaknuti: nitko koji je slijep ili sakat; nitko izobličen ili iznakažena kojeg uda; nitko tko ima slomljenu nogu ili ruku; ni poguren, ni kržljav, ni bolesnih očiju, ni lišajav, ni krastav, niti uškopljenik. Dakle, ni jedan od potomaka svećenika Arona koji imadne manu neka se ne primiče da prinosi u čast Gospodinu paljenu žrtvu; budući da ima manu, neka se ne primiče da prinosi hranu svoga Boga. Može blagovati hranu svoga Boga i od žrtava presvetih i svetih, ali neka ne dolazi k zavjesi niti se žrtveniku primiče, jer ima manu. Neka ne skvrne mojih svetih stvari, jer sam ih ja, Gospodin, posvetio“ (Lev 21, 16 – 23).

No zamisao o pomaganju siromasima pojavljuje se rano u Tori/Mojsijevu zakonu. Tipičan je primjer Ponovljeni zakon:

Nađe li se kod tebe kakav siromah, netko od tvoje braće, u kojem god gradu u zemlji što ti je Gospodin, Bog tvoj, dadne, ne budi tvrda srca niti zatvaraj svoje ruke prema svome siromašnom bratu, nego mu širom rastvori svoju ruku i spremno mu daj što mu nedostaje. … Daj mu rado, a ne da ti srce bude zlovoljno kad mu daješ, jer će te zbog toga blagoslivljati Gospodin, Bog tvoj, u svakom poslu tvome i u svakom pothvatu ruku tvojih. Kako siromaha nikad neće nestati iz zemlje, zapovijedam ti: širom otvaraj svoju ruku svome bratu, svome siromahu i potrebitu u zemlji svojoj (Pnz 15, 7 – 8. 10 – 12; usp. također Lev 19, 9; 23, 22; Pnz 24, 20).

I u drugim se starozavjetnim knjigama razvijala ideja potpomaganja potrebitih, kao npr. o „subotnoj godini“ (usp. Izl 23, 10 – 11; Lev 25, 2 – 7); također mudrosna literatura (Izr 11, 4; 14, 21. 31; 16, 6; 21, 3. 13). Tobijina knjiga zorno pokazuje kako se ova problematika razvijala, naime, ljudsko se djelovanje smatralo sredstvom postizanja oproštenja i blagostanja: 8Dobra je molitva s postom, s milostinjom i pravednošću. Bolje je malo s pravednošću nego mnogo s nepravdom. Bolje je dijeliti milostinju nego sabirati u hrpe zlato. 9Milostinja oslobađa od smrti, ona čisti od svakoga grijeha. Koji dijele milostinju i čine pravednost, napunit će se života (Tob 12, 8 – 9).

Grčka riječ eleêmosynê, što je i u nas poznato kao lemozina, postala je sinonim „pravednosti“ (grč. dikaiosynê). Davati milostinju siromasima bilo je u židovskoj vjeri propisano (usp. Mt 6, 1 – 14; Lk 11, 41; 12, 33; Dj 10, 2. 4. 31; 24, 17). Tjedno se u mjesnim sinagogama skupljao novčani prilog i od toga živežnim namirnicama opskrbljivali potrebiti. Osim toga, vjerojatno su neki svaki dan prosili pred hramskim prostorom, te se tako i ovaj hromi od rođenja našao pred hramskim vratima „zvanim Divna“. U retku 2. bolesnik je predstavljen kao hrom od majčine utrobe (grč. tis anêr hôlos ek koilias mêtros), što upućuje na isti prikaz iscjeljenja uzetoga: Lk 5, 17 sl.; Iv 5, 2. sl., 5 sl.; Dj 9, 32 sl.; 14, 8. Uz vrstu bolesti naznačeno je i vrijeme njezina trajanja (usp. također Lk 5, 18; Iv 5, 5; Dj 9, 33; 14, 8). U svakom slučaju ovaj čovjek zbog svoje invalidnosti nije u mogućnosti skrbiti se sam za sebe. Drugi ga nose (grč. ebastazeto) i polože pred vrata da može prositi. Bolesnik ugleda Petra i Ivana i nada se od njih dobiti milostinju. Nažalost, Petar mu mora uzvratiti da srebra i zlata nema; članovi jeruzalemske kršćanske zajednice bili su prepoznatljivi po tome što nisu ništa posjedovali, „nego im sve bijaše zajedničko“ (usp. Dj 4, 32 – 35). No Petar posjeduje nešto mnogo vrednije, nešto što bogate ljude ostavlja u sjeni. Petar je ispunjen bezgraničnim pouzdanjem u Boga. Nešto što Petra veže uz njegov hod sa zemaljskim Isusom. Stekao je veliko iskustvo prigodom oluje na moru (usp. Mk 4, 35 – 41), kada ih je Isus spasio da ih valovi ne progutaju. Sada je u Hramu u Jeruzalemu Petar sam pred izazovom povjerenja u Boga. Nema Isusa da spašava situaciju, nego on mora djelovati. No Petrovo čudesno djelovanje o kojemu je ovdje riječ neusporedivo je s onima što ih je Isus činio. Dok je Isus djelovao vlastitom snagom, ovdje se to događa zazivanjem njegova imena: u ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj! (grč. en tô onomati Iêsou Hristou tou Nazôraiou peripatei). Pojam u ime hebrejski je način izričaja i upućuje na nečiji karakter (usp.Llk 9, 48. 49; 10, 17; 21, 12. 17; 24, 47).

Hromi je čovjek vjerojatno ostao zaprepašten. Isus je nedavno bio osuđen i razapet poput kriminalca i ovaj stranac (Petar) naziva ga „Kristom“ (tj. „Pomazanikom“) i liječi ga u njegovo ime. Petrova moć, dakle, nije vlastita moć, nego izvedena. Ona počiva na Isusovoj moći. Petar ovdje zaziva njegovo ime. U Isusovo ime događa se čudo, dapače, njegovo ime izvodi čudo. Petar će to čak razjasniti u pojedinosti u Dj 4, 10 pred Velikim vijećem: Neka bude znano svima vama i svemu narodu Izraelovu: po imenu Isusa Krista Nazarećanina, kojega ste vi raspeli, a kojega Bog uskrisi od mrtvih! Po njemu ovaj stoji pred vama zdrav. Apostoli nisu samo „izaslani“ nego su također i „opunomoćeni“. U njihovu je djelovanju prisutan uzdignuti Gospodin.

Luka, poput izvješća na Pedesetnicu, naglašava da je „sav narod“ (r. 9.; grč. pas ho laos) svjedok iscjeljenja. Oni ga vide u Hramu „kako hoda i hvali Boga“. K tomu se dodaje da ga prepoznaju kao onoga koji je „na Divnim vratima Hrama prosio milostinju“. I „ostadoše zapanjeni i izvan sebe zbog onoga što se s njime dogodilo“ (r. 10.). Iscjeljenje stoji u tradiciji Isusovih iscjeljenja, uz napomenu da to sada čine apostoli. Čudesa su za Luku od znatne teološke važnosti. Iscjeljenje je Božji znak koji treba poslužiti okupljanju Izraela, njegovu okretanju vjeri u Isusa Krista.

Pavlovo krštenje: Dj 9, 17 – 19a

Ananija ode, uđe u kuću, položi na nj ruke i reče: „Savle, brate! Gospodin, Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao posla me da progledaš i napuniš se Duha Svetoga.“

I odmah mu s očiju spade nešto kao ljuske te on progleda pa usta, krsti se i uzevši hrane, okrijepi se.

Ovaj kratki tekst ulomak je iz Dj 9, 1 – 19a i nužno ga je u tome kontekstu promatrati, a Luka u njemu opisuje Pavlovo obraćenje i poziv. Savao (grč. Saulos) koji je spomenut već u Dj 8, 1a, pojavljuje se u 9. poglavlju u središtu događanja. Luka na trima mjestima govori o Pavlovu obraćenju: 9, 1 – 29; 22, 3 – 21; 26, 9 – 20. Već sama ta činjenica pokazuje da je pitanje Pavlova obraćenja jako zamršeno. Naziru se tri nezaobilazna problema.

• Pavao svakako ne pripada dvanaestorici apostola, premda se u njegovim poslanicama (i onima proizašlima iz njegove „škole“) naziva apostolom (usp. 1 Kor 1, 1; Gal 1, 1; Tim 1, 1; 2 Tim 1, 1; Tit 1, 1). Pavao je lik kojemu Luka poklanja najviše pažnje. On je uspješan organizator i nositelj misija. No Luka naslov „apostol“ rezervira za dvanaestoricu vezanih uz Isusa. Pavao je svjedok, što ne znači da je manje važan, nego ima drukčiji put uključivanja u Crkvu Isusa Krista od apostola koje je Isus izravno pozvao.

• Postoji li razlika između „Pavlova obraćenja“ i „Pavlova poziva“? Crkva liturgijski slavi 25. siječnja „Obraćenje sv. Pavla“ (Conversio Pauli), a znanstveno-biblijski radije govorimo o „Pavlovu pozivu“. Zašto takav pristup? Od 19. st. pojam „obraćenje“ ima prizvuk mijenjanja religije. Je li Pavao prešao sa židovstva na kršćanstvo? Poganska antika ne pozna „obraćenje“ nekoj religiji, nego filozofiji. Naime, obraćenje pretpostavlja susret s istinom, a religija je vezana za ćudoređe. U Pavlovu slučaju treba vidjeti o čemu je riječ: obraćenju od čega? Obraćenju čemu? Radi li se o „pozivu“ misionirati narode? Znači li to uništenje ili „krštenje“ grčke kulture? Odgovor na ova zamršena pitanja treba tražiti i u Lukinim i u Pavlovim tekstovima.

• Luka u Djelima apostolskim ne govori samo o Pavlovu „obraćenju“ (Dj 9, 1 – 22) nego pušta da Pavao sam pripovijeda o događajima i svojemu životnom putu, opravdavajući se pred Vijećem (Dj 22, 5 – 16; 26, 12 – 18). No Pavao u svojim poslanicama često spominje iste događaje (usp. 1 Kor 9, 1; 15, 8; 2 Kor 4, 5 ; Fil 3, 4 – 11), kao i u poslanicama koje pripisujemo krugu njegovih učenika (usp. Ef 3, 11 sl.; 1 Tim 1, 15 sl.; 2, 5 sl.; 2 Tim 1, 11 sl. 11). Postoje li bitne razlike između Lukina opisa i osobnoga Pavlova? Uostalom, kako protumačiti razlike u trima izvješćima u Djelima apostolskim? Luka ovomu pristupa na slikovit, pripovjedački način. Savao, koji je odigrao ubojičku ulogu pri Stjepanovu kamenovanju (Dj 7, 58 – 8,3), nastavlja s progonom Crkve (Dj 8, 3) i Isusovih učenika (Dj 9, 1). Od velikoga svećenika zaiska „pisma za sinagoge u Damasku, da sve koje nađe od ovoga Puta, muževe i žene, okovane dovede u Jeruzalem“ (Dj 9, 2), kako bi imao „punomoć“ (Dj 26, 10. 12) to izvršiti (usp. Dj 22, 5).

Na putu ga za Damask s neba „iznenada obasja svjetlost velika“ (Dj 22, 6; usp. 26, 13), „ruši se na tlo“ (Dj 22, 7), čuje Isusov glas (Dj 22, 8 sl.), obnevidio je, pratitelji ga vode za ruku i dovedu u Damask (Dj 22, 11), tamo ostade tri dana, nije jeo ni pio (Dj 9, 9), Ananija ga krsti (Dj 9, 18; usp. 22, 13) i kratko nakon toga počinje s propovijedanjem (Dj 9, 19b – 22; usp. 26, 19 sl.). Ne ulazeći u pojedinosti ovakvoga prikaza, prijeporni su važni detalji. Kao prvo, upitno je Pavlovo sudioništvo u Stjepanovu mučeništvu, kao i druge mjere poduzimane protiv kršćana u Jeruzalemu. Naime, u Jeruzalemu su poduzimane akcije protiv „helenista“, kršćana grčkoga govornog područja (usp. Dj 6, 8 – 8, 3; 11, 19 – 22). Drugo, upitno je širenje progona čak na Damask. Nije sigurno da je postojao službeni nalog za uhićenje kršćana u Damasku, jer za to nije bilo ni pravne osnove. Ostaje, dakle, otvoreno je li Pavao samoinicijativno pošao u Damask ili je to bio službeni nalog.

• Pavao, za razliku od Luke, ne oslikava događaj u vezi s Damaskom. Ne rasvjetljuje političku, pravnu i psihološku pozadinu, nego sve stavlja u jednu suvislost: Ta čuli ste za moje negdašnje ponašanje u židovstvu: preko svake sam mjere progonio i pustošio Crkvu Božju te sam u židovstvu, prerevno odan otačkim predajama, nadmašio mnoge vršnjake u svojem narodu. Ali kad se Onomu koji me odvoji već od majčine utrobe i pozva milošću svojom, svidjelo otkriti mi Sina svoga da ga navješćujem među poganima, odmah, ne posavjetovah se s tijelom i krvlju… (Gal 1,13 – 16). Uzimajući u obzir da je ovo Pavlovo osobno svjedočanstvo, ono je, sigurno, vjerodostojnije od onoga što Luka nudi. Jedno je sigurno, naime, da je od gorućega progonitelja kršćana, Pavao postao gorljivi navjestitelj evanđelja.

Vratimo se sada našem tekstu. Pavlovo je obraćenje njegov poziv, a njegov je poziv njegovo obraćenje. Težište je svakako premješteno: dok je kod Luke u Dj 9 u središtu motiv obraćenja, u obama Pavlovim govorima naglasak je na pozivu. U Pavlovim poslanicama prevladava motrište poziva (Gal 1, 15 sl.), koje je opisano po uzoru na starozavjetni poziv proroka. Doduše, poziv uključuje obraćenje, ali ne sa židovstva na kršćanstvo, nego od pretjeranoga revnitelja „otačkim predajama“ (Gal 1, 13sl.) do spoznanja Isusa Krista: 

Obrezan osmog dana, od roda sam Izraelova, plemena Benjaminova, Hebrej od Hebreja; po Zakonu farizej, po revnosti progonitelj Crkve, po pravednosti zakonskoj besprijekoran. Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvjesnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem – ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj (Fil 3, 5 – 9).

Prema Dj 9, očito je da je Pavao odvraćen od mržnje i nasilja. Dakle, i kod Luke je obraćenje vezano uz ljubav i nenasilje, motivirano Isusom Kristom od mrtvih uskrsnulim. U Djelima apostolskim obraćenje prelazi u poziv. Odlučujuću ulogu u Pavlovu obraćenju imao je u Damasku „neki učenik imenom Ananija“ (Dj 9, 10). Pavao nije primio Duha na Pedesetnicu poput Petra i ostalih učenika; ne pripada skupini prvih kršćana nego ih je progonio. Zbog toga mora korak po korak biti uključen u Crkvu. Pripovjedač je usmjeren na Pavlovo iscjeljenje. Uskrsnuli u viziji Ananiji naređuje da pođe u ulicu zvanu Ravna i u kući Judinoj potraži Taržanina imenom Savla … i položi na nj ruke da bi progledao (Dj 9,11 sl.). Ananija je znao tko je Savao i koliko je zla … svetima učinio u Jeruzalemu (Dj 9, 13), ali na Isusovu riječ ide u opisanu kuću, polaže ruke na Savla i naziva ga „bratom“ (grč. adelfe). Ananija u obliku prenositelja poruke tumači Savlu dvojaku svrhu svojega dolaska: da progleda i da se napuni Duha Svetoga. I Savao ponovno vidi (Dj 9, 17). Riječ je o čudesnom iscjeljenju, premda uzrok osljepljenja nije bolest, ni Božja kazna, nego pojavljivanje Uskrsloga zaslijepljenoga progonitelja kršćana čini kršćaninom. Tjelesno iscjeljenje smjera na naviještanje evanđelja.

Zanimljiva je tvrdnja u r. 18. b Usta, krsti se. krštenje u nekom smislu Pavla diskvalificira, naime, apostolima nije bilo potrebno krštenje. Oni trebaju druge krstiti. No, Pavao u Djelima apostolskim nije apostol, nužna mu je osoba posrednik u liku Ananije da ga izravnim Božjim upućivanjem krsti i od Savla učini kršćanina. Dakle, Savao je iscijeljen, kršten i prima Duha Svetoga.

Tema iscjeljenja u Djelima apostolskim nastavit će se u narednom dijelu, kada ćemo obrađivati: Petar ozdravlja Eneja, Petar uskrisuje Tabitu i ozdravljenje uzetoga u Listri. Svi dijelovi mogu se vidjeti niže.