Pavao – otac kršćanske Europe

Michelangelo Buonarroti, Obraćenja sv. Pavla, 1545., u Pavlovskoj kapelici u Vatikanu, detalj

Uvod

Povodom dvije tisućite obljetnice rođenja sv. Pavla papa Benedikt XVI. proglasio je 2008./2009. njegovom jubilarnom godinom. Pavao je apostol narodâ, tvorac kršćanske Europe i kao takav pripada svim kršćanima i stoga Sveti Otac želi da se u proslavu Pavlove godine uključe sve kršćanske crkve i vjeroispovijesti i da Europa postane svjesna svojih kršćanskih korijena, jer „kršćanstvo je u svom povijesno nastalom obliku nezamislivo bez djela apostola Pavla“.[1]

Tko je Pavao? Sve što o njemu znamo, saznajemo uglavnom iz njegovih poslanica i Djela apostolskih. Grčko-rimski i židovski spisi nemaju ni riječi o njemu. Apokrifi, ukoliko i govore, nemaju povijesne vrijednosti.[2] Pavao je prvi i najplodniji novozavjetni pisac. Od ukupno dvadeset i sedam novozavjetnih knjiga četrnaest ih se pripisuje njemu ili njegovu utjecaju. Opće je mišljenje među bibličarima da su 1. Solunjanima, Galaćanima, 1. i 2. Korinćanima, Rimljanima, Filipljanima i Filemonu izvorno Pavlove poslanice, pisane pedesetih godina prvoga stoljeća, dok se oko 2. Solunjanima, Kološanima i Efežanima mišljenja razilaze,[3] a tzv. „pastoralne poslanice“ 1. i 2. Timoteju, te Titu, pripisuju Pavlovim učenicima. Tih sedam spornih poslanica biblijski stručnjaci nazivaju „deuteropavlovskim“ poslanicama, koje su, kako J. Gnilka tvrdi, „nastale nakon Pavlove smrti u krugovima njegovih učenika i njegovih zajednica u želji da se sačuva i razvija Apostolova baština“.[4] Poslanica Hebrejima zasigurno ne potječe od Pavla. Pisac je nepoznat. Od crkvenih otaca pa do današnjih dana postojala su i postoje različita mišljenja o autoru te poslanice. Neki su smatrali da potječe od Luke, neki pak od Barnabe, Klementa Rimskoga, Priscile, Apolona itd. Treba se jednostavno pomiriti s time da ne znamo tko je autor te Poslanice i da to, kako s pravom ističe Marinko Vidović, oslanjajući se na Origena, samo Bog zna.[5] Tek se od IV. stoljeća ubraja u Pavlove spise, u tzv. „Corpus Paulinum“.

U popisu novozavjetnih knjiga poslanice nisu poredane kronološki, nego po veličini te značenju Crkve, odnosno osobe kojoj su poslane: Rimljanima, 1. i 2. Korinćanima, Galaćanima, Efežanima, Filipljanima, Kološanima, 1. i 2. Solunjanima, 1. i 2. Timoteju, Titu, Filemonu i Hebrejima na kraju, jer se od početka sumnjalo u njezino pavlovsko porijeklo. Poslanice Efežanima, Filipljanima, Kološanima i Filemonu pisane su iz sužanjstva i nazivaju se „uzničke poslanice“ (Ef 3,1; 4,1; 6,20; Kol 1,24; 4,3.10.18; Flm 1,9-10.13; Fil 1,7.12-17).[6] Pavlove su poslanice većinom prigodni spisi, upućeni bilo pojedinim zajednicama, bilo pojedinim osobama. Povijesno gledano one su prvi i najpouzdaniji izvor na kojem se svaka druga vijest o Pavlu i njegovu djelu mora provjeravati. Većina od njih sastoji se u biti od dva dijela: nakon kratka uvoda i pozdrava Pavao u prvom velikom poučnom dijelu izlaže ono što je Bog učinio za svijet u Isusu Kristu (teološki indikativ), a u drugom, puno kraćem moralno-odgojnom dijelu, donosi upozorenja, opomene, savjete, poticaje itd. (moralni imperativ). Takvom strukturom Pavao želi reći da Božje djelovanje prethodi našemu djelovanju. Na temelju Pavlovih poslanica i Djela apostolskih Pavlov se život dijeli u dva dijela: prije Damaska i nakon Damaska. „Pavao spada među one ljude kojima je – kako reče Martin Dibelius – jedan jedincati događaj život podijelio u dva dijela“.[7] U prvom dijelu ovoga izlaganja promatrat ćemo Pavlov život prije Damaska, u drugom ćemo se zadržati na događaju pred Damaskom, a u trećem pratiti Pavla u njegovu djelovanju nakon Damaska.

1. Pavao prije Damaska

1.1. Pavao Židov

„Ja sam Židov iz Tarza u Ciliciji, građanin toga znamenitoga grada“ (Dj 21,39; usp. 22,3) tako se Pavao grčkim jezikom predstavio rimskomu zapovjedniku Klaudiju Liziji nakon što se je vratio sa svojih misijskih putovanja u Jeruzalem noseći sa sobom skupljenu milostinju svojih Crkava siromašnoj jeruzalemskoj zajednici, kad ga je, na zahtjev Židova, htio dati bičevati. „Smijete li bičevati rimskoga građanina, i još k tome bez osude?“ upita Pavao stotnika pozivajući se na rimske zakone (Lex Porcia i Lex Julia) koji su zabranjivali bičevanje rimskih građana. Stotnik, čuvši da je Pavao rimski građanin, iznenađen obavijesti zapovjednika Lizija, koji dođe i upita Pavla: „Kaži mi, jesi li ti rimski građanin?“ „Da“, odgovori Pavao. „Ja sam – odvrati zapovjednik – za velik novac stekao to građanstvo.“ „A ja sam se – reče Pavao – s njim čak rodio.“ (Dj 22,25-28). U toj samoobrani Pavao je s ponosom upozorio na tri stvari: na svoje židovsko porijeklo, na grčku kulturu i na pravo rimskoga građanina. Pavao je bio i ostao Židov cijeli svoj život. Svoje židovsko porijeklo nije nikad zatajio, što više ističe ga na više mjesta u svojim poslanicama i Djelima apostolskim, napose kad je prisiljen braniti se.

U Drugoj poslanici Korinćanima razračunavajući s lažnom braćom, judaizantima koji su se izdizali iznad njega, veli:

„Budući da se mnogi hvale po ljudsku, i ja ću se hvaliti… Na sramotu govorim: bili smo, biva slabi! Ipak, čime se god tko osmjeljuje – u bezumlju govorim – osmjeljujem se i ja! Hebreji su? I ja sam! Izraelci su? I ja sam. Potomstvo su Abrahamovo? I ja sam…“ (2Kor 11,18-22).

U Poslanici Filipljanima:

„Smatra li tko drugi da se može uzdati u tijelo, ja još više: obrezan osmoga dana, od roda sam Izraelova, plemena Benjaminova, Hebrej od Hebreja; po Zakonu farizej, po revnosti progonitelj Crkve, po pravednosti zakonskoj besprijekoran“ (Fil 3,4-6).

U poslanici Galaćanima:

„Ta čuli ste za moje negdašnje ponašanje u židovstvu: preko svake sam mjere progonio i pustošio Crkvu Božju te sam u židovstvu, prerevno odan otačkim predajama, nadmašio mnoge vršnjake u svojem narodu“ (Gal 1,13-14).

U poslanici Rimljanima ističe da je „Izraelac, iz potomstva Abrahamova, plemena Benjaminova“ (Rim 11,1) i da mu je zbog privremene nevjernosti i zaslijepljenosti svoga naroda „silna tuga i neprekidna bol u srcu“ i da bi sam htio biti proklet, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu (Rim 9,1-3).

U Djelima apostolskim kad je, vrativši se s trećega misijskoga putovanja u Jeruzalem, bio uhićen i kad su Židovi od rimskoga zapovjednika tražili da ga smakne, Pavao, obraćajući se Židovima na hebrejskom jeziku, reče:

„Ja sam Židov, rođen u Tarzu cilicijskom, ali odrastao u ovom gradu, do nogu Gamalielovih odgojen točno po otačkom Zakonu; bijah revnitelj Božji kao što ste svi vi još danas“ (Dj 22,3)[8].

1.2. Židov iz Tarza

Tarz, glavni grad rimske pokrajine Cilicije s oko 300.000 stanovnika, prometno je čvorište, dodirna točka dvaju svjetova i dviju kultura: Istoka i Zapada, istočne semitsko-babilonske i zapadne grčko-rimske kulture. Tarz, sveučilišni grad, središte stoičke filozofije i kao takav natjecao se s Atenom i Aleksandrijom u svim granama općega obrazovanja. Tu se između 5. i 10. godine po. Kr. rodio sv. Pavao. Tu je kao sin pravoga Židova već osmi dan bio obrezan, dobio, po običaju, dva imena, vjersko Saulus – u spomen na prvoga židovskoga kralja Šaula, koji je kao i Pavao iz Benjaminova plemena – i građansko Paulus.[9] Tu je proveo djetinjstvo i dio mladosti, odgojen u strogo židovskoj predaji farizejskoga smjera, tu je došao u dodir s grčko-rimskom kulturom, ovladao grčkim jezikom kojim se služio kao materinskim. Po Tarzu je dobio nadimak „Taržanin“ (Dj 9,11). Tarz je, ističe J. Holzner,

„bio predodređen, da pokloni svijetu čovjeka, sposobna da preuzme baštinu Aleksandra Velikoga, da združi u duhovno jedinstvo Istok i Zapad i da ostvari Gospodinovo proročanstvo: ‘… mnogi će doći od Istoka i Zapada i sjesti za stol s Abrahamom, s Izakom i s Jakobom’ (Mt 8,11)“.[10]

1.3. Rimski građanin

Pavao je ponosan što je rimski građanin (civis Romanus) i to od rođenja. Do prava rimskoga građanina dolazilo se na različite načine: rođenjem, carskim odlikovanjem na temelju nekih izrazitih zasluga, kupnjom i puštanjem na slobodu. Ne znamo točno kako su Pavlovi roditelji, odnosno pretci došli do toga prava. Sv. Jeronim misli da su Pavlovi roditelji kao ratni zarobljenici iz galilejskoga grada Giskale bili dovedeni u Tarz i kao robovi služili nekomu Rimljaninu koji ih je pustio na slobodu i time stekli pravo rimskih građana, koje je Pavao rođenjem naslijedio.[11]

Prema staroj rabinskoj predaji svako židovsko muško dijete moralo je u svojoj petoj godini početi čitati Toru (Zakon). Pri tom je bio običaj da se nad Torom izlije par kapi meda prije nego će se dijete po prvi put nadviti nad nju, kako bi osjetilo slatkoću Božje riječi.[12]

U desetoj godini počinje s čitanjem Mišne (zbirka usmenih predaja). Židov koji se htio posvetiti studiju Zakona u Jeruzalemu, morao je izučiti neki zanat od kojega bi kasnije mogao živjeti. Ne znamo kad su se Pavlovi roditelji preselili u Jeruzalem i kad je i gdje izučio zanat šatorara ili kožara (Dj 18,3).[13] Iz Djela apostolskih saznajemo da je imao sestru i nećaka u Jeruzalemu (Dj 23,16 sl.), gdje je i sam živio „od najranije mladosti“ (Dj 26,4) slušajući predavanja glasovitoga rabina Gamaliela, koji ga je odgojio „točno po otačkom Zakonu“ tako da je, kako sam kaže u poslanici Galaćanima

„u židovstvu, prerevno odan otačkim predajama, nadmašio mnoge vršnjake u svojem narodu“ (Gal 1,14).

1.4. Progonitelj Crkve Božje

Iz te revnosti i odanosti prema otačkim predajama Pavao se razvio u farizeja, revnitelja Zakona, i u isto vrijeme u progonitelja „nazaretske sljedbe“ (Dj 24,5), kako su Židovi s prezirom nazivali Isusove sljedbenike.[14] Kad god Pavao govori o svojoj vjernosti otačkim predajama i o svome pozivu, neizostavno ističe i činjenicu da je progonio Crkvu Božju. „Ta čuli ste za moje negdašnje ponašanje u židovstvu – piše svojim Galaćanima – preko svake sam mjere progonio i pustošio Crkvu Božju“ (Gal 1,13. 23). U poslanici Filipljanima tvrdi da je po revnosti bio „progonitelj Crkve“ (Fil 3,6), a u Prvoj Korinćanima priznaje da je najmanji među apostolima i da nije dostojan da se zove apostolom jer je progonio „Crkvu Božju“ (1Kor 15,9 sl.). U Prvoj Timoteju zahvaljuje Onomu koji ga je smatrao vrijednim povjerenja i postavio u službu, iako je bio „hulitelj, progonitelj i nasilnik“ (1Tim 1,13).

Iz tih Pavlovih tekstova saznajemo dvije stvari: činjenicu i cilj, činjenicu da je nemilosrdno, „preko svake mjere progonio Crkvu Božju“ i to na duže vrijeme, jer upotrebljava imperfekt έδίωκον (Gal 1,13) i cilj da je u više navrata pokušavao „uništiti je“, što se opet vidi iz imperfekta έπόρθουν.[15] Kako poimence ne spominje nijednu konkretnu Crkvu, ni razlog, ni način progona, brojni bibličari, na temelju njegove izjave u poslanici Galaćanima da je bio „nepoznat Kristovim crkvama u Judeji“ (Gal 1,22), zaključuju da se progon nije odnosio na kršćanske zajednice u Jeruzalemu i Judeji, nego samo na one u Damasku i u okolici.[16]

Međutim neki se komentatori ne slažu s takvim zaključkom i smatraju naivnim očekivati da bi žrtve progona morale osobno poznavati svoga progonitelja.[17] Pavao je osobno ostao nepoznat judejskim crkvama u cjelini, ali po svoj prilici ne i pojedinim članovima Crkava u Jeruzalemu.[18] Pavlova se izjava, prema tome, odnosi samo na hebrejske, ali ne i na helenističke judeo-kršćanske zajednice s kojima je došao u dodir preko židovskih helenista koji su u Jeruzalemu imali svoje sinagoge među kojima su helenistički judeokršćani okupljeni oko Stjepana širili nov nauk i kritički se odnosili prema Tori i Hramu zbog čega je, među ostalim, i došlo do progona, koji se odnosio samo na njih, a ne na judeokršćane hebrejskoga, odnosno aramejskoga jezika.[19] Danas među bibličarima sve više prevladava mišljenje da je Pavao pod pojmom „Crkva Božja“ uvijek mislio na pojedinačne kršćanske zajednice, a ne na opću Crkvu. Ideja opće Crkve javlja se tek u Poslanici Efežanima (Ef 1,22; 3,10.21; 5,23sl.). Prva kršćanska zajednica koja je na se primijenila taj naslov, bila je jeruzalemska zajednica i kad se Pavao općenito optužuje da je progonio „Crkvu Božju“, onda pretpostavlja da se zna na koju je Crkvu mislio i koju je progonio, naime jeruzalemsku prazajednicu.[20] Prema Luki postojala je tada samo ta jeruzalemska zajednica i nju je Savao-Pavao progonio.

Luka, govoreći o Pavlu progonitelju, služi se tehnikom uveličavanja prikazujući ga najprije kao promatrača, onda kao pristašu, pa progonitelja, lovca, izručitelja i na kraju mučitelja Isusovih sljedbenika (Dj 7,58; 8,3; 9,1 sl.; 22,4. 26,10 sl.).[21] Kao promatrač javlja se u kontekstu kamenovanja sv. Stjepana:

„Svjedoci odložiše haljine do nogu mladića koji se zvao Savao. I dok su ga kamenovali, Stjepan je zazivao: ‘Gospodine Isuse, primi duh moj!’ Onda se baci na koljena i povika iza glasa: ‘Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!’ Kada to reče, usnu“ (Dj 7,58-60).

Sv. Augustin, osvrćući se na Stjepanovu molitvu, reče da je tu započelo Savlovo obraćenje:

Si martyr Stephanus non sic orasset, Ecclesia Paulum non haberetDa Stjepan mučenik nije tako molio, Crkva ne bi imala Pavla.[22]

Osvrćući se na taj događaj, Pavao, po povratku sa svoga trećega misijskoga putovanja, pred židovskim vijećem u Jeruzalemu potvrđuje da je odobravao prolijevanje Stjepanove krvi (Dj 22,20). Nakon Stjepanove smrti on više nije statist, pasivni promatrač i pristaša zlodjela (Dj 7,58; 22,20), nego aktivni, okrutni progonitelj, lovac, koji po kućama lovi kršćanske muževe i žene, odvlači ih i predaje u tamnicu (Dj 8,3). To mu nije bilo dosta. U svojoj farizejskoj revnosti zadojen prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim, traži od Velikoga svećenika dopuštenje da ide u Damask i

„da sve koje nađe od ovoga Puta, muževe i žene, okovane dovede u Jeruzalem“ (Dj 9,1 sl).[23]

U spomenutom govoru pred židovskim vijećem u Jeruzalemu (Dj 22,20) ističe da je od Velikoga svećenika i starješinstva dobio tražena pisma za Damask i da je taj „Put na smrt progonio“, muževe i žene u okove bacao, u tamnice predavao, okovane dovodio u Jeruzalem da se kazne (Dj 22,4 sl.). U posljednjem svom osvrtu na progon „Novoga puta“, u obrani pred Agripom navodi kako je smatrao da mu se valjalo svim silama boriti protiv imena Isusa Nazarećanina i da je, dobivši punomoć od velikih svećenika, prekomjerno bijesan mnoge svete u Jeruzalemu zatvarao u tamnice, davao svoj glas kad su ih ubijali, mučenjem ih prisiljavao psovati i da ih je progonio čak i u tuđim gradovima (Dj 26,9-11). Imajući sve to u vidu neki komentatori smatraju Pavla prije Damaska istovjetnim sa samim progonom, on je progon naprosto, jer, prema Luki, njegovim obraćenjem prestaje progon i Crkva po svoj Judeji, Galileji i Samariji uživa mir, izgrađuje se i napreduje u strahu Gospodnjem (Dj 9,31).[24]

Razlog zašto je Pavao tako nemilosrdno progonio kršćane treba tražiti u njegovoj farizejskoj revnosti za Zakon i otačke predaje s jedne strane i u helenističkom judeo-kršćanskom neopsluživanju Zakona s druge strane. Za Pavla kao farizeja Zakon je bio „oličenje znanja i istine“ (Rim 2,20) i svako nepoštivanje Zakona, odskakanje je od istine i uvreda Boga kao Tvorca Zakona. Helenističko judeo-kršćansko dokidanje obrezanja i subote, tih religiozno-nacionalnih znakova pripadnosti Božjem narodu, brisanje razlike između izabranoga naroda i pogana, te vjera u raspetoga Isusa iz Nazareta kao jedinoga Spasitelja obrezanih i neobrezanih, činilo se Pavlu rušenjem temelja židovstva, zabludom koju je trebalo silom iskorijeniti radi čega se i uputio u Damask.[25]

2. Pavao pred Damaskom

Brojni poznavatelji sv. Pavla smatraju da je Damask i ono što se pred njim dogodilo najznačajniji događaj u njegovu životu. J. Jeremias ističe da

„ni Tarz, grad u kojem se rodio, ni Jeruzalem, grad u kojem je odgojen, ni Antiohija Sirijska, gdje je uključen u kršćansku zajednicu ne uspijevaju toliko protumačiti Pavla i njegovu misao koliko Damask“.[26]

Leo Baeck, židovski teolog, rabin, poznati zastupnik njemačkoga liberalnoga židovstva prošloga stoljeća, Pavlov doživljaj pred Damaskom opisuje kao događaj oko kojega se u njegovu životu sve vrti:

„Točka o kojoj sve ovisi, na koju u Pavlovu životu sve upućuje, na kojoj se temelji njegova vjera i život, jest vizija koja ga je obuzela kad je jednoga dana ugledao Mesiju i čuo njegov glas. Ta se vizija dogodila odjednom i ostala središnjom činjenicom u Pavlovu životu. O jednom takvom doživljaju ne da se diskutirati. S tim se mora započeti da bi se Pavla razumjelo, kako njegovu osobu tako i njegovu vjeru“.[27]

O događaju pred Damaskom Pavao govori u svojim poslanicama, a Luka u Djelima apostolskim.

2.1. Događaj pred Damaskom u Pavlovim poslanicama

Koliku je važnost i značenje sam Pavao pridavao tomu događaju vidi se iz činjenice da u svojim poslanicama o njemu govori pod različitim vidicima na sedam mjesta: 1Kor 9,1-18; 15, 8ss; 2Kor 4,6; Gal 1,15-16; Fil 3,12 ss; Ef, 3,1-12; 1Tim 1,12-16. Za razliku od Luke, koji u Djelima apostolskim o tom događaju opširnije pripovijeda na tri mjesta (Dj 9,1-22; 22,1-21; 26,2-23), Pavao ne ulazi u detalje, nego, izazvan od svojih protivnika, iznosi ono što je za njega i njegovo apostolsko poslanje najvažnije i najznačajnije, a to je objava Isusa Sina Božjega i milost poziva za apostola naroda.

2.1.1. Pavlov poziv

Onima koji su u Korintu osporavali njegov apostolski autoritet, jer nije pripadao Isusovim učenicima kao apostoli (2Kor 5,12-17; 2Kor 10-13), poručuje u Prvoj poslanici Korinćanima da svoje apostolsko dostojanstvo i poslanje zasniva na istom temelju kao Kefa i ostali apostoli, na susretu s uskrsnulim Kristom, koji u 1Kor 9,1 tumači kao viziju: Nisam li ja vidio Isusa, Gospodina našega?, a 1Kor 15,3-9 kao ukazanje. Nabrajajući kome se je sve uskrsnuli Krist ukazao, na kraju spominje i samoga sebe, svrstavajući se tako u isti niz svjedoka Isusova uskrsnuća:

„Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni. Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju“ (1Kor 15,3-9).

Stoga neki komentatori s pravom tvrde da je Pavlov doživljaj pred Damaskom uskrsna zgoda u njegovu životu. Jedina razlika između toga Pavlova doživljaja i doživljaja prvih svjedoka Isusova uskrsnuća jest u tome što se Isus njemu ukazao nakon Duhova i što je on jedini novozavjetni pisac koji o svom viđenju Uskrsnuloga autentično izvješćuje.[28] Za Pavla je događaj pred Damaskom toliko velik i toliko značajan da ga se u 2Kor 4,6 usudio usporediti sa stvaranjem svjetla.[29] Kao što je Bog na početku stvaranja rekao: „Neka iz tame svjetlost zasine!“, tako je u događaju pred Damaskom zasvijetlio u njegovu srcu, izveo ga iz tame, objavio mu na Kristovu licu svoju slavu i učinio ga po svojoj volji apostolom Krista Isusa, kako se sam Pavao u poslanicama Korinćanima rado predstavlja (1Kor 1,1; 2 Kor 1,1).

O tom događaju Pavao najiscrpnije govori u Poslanici Galaćanima, u njezinu „autobiografskom“ dijelu, kako neki bibličari nazivaju prvi dio te poslanice (Gal 1,13-2,21).[30] Dok se na svom trećem misijskom putovanju nalazio u Efezu i Makedoniji (53.-57. god.), saznaje da su se među njegove zajednice u Galaciji, koje je utemeljio za vrijeme drugoga misijskoga putovanja (49.-52.), uvukli „neki“ (Gal 1,7), „uljezi, lažna braća“ (Gal 2,4), kako naziva judaiste, kršćane židovskoga porijekla, koji su pokušali, a djelomično i uspjeli, u njima poljuljati povjerenje prema njemu i njegovu pozivu optužujući ga da im je iz oportunističkih razloga, kako bi ih lakše pridobio, prešutio navijestiti nešto što bitno spada u cjelovitost evanđelja i autentičnost kršćanskoga života, a to je obrezanje i obdržavanje Mojsijeva zakona.[31] Pavao uzburkanih osjećaja svojim Galaćanima, koje naziva čas „braćom“ (Gal 1,11; 3,15; 4, 12.28.31; 5,11.13; 6,1.18), čas „bezumnima“ (Gal 3,1.3), čas „dječicom svojom“, piše „poslanicu slobode“,[32] utemeljenu upravo na događaju pred Damaskom koji tumači kao objavu Isusa Krista Sina Božjega na kojoj zasniva svoj apostolski poziv, svoje evanđelje i poslanje poganima. Bez uobičajenoga uvodnoga zahvaljivanja i molitve Pavao odmah započinje svojom obranom predstavljajući se kao

„apostol – ne od ljudi ni po kojem čovjeku“,

kako su tvrdili njegovi protivnici, nego

„po Isusu Kristu i Bogu Ocu koji ga uskrisi od mrtvih“ (Gal 1, 1).

Čudi se zatim i gotovo ne može shvatiti, da su se njegovi Galaćani tako brzo dali zavesti prigrlivši „neko drugo evanđelje“ (Gal 1,6). Pavao, kao da se zaletio, odmah se ispravlja tvrdeći da nema drugoga evanđelja mimo onoga koje im je on navijestio, i ako bi netko, pa bio to i anđeo s neba, navješćivao neko evanđelje različito od onoga koje im je on navijestio, „neka je proklet“ (Gal 1,8- 9). Kao da mu nije bilo dosta jedanput izreći tu tešku riječ, ponavlja je, želeći time zazvati Božji gnjev na svakoga onoga koji bi bilo što dodao ili oduzeo njegovu evanđelju, jer ono nije njegovo, nego Kristovo (Gal 1,7), i nije ga primio ni naučio od bilo kojega čovjeka, pa ni od apostola, kako su mu njegovi protivnici podmetali, nego direktno „objavom Isusa Krista“ (Gal 1,12) i to u onom milosnom trenutku poziva dok se nalazio na putu u Damask o čemu sam piše:

„Ali kad se Onomu koji me odvoji već od majčine utrobe i pozva milošću svojom, svidjelo otkriti mi[33] Sina svoga da ga navješćujem među poganima, odmah, ne posavjetovah se s tijelom i krvlju, i ne uziđoh u Jeruzalem k onima koji bijahu apostoli prije mene, nego odoh u Arabiju pa se opet vratih u Damask“ (Gal 1,15-17).

Pavao ne govori o svom obraćenju, nego o svom apostolskom pozivu koji osvjetljuje pozivnom terminologijom starozavjetnih proroka Jeremije i Deuteroizaije:

„Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te“ (Jer 1,5).

„I reče mi: ‘Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš Ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj do nakraj zemlje doneseš’“ (Iz 49,6).

Pavlu je pred Damaskom postalo jasno da ga je Bog još od majčina krila izabrao za apostola pogana. Pavlov se poziv ipak, formalno i sadržajno gledano, razlikuje od poziva proroka, pa i od poziva apostola, jer se ni za jednoga od njih ne može reći da se Bogu svidjelo otkriti mu Sina svoga. S pozivom i objavom Sina Božjega Pavao je dobio i nalog da ga navješćuje poganima kao evanđelje (euangelizomai) što on neovisno o apostolima u Jeruzalemu kroz tri godine i čini pokazujući tako svojim Galaćanima da su njegovi protivnici u krivu kada tvrde da je evanđelje primio od ljudi, a ne od Isusa Krista. Pavao je prvi kršćanski misionar koji je uvidio da Isusovo djelo nije stvar samo židovskoga naroda niti židovske vjerske zajednice, nego stvar čitavoga čovječanstva. Razračunavajući sa svojim protivnicima i poučavajući svoje Galaćane Pavao je spriječio judaizaciju kršćanstva i omogućio mu da oblikuje Europu i svijet i stoga ga s pravom možemo zvati ocem kršćanske Europe.[34]

U poslanici Rimljanima Pavao se već na početku predstavlja kao

„sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odlučen za evanđelje Božje…da na slavu Imena njegova k poslušnosti vjere privodi sve pogane“ (Rim 1,1-5),

a na kraju tvrdi da je od Boga primio milost da bude „bogoslužnik Krista Isusa među poganima, svećenik evanđelja Božjega“ i da je

„od Jeruzalema pa uokolo sve do Ilirika pronio evanđelje Kristovo“ (Rim 15,16-19).

I u poslanici „srušene pregrade“, kako neki s pravom nazivaju poslanicu Efežanima[35] Pavao, ne spominjući, a oslanjajući se na događaj pred Damaskom, govori da mu je objavom obznanjeno Kristovo otajstvo koje je pred vjekovima bilo skriveno u Bogu „da su pogani subaštinici i ‘sutijelo’ i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju“ i da je njemu najmanjemu od svih svetih dana milost: „poganima biti blagovjesnikom neistraživoga bogatstva Kristova“ (Ef 3, 1-12).

2.1.2. Pavlovo obraćenje

Što je ta objava i spoznaja Isusa Sina Božjega značila za samoga Pavla, saznajemo iz poslanice Filipljanima, u kojoj na pozadini doživljaja pred Damaskom pravi bilancu svoga života dijeleći ga u dva dijela: na onaj prije i onaj poslije, na gubitak i dobitak. Pod tim vidikom može se onda govoriti i o Pavlovu obraćenju. Izazvan od svojih protivnika koji se „pouzdaju u tijelo“, u svoje židovsko porijeklo, obrezanje, Zakon i moralna dostignuća smatrajući se savršenima, tvrdi da ih je u tomu pogledu sve nadmašio:

„Smatra li tko drugi da se može uzdati u tijelo, ja još više: obrezan osmoga dana, od roda sam Izraelova, plemena Benjaminova, Hebrej od Hebreja; po Zakonu farizej, po revnosti progonitelj Crkve, po pravednosti zakonskoj besprijekoran“ (Fil 3,4-6).

Pavao je nanizao sedam odlika kojima se nekoć dičio i ponosio, četiri je od njih naslijedio po rođenju, a tri je stekao vlastitim zalaganjem. To je bilanca Pavlova života prije Damaska. To je njegova prošlost na koju, obasjan svjetlom slave Božje s Kristova lica pred Damaskom, gleda kao na gubitak. „Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom“ (Fil 3,7). Pavlov „Ali“ označava prekretnicu njegova života, raskid s pouzdanjem u „tijelo“ i pravednost od Zakona, obraćenje, izlazak iz prošlosti, koju „poradi Krista“ i pravednosti po vjeri u njega smatra „gubitkom“. Pojačavajući svoj „Ali“ Pavao ga proširuje na „sve“ u svijetu i s obzirom na ono što je upoznao u Isusu Kristu, sve je ne samo gubitak nego smeće:

„Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijega, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem“ (Fil 3,8-9).[36]

Steći Krista i naći se u njemu to je odsad Pavlova želja i životni cilj prema kojem hiti zaboravljajući ono što je iza njega i prežući za onim što je ispred njega ne bi li se kako suobličio smrti njegovoj i postigao uskrsnuće od mrtvih (Fil 3,9-11). Žarko želi, „umrijeti i s Kristom biti“, što bi za njega osobno, kako piše Filipljanima, kud i kamo bilo bolje, ali radi njih i njihova rasta u vjeri, potrebnije je ostati u tijelu (Fil 1,23-24), što on prihvaća sažimajući svoj poziv i poslanje u načelo: „Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak“ (Fil 1,21).

I u Prvoj poslanici Timoteju Pavao se osvrće na Damask kad govori o svojoj prošlosti, o pomilovanju i pozivu u službu evanđelja. Ne može se načuditi i ujedno zahvaliti Kristu Isusu da je upravo njega „hulitelja, progonitelja i nasilnika“ smatrao vrijednim povjerenja i postavio u službu „evanđelja Slave blaženoga Boga“ (1 Tim 1,11). Pavlu je postalo jasno da ga je Krist pozvao i pomilovao da na njemu prvome kao na uzorku pokaže svoju ljubav prema grešnicima i svima koji će u njega povjerovati:

„Vjerodostojna je riječ i vrijedna da se posve prihvati – tvrdi Pavao – Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja. A pomilovan sam zato da na meni prvome Isus Krist pokaže svu strpljivost i pruži primjer svima koji će povjerovati u njega za život vječni“ (1 Tim 1,15-16).

2.2. Događaj pred Damaskom u Djelima apostolskim (Dj 9,1-22; 22,1-21; 26, 1-32)

Događaj pred Damaskom, kako ga Luka prikazuje, spada među najznačajnije dijelove Djela apostolskih. Služeći se metodom ponavljanja o njemu izvješćuje pod različitim vidicima i u različitim okolnostima na tri mjesta: prvi put u kontekstu progona Crkve pod vidikom Pavlova obraćenja (Dj 9,1-22), drugi i treći put sam se Pavao, po povratku sa svoga trećega misijskoga putovanja, nakon uhićenja, u svojim obrambenim govorima pred židovima u Jeruzalemu (Dj 22,1-21) i pred rimskim upraviteljem Porcijem Festom i židovskim kraljem Agripom II. u Cezareji, osvrće na taj događaj pod vidikom svoga poziva i poslanja poganima (26, 1-32).

Postavlja se pitanje zašto Luka u Djelima apostolskim o obraćenju Savla i njegovu pozivu izvješćuje na tri mjesta. To je tzv. metoda ponavljanja kojom se Luka služi kad želi istaknuti važnost i značenje nekoga događaja i učiniti ga čitatelju nezaboravnim. U takvim slučajevima o događaju izvješćuje najprije on sam, a onda na drugom mjestu i u drugim okolnostima pušta da o tom istom događaju govori osoba o kojoj se radi. Tako i u ovom slučaju, u prvom izvještaju pripovijeda Luka, a u druga dva Pavao.[37] Što je to tako značajno i važno u događaju pred Damaskom da ga Luka želi neizbrisivim utisnuti u memoriju svoga čitatelja? To je Pavlovo poslanje poganima! Tu se Luka potpunoma slaže s Pavlom koji je, kako smo vidjeli, pred Damaskom spoznao da ga je Bog još od majčina krila izabrao za apostola pogana. To nije njegov osobni izbor. Pavao po sebi niti je mogao niti htio biti apostol pogana, ali je „morao“, jer ga je Bog za to odabrao i po njemu se objavio kao Bog svih naroda.

2.2.1. Prvi izvještaj – Savlovo obraćenje (Dj 9,1-22)

Prvi izvještaj o događaju pred Damaskom uz uvod (Dj 9,1-2) i zaključak (Dj 9,19b-22) ima tri dijela: Isus i Savao (Dj 9,3-9), Isus i Ananija (Dj 9,10-16), Ananija i Savao (Dj 9,17-19a).[38] Glavna misao prvoga izvještaja je Savlovo obraćenje i najava njegova univerzalnoga poslanja.

2.2.1.1. Isus i Savao (Dj 9,3-9)

Nakon što je Luka u sedmom i osmom poglavlju Savla prikazao kao promatrača i pristašu kamenovanja sv. Stjepana, te kao okrutnoga progonitelja Crkve u Jeruzalemu (Dj 7,58; 8,1.3), u uvodnom dijelu devetoga poglavlja (9,1-2) pojačava i proširuje područje njegova progona prikazujući ga kao onoga koji, „zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim“[39], odlazi velikom svećeniku i traži od njega službeno ovlaštenje da ode u Damask i „da sve koje nađe od ovoga Puta, muževe i žene, okovane dovede u Jeruzalem“ (Dj 9,2-3).

U prvom prizoru (Dj 9,3-9) Luka jezgrovito opisuje sam događaj pred Damaskom, susret Isusa i Savla. Savao, strastveni revnitelj za Mojsijev zakon, ovlašten od velikoga svećenika, kreće u Damask da u temeljima uništi zajednicu Kristovih sljedbenika. Stigavši nadomak grada, iznenada ga „obasja svjetlost s neba“, ruši ga na zemlju, čuje glas koji mu njegovim materinjem jezikom dovikuje pitajući: „Savle, Savle, zašto me progoniš?“ (Dj 9,3). Ponavljanje imena značajka je Lukina stila (Lk 6,46; 8,24; 10,41; 13,34; 22,31; Dj 22,7; 26,14); njime on želi upozoriti na opasnost u kojoj se dotična osoba nalazi i poziv da iz nje hitno iziđe.[40] Uz audiciju Savao u nebeskoj svjetlosti vidi i nebeski lik koji mu se na njegovo protupitanje: „Tko si, Gospodine?“ (9,5a), formulom identifikacije predstavlja kao Isus: „Ja sam Isus kojega ti progoniš!” (9,5). Kyrios, Gospodin, kojega Savao čuje i vidi istovjetan je s Isusom, a Isus sa svojim učenicima koje on progoni. Kakva novost i kakva spoznaja za Savla! Savao je od sada u rukama Gospodina Isusa koji mu naređuje da ustane i u grad pođe, tamo će mu se reći što mu valja činiti.

Nakon dijaloga Luka upoznaje svoga čitatelja da je Savao imao i svoje suputnike koji su začuđeni pred onim što se dogodilo gotovo zanijemili, glas su, doduše, čuli, ali nikoga nisu vidjeli. Ukazanje nije bilo za njih, ali je ipak njihova reakcija potvrda objektivnosti događaja, što je za Luku veoma važno.

Na kraju prvoga prizora (9,8-9) Luka govori o učincima događaja na samom Savlu. Njegovo rušenje na zemlju je rušenje dosadašnjega njegova svijeta. Iz te ruševine diže se samo po nalogu onoga koji ga je oborio. Luka je to izrazio teološkim pasivom egerthe,[41] pojmom koji će Pavao kasnije upotrijebiti za Isusovo uskrsnuće (1Kor 15,15 sl.; Gal 1,1). Obasjan svjetlom uskrsloga Krista, Savao kod otvorenih očiju ništa nije vidio, pratioci ga uzeli za ruke, uveli u grad u kojem kroz tri dana niti je što vidio, niti jeo, niti pio. Trodnevni post, čin pokore i priprave na događaj iz drugoga prizora.

2.2.1.2. Isus i Ananija (Dj 9,10-16)

U drugom prizoru Luka vodi svoga čitatelja u Damask da sluša razgovor o Savlu koji vode Isus i Ananij. Ananija je jedan od Isusovih učenika koji u viđenju čuje Gospodinov glas koji ga poimence zove: „Ananija“, a on se odaziva: „Evo me, Gospodine!“ (9,10). Gospodin mu naređuje da ustane i pođe u točno određenu ulicu i određenu kuću da potraži Taržanina Savla koji se moli. Savao ne samo da posti, nego se i moli, što je znak njegova istinskoga obraćenje. U molitvi Savao vidi Ananiju koji će mu doći, na njega ruke položiti i progledat će. Molitveni stav Savla trebao je Ananiju ohrabriti da pođe i potraži toga glasovitoga progonitelja.

Međutim Ananija u prigovoru iznosi pred Gospodina sve ono što je od mnogih o Savlu čuo, koliko je zla nanio „svetima u Jeruzalemu“, da ima ovlast od velikih svećenika „okovati sve koji zazivlju ime“ Gospodnje. Ananija je pred Gospodina iznio svoju sliku o Savlu (9,13-14), koju Gospodin u odgovoru revidira iznoseći mu svoju. Savao nije više opasni progonitelj, on je „izabrano oruđe“, određen da ime Gospodnje ponese „pred narode i kraljeve i sinove Izraelove“. Savao je u Damask došao da progoni one koji zazivlju ime Gospodnje, a vratit će se kao onaj koji će ga pronijeti po svem svijetu. Savao je došao da izvrgne patnjama one koji zazivlju ime Gospodnje, a od sada će mu Gospodin „pokazati koliko mu je trpjeti“ za njegovo ime (9,15-16).[42] Negdašnji progonitelj postaje progonjen.

2.2.1.3. Ananija i Savao (9,17-22)

Ananija usta i po nalogu Gospodnjem ode potražiti Savla. Došavši k njemu, položi na njega ruke izgovarajući poslanikovu formulu:

„Savle, brate! Gospodin, Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao, posla me da progledaš i napuniš se Duha Svetoga” (9,17).

U nekoć strastvenom progonitelju Ananija prepoznaje kršćanskoga brata i oslovljava ga njegovim hebrejskim imenom kako ga je i Gospodin oslovio. Položivši na nj ruke i izrekavši spomenutu formulu, Savao postaje novi čovjek, ozdravlja, izlazi iz tame u kojoj dosad bio, s očiju mu spada nešto kao ljuske, prógleda novim očima, ustaje, krsti se, napunja se Duhom Svetim, prestaje postiti i uzevši hrane, okrijepi se (9,18-19a). Krštenjem je Savao uveden u kršćansku zajednicu i odmah, na čuđenje i zaprepaštenje mnogih, poče po sinagogama propovijedati i svjedočiti da je Isus Sin Božji (9,19b-20). Slušatelji izvan sebe, ne shvaćaju da je progonitelj postao navjestitelj i u čudu se pitaju:

„Nije li ovo onaj koji je u Jeruzalemu istrebljivao sve koji Ime ovo prizivlju, pa i ovamo zato došao da ih okovane odvede pred velike svećenike?“ (9,21).

Židovi zbunjeni nisu više mogli podnositi njegovo uvjeravanje da je Isus Mesija i odluče pogubiti ga. Nekadašnjega progonitelja kršćana progone oni u čije ih je ime progonio i tako se poče ostvarivati riječ Gospodnja: „Ja ću mu uistinu pokazati koliko mu je za ime moje trpjeti“ (9,16).

2.2.2. Drugi izvještaj – Pavlov obrambeni govor pred Židovima u Jeruzalemu (Dj 22, 1-21)

U drugom izvještaju o događaju pred Damaskom izvješćuje sam Pavao[43] u svom obrambenom govoru pred Židovima u Jeruzalemu pod vidikom svoga poziva i poslanja poganima. Po povratku sa svoga trećega misijskoga putovanja Pavao je u Jeruzalemu uhićen i od Židova optužen da je u Hram uveo Grke i time ga oskvrnuo. Zahvaljujući rimskomu tisućniku Lizaniji izvukao je živu glavu. Zatražio je od njega dopuštenje da se smije obratiti svome narodu (Dj 21,27-40). Svoj govor na hebrejskom jeziku započeo je riječima „Braćo i oci“ i zamolio ih da poslušaju što će iznijeti u svoju obranu. Iznenađeni da im se obratio na hebrejskom jeziku, pozorno su ga slušali. Tim kratkim uvodom (22,1-2) Pavao se i kao obraćenik predstavio kao Židov koji poštuje vlast svoga naroda. U nastavku govora ne osvrće se na optužbu nego iznosi u prvom dijelu svoju židovsku prošlost (22,3-5), u drugom svoj poziv (22,6-11), a u trećem poslanje poganima (22,12-21), želeći time svoje slušatelje uvjeriti da on poganima nije išao po svojoj želji nego po nalogu „Boga otaca“ (22,18).

2.2.2.1. Pavlova prošlost (22,3-5)

U prikazu svoje prošlosti Pavao se predstavlja kao Židov, rođen u Tarzu cilicijskom, odrastao u Jeruzalemu, do nogu Gamalielovih odgojen točno po otačkom Zakonu, kao revnitelj Božji na smrt progonio „Put“ (=kršćane), u okove bacao i predavao u tamnice muževe i žene, što mogu posvjedočiti veliki svećenik i cijeli sinedrij od kojih je i službena pisma dobio i dopuštenje da pođe u Damask i da one ondje okovane dovede u Jeruzalem da se kazne (22,3-5). Iz takve prošlosti nije mogao izrasti apostol pogana, želi Pavao reći. Uzrok njegovu pozivu treba tražiti drugdje. [44]

2.2.2.2. Pavlov poziv (22,6-11)

U drugom dijelu govora Pavao se osvrće na svoj doživljaj pred Damaskom koji se u biti ne razlikuje od Lukina prikaza iz prvoga izvještaja, pogotovo ne u razgovoru između Isusa i Pavla (9,3-8).[45] Dok se približavao gradu, pripovijeda Pavao, s neba ga je oko podneva iznenada obasjala velika svjetlost, srušio se na tlo, čuo glas koji mu dovikuje: „Savle, Savle, zašto me progoniš?“ Sve dotle, primjećuje Gustav Stählin, Židovi na Pavlu nisu mogli ništa kršćanskoga uočiti. Tek dijalog i način kako se Pavao Isusu obraća i kako mu Isus odgovara, odaje Pavla kršćanina.[46] Upitavši: „Tko si, Gospodine?“, dobiva odgovor: „Ja sam Isus Nazarećanin koga ti progoniš“. Oboren na tlo pita: „Što mi je činiti, Gospodine?“, a Gospodin mu naređuje da ustane i pođe u Damask, tamo će mu se reći što mu je sve određeno učiniti (22,10). Pavao napominje da su oni koji su bili s njime svjetlost vidjeli, glasa nisu čuli, a on od sjaja svjetlosti obnevidio, zbog čega su ga pratioci držeći za ruku uveli u Damask gdje će mu Ananija objaviti volju Božju. Za razliku od prvoga izvještaja nema razgovora između Isusa i Ananije.

2.2.2.3. Pavlovo poslanje (22,12-21)

Pavao o Ananiji drukčije govori nego Luka. Za Luku je on vjerni „učenik“ kome se Gospodin u viđenju objavljuje i k Pavlu šalje s porukom o njegovu izabranju i poslanju (9,15). Pavao to prešućuje; za njega je Ananija vjerni Židov,

„čovjek po Zakonu pobožan i na dobru glasu u Židova ondje nastanjenih“ (22,12).

Kao takav dolazi k Pavlu, pozdravlja ga kao brata, oslovljava njegovim vlastitim imenom, otvara mu oči i objavljuje što Bog s njim namjerava:

„Savle, brate, progledaj… Bog otaca naših predodredi te da upoznaš volju njegovu, da vidiš Pravednika (= Mesiju) i čuješ glas iz usta njegovih jer bit ćeš mu pred svim ljudima svjedokom onoga što si vidio i čuo. I što sad oklijevaš? Ustani, krsti se i operi grijehe svoje, prizivljući Ime njegovo!“ (22,13-16).

Sve to Pavao pripovijeda želeći svoje slušatelje uvjeriti da on sa svojim židovstvom nije prekinuo, da je njegovo obraćenje, poziv i poslanje u skladu s vjerom otaca, da se sve to dogodilo po volji Božjoj unutar Izraelove povijesti spasenja.[47]

Da svoje slušatelje u to uvjeri, Pavao im pripovijeda svoj mistični doživljaj koji je imao u Hramu po povratku iz Damaska u Jeruzalem. Za vrijeme molitve pao je u zanos i vidio Gospodina koji mu govori:

„Pohiti, žurno izađi iz Jeruzalema jer neće primiti tvoga svjedočanstva o meni“ (22,18).

Pavao zbunjen, uzvraća Gospodinu iznoseći indirektno svoju želju da djeluje u svome narodu uvjeren da će mu na temelju njegove prošlosti, koja je svima dobro poznata, vjerovati (22,19-20). Gospodin ne prihvaća prigovor svoga izabranika jer zna da mu neće vjerovati i da mu o glavi rade i stoga mu ponovo naređuje:

„Pođi jer ću te poslati daleko k poganima!“ (22,21).

Time je Pavao htio uvjeriti svoj narod da mu nije bilo ni na kraj pameti da ide poganima nego da ga je Gospodin direktno iz svoga svetišta k njima poslao. Pavao je bio optužen da je u Hram uveo pogane, a sada ga Gospodin iz Hrama šalje poganima.

Kad su to čuli, Židovi su strašno reagirali, piše sv. Luka. Uhvatio ih je bijes, počeli su bučiti, odbacivati haljine, vitlati prašinu u zrak i vikati: „Ukloni takva sa zemlje! Nije pravo da živi!“ (22, 22 sl.). Više od četrdeset ljudi pod zakletvom je skovalo urotu da neće ni jesti ni piti dok Pavla ne ubiju (23,12-22). Otad je Pavao u Cezareji uznik rimskih upravitelja Feliksa i Porcija Festa (Dj 23,23 – 26,32). Ondje mu se pružila prilika da se pred Festom te kraljem Agripom i njegovom sestrom Berenikom obrani od svih optužbi svoga naroda i obrazloži kako je postao apostolom pogana.

2.2.3. Treći izvještaj – Pavlov obrambeni govor pred kraljem Agripom u Cezareji (Dj 26, 1-32)

Pavlov obrambeni govor pred Agripom je svojevrsna „misijska propovijed“ koja kulminira u navještaju Isusova uskrsnuća. Uokviren je Agripovim dopuštenjem da se Pavao brani (26,1) i Agripovim proglašenjem da je Pavao nevin (26,32).[48] Uz uvod (26,2-4) i zaključak (26,30-32) govor je sročen u tri dijela. U prvom dijelu Pavao se osvrće na svoju mladost, optužbu i progon kršćana (26,4-11), u drugom na događaj pred Damaskom i svoj poziv (26,12-18), u trećem na poslanje (26,19-29).

U uvodnom dijelu govora (Dj 26,2-4) Pavao se direktno obraća kralju Agripi i smatra se sretnim što se pred njim, koji dobro pozna židovske običaje i nesuglasice, može obraniti od svih optužbi kojima ga Židovi terete i moli ga da ga velikodušno posluša.

2.2.3.1. Pavao – progonitelj (26,4-11)

U prvom dijelu govora Pavao upoznaje kralja s jednim dijelom svoga života. Od najranije mladosti živio je u Jeruzalemu kao farizej po načelima „najstrože sljedbe židovske vjere“, što mogu posvjedočiti njegovi tužitelji, ako hoće. Optužen je, kratko rečeno, zbog nade u uskrsnuće mrtvih (26,6-7; usp. 24,21). Svjestan da svi Židovi, a možda ni kralj Agripa, ne vjeruju u uskrsnuće mrtvih, Pavao koristi i ovu priliku da im kao svjedok Kristova uskrsnuća dovikne: „Zašto nevjerojatnim smatrate da Bog mrtve uskrisuje?“ (26,8). Nakon toga Pavao se ponovo vraća na svoju prošlost i priznaje da je u svojoj farizejskoj revnosti smatrao da mu se svim silama valja boriti „protiv imena Isusa Nazarećanina“ i svih onih koji su naučavali da ga je Bog uskrisio od mrtvih, i to je s dopuštenjem velikih svećenika u Jeruzalemu i po svim sinagogama, pa i tuđim gradovima i činio, mnoge „svete“ u tamnice zatvarao, odobravao kad su ih ubijali, mučio ih i prisiljavao da hule. Zadojen tim duhom, ovlašten od velikih svećenika, pošao je u Damask da ih odande istrijebi.

2.2.3.1. Pavao – obraćenik (26,12-18)

Nakon što je Pavao kralja Agripu upoznao sa svojom prošlošću, u drugom dijelu govora upoznaje ga s događajem pred Damaskom koji je promijenio njegov život. Prikaz je kraći od prijašnja dva, ispušten je onaj dio koji govori o Pavlovoj sljepoći i Ananiji koji mu otvara oči. Neke su pojedinosti preciznije i naglašenije prikazane. Događaj se zbio „u pol bijela dana“, svjetlost je bila „sjajnija od sunca“, obasjavala je Pavla i suputnike, svi su popadali na tlo. Dijalog između Isusa i Pavla ostao je isti, jedino što se ovdje ističe da je Isus hebrejskim jezikom govorio i Pavla upozorio da se protiv njega ne može boriti, da mu se mora pokoriti: „Teško ti se protiv ostana praćakati“. Najvažniji dio ovoga dijela jest Pavlovo univerzalno poslanje koje dobiva izravno od uskrsloga Krista i to je ono što Pavao pred Agripom želi naglasiti. Kao što je Bog nekoć proroku Ezekielu rekao: „Na noge se, da s tobom govorim!” (Ez 2,1), kao što je Izaiju poslao da slijepima oči otvori, da iz tamnice izvede one što žive u tami (Iz 42,7), kao što se uskrsli Krist Šimunu i Dvanaestorici ukazao (1Kor 15,5 sl.; Lk 24,34) i učinio ih svjedocima svoga uskrsnuća (Lk 24,48), tako se i ovdje ukaza svome progonitelju i postavi ga za apostola naroda da im bude poslužitelj i svjedok onoga što je vidio i što će mu još pokazati:

„Ustani, na noge se – reče mu – jer zato ti se ukazah da te postavim za poslužitelja i svjedoka onoga što si vidio i što ću ti pokazati. Izbavit ću te od naroda i od pogana kojima te šaljem da im otvoriš oči pa se obrate od tame k svjetlosti, od vlasti Sotonine k Bogu te po vjeri u mene prime oproštenje grijeha i baštinu među posvećenima“ (26,16-18).

2.2.3.3. Pavao – Navjestitelj (26,19-29)

U trećem dijelu govora Pavao svjedoči pred kraljem da „nije bio neposlušan nebeskomu viđenju“, nego je odmah navješćivao onima u Damasku, pa Jeruzalemu i po svoj židovskoj zemlji i poganima da se pokaju i Bogu vrate čineći djela dostojna obraćenja. Zato su ga Židovi uhvatili u Hramu i htjeli ubiti. Pavao podsjeća kralja da to čini i sada i da njegov navještaj nije ništa drugo nego ispunjenje onoga što su Proroci i Mojsije govorili:

„da će Krist trpjeti i da će on, prvouskrsli od mrtvih, svjetlost navješćivati narodu i poganima“ (26,23; usp. Lk 24,44-48).

Dok je Pavao to još govorio, u riječ mu upade Fest svojom primjedbom: „Mahnitaš, Pavle! Veliko ti znanje mozgom zavrnulo” (26,24).[49] Vjerovati u uskrsnuće mrtvih protivi se zdravoj pameti, misli rimski upravitelj i zaključuje da je Pavao zbog dugih i velikih studija skrenuo s pameti. Pavao zna da to rimski poganin ne može razumjeti, ipak mu se uljudno obraća uvjeravajući ga da „riječ istine i razbora“ govori što može i kralj Agripa potvrditi koji za Isusovu smrt i uskrsnuće zna, jer se to „nije dogodilo u kakvu zakutku“, nego javno, to je događaj koji su proroci najavili, a u naše se vrijeme dogodio. Pavao neposredno upita kralja: „Vjeruješ li, kralju Agripa, Prorocima?“ i sam odgovori: „Znam da vjeruješ!“ (26,27).[50] Po Lukinu mišljenju svaki Židov koji vjeruje Mojsiju i prorocima, morao bi postati kršćaninom.

Agripa izazvan, i, prema nekima, malo ironično reče: „Zamalo pa me uvjeri te kršćaninom postah!“ (26,28). Pavao osvrćući se na kraljevu primjedbu izražava svoju želju, gotovo u obliku molitve: „Dao Bog te i za malo i za mnogo, ne samo ti nego i svi koji me danas slušaju postali ovakvima kakav sam ja, osim ovih okova!“ (26,29). Tim je riječima Pavao završio svoju obranu i svoj zatvor pretvorio u svoju propovjedaonicu što će činiti i kasnije u svim svojim zatvorima.

Zaključak (Dj 26,30-32)

Nakon završne Pavlove riječi kralj Agripa, Fest, Berenika i ostali koji su s njima zasjedali ustali su se puni dojmova. Odlazeći međusobno su razgovarali: „Ovaj čovjek ne čini ništa čime bi zaslužio smrt ili okove“, a Agripa reče Festu: „Ovaj bi čovjek mogao biti pušten da se nije prizvao na cara“ (26,31-32).

3. Pavao nakon Damaska

Nakon doživljaja pred Damaskom Pavao propovijeda evanđelje tri godine u Arabiji i Damasku (Gal 1,18). U Damasku mu je prijetila smrtna opasnost kako od Židova tako i od nabatskoga kralja Arete (od 9 pr. do 40 po. Kr.), ali ga vjernici po noći „spustiše u košari preko zida“ te je umakao njihovim rukama (2 Kor 11,31 sl.). Nakon toga spektakularna bijega iz Damaska, Pavao se nije nikad više u nj vratio, ali ga je ponio u svom srcu, jer je cijeloga života živio od onoga što je pred njim doživio.[51] Tri godine nakon toga Pavao uzlazi u Jeruzalem. Napustio ga je kao progonitelj, a vraća se u nj kao apostol Isusa Krista. Svrha povratka nije ništa drugo nego da upozna Kefu. Ostaje kod njega petnaest dana. O tom prvom susretu s Prvakom apostola Pavao ne govori ništa. Od drugih apostola nije vidio nikoga „osim Jakova, Gospodinova brata“.[52] „Što vam pišem, Bog mi je svjedok, ne lažem“ ističe Pavao, dodajući odmah da je nakon toga otišao u krajeve sirijske i cilicijske (Gal 1,18-21), prema Djelima apostolskim u Tarz odakle ga, nakon nekoliko godina samostalnoga rada[53] (37-42), Barnaba „muž čestit, pun Duha Svetoga i vjere“ dovodi u Antiohiju gdje su se punu godinu dana sastajali u toj Crkvi i poučavali poveće mnoštvo koje se prozvalo kršćanima (Dj 11,25-26).

„Dok su jednom obavljali službu Božju i postili, reče Duh Sveti: ‘De mi odlučite Barnabu i Savla za djelo na koje sam ih pozvao’. Onda su oni postili, molili, položili na njih ruke i otpustili ih“ (Dj 13,2-3).

Slijede misijska putovanja.

3.1. Prvo misijsko putovanje (Dj 13-14)

Prvo misijsko putovanje trajalo je od proljeća 46. do kraja 48. p. Kr. i iznosilo je preko 2.000 km. Barnaba i Savao poveli su sa sobom Marka i krenuli preko Cipra u južni dio Male Azije u pokrajine Pamfiliju, Pizidiju, i Likaoniju u gradove Salaminu, Paf, Pergu (tu ih Marko napušta), Antiohiju pizidijsku, Ikonij, Listru, Derbu i natrag u Antiohiju. Na tom misijskom putovanju koje je trajalo prema nekima godinu i po do dvije[54], prevalili su oko 2500 km. Već se tu počelo ispunjavati ono što je Isus pred Damaskom Pavlu prorekao:

„Ja ću mu uistinu pokazati koliko mu je za ime moje trpjeti“ (Dj 9,16).

U Antiohiji pizidijskoj dočekaše ih tri vrste progonitelja: Židovi, pobožne žene i gradska uprava: „Židovi potakoše ugledne bogobojazne žene i prvake gradske te zametnuše progon protiv Pavla i Barnabe pa ih izbaciše iz svoga kraja. Oni pak stresu prašinu s nogu protiv njih pa odu u Ikonij. A učenici su se ispunjali radošću i Duhom Svetim (Dj 13,50-52).[55]

U Ikoniju se zadržaše duže vrijeme i tu povjerova veliko mnoštvo Židova i Grka. Međutim nepokorni Židovi razdražiše i razjariše pogane, od kojih jedni bijahu za Židove, drugi pak za apostole. Kad su apostoli primijetili da će ih kamenovati, odlaze u Listru i Derbu i okolicu (Dj 14,1-7). Za njima židovska potjera,

„iz Antiohije i Ikonija nadođu neki Židovi, pridobiju svjetinu te kamenuju Pavla i odvuku ga izvan grada misleći da je mrtav“ (Dj 14,19-20).

Taj je događaj Pavao dobro zapamtio kad o njemu govori u poslanici Timoteju kojega je po svoj prilici tu upoznao i kojega će uzeti sa sobom na drugo misijsko putovanje (Dj 16,1). Mladi Timotej, na dobru glasu među kršćanima u Listri i Ikoniju, „sin neke pokrštene Židovke i oca Grka“ (Dj 16,1), suze je ronio promatrajući kamenovanje sv. Pavla o čemu Pavao piše:

„Sjetim se tvojih suza i zaželim vidjeti te da se napunim radosti imajući na pameti neprijetvornu vjeru koja je u tebi – onu vjeru koja je najprije prebivala u tvojoj baki Loidi i tvojoj majci Euniki, a uvjeren sam, i u tebi“ (2 Tim 1,4-5).

Malo dalje podsjeća ga:

„A ti si pošao za mnom u poučavanju, u ponašanju, u naumu, u vjeri, u strpljivosti, u ljubavi, u postojanosti; u progonstvima, u patnjama koje su me zadesile u Antiohiji, u Ikoniju, u Listri. Kakva li sam progonstva podnio! I iz svih me izbavio Gospodin!“ (2Tim 3,10-11).

Unatoč svemu tome Pavao je imao hrabrosti s Barnabom ponovo se vratiti istim putem natrag učvršćujući osnovane zajednice u vjeri od Derbe preko Listre, Ikonija, pizidijske Antiohije, Perge u misijsko središte u sirijsku Antiohiju, gdje „sabraše Crkvu i pripovjediše što sve učini Bog po njima: da i poganima otvori vrata vjere“ (Dj 14, 27). Luka pripominje da su proveli „ne malo vremena s učenicima“ (Dj 14,28), a Pavao u poslanici Galaćanima navodi da je „nakon četrnaest godina“ s Barnabom ponovo uzišao u Jeruzalem i poveo sa sobom Tita na „Jeruzalemski sabor“[56] gdje je izložio „napose uglednijima, evanđelje koje propovijedam među poganima da ne bih možda, ili da nisam, trčao uzalud… vidjevši da mi je povjereno evanđelje za neobrezane, kao Petru za obrezane – jer Onaj koji je bio na djelu po Petrovu apostolstvu među obrezanima, bio je na djelu i po meni među poganima – i spoznavši milost koja mi je dana, Jakov, Kefa i Ivan, smatrani stupovima, pružiše meni i Barnabi desnice zajedništva: mi ćemo među pogane, a oni među obrezane! Samo neka se sjećamo siromaha, što sam revno i činio (Gal 2,1-10).

Nakon toga zatičemo Pavla i Barnabu ponovo u Antiohiji (Dj 15,30-35); posjetio ih je međuvremenu Kefa, kojem se Pavao „u lice“ usprotivio, „jer je zavrijedio osudu: doista, prije nego stigoše neki od Jakova, blagovao je zajedno s poganima; a kad oni dođoše, počeo se povlačiti i odvajati bojeći se onih iz obrezanja. Za njim se povedoše i ostali Židovi te je i Barnaba zaveden tom prijetvornošću. Ali kad vidjeh da ne hode ravno, po istini evanđelja, rekoh Kefi pred svima:

„Ako ti, Židov, poganski živiš, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da se požidove?“ (Gal 2,11-14).

Pavao, uvjeren u ispravnost svoga evanđelja, koje nije primio od ljudi nego od Boga, ne želi nikome ugađati, pa ni Kefi, da bi se svidio, jer „kad bih sveudilj nastojao ljudima ugađati, ne bih bio Kristov sluga“ (Gal 1,10).

3.2. Drugo misijsko putovanje (Dj 15,36-18,23a)

Drugo misijsko putovanje između 49. i 52. po. Kr. u dužini oko 5.000 km. Nakon nekoga vremena Pavao poziva Barnabu da idu posjetiti braću po svim gradovima u kojima su navješćivali riječ Gospodnju. Barnaba je htio povesti svoga nećaka Ivana Marka, ali Pavao nije dao. „Spopade ih takva ogorčenost da se raziđoše“, primjećuje sv. Luka (Dj 15,39 sl.). Barnaba je s Markom i otplovio na Cipar, a Pavao sa Silom preko Sirije, Cilicije, Likaonije, Frigije, Galacije, Mizije i htjedoše produžiti u Bitiniju, „ali im ne dopusti Duh Isusov“ (Dj 16,7). Noću je Pavao imao viđenje:

„Makedonac neki stajaše i zaklinjaše ga: ‘Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam’“ (Dj 16,9).

Pavao, uvjeren da ga Bog šalje, kreće prema Europi da joj donese evanđelje milosti Božje. Prva osoba u Europi koja je otvorila svoje srce evanđelju bila je žena imenom Lidija, prodavačica grimiza.

„Gospodin joj otvori srce – piše sv. Luka – te ona prihvati što je Pavao govorio. Pošto se pak krsti ona i njezin dom, zamoli: ‘Ako smatrate da sam vjerna Gospodinu, uđite u moj dom i ostanite u njemu’ I prisili nas“ (Dj 16,14-15).

Europa nije pokazala samo svoju gostoljubivost i otvorenost evanđelju, nego i okrutnost. Pavao i njegovi pratioci bit će nemilosrdno išibani i utamničeni (Dj 16,22-24). Iz Filipa Pavao odlazi u Solun, osniva zajednicu, progone ga Židovi, odlazi u Bereju, osniva zajednicu, dolaze za njim Židovi iz Soluna, podjariše svjetinu, braća iz zajednice odvedoše Pavla u Atenu, kolijevku grčke mudrosti. Nigdje Pavao nije održao tako dobar, gotovo teodicejski govor, kao na Areopagu u Ateni, a nigdje nije doživio toliki i takav neuspjeh kao u Ateni, gdje su ga epikurejsko – stoički mudraci izrugali. Samodostatni i samodopadni racionalisti ne prihvaćaju vjeru. Ipak je šačica ljudi prionula uz Pavla među njima Dionizije Areopagita i neka žena Damara.

Pavao razočaran, gotovo utučen napušta Atenu, kolijevku ljudske mudrosti zauvijek. Odlazi u Korint, lučki grad u kojem se susreće Istok i Zapad, grad božice Afrodite, grad nemorala svake vrste. Tu se susreće s kršćanskim bračnim parom Akvilom i Priscilom koji su pobjegli iz Rima kad je car Klaudije naredio da svi Židovi moraju napustiti Rim. Kako je imao isto zanimanje kao i oni, zaposlio se u njihovoj šatorsko-kožarskoj radnji, a subotom bi u sinagogi propovijedao. Kad su mu Židovi zabranili, iznajmio je stan nekoga Ticija Justa. Jedne noći reče Gospodin Pavlu u viđenju:

„Ne boj se, nego govori i ne daj se ušutkati! Ta ja sam s tobom i nitko se neće usuditi da ti naudi. Jer mnogo je naroda mojega u ovome gradu“ (Dj 18,10).

Pavao se zadrža u Korintu godinu i šest mjeseci. Ono što nije uspio među atenskim mudracima, to je uspio među robovima i lučkim radnicima u Korintu, osnovao je veliku zajednicu u kojoj

„nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom“ (1 Kor 1,26-29).

Židovi nisu ni u Korintu mirovali; uhitili su Pavla, dovukli ga u sudnicu optužujući ga pred prokonzulom Galionom da „potiče ljude da protiv zakona štuju Boga“ (Dj 18,13). Galion se nije htio miješati u vjerske stvari, pusti Pavla na slobodu, a on s Priscilom i Akvilom krene u Efez, gdje njih dvoje ostavi obećavši Efežanima da će im se vratiti, te otplovi prema Antiohiji. Time je završeno drugo misijsko putovanje.

3.3. Treće misijsko putovanje (Dj 18,23b-21,19)

Treće misijsko putovanje od 53. do 57. po Kr. iznosilo je oko 6.000 km. Pavao je održao svoje obećanje dano Efežanima. Kreće ponovo iz Antiohije prolazeći kroz evangelizirane krajeve hrabreći i učvršćujući svoje zajednice stiže u grad Efez od 200.000 stanovnika. Efez!

J. Holzner u svojoj knjizi Pavao piše:[57]

„Po ulicama Efeza šetao se nekad slijepi pjesnik Homer, tu je ‘mračni’ Heraklit razmišljao o počelima svega bitka i vječnom svemirskom razumu, tu je prvi put bila izrečena riječ ‘logos’. Tu je Pitagora osnovao svoju asketsku školu svjetske mudrosti, tu je Herodot položio temelje pisane povijesti. Tu je Tales Milećanin, začetnik zapadne filozofije, izjavio da je voda počelo svakoga bitka. U tom središtu svjetskoga prometa ključali su izvori grčke misli prije Sokrata. Tu su prvi put bile svladane kaotične orfičke sanjarije i njihove kozmogonije. A svladao ih je grčki razum… Na stotine lađa ulazilo je svakodnevno u efešku luku, ali nijedna nije nosila dragocjeniji teret od one koja je vozila Pavla.“

U Efezu su Pavla dočekali njegovi suradnici Priscila i Akvila za koje Pavao u poslanici Rimljanima kaže da su za njegov život podmetnuli svoj vrat i da im je zahvalan ne samo on nego i sva Crkva pogana (Rim 16,3 sl.). Prije nego je Pavao stigao u Efez, upoznali su Apolona, Židova iz Aleksandrije, čovjeka rječita i upućena u Pisma, koji je

„vatrene duše govorio i naučavao pomno o Isusu, premda je znao samo za Ivanovo krštenje“ (Dj 18,25).

Taj kršćanski bračni par uze ga k sebi „pomnije mu izložili Put Božji“ (Dj 18, 26). Pavao ostaje u Efezu dvije i po godine, „jer vrata mi se otvoriše velika i uspješna, a protivnika mnogo“, piše Korinćanima (1Kor 16,9). Luka spominje da su se nesvakidašnja čudesa događala po rukama sv. Pavla „tako da bi na bolesnike stavljali rupce ili rublje s Pavlova tijela pa bi s njih nestajalo bolesti i zli duhovi iz njih izlazili“ i da se je riječ Božja širila i jačala, tako da su svi azijski žitelji, Židovi i Grci, čuli za nju (Dj 19,10-20).

Usporedo sa širenjem Božje riječi rasle su i protivštine o kojima Pavao govori u poslanici Korinćanima:

„Ne bismo doista htjeli, braćo, da ne znate za nevolju koja nas je snašla u Aziji. Bijasmo prekomjerno, preko snage, opterećeni te smo već strepili i za život. Ali u sebi prihvatismo i smrtnu osudu da se ne bismo uzdali u same sebe, nego u Boga koji uskrisuje mrtve. On nas je od takve smrti izbavio i izbavit će nas; u njega se uzdamo, on će nas i dalje izbavljati“ (2Kor, 8-10).

Iz Pavlovih riječi da se je u Efezu „borio sa zvijerima“ (1Kor 15,32) neki zaključuju da je Pavao u Efezu bio zatočen i da je iz toga zatočeništva uputio poslanicu Filipljanima i Filemonu.[58]

Iz Efeza Pavao posjećuje već osnovane zajednice po Makedoniji i Grčkoj, zadržava se u Korintu tri mjeseca, vraća se gotovo istim putem, stiže u Milet želeći zaobići Efez

„da se ne bi zadržao u Aziji: žurio se da, uzmogne li, na dan Pedesetnice bude u Jeruzalemu“ (Dj 20, 16).

U Milet poziva efeške starješine da se oprosti od njih. Luka donosi jedan govor koji se može usporediti samo s Isusovim oproštajnim govorom na Posljednjoj večeri:

„Vi znate“ – reče im Pavao – „kako sam se sve vrijeme, od prvoga dana kada stupih u Aziju, ponašao među vama: služio sam Gospodinu sa svom poniznošću u suzama i kušnjama koje me zadesiše zbog zasjeda židovskih; ništa korisno nisam propustio navijestiti vam i naučiti vas – javno i po kućama; upozoravao sam Židove i Grke da se obrate k Bogu i da vjeruju u Gospodina našega Isusa. A sad, evo, okovan Duhom idem u Jeruzalem. Što će me u njemu zadesiti, ne znam, osim što mi Duh Sveti u svakom gradu jamči da me čekaju okovi i nevolje. Ali ni najmanje mi nije do života, samo da dovršim trku svoju i službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za evanđelje milosti Božje. I sad, evo, znam: nećete više vidjeti lica moga, svi vi posred kojih prođoh propovijedajući Kraljevstvo. Zato vam u ovaj dan današnji jamčim: čist sam od krvi sviju jer nisam propustio navijestiti vam ništa od svega nauma Božjega. Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom. Ja znam da će nakon moga odlaska među vas uljesti vuci okrutni koji ne štede stada, a između vas će samih ustati ljudi koji će iskrivljavati nauk da bi odvukli učenike za sobom. Zato bdijte imajući na pameti da sam tri godine bez prestanka noću i danju suze lijevajući urazumljivao svakoga od vas. I sada vas povjeravam Bogu i Riječi milosti njegove koja je kadra izgraditi vas i dati vam baštinu među svima posvećenima. Ni za čijim srebrom, zlatom ili ruhom nisam hlepio. Sami znate: za potrebe moje i onih koji su sa mnom zasluživale su ove ruke“ (Dj 20,18-34).

Kada to doreče, primjećuje sv. Luka,

„klekne te se zajedno sa svima njima pomoli. Tad svi briznuše u velik plač, obisnuše Pavlu oko vrata i stadoše ga cjelivati, ražalošćeni nadasve riječju koju im reče: da više neće vidjeti lica njegova“ (Dj 20,36-38).

Oprostivši se od svoje drage zajednice, Pavao iz Mileta stiže u Cezareju, ostaje kod Filipa đakona sedam dana, susreće se s prorokom Agabom koji simboličkom radnjom objavi što u Jeruzalemu Pavla čeka:

„Uze Pavlov pojas, sveza sebi noge i ruke te reče: ‘Ovo govori Duh Sveti: Čovjeka čiji je ovo pojas ovako će svezati Židovi u Jeruzalemu i predati u ruke pogana’“ (Dj 21,11).

Kada su to mještani čuli, stadoše Pavla zaklinjati da ne uzlazi u Jeruzalem, na što im on odvrati: „Što plačete i parate mi srce? Ta spreman sam ne samo biti svezan nego i umrijeti u Jeruzalemu za ime Gospodina Isusa“ (Dj 21,13).

Stigavši u Jeruzalem noseći novčanu kolektu, dar svojih Crkava za Crkvu Maticu u Jeruzalemu, proročanstvo se proroka Agaba ispuni; Židovi uhitiše Pavla, četrdesetak Židova skova zavjeru „i zakleše se da neće ni jesti ni piti dok ne ubiju Pavla“ (Dj 23,12). Sin Pavlove sestre doču za zavjeru, javi Pavlu, a on ga posla tisućniku Klaudiju Liziji koji javi upravitelju Feliksu koji ga držaše dvije godine u zatočeništvu, češće s njim razgovarao očekujući „da će mu Pavao dati novaca“ (Dj 24,24). Nakon dvije godine Feliks dobi za nasljednika Porcija Festa, koji kad sazna da je Pavao rimski građanin i da radije želi da mu se sudi u Rimu nego u Jeruzalemu, posla Pavla u Rim.

3.4. Rimsko putovanje (Dj,27-28)

Pavao je u svom srcu odavna nosio želju doći u Rim, o čemu govori u svojoj poslanici koju je iz Korinta godine 58. uputio „miljenicima Božjim, pozvanicima, svetima“, kako je oslovio rimske kršćane (Rim 1,7). Bog mu je svjedok, veli, da ih se u svojim molitvama neprekidno spominje i da uvijek moli ne bi li mu se već jednom s voljom Božjom nekako posrećilo da dođe k njima, da ih vidi i da među njima ubere koji plod kao i među drugim narodima. Često je kanio to i učiniti, ali je uvijek bio spriječen (Rim 1,9-13). Pavao je završio svoje poslanje na Istoku, pronio je Kristovo evanđelje „od Jeruzalema pa uokolo sve do Ilirika“, sada bi to isto htio učiniti na Zapadu, prodrijeti do Španjolske i usput s puninom blagoslova Kristova doći k Rimljanima (Rim 15,19-24).

Pavlovu putovanju u Rim Luka posvećuje zadnja dva poglavlja Djela apostolskih i dijeli ga u tri etape. Od Cezareje adramitskom lađom uz Cipar do Sidona, odande duž Cilicije i Pamfilije do Mire u Liciji (Dj 27,1-5).

Odatle aleksandrijskom lađom do Malte (Dj 27,6-44) gdje će, nakon što su doživjeli brodolom, prezimiti (Dj 28,1-10).[59] Nakon tri mjeseca drugom aleksandrijskom lađom do Puteole (Dj 28,11-13), odatle pješice do Rima (Dj 28,14-16).

Pod vodstvom satnika Julija, uz brojne uznike, u lađu su se s Pavlom ukrcali Luka, pisac, i Aristarh Makedonac, Solunjanin. Pavao je za vrijeme cijele plovidbe središnji lik, jedini koji govori, upozorava, hrabri, spašava. U pristaništu Dobra kod grada Laseja upozorio je, da će plovidba po život biti opasna, ako nastave plovidbu, ali ga satnik nije poslušao, više je vjerovao kormilaru i brodovlasniku negoli Pavlovim riječima (27,10-11). Kad se oluja dogodila, rekao im je da ga je trebalo poslušati. Unatoč tome ohrabrio ih je i rekao da, osim lađe, nitko od njih neće stradati, anđeo mu se Božji ukazao i rekao: „Ne boj se, Pavle! Pred cara ti je stati i evo Bog ti daruje sve koji plove s tobom“. „Zato – reče Pavao – razvedrite se, ljudi! Vjerujem Bogu: bit će kako mi je rečeno“ (27,21-25).

Udarani olujom i nošeni morskom strujom kroz četrnaest dana nisu ništa jeli. Pavao po treći put uzima riječ, potiče sve da uzmu hrane uvjeravajući ih da nikome od njih „ni vlas s glave neće propasti“ (27,34). „Rekavši to, uze kruh, pred svima zahvali Bogu, razlomi i stade jesti. Svi se razvedre te i oni uzmu hrane“ piše sv. Luka dodajući da ih je u lađi bilo dvjesto sedamdeset i šest (27,35-37). Kad je svanulo, ugledali su kopno, ploveći prema obali naletjeli su na plićak, nasukali se, dogodio se brodolom. Ostvarilo se ono što je Pavao najavio da nitko neće stradati osim lađe (27,22). Vojnici su htjeli pobiti uznike, ali satnik hoteći spasiti Pavla nije im dopustio. Izdao je naredbu, tko zna plivati, neka skače i pliva prema obali, ostali će, tko na daskama, tko na olupinama lađe. Tako svi živi i zdravi prispješe na kopno otoka Malte, gdje su ih urođenici gostoljubivo primili.

Za vrijeme plovidbe Pavao je, primjećuje G. Schneider, tri puta bio u životnoj opasnosti i svaki put spašen. Prvi put u samoj oluji:

„a oluja bjesnjela nemalena, bila je već propala svaka nada da ćemo se spasiti“ (27,20).

Drugi put u vrijeme brodoloma pred Maltom kad su vojnici sve uznike htjeli pobiti, da ne bi pobjegli (27,42). Treći put kad ga je na Malti ugrizla za ruku zmija otrovnica (28,3-6).[60] Nakon tri mjeseca provedenih zbog zime na Malti Pavao je sa svojim suputnicima aleksandrijskom lađom otplovio u Sirakuzu, pa u Regij i na kraju u Puteole, a onda pješice u Rim. U Piteuli su zatekli „braću“, skupinu kršćana kod kojih su proveli tjedan dana. Kad su kršćani iz Rima za njihov dolazak čuli, izišli su im u susret do Apijeva trga i Triju gostionica, što je Pavla ohrabrilo. U Rimu je Pavlu bilo dopušteno da pod nazorom jednoga vojnika stanuje zasebno.

Pavao je u Rimu kao i u Cezareji svoj zatvor pretvorio u propovjedaonicu. Kroz dvije godine u svom unajmljenom stanu održavao je sastanke, propovijedao kraljevstvo Božje, naučavao o Gospodinu Isusu Kristu sa svom slobodom, nesmetano, izvješćuje Luka na kraju Djela apostolskih (Dj 28,30-31).

Najprije je pozvao „braću“, predstavnike svoga naroda da ih upozna sa svojim slučajem. U par redaka sažima sav proces koji se protiv njega vodio u Cezareji.

„Ja, braćo – reče im – ne učinih ništa protiv naroda ni običaja otačkih, a ipak me okovana u Jeruzalemu predadoše u ruke Rimljana. Oni me nakon istrage htjedoše pustiti jer nije na meni bilo ništa čime bih bio zaslužio smrt. Kako se Židovi tome opriješe, bio sam prisiljen prizvati se na cara; ne dakle stoga što bih imao bilo za što tužiti svoj narod. Stoga dakle razloga zamolih vidjeti vas i obratiti vam se jer zbog nade Izraelove nosim ove verige“ (28,17-20).

Oni mu priznaše da o njemu nisu primili nikakve vijesti iz Judeje niti im je tko od onih koji su pridošli odonud bilo što zlo o njemu rekao. Izrazili su želju da bi htjeli čuti njegovo mišljenje o „toj sljedbi“ kojoj se posvuda proturječi. Utanačili su sastanak i k njemu došli u većem broju. Posvetio im je cijeli dan, piše sv. Luka:

„Izlagao im je i svjedočio o kraljevstvu Božjemu te ih od jutra do večeri iz Mojsijeva Zakona i Prorokâ uvjeravao o Isusu“ (28,23).

Uspjeh polovičan. Jedne je uvjerio, druge ne. Dok su se nesložni razilazili, Pavao se sjeti što je u svoje vrijeme prorok Izaija rekao ocima i primjeni na njih:

„Lijepo Duh Sveti po Izaiji proroku reče ocima vašim: ‘Idi k tomu narodu i reci mu: Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim. Neka vam je dakle svima znano: poganima je poslano ovo spasenje Božje; oni će poslušati!’“ (28,26–28; usp. Iz 6,9-10; Rim 11,8).

Pavao će cijeloga života nositi bol u duši što se njegov narod zatvorio njegovu evanđelju o Isusu Kristu Sinu Božjemu o čemu piše u poslanici Rimljanima:

„Istinu govorim u Kristu, ne lažem; susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetomu: silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu. Da, htio bih ja sam proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu“ (Rim 9,1-3).

U isto vrijeme tješi ga spoznaja da Bog nije definitivno odbacio svoj narod (Rim 11,25-36) i da je tvrdoća koja je zadesila Izrael privremenoga karaktera, trajat će „dok punina pogana ne uđe“, a onda će se i „cio Izrael spasiti…Ta neopozivi su dari i poziv Božji“ (Rim 11,25-29).

Zaključak

Na temelju Pavlovih poslanica i Djela apostolskih Pavlov se život dijeli u dva dijela: prije Damaska i nakon Damaska. Gledajući na svoj život prije Damaska Pavao, izazvan od svojih protivnika, iznosi nekoliko datosti iz svoje prošlosti kojima se dičio: ponosio se što potječe od roda Izraelova, plemena Benjaminova, Hebrej od Hebreja, rođen u znamenitu cilicijskom gradu Tarzu u kojem je od djetinjstva došao u dodir s grčko-rimskom kulturom, ovladao grčkim jezikom kojim se služio kao materinskim, obrezan osmi dan i po prvom židovskom kralju Benjamincu Šaulu dobio vjersko ime Saul i civilno Paul, odgojen u strogo židovskoj predaji farizejskoga smjera, studirao Mojsijev Zakon u Jeruzalemu pod vodstvom glasovitoga rabina Gamaliela i razvio se u revnitelja Zakona tako da je iz revnosti i odanosti prema Zakonu i otačkim predajama postao najvećim progoniteljem Isusovih sljedbenika.

Za Pavla farizeja Zakon je „oličenje znanja i istine“ (Rim 2,20) i svako nepoštivanje Zakona odstupanje je od istine i uvreda Boga, Tvorca Zakona. Helenističko judeo-kršćansko dokidanje obrezanja i subote, tih religiozno-nacionalnih znakova pripadnosti Božjem narodu, brisanje razlike između izabranoga naroda i pogana, te vjera u raspetoga Isusa iz Nazareta kao jedinoga Spasitelja obrezanih i neobrezanih, činilo se Pavlu rušenjem temelja židovstva, zabludom koju je trebalo silom iskorijeniti radi čega se uputio u Damask.

Pred Damaskom čudo se dogodilo: Pavao na jednom mjestu tvrdi da je vidio Isusa, Gospodina našega (1Kor 9,1), a na drugom da mu se ukazao uskrsnuli Krist kao nekoć Petru i apostolima (1Kor 15,3-9) što je njega i njegov unutarnji svijet s dubokom promijenilo. U svjetlu uskrsnuloga Krista Pavao na svoj dosadašnji život gleda novim očima i sve ono čime se prije dičio i ponosio postaje beznačajno, ništavno, smeće (Fil 3,7-9). Pavlu je najedanput postalo jasno da Isusovo djelo nije stvar samo židovskoga naroda niti židovske vjerske zajednice, nego stvar čitavoga čovječanstva i da je Bog njega još od majčina krila izabrao da to narodima navijesti. Tom spoznajom i svojim djelovanjem Pavao je spriječio judaizaciju kršćanstva i omogućio mu da oblikuje Europu i svijet i stoga se Pavla s pravom može zvati ocem kršćanske Europe.

Pavao će cijeloga života nositi bol u duši što se njegov narod zatvorio njegovu evanđelju o Isusu Kristu Sinu Božjemu, što priznaje pišući Rimljanima:

„Istinu govorim u Kristu, ne lažem; susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetomu: silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu. Da, htio bih ja sam proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu“ (Rim 9,1-3).

U isto vrijeme tješi ga misao da Bog nije definitivno odbacio svoj narod (Rim 11,1) i da je „po njihovu posrtaju spasenje poganima“ došlo te da je Bog njega izabrao da to otajstvo objavi narodima (Rim 11,11).

Osvrćući se na svoj život i svoje djelo piše „ljubljenomu sinu“ Timoteju:

„Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak“ (2 Tim 4,6-8).


Tiskom objavljeno u: Marko Matić, ‘Očenaš’ u sklopu biblijsko-teoloških ogleda, Zagreb: Filozofsko-teološki institut, 2018., str. 251–289.


[1] J. BLANK, Paulus. Von Jesus zum Christentum. Aspekte der paulinischen Lehre und Praxis, Kösel, München, 1982., 30.

[2] O apokrifima koji o Pavlu govore vidi u: E. WEIDINGER, Die Apokryphen. Verborgene Bücher der Bibel, Pattloch, Augsburg, 1994., 555-572. Tu spadaju: 1. „Dopisivanje između Seneke i Pavla“ u razdoblju od 58. do 64. godine. Seneka je navodno uputio osam pisama Pavlu, a Pavao njemu šest. Sveti je Jeronim smatrao da su autentična, danas nitko to više ne drži. 2. „Pavlova djela“, pobožna i zabavna literatura iz 2. stoljeća, puna legendi i bajki napose onaj dio u kojem se govori o sv. Tekli. Pavao je prikazan kao „čovjek niska rasta, ćelav, krivonog, čvrsto građen, sraslih obrva, orlovskoga nosa, ugodne pojave, jer načas je izgledao kao čovjek, a načas bi opet imao lice anđela“ (563,3).

[3] O problematici oko izvornosti te poslanice vidi P. FEINE / J. BEHM / w. G. KÜMMEL, Einleitung in das Neue Testament, Heidelberg, 161969., 176; C. TOMIĆ, Savao Pavao. Vrijeme, život i djelo apostola Pavla, Zagreb, 1982., 70; M. VIDOVIĆ, Pavlovski spisi. Uvod i osnove tumačenja, CUS, Split, 2007., 76 sl.

[4] J. GNILKA, Paulus von Tarsus. Zeuge und Apostel, Herder, Freiburg, 1996., 18, bilj.1. O autentičnosti i neautentičnosti Pavlovih poslanica vidi opširnije: M. DIBELIUS – W. G. KÜMMEL, Paulus, Berlin 31964., 9-12; J. BLANK, Paulus und Jesus. Eine theologische Grundlegung, Kösel, München, 1968., 16; G. BORNKAMM, Paulus, WK, Stuttgart, 21969., 245-249; P. FEINE / J. BEHM / w. G. KÜMMEL, Einleitung, 175 sl.; O. KUSS, Paulus. Die Rolle des Apostels in der theologischen Entwicklung der Urkirche, Pustet, Regensburg, 21976., 23-31: O. KNOCH, Begegnung wird Zeugnis. Werden und Wesen des Neuen Testamentes, Butzon / Becker / Katholisches Bibelwerk, 21987., 121; J. BECKER, Paulus. Der Apostel der Völker, Mohr, Tübingen, 1989., 6 – 11; J. A. FITZMYER, Pavlova teologija, u: R. E. BROWN i dr. (izd.), Biblijska teologija Staroga i Novoga zavjeta, KS, Zagreb, 1980., 357- 434, ovdje 363 sl.

[5] Vidi M. Vidović, Pavlovski spisi, 331; usp. P. FEINE – J. BEHM – w. G. KÜMMEL, Einleitung, 175. 283 sl.

[6] Djela apostolska spominju Pavlovo sužanjstvo od dvije godine u Cezareji (Dj 23,33-26,32) i sužanjstvo od „pune dvije godine“ u Rimu (Dj 28,16. 20. 30). Pišući Korinćanima o svojoj situaciji u Efezu Pavao spominje da je bio „u tamnicama – preobilno“ (2Kor 11,23). Oslanjajući se na to neki komentatori govore o efeškom sužanjstvu sv. Pavla, iako ga Luka u Djelima apostolskim ne spominje. W. J. HARRINGTON, Uvod u Novi zavjet. Spomen – ispunjenja, KS, Zagreb. 1975., 296 sl. oslanjajući se na tradiciju smatra da su poslanice Efežanima, Kološanima i Filemonu napisane otprilike u isto vrijeme u rimskom, a Filipljanima na temelju unutrašnje kritike u efeškom sužanjstvu, str. 300-303. Većina komentatora je manje-više toga mišljenja.

[7] M. DIBELIUS – W. G. KÜMMEL, Paulus, Berlin, 31964, 42; usp. M. Vidović, Pavlovski spisi, 40.

[8] Vidi o tome J. BLANK, Paulus. Von Jesus zum Christentum, 15 sl.; F. MuSSner, Traktat über die Juden, Kösel, München 21988, 212 sl.

[9] U svojim poslanicama Pavao se služi isključivo svojim rimskim imenom Paulus, dok Luka u Djelima apostolskim koristi jedno i drugo, od Dj 7,58 do 13,9 petnaest puta isključivo Saulus, a od toga poglavlja i toga retka samo Paulus. Razlog toj promjeni nije Pavlovo obraćenje, kako se obično misli, nego njegovo misijsko putovanje u helenistički svijet, što se vidi iz činjenice da se po prvi put spominje neposredno prije prvoga misijskoga putovanja (Dj 13,9). Vidi o tome M. DIBELIUS – W. G. KÜMMEL, Paulus, 27; O. KUSS, Paulus, 37, bilj. 3; G. BORNKAMM, Paulus, 29; E. HAENCHEN, Die Apostelgeschichte, Göttingen, 131961., 342, bilj. 1; G. Schneider, Die Apostelgeschichte I, Freiburg, 1980., 477, bilj. 47.

[10] J. HOLZNER, Pavao. Njegov život i poslanice, Zagreb 1968, 30.

[11] HIERONYMUS, De viris illustribus, Migne, PL 23, 646. Vidi o tome O. KUSS, Paulus, 39-40, bilj. 3 i 4; M. DIBELIUS – W. G. KÜMMEL, Paulus, 16 sl.; J. GNILKA, Paulus, 26.

[12] Vidi C. Tomić, Izlazak, Zagreb 1979, str.180

[13] O. KUSS, Paulus, 38. bilj. 6; 41, bilj. 1 primjećuje da je među egzegetama još uvijek sporno gdje je Pavao proveo svoju mladost, u Tarzu ili u Jeruzalemu. J. GNILKA, Paulus, 28 i G. BORNKAMM, Paulus, 27 misle da su se Pavlovi roditelji preselili u Jeruzalem još dok je Pavao bio dijete, što M. DIBELIUS – W. G. KÜMMEL, Paulus, 30, zbog helenističkih elemenata u njegovu razmišljanju, smatraju nevjerojatnim. Savao-Pavao je kao mladić otišao u Jeruzalem da studira, tj. da stekne rabinsku izobrazbu. S tim se slažu manje više i O. KNOCH, Begegnung, 130, i C. TOMIĆ, Savao Pavao, 152.

[14] Vidi M. DIBELIUS – W. G. KÜMMEL, Paulus, 25. 33; J. BLANK, Paulus und Jesus, 217

[15] Vidi J. BLANK, Paulus und Jesus, 239; F. MUSSNER, Der Galaterbrief, Herder, Freiburg 1977, 79.

[16] G. BORNKAMM, Paulus, 38; ISTI, Paulus, Apostel, RGG 5, Mohr, 31986, 166-190, ovdje 168 sl.; E. HAENCHEN, Die Apostelgeschichte, 248-250; D. LÜHRMANN, Der Brief an die Galater, TVZ, Zürich, 21988, 26; J. BECKER, Paulus, 73; W. SCHMITHALS, Die Apostelgeschichte des Lukas, TVZ, Zürich, 1982., 92; G. STÄHLIN, Die Apostelgeschichte, NTD 5, Göttingen 1968, 118.

[17] M. DIBELIUS – W. G. KÜMMEL, Paulus, 43.

[18] H. SCHLIER, Der Brief an die Galater, Göttingen, 1971., 63.

[19] J. BLANK, Paulus und Jesus, 240–248; J. GNILKA, Paulus, 36; J. HOLZNER, Pavao, 34; J. BECKER, Paulus, 40; W. SCHMITHALS, Die Apostelgeschichte des Lukas, 77; G. STÄHLIN, Die Apostelgeschichte, 117; D. LÜHRMANN, Der Brief an die Galater, 26 ; C. TOMIĆ, Počeci Crkve, Pavao – Apostol naroda, Zagreb, 1995., 28 sl.

[20] Vidi o tome J. BLANK, Paulus und Jesus, 21. 241 sl.; J. GNILKA, Paulus, 35, bilj. 2; R. SCHNACKENBURG, Die Kirche im Neuen Testament. Ihre Wirklichkeit und theologische Deutung. Ihr Wesen und Geheimnis, QD 14, Herder, Freiburg 1961, 53.

[21] Vidi o tome E. HAENCHEN, Die Apostelgeschichte, 74; G. Lohfink, Paulus vor Damaskus, SBS 4, Stuttgart 1965, 82 sl.; C. TOMIĆ, Savao Pavao, 170.

[22] AUGUSTINUS, Sermo, 382; Vidi J. HOLZNER, Pavao, 32.

[23] Tom svojom povijesnom konstrukcijom Luka je svojim tumačima zadao mnogo muke. Većina od njih smatra da Vrhovni svećenik nije imao pravo izdati takvu punomoć. Vidi o tome: E. HAENCHEN, Die Apostelgeschichte, 74, bilj.4; 268, bilj.4; G. BORNKAMM, Paulus, 38 sl. tvrdi da Veliko vijeće za vrijeme rimske vlasti izvan granica Judeje nikada nije imalo toliku pravnu moć i da se je farizej Pavao poslužio unutarnjim kaznenim pravom koje sinagogalnim zajednicama dopušta pristaše sekti išibati, prognati i ekskomunicirati; J. BLANK, Paulus und Jesus, 247, bilj. 94 oslanjajući se na A. Oepke misli da Savao nije dobio napismeno nikakvu službenu punomoć, nego neka preporučena pisma koja bi nadstojnicima židovskih zajednica u Damasku mogla dati povoda da protiv pristaša nazarećanske sekte poduzmu uobičajene sinagogalne mjere; Sličnu misao zastupa i C. TOMIĆ, Počeci Crkve, 30, kad veli da Veliki svećenik nije imao toliko ovlasti izvan Jeruzalema i da Savao nije dobio službeno pismo nego samo preporuku za voditelje židovskih zajednica u Damasku; J. GNILKA, Paulus, 39 ističe da je jeruzalemski sinedrij ipak i u židovskim dijasporama imao veliki ugled tako da se može govoriti o idealnoj vlasti. Koliko su one slijedile upute sinedrija, ovisilo je o dobroj volji svake pojedine zajednice. Uostalom damašćanski sljedbenici „novoga Puta“ bili su nekadašnji jeruzalemski stanovnici, ističe Gnilka dodajući da neovlašteni nastup progonitelja u Damasku ne bi ostavio nikakav dojam. Veliki svećenik koji je pothvat odobrio ili ovlastio bio je, prema Gnilki, Josip Kajfa (18-36) poznat iz Isusova procesa. G. SCHNEIDER, Die Apostelgeschichte II, 26 tvrdi da je sinedrij imao izvjesnu kaznenu vlast nad židovstvom izvan Judeje, koju su priznavale i rimske vlasti, i da se je njome služio oviseći o dobroj volji nadležnika sinagoga. Zato su Pavlu bila potrebna pisma Velikoga svećenika.

[24] G. Schneider, Die Apostelgeschichte I, 480, bilj.74: E. HAENCHEN, Die Apostelgeschichte, 249

[25] O motivima Pavlova progona kršćana vidi u: M. DIBELIUS – W. G. KÜMMEL, Paulus, 46 sl; J. GNILKA, Paulus, 37sl.; J. BECKER, Paulus, 71 sl.; G. BORNKAMM, Paulus, 37; J. BLANK, Paulus und Jesus, 245 sl.; ISTI, Paulus. Von Jesus zum Christentum, 19; A. POPOVIĆ, Apostol Pavao i Židovi (Od 1 Sol 2,14-16 do Rim 9-11) u: ISTI, Biblijske teme. Egzegetsko-teološka analiza odabranih tekstova Staroga i Novoga zavjeta s Dodatkom, KS, Zagreb, 2004., 173-196, ovdje 174 sl.

[26] J. JEREMIAS, Per comprendere la teologia dell’ apostolo Paolo, Brescia. 1973, cit. prema M. Vidović, Pavlovski spisi, 27.

[27] Cit. Prema F. MUSSNER, Traktat, 217.

[28] Vidi F. MUSSNER, Der Galaterbrief, 84, bilj. 37; G. Lohfink, Paulus vor Damaskus, 23; J. A. FITZMYER, Pavlova teologija, 367.

[29] Vidi CHR. SCHÖNBORN, Bog posla Sina svoga, KS, Zagreb,2008, 30 sl.; E. SCHICK, Die Wahrheit siegt durch die Liebe. Priesterliche Existenz nach dem zweiten Korintherbrief, KBW, Stuttgart 1975, 61 sl.; I. DUGANDŽIĆ, Biblijska teologija Novoga zavjeta, KS, Zagreb, 2004., 105.

[30] Vidi F. Mussner, Galaterbrief 96; K. Kertelge, Grundthemen paulinischer Theologie, Herder, Freiburg, 1991., 11.; G. BORNKAMM, Paulus, 40; L. CERFAUX, Der Galaterbrief, u: A. ROBERT – A. FEUILLET (Izd.), Einleitung in die Heilige Schrift II, Neues Testament, Herder, Wien- Freiburg, 1964., 366-378, ovdje 374; W. J. HARRINGTON, Uvod u Novi zavjet, 263; M. VIDOVIĆ, Pavlovski spisi, 139.

[31] Pavao ne govori tko su ti „neki“, „uljezi, lažna braća“ ni odakle dolaze. Sve što o njima znamo, saznajemo iz njegova razračunavanja s njima. O Pavlovim protivnicima u poslanici Galaćanima mnogo se pisalo i još se uvijek piše. Postoje različita mišljenja. Većina tumača vidi u njima judaizante, jeruzalemske kršćane židovskoga porijekla, koji od pokrštenih pogana zahtijevaju judaizaciju, tj. obrezanje i obdržavanje Mojsijeva zakona kao nešto što nužno spada u cjelovitost evanđelja. Vidi o tome G. BORNKAMM, Paulus, 54; H. W. BEYER – D. P. ALTHAUS, Der Brief an die Galater, NTD 3, Göttingen 1968, 1; M. DIBELIUS – W. G. KÜMMEL, Paulus, 114 sl.; P. FEINE – J. BEHM -w. G. KÜMMEL, Einleitung in das Neue Testament, 193; J. BECKER, Paulus, 287. 340 sl. ; L. CERFAUX, Der Galaterbrief, 368; W. J. HARRINGTON, Uvod u Novi zavjet, 260 sl.; C. TOMIĆ, Počeci Crkve, 138; M. VIDOVIĆ, Pavlovski spisi, 132. 152; A. POPOVIĆ, Apostol Pavao i Židovi, 188; Neki autori ukazuju na različite vrste Pavlovih protivnika J. GNILKA, Paulus, 145 – 152 govori o Pavlovim protivnicima u poslanicama Galaćanima, Drugoj Korinćanima i Filipljanima i misli da bez njih tih poslanica možda ne bi ni bilo. U Galaciji Pavao ima posla s jeruzalemskim judaizirajućim judeokršćanima, u Filipima i Korintu s helenističkim judeokršćanima.; G. BORNKAMM, Paulus, u: RGG, 166-190, ovdje 173, smatra da su protivnici iz poslanice Galaćanima judaisti koji, oslanjajući se na jeruzalemske autoritete, od kršćana poganskoga porijekla uz obrezanje zahtijevaju i obdržavanje Mojsijeva zakona, u 1. Korinćanima pogansko- kršćanski gnostici, u 2. Korinćanima putujući helenistički propovjednici judeokršćanskoga porijekla, a u Filipljanima judeokršćanski gnostici. F. MUSSNER, Der Galaterbrief, 11-29 iscrpno se pozabavio Pavlovim protivnicima i, nakon što je prikazao stajališta jedanaestorice autora, zaključuje da među njima nema jedinstvenoga mišljenja. Sam se pridružuje mišljenju onih koji u njima vide judaizirajuće judeokršćane. Prije njega zastupao je nešto slično i O. KUSS, Paulus, 114-116.

[32] C. TOMIĆ, Savao Pavao, 286. Ne znamo sa sigurnošću tko su ti Galaćani, odnosno „Crkve Galacije“ (Gal 1,2) kojima Pavao piše. Sve do osamnaestoga stoljeća vladalo je mišljenje da su to potomci ratobornih keltskih plemena Gala koji su se u trećem stoljeću pr. Krista iz Galije doselili u sjeverne krajeve središnje Male Azije po kojima je to područje oko današnje Ankare i nazvano „galacijski kraj“ (Dj 16,6. 18,23), odnosno „Galacija“ (1 Kor 16,1; 1 Petr 1,1). To je tzv. sjevernogalatska hipoteza.

Međutim sredinom osamnaestoga stoljeća J. Joachim Schmidt i nakon njega brojni drugi komentatori tvrdili su i tvrde da je Pavao pisao zajednicama rimske provincije Galacije koje je za vrijeme svoga prvoga misijskoga putovanja ustanovio u Antiohiji pizidijskoj, Ikoniju, Listri i Derbi o čemu svjedoče Djela apostolska (Dj 13,13 – 14,23). To je tzv. južnogalatska hipoteza.

Danas većina tumača zastupa sjevernogalatsku postavku. Zagovornici te postavke, primjerice: O. KUSS, Paulus, 112 sl; P. FEINE – J. BEHM -w. G. KÜMMEL, Einleitung in das Neue Testament, 191-193; H. SCHLIER, Der Brief an die Galater, 15-17; L. CERFAUX, Der Galaterbrief, 367 – 369; J. GNILKA, Paulus, 73; F. MUSSNER, Der Galaterbrief, 3-9; O. KNOCH, Begegnung, 144 sl.; J. BECKER, Paulus, 287; W. J. HARRINGTON, Uvod u Novi zavjet, 258 sl.; C. TOMIĆ, Savao Pavao, 238 sl., oslanjaju se u biti na dva razloga: 1. Pavlovo oslovljavanje „O bezumni Galaćani“ (Gal 3,1) može se odnositi samo na stanovnike galatskih plemena, nikako na stanovnike Pizidije, Frigije i Likaonije, jer to bi za njih bila uvreda. 2. Galatska su plemena isključivo pogani (Gal 4, 8; 5,2 sl.; 6, 12 sl.) što se za stanovnike rimske provincije ne može reći. Unatoč tome H. W. BEYER – D. P. ALTHAUS, Der Brief an die Galater, 1, tvrdi da se sa sigurnošću ne može reći o kojim se Galaćanima radi; postoje razlozi za jednu i za drugu postavku. J. GNILKA, Paulus, 62.73, bilj. 99, tvrdi da je W. MICHAELIS jedan od posljednjih zagovornika južnogalatske hipoteze. F. MUSSNER, Der Galaterbrief, 6 sl., donosi sedam njegovih argumenata u prilog te postavke, za koje veli da se bez daljnjega ne daju osporiti i da predstavljaju moguću hipotezu. Unatoč tome Mussner se u svome komentaru opredijelio za sjevernogalatsku postavku, iako zna da je konačno ne može „dokazati“.

Zastupnik južnogalatske hipoteze je i J. HOLZNER, Paulus, 293.535 sl. „Galacija je istovjetna s rimskom provincijom južne Galacije“. Nezamislivo je, prema Holzneru, da bi Pavao, koji je svim važnijim Crkvama uputio poslanice,zaboravio upravo najvažniju Crkvu iz vremena svoga prvoga misijskoga putovanja, čije je interese tako vatreno zastupao na Prvom apostolskom saboru…Isto je tako nemoguće da je Pavao naredio skupljanje milodara po sjevernim galatskim Crkvama, od kojih nam nijedna nije poznata po imenu, niti bilo koja njezina osoba.“ Izgleda da je i M. VIDOVIĆ, Pavlovski spisi, 135 – 138 skloniji južnogalatskoj hipotezi.

[33] U originalu stoji en emoi , što Vulgata prevodi „in me“, Jeruzalemska Biblija „en moi“ , Šarić „u meni“, Rupčić u izdanju Stvarnost „u meni“ , a u izdanju KS Zagreb, Pstoralna biblioteka Sarajevo, Sveta Baština Duvno isto kao Duda- Fučak „meni“. J. BLANK, Paulus und Jesus, 229 i F. MUSSNER, Der Galaterbrief, 86, oslanjajući se na Oepke tvrde da en emoi označava osobu i da se prevodi jednostavno dativom „meni“. Međutim H. SCHLIER, Der Brief an die Galater, 55 smatra da en emoi ne znači „po meni“, „na meni“, a ni samo dativ „meni“, nego izriče intenzitet objave Sina koja je Pavla zahvatila sve do srži njegova bića. Usp. A. VANHOYE, Pietro e Paolo. Esercizi spirituali biblici, Paoline, Milano, 2008., 45.

[34] Vidi o tome M. DIBELIUS – W. G. KÜMMEL, Paulus, 117. 142; O. KNOCH, Begegnung, 132. 147; M. VIDOVIĆ, Pavlovski spisi, 153.

[35] M. VIDOVIĆ, Pavlovski spisi, 248.

[36] Vidi o tome J. GNILKA, Der Philipperbrief, 191-197; G. BARTH, Der Brief an die Philipper, TVZ, Zürich, 1979., 57–62; G. FRIEDRICH, Der Brief an die Philipper, NTD 3, 92-130, ovdje 117–121.

[37] Vidi o tome E. HAENCHEN, Die Apostelgeschichte, 276; G. STÄHLIN, Die Apostelgeschichte, 132. 309 spominje da se Pavao u Djelima apostolskim triput od Židova obraća poganima (Dj 13;18;28); G. SCHNEIDER, Die Apostelgeschichte II, 22 sl.; G. Lohfink, Paulus vor Damaskus, 72. Metodu ponavljanja prepoznajemo i u slijedećim slučajevima: U Dj 10,1-8 o Kornelijevu viđenju pripovijeda Luka, a u 10, 30-33 Kornelije; u Dj 10, 9-16 o Petrovu viđenju pripovijeda Luka, a u Dj 11,5-10 Petar; u Dj 10,44-48 o silasku Duha Svetoga na pogane izvješćuje Luka, a u Dj 11,15-17 Petar.

[38] R. PESCH, Die Apostelgeschichte I, EKK, Benziger/Neukirchener Verlag 1986, 298 dijeli zgodu u 6 dijelova tako da prvi dio (1-2) odgovara posljednjem (19b-22), drugi (3-6) četvrtom (10-16), treći (7-9) petom (17-19a); usp. R. PERIĆ, Savle , brate, progledaj! Duhovne vježbe po sv. Pavlu, Crkva na kamenu, Mostar 2006, 26.

[39] Luka se u ovom poglavlju služi različitim nazivljem za kršćane: oni su „učenici Gospodnji“ (9,1. 10. 25. 36. 38), „od Puta“ (9,2), „sveti“ (9,13. 32.41), „koji prizivlju ime Gospodnje“ (9,14), „braća“ (9,17. 30). Vidi o tome E. HAENCHEN, Die Apostelgeschichte, 268, bilj. 2; G. Lohfink, Paulus vor Damaskus, 81.

[40] B. JACOB, Das Buch Exodus, Calwer, Stuttgart, 1997., 47 podsjeća da se dvostruko oslovljavanje imena javlja već u Starom Zavjetu u četiri slučaja: kod Abrahama (Post 22,11), Jakova (46,2), Mojsija (Izl 3,4) i Samuela (1Sam 3,10) s različitim značenjem: kod Abrahama i Mojsija je ljupki bojazan da bi u svom djelovanju mogli prekoračiti granicu i stoga stroga zabrana da ne idu dalje (Post 22,11, Izl 3,4), kod Jakova ohrabrenje i poticaj da krene prema novom (Post 46,2), kod Samuela pak jednostavno poziv i izabranje (1Sam 3,10).

[41] U originalu je pasivni oblik aorista egerthe, teološki pasiv, kome je subjekt Bog.

[42] Vidi u: E. HAENCHEN, Die Apostelgeschichte, 98. 273; G. SCHNEIDER, Die Apostelgeschichte II, 30; R. PESCH, Die Apostelgeschichte I, 306 sl.

[43] Već smo spomenuli da se Pavao u svojim poslanicama isključivo služi svojim rimskim imenom Paulus, a Luka u Djelima apostolskim koristi kako obiteljsko ime Saulus tako i civilno Paulus. U Djelima apostolskim od 7,58 do 13,9 koristi petnaest puta isključivo Saulus, a od toga poglavlja i toga retka samo Paulus. Razlog toj promjeni nije Pavlovo obraćenje, kako se obično misli, nego njegovo misijsko putovanje u helenistički svijet, što se vidi iz činjenice da se po prvi put spominje neposredno prije prvoga misijskoga putovanja (Dj 13,9). U skladu s tim u prvom izvještaju smo se služili imenom Savao, a u druga dva Pavao.

[44] Vidi u: G. Lohfink, Paulus vor Damaskus, 78.

[45] Razlike ćemo istaknuti kurzivom.

[46] Vidi u: G. STÄHLIN, Die Apostelgeschichte, 284.

[47] Vidi u: W. SCHMITHALS, Die Apostelgeschichte des Lukas, 203; G. STÄHLIN, Die Apostelgeschichte, 284 sl.; G. SCHNEIDER, Die Apostelgeschichte II, 322 sl.

[48] Vidi u: G. SCHNEIDER, Die Apostelgeschichte II, 370.

[49] Iznenadni upad u riječ govornika nakon što je iznio značajnu misao, spada u Lukin stil pripovijedanja, pruža mu priliku da se na nju osvrne i još jače istakne Vidi u: E. HAENCHEN, Die Apostelgeschichte, 613; W. SCHMITHALS, Die Apostelgeschichte des Lukas, 228; G. SCHNEIDER, Die Apostelgeschichte II, 376, bilj. 83.

[50] G. STÄHLIN, Die Apostelgeschichte, 312 smatra da Pavao, odnosno Luka precjenjuje Agripu pretpostavljajući kao sigurno da vjeruje proročanstvima proroka, od toga je on još daleko iako je rekao da je zamalo postao kršćanin

[51] Vidi J. GNILKA, Paulus, 52.

[52] Ne radi se o Jakovu Mlađem (Mk 15,40) niti o Jakovu ocu Jude apostola (Lk 6,16), niti o Jakovu Zebedejevu sinu (Mk 1,19), niti o Jakovu Alfejevu sinu ( (Mk 3, 18), nego o Jakovu „Isusovu bratu“ (Mk 6,3 koji je u prazajednici zauzeo vodeću ulogu (Dj 12,17; 15,13; Gal 2,9.12) Vidi o tome H. SCHLIER, Der Brief an die Galater, 61.

[53] G. BORNKAMM, Paulus, Apostel, 171. ISTI, Paulus, 51, tvrdi da ne znamo kako je dugo Pavao djelovao u Siriji i Ciliciji.

[54] Vidi J. GNILKA, Paulus, 64.

[55] Usp. R. PERIĆ, Savle, brate, 107 sl.

[56] G. BORNKAM, Paulus, 46 smatra da se Jeruzalemski sabor dogodio prije prvoga misijskoga putovanja. Međutim J. GNILKA, Paulus, 65 bilj.68 misli da to danas nitko više ne drži.

[57] J. HOLZNER, Paulus, 290.

[58] Vidi M. DIBELIUS / W.G.KÜMMEL, Paulus, 24 sl.

[59] Dugo se među znanstvenicima i bibličarima raspravljalo i još se uvijek raspravlja o kojem se otoku radi, da li o Malti ili Mljetu, jer jedan se i drugi zove Melita. U povodu jubilarne godine sv. Pavla održan je 15. listopada 2011. godine na otoku Mljetu interdisciplinarni znanstveni skup pod nazivom „Put apostola Pavla za Rim vodio je preko hrvatskoga otoka Mljeta“. Zbornik radova je objavljen pod istim naslovom na engleskom i hrvatskom jeziku u Zagrebu 2015. godine. Na temelju navigacijskih, meteoroloških, oceanografskih, geografskih i bioloških i drugih razloga neki autori smatraju da se brodolom sv. Pavla dogodio na otoku Mljetu, a ne na Malti. O svemu tome opširnije u člancima Zbornika: M. DEMOVIĆ, Apostol Pavao je nakon brodoloma otplovio godine 61. aleksandrijskom lađom za Rim iz mljetske antičke luke Polače, 231-238, ovdje 232. 236; A. NIČETIĆ, Zašto Mljet, a ne Malta i Kefalonija?, str. 245-274, ovdje 245. 256. 266. 273 uz navigacijske, meteorološke, geografske razloge spominje i bizantinskoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta (905.-959.) i hrvatskoga benediktinca Ignjata Đurđevića (1675.-1737). koji govore u prilog otoka Mljeta, a ne Malte; M. HODŽIĆ, Brodolom sv. Pavla 61. godine na Jadranu („Adrija“) na otoku Mljetu i vjetrovi na južnom Jadranu, 281-289, ovdje 288 sl.

Već je bizantinski car Konstantin Porfirogenet (905.-959.) smatrao da se radi o Mljetu i da je na tome otoku Pavla ugrizla zmija otrovnica.

[60] G. SCHNEIDER, Die Apostelgeschichte II, 379.