Pomazanje u Betaniji, mesijanski ulazak u Jeruzalem i završetak Isusovog javnog djelovanja (Iv 12, 1-50)
Tumačenje Evanđelja po Ivanu 12, 1-50
Iv 12 sumira događaje iz blagdanskog ciklusa (5-11) a istovremeno najavljuje ono što će se događati do kraja Evanđelja. Djelo je literarnog genija koji pušta da u njemu odzvanjaju različiti zvuci: nakon intimne atmosfere pomazanja u Lazarevoj kući (12,1-11), slijedi mesijanski ulazak u Jeruzalem nakon kojega imamo anticipaciju getsemanske scene (12,23-36a) da bi se poglavlje zaključilo bilancom koja ističe problem ne/vjere (12,36b-43) i suda (12,44-50). Kod sinoptika (Mk 14,3-9; Mt 26,6-13) prvo dolazi mesijanski ulazak u Jeruzalem a tek potom pomazanje u Betaniji. S obzirom da su različiti događaji u 2,13 i 6,4 povezivani s Pashom, pomazanje u Betaniji povezano je s trećom po redu Pashom a to znači da je Isusovo javno djelovanje trajalo najmanje dvije ili tri godine.
12,1-2: …dođe Isus u Betaniju gdje bijaše Lazar…ondje mu prirediše večeru.
Marta i Marija iz zahvalnosti priređuju Isusu večeru. Za razliku od bučnih javnih proslava i zahvaljivanja, ova se događa u obiteljskom krugu. Zbog toga ne gubi na važnosti, naprotiv! Nakon što je uskrisio Lazara, postalo je opasno biti u Isusovom društvu. No, sestre prihvaćaju Isusa i njegove učenike. Jače od prijetnji smrću jest zajedništvo u kojem žele biti s njim. Tako ovdje imamo malu sliku Crkve – zajednica prijatelja koji se ljube i koji se, bez obzira na cijenu i opasnost, okupljaju oko Isusa koji daje život.
Kao i u Lk 10,38-42, i ovdje Marta poslužuje a Marija je doslovno usredotočena na Isusa.
12,3: Marija uze libru…dragocjene nardove pomasti, pomaže Isusu noge…
Svoju ljubav Marija iskazuje darom skupocjene pomasti. Libra koju spominje Ivan sadržavala je 327 grama dragocjene pomasti a vrijedila je 300 denara (usp. 12,5) tj. 300 dnevnica (usp. Mt 20,2.9), što odgovara vrijednosti godišnje plaće, ako se oduzmu neradni šabati i blagdani. Za razliku od žene grešnice u Lk 7,36-50, Marijin čin nije povezan s okajavanjem grijeha nego predoznačava kraljevski Isusov ukop kojeg će izvršiti Nikodem (19,39).
12,4-6: Zašto se ta pomast nije prodala…i razdala siromasima?
Ovako human prijedlog izriče ni manje ni više nego – Juda! S jedne strane, njegov intervent može izgledati opravdan zbog ogromne vrijednosti pomasti. No, iako progovara o milosrđu, on je zapravo strani element u ovom društvu. Dok su svi prisutni svjesno ušli u rizik boravka u ovoj kući i to ih međusobno veže, on ne sudjeluje s njima – uskoro će pokazati da ne samo da nije spreman izdržati s Isusom njegovu muku, nego će ga upravo on za 30 srebrnjaka izdati. Evo slike Crkve i crkvenog zajedništva: koliko sam svjestan što je ono što veže Crkvu iznutra i koliko sam sudjelujem u građenju te veze? Ovaj nam prizor govori da je moguće biti članom Crkve, fizički boraviti u njoj, čak se isticati plemenitim pothvatima i druge p(r)ozivati na njih, a zapravo ne osjećati nutarnje bilo te zajednice i, slijedeći vlastite interese, doprinositi njezinom rastakanju! Dakle, Crkva treba gajiti dobrotvornu djelatnost, ali njezina bit je u nečem drugom!
12,7-8: Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa!
Isus ne niječe potrebu pomaganja siromašnih, ali će ipak istaći posebnost ovog utroška pomasti. S obzirom da je u Izraelu sahranjivanje pokojnika i trošak koji pri tom nastane smatran važnijim od bilo kojeg drugog milosrđa, Isus Marijin čin shvaća kao vrhunski čin milosrđa. Prisutni će siromahe uvijek imati uza se, a ovo je njezin posljednji čin ljubavi prema Isusu, a k tome još pripada i ukopnom milosrđu.
Dok je Martino služenje samo kratko spomenuto, Marijin čin dobiva od Isusa i evanđelista posebnu pozornost. Ovdje je na djelu ljubav, ona koja prelazi sva očekivanja i poprima, za neupućene, izgled rasipanja. U ovom evanđelju Marija je prva osoba koja je učinila nešto za Isusa i to na takav način da mu jako godi! Njezino djelo je dobro tj. lijepo (grč. u Mk 14,6; Mt 26,10) jer njime stvorenje konačno na rasipan/raskošan način odgovara na ljubav svoga Stvoritelja! Konačno je Ljubav ljubljena! U ono što se neprestano događa između Oca i Sina – ljubav koja koja daje sve pa i samog sebe – sada ulazi i čovjek. U njoj zaručnica odgovara svome Zaručniku (usp. 3,29) koji je ljubi vječnom ljubavlju (usp. Jer 31,3). Isus će u slijedećem poglavlju i sam kleknuti pred svoje učenike i njima prati noge, razbit će se posuda Isusovog tijela da bi se miomiris njegove Slave i ljubavi razlio cijelim svijetom. Zajedništvo ove večeri naviješta život nove zajednice (vidi poglavlja 13-17).
12,9-11: A glavari svećenički odlučiše i Lazara ubiti…
Ovaj detalj izražava koliko su religiozni vođe mrzili Isusa i kako nisu prezali ni pred najbezumnijim i najokrutnijim činima da bi ga spriječili u djelovanju i stjecanju učenika.
12,12-19: Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!
Za razliku od 6,14-15 gdje Isus nije dopustio narodu da ga zakralje, sada prihvaća da ga u Jeruzalem narod, kome je Lazarovo uskrsnuće probudilo mesijanske nade, uvede kao kralja. No, Isus dobro zna da je Lazarovo uskrsnuće povezano s njegovom vlastitom smrću. Samo Ivan spominje palmine grančice, a Isusov izbor da jaše na magarcu čini se da ukazuje na kralja, obećanog Zah 9,9-10, koji će donijeti mir i spasenje. Uzvik Hosana znači spasi!
Evanđelist ironično oslikava zabrinutost vjerskih vođa koji moraju konstatirati da svijet ode za Isusom. Ove riječi na proročki način najavljuju skori dolazak Grka k Isusu.
12,20-50: Završetak Isusovog javnog djelovanja
12,20-26: Htjeli bismo vidjeti Isusa… Do sada su samo Krstitelj (1,29) i Samarijanci (4,42) priznali Isusa univerzalnim Spasiteljem. Dolazak Grka, koji su najvjerojatnije pogani, najavljuje blizinu Isusovog časa u kojem će s križa sve privući k sebi (12,32).
Činjenica da pogani tek uz posredovanje Filipa i Andrije nalaze put do Isusa označava da je Isus u svojem zemaljskom djelovanju poslan prije svega Izraelu. Ako se u ovom kontekstu govori o pšeničnom zrnu koje najprije treba pasti u zemlju i umrijeti da bi donijelo bogat plod, time je naznačeno kako su tek nakon Isusove smrti moguće misije pogana (12,20-24).
Pozornosti je vrijedno što to stupnjevanje, koje podsjeća na Pavlov izraz najprije Židovi, onda Grci (usp. Rim 1,16) dolazi do izražaja i na drugim mjestima. U slikovitom govoru o pastiru i stadu Krist govori o drugim ovcama, koje nisu iz ovog ovčinjaka i koje on mora dovesti i zajedno s drugima učiniti jednim stadom (10,16) – riječ je o ujedinjenju judeokršćana i kršćana iz poganstva u jedan novi narod Božji. U oproštajnoj molitvi Krist moli i za one koji će u budućnosti po riječi učenika povjerovati u nj (17,20).
Nema sumnje da je ivanovska zajednica ne samo znala za teološku prednost Izraela, ali se isto tako također trudila da naviještanjem pridobije pogane jer je već u 12,32 otvorena perspektiva: kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.
12,27-36: Duša mi je sada postresena… Atmosfera podsjeća na Isusovu molitvu u Getsemaniju (Mk 14,34-36). U oba prizora Isusova duša je potresena, odnosno žalosna. Isus, unatoč slabosti ljudske naravi koja želi izbjeći patnju, nastoji i u mučnim događajima koji su pred njim prepoznati Božju ruku koja će ga kroz njih voditi. Tako Isusova osobna agonija postaje javno ispovijedanje poslušnosti Očevoj volji.
12,32: Kad budem uzdignut, sve ću privući k sebi… Na Isusov govor o uzvišenju Sina Čovječjega mnoštvo odmah reagira. Sada je jasno koliko se razlikuju židovsko shvaćanje očekivanog Mesije i Isusov govor o Sinu Čovječjem. Mi smo iz Zakona naučili da će Mesija ostati zauvijek. Kako ti možeš reći da Sin Čovječji treba da bude podignut? Tko je taj Sin Čovječji? (12,34). Sin Čovječji koji dolazi s neba i koji u svijetu kroči svoj put preko uzdignuća na križ prema slavi, za Židovsko mnoštvo je nepoznati lik. Oni ga ne shvaćaju zato što je židovsko mesijansko očekivanje vezano uz pojavu Davidova potomka (usp. 7,41s) i političkog osloboditelja (6,15) po uzoru na Danijelovog Sina Čovječjeg čije kraljevstvo neće popasti (Dan 7,13). Budući da ne shvaćaju govor o Sinu Čovječjem, Isusovo mesijanstvo ostaje im sakriveno.
Time je dodatno podvučen paradigmatski značaj zgode sa slijepcem od rođenja (Iv 9). Paradoks da slijepac na kraju vidi a oni koji misle da vide su zapravo slijepi, naznačava hod kojeg su pravovjerni Židovi trebali prijeći da bi u Isusu-Sinu Čovječjem, spoznali svoga Mesiju. Slijepac ga je uspješno prohodio.
12,37-50: Zaslijepi im oči, stvrdnu srca… Neprihvaćanje navještaja Sina Čovječjega od strane naroda postaje u Ivana 12,37-41 znak ispunjenja Izaijina proroštva da nikad neće uzvjerovati. Iako je u Iz 53,1; 6,10 subjekt radnje narod, kod Ivana je subjekt Bog. Bog je, šaljući Sina, poslao na svijet svjetlo (1,9-10) koje spasava, ali ako nije prihvaćeno onda postaje sredstvo suda (3,19-21). Pošto narod odbija prihvatiti riječ Božju, ona – jer je po sebi svjetlo – dodatno osvjetljava njihovu tamu tj. sljepoću i tvrdoću srca koji sada poprimaju još strašniji lik.
12,42-43: Jer više im je bilo do slave ljudske nego do slave Božje… Iako su mnogi povjerovali, ipak se nisu svrstali uz Isusa zbog straha od pritiska okoline. Umjesto prilaženja svjetlu, ovakvi „vjernici“ svrstali su se uz one koji ne žele izići iz tame. Time su izvršili svoj odabir tj. sud (12,44-48).
Istina je da su neki iz Vijeća povjerovali u Isusa, ali bojeći se farizeja i ne želeći to priznati, oni ne naviještaju slavu Božju (12,42-43). Iv ima na umu kršćane svoga vremena koji nisu imali snage javno ispovjediti Krista. Zadnja Isusova riječ za njegova javnog djelovanja (12,44-50) kao sažetak podsjeća na uvodni sažetak iz razgovora s Nikodemom u 3,16-21: svjetlo je došlo na svijet i to je prilika za sud – oni koji vjeruju u njega, bivaju oslobođeni tame a oni koji ga odbacuju, bivaju osuđeni.
Nakon zadnjeg objaviteljskog govora pred narodom, Iv je značajno komentirao: to Isus reče, zatim iziđe i sakri se od njih (12,36b). Ove riječi ne odnose se samo na prethodne scene s Grcima, već na čitavu Knjigu znakova (1,18-12,50). Isus je javno govorio svijetu (18,20), ali Židovi mu nisu odgovorili vjerom. Sad je vrijeme njegova objaviteljskog govora pred narodom i prvacima naroda završeno.
Isusov odlazak i njegovo skrivanje predstavljaju znakovitu radnju, stvaran simbol: svjetlo uskoro neće više svijetliti, nevjera Isusa tjera u smrt. Ipak, i u posljednjim recima 12. poglavlja ostavljen je tračak svjetla jer zapovijed Očeva jest život vječni (12,50) a ima i onih koji vjeruju u njega, no njihova vjera još uvijek nije dovoljno jaka zbog obzira prema farizejima (12,42).
