Iskaz Kupareove duše

Lirika Rajmunda Kuparea, njegove pjesme i pjesme u prozi, lirika su jednostavnosti, čežnje i povjerenja. Premda sam ga bio u prilici susresti svega nekoliko puta, redovito u prostoru njegovog dominikanskog samostana na zagrebačkom Borongaju, svojom mi je smirenošću, vedrinom i blagošću, posvjedočio da je njegova lirika neposredni iskaz njegove osobnosti, odraz njegovog života.

Lirika koju je ispisivao u godinama koje su prethodile Drugom svjetskom ratu, tijekom toga rata te u godinama nakon njega, u zahtjevnim okolnostima svoga života, istovremeno je svjedočanstvo vremena i molitveni iskaz duše. U njegovoj molitvi sabiru se molitve svih onih koji s njim dijele isto vrijeme i istu kob, molitve onih koje on imenuje „prognanicima mira“.

Duboko proživljavajući Božju blizinu, on izriče svoj molitveni šapat i svoj molitveni vapaj:

„Širi Svoj miris iz našega srca! Nek naša okolica zna da još živi plemenitost, istina, dobrota i ljepota na zemlji!“

Pritom je svjestan da to od njega, od svih „prognanika mira“ traži mnogo, temeljnu životnu određenost i razgovjetnost:

„Kriste! Mi ne možemo zamisliti križ bez Tebe, bez trnove krune, oštrih čavala i probijena srca. Ali ni Ti ne ćeš prepoznati nas bez istih oznaka.“

Njegova vedrina i blagost ne priječe ga da jasno vidi da „nikad ne će zacijeliti Tvoja rana“. Po njima to još dublje proniče. On razumije da nikad neće zacijeliti ni njegova rana. I to spremno prihvaća.

Iz svoje se ranjenosti obraća i Mariji:

„Marijo! Ti znaš da nitko ne dršće od straha koliko srca naših majki. Svako bezimeno bojište ispisano je majčinim imenom. Umirući neprijatelji postaju braća u zazivu toga imena. A Ti, velika majko, učini, da svi živi postanu braća u zazivu Tvoga imena!“

U tim se riječima sabiru čežnja i vapaj čitavog njegovog bića i života.

Stjepan Lice