Isus Krist – pravi Bog i pravi čovjek

Ime Isus, ili na hebrejskom Jehošua (Ješua) znači Spasitelj. Iako je to ime u Isusovo vrijeme bilo relativno često, ono nam posebno svraća u pamet činjenicu da smo po Isusovom vazmenom otajstvu otkupljeni od grijeha. Krist znači Mesija ili Pomazanik. Tim se nazivom želi reći da je Isus, koji je rođen u Betlehemu, odrastao u Nazaretu, a umro u Jeruzalemu, bio pravi Božji Pomazanik, onaj Mesija kojega su navijestili proroci u Starom zavjetu. Iako nije riječ o strogom nazivlju, obično se u teološkom govoru imenom Isus želi istaknuti njegovo čovještvo, a nazivom Krist njegovo boštvo. Kada se pak govori zajedno – Isus Krist – onda se želi istaknuti da je on istovremeno i pravi Bog i pravi čovjek.

Naime, Krist je utjelovljeni Bog, Druga Božanska Osoba koja je odvijeka i nestvorena, iste biti s Ocem i Duhom Svetim, ali je u jednom povijesnom trenutku sašao na zemlju i postao jedan od nas. Začet je po Duhu Svetom, a rođen od Marije Djevice, da bi nam u svemu bio jednak, osim u grijehu. Tako je kao čovjek, jednako kao i bilo tko drugi od ljudi, jeo, pio, spavao, odmarao se, umarao se, osjećao je bol, tugu, radost, znao je zaplakati, osjećao je fizičku iscrpljenost itd., a također je umro fizičkom smrću. Kao Bog, posebno je svoje boštvo pokazivao u čudesima, oslobađanju ljudi od grijeha, u svom uskrsnuću, ukazivanju učenicima i drugim ljudima sve do njegova uzašašća, a naročito je snaga njegova boštva bila vidljiva u uzdignuću na nebo, gdje sjedi s desne Ocu.

Svaki čovjek je osoba i ima jednu narav, a to je ljudska. Ta ga ljudska narav razlikuje od drugih neljudskih bića. Sve što radi, radi na način vlastit ljudima. Za razliku od nas ljudi, za Krista također možemo reći da jedna Osoba, ali i da se razlikuje od nas po tome što je imao dvije naravi: ljudsku i božansku. Te su dvije naravi u njemu bile neodijeljene, tj. nalazile su se u jednoj Osobi – Isusu Kristu, ali su bile i nepomiješane, što znači da je On neke čine činio na ljudski način (npr. jeo, spavao, postio…), a druge na božanski (npr. ozdravljao od bolesti i grijeha). To što su se u Kristu nalazile ljudska i božanska narav, a koje su bile neodijeljene i nepomiješane, teološkim rječnikom naziva se hipostatska unija.

Međutim, nije to ni nama danas lako razumjeti, a nije bilo lako ni prvim kršćanima. Zato su se već u ranom kršćanstvu našli neki pojedinci koji su počeli krivo tumačiti Kristove dvije naravi, pa su tako nekad prenaglašavali njegovo čovještvo, a drugi put njegovo božanstvo. Zbog nastanka takvih krivovjerja prva je Crkva sazivala svoje sabore, kako bi zajedničkim promišljanjima i po snazi Duha Svetoga koji ih je čuvao od zabludivosti, definirali pravi nauk. U tom su smislu, kada su u pitanju hereze koje se odnose na krivo razumijevanje Kristove ljudske i božanske naravi, posebno značajna prva četiri sabora, a koji su svoje nazive dobili prema mjestima u kojima su održani. To su:

Nicejski sabor (325. god.)
Carigradski sabor (381. god.)
Efeški sabor (431. god.) i
Kalcedonski sabor (451. god.)

Iako je bilo više hereza o pogrešnom shvaćanju Kristovih naravi, posebno su značajni arijanizam, nestorijanizam i monofizitizam.

Arijanizam je svoj naziv dobio po aleksandrijskom svećeniku Ariju, koji je živio u 3./4. st., a koji je naučavao da je Krist imao ljudsku narav, ali ne, barem ne u punini, i božansku. Tako je Arije tvrdio da Krist nije iste biti s Ocem, nego mu je podređen, kao i da je On stvoren iz ničega, tj. da nije rođen. To je njegovo učenje osuđeno na Nicejskom saboru (325. god.), a tada je definirano, kako to i danas molimo u Vjerovanju, da je Krist “rođen, nestvoren, istobitan s Ocem”. Arijeva će se hereza, unatoč osudi sabora, zadržati još nekoliko stoljeća, a proširit će se po cijelom Rimskom carstvu, pa i u našim krajevima.

Druga posebno pogubna hereza o Kristovim dvjema naravima je nestorijanizam, koji je svoj naziv dobio po carigradskom patrijarhu Nestoriju, koji je živio u 5. st. I Nestorije je prenaglasio Kristovo čovještvo, pa je tako npr. tvrdio da se u Njemu nalaze dvije osobe, a ne dvije naravi, te da je ljudska osoba samo združena s božanskom. Također, naučavao je da Blažena Djevica Marija nije Bogorodica (grč. Theotokos), ona koja je rodila pravoga Boga – Isusa Krista, Drugu Božansku osobu, nego je samo Kristorodica, tj. ona koja je rodila samo čovjeka – Krista. Njegovo je učenje osuđeno na Efeškom saboru (431. god.), na kojem je Crkva definirala da je Blažena Djevica Marija Bogorodica, ona koja je rodila pravoga Boga, te da se u Kristu nalaze dvije naravi: ljudska i božanska, a ne dvije osobe. I nestorijanizam se zadržao dugo vremena, štoviše, preživio je do danas. Naime, nakon osude nestorijanci su se sklonili u Siriju i Perziju, a odande su se proširili i drugdje. Svojevremeno su, posebno nakon arapskih osvajanja u 7. st., bili vrlo jaki, ali im se broj osjetno smanjio nakon mongolskih ratova u 14. st. U 16. st. dio nestorijanaca se ujedinilo s Rimom i tako je nastala Kaldejska Crkva, koja je u sastavu Katoličke Crkve, ali ima i neke svoje posebnosti. Ipak, većina je ostala vjerna učenju Nestorija. Danas nestorijanaca ima tek oko 200.000, a rasprostranjeni su po Iraku, Iranu, Armeniji, Siriji, Turskoj, Azerbejdžanu i SAD-u.

Kao reakcija na nestorijanizam i pretjerano naglašavanje Isusova čovještva, nastala je i treća vrlo utjecajna hereza onoga vremena, a to je monofizitizam. To je učenje egipatskog monaha Eutiha, koji je živio u 4./5. st., a sam naziv krivovjerja dolazi od grč. μονο (mono) – jedan + φύσις (fisis) – narav. Ta hereza naglašava da je u Kristu samo jedna narav, i to božanska. Dakle, Eutih je nijekao Kristu ljudsku narav, što je dosljedno značilo da on nije bio u svemu nama jednak, izuzev grijeha. I monofizitizam je izazvao mnoge rasprave i prijepore u prvoj Crkvi, tako da su desetljećima trajale borbe između onih koji su ga branili i onih koji su ga osporavali. Konačno je osuđen na Kalcedonskom saboru (451. god.) kada je Crkva još jednom ponovila da se u Kristu nalaze dvije naravi: ljudska i božanska, te definirala da su one međusobno nepomiješane i neodijeljene. Ipak, i to se krivovjerje zadržalo do danas, a monofiziti su uglavnom organizirani po načelu nacionalne i jezične pripadnosti.

S obzirom na navedene prijepore oko razumijevanja vjerske istine da je Krist pravi Bog i pravi čovjek, posebno je značajno Nicejsko-carigradsko vjerovanje, odnosno obrazac naše vjere koju ispovijedamo u svetoj Misi. To je, dakle, Vjerovanje nastalo na temelju zaključaka koji su proistekli na prvom i drugom crkvenom saboru – u Niceji i Carigradu. To Vjerovanje treba razlikovati od Apostolskog, koje se također moli u nekim crkvama za vrijeme svete Mise, a iako je sadržajno slično Nicejsko-carigradskom, od njega se posebno razlikuje po dužini: Nicejsko-carigradsko je duže, a Apostolsko kraće.

Sav nam taj povijesni presjek oko hereza vezanih uz Kristovu ljudsku i božansku narav i odgovora prve Crkve na njih pokazuje koliko je trebalo vremena i mudrosti da se razumije dogma da je Krist istovremeno pravi Bog i pravi čovjek. Zato je važno i danas imati na umu da u Kristu nisu postojale dvije osobe, nego dvije naravi, da su to ljudska i božanska, te da su one međusobno neodijeljene i nepomiješane. Također, važno je razumjeti i da je Krist imao ljudski razum, tj. razmišljao je na ljudski način, kao i ljudsku volju, tj. imao je jednaka nagnuća kao i mi ljudi, ali i da su taj Njegov ljudski razum i ta Njegova ljudska volja usklađeni i podređeni Njegovom božanskom razumu i Njegovoj božanskoj volji. Drugim riječima, Krist je utjelovljeni Bog, onaj koji je došao na Zemlju da izvrši poslanje koje mu povjerio Otac, a to je spasenje svih ljudi. Sve je, dakle, Njegovo nastojanje bilo podređeno tom uzvišenom cilju. Zato i možemo zaključiti kako Kristovo utjelovljenje predstavlja otajstvo ujedinjenja božanske i ljudske naravi u jednoj Osobi.