Isus Krist, trajni lik Božji (Fil 2,6–11)
Kršćani koji su pjevali molitvu, zabilježenu u poslanici Filipljanima (2,6–11), bili su svjesni da svoje spasenje od zla i smrtne opasnosti trebaju zahvaljivati Isusovu samopredanju, da je sam sebe oplijenio. Budu ći da je Krist slobodno postao čovjekom, sa svim posljedicama do smrti na križu, Bog ga je zato uzdigao i postavio za Gospodara nad svakom moći. Gdje je Krist Gospodin, tu je i smrt izgubila svoju moć.
Kršćani odgovaraju na to u ovoj molitvi hvalospjevom, čime priznaju da je Isus Krist njihov Gospodin. Zbog toga trebaju svojim životom odgovoriti da idu putem poniznosti i slobodnoga odricanja od vlastite koristi i pravničenja, kako ih Pavao opominje.
Apostol Pavao citira ovu ranokršćansku molitvu, koju piše iz tamnice zajednici u Filipima, svjestan da sam mora računati sa smrtnom kaznom. Čak ako mora položiti svoj život, to ga ne zastrašuje i ne obeshrabruje. Naprotiv, ništa mu ne može uskratiti njegovu radost. Ova radost ima svoj uzrok u događaju i samoodricanju Kristovu i njegovu uzdignuću od Boga, što hvalospjev o Kristu slavi i pjeva.
Fil 2,6–11
6On, trajni lik Božji,
nije se kao plijena držao
svoje jednakosti s Bogom,
7nego sam sebe “oplijeni”
uzevši lik sluge,
postavši ljudima sličan;
obličjem čovjeku nalik,
8ponizi sam sebe,
poslušan do smrti,
smrti na križu.
9Zato Bog njega preuzvisi
i darova mu ime,
ime nad svakim imenom,
10da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno
nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ.
11I svaki će jezik priznati:
“Isus Krist jest Gospodin!” –
na slavu Boga Oca.
Pozadina teksta
Da je u Fil 2,6–11 riječ o predaji prije Pavla, općenito je prihvaćeno mišljenje u egzegetskom istraživanju. Apostol Pavao povezuje ovaj njemu dostupan tekst s opomenom Filipljanima za primjereno međusobno ponašanje (usp. Fil 2,1–4). Svakodnevni zajednički život u zajednici dovodi se u suvislost s vjerom u Isusa Krista. Pavao pri tome inzistira na jedinstvu vjere i prakse. Što zajednica vjeruje, to mora imati posljedice za njihovo kršćansko ponašanje. U Fil 2,6–8 pred stavljeno Kristovo samopouzdanje ima u tome smislu ulogu uzora u zajednici. Naravno, nije riječ o tome da treba oponašati Gospodinov put. Takav bi zahtjev bio nedostižan jer Isus Krist bio je od samoga početka trajni lik Božji (r. 6), što je došlo do izražaja njegovim uzdignućem od Boga (rr. 9–11). Kršćani trebaju svakako mjeru uzeti na uvjerenju, na nutarnjem stavu s kojim je Isus Krist išao tim svojim putem oplijenjenosti (r. 7.).
Na ovom nutarnjem stavu sudjeluju istom mjerom pamet, srce i čovjekova volja. Ako se kršćani ravnaju prema putu njihova Gospodina, Isusa Krista, i na tome uzimaju mjeru, tada se to očituje u vrlini poniznosti (Fil 2,3). Vrlina poniznosti koja se kao takva pojavljuje tek u kršćanskom životnom prostoru i govoru (poganima je poniznost kao vrlina nepoznata), što Pavao opisuje u Fil 2,4. Time se mislilo na prevladavanje pravničenja i ispraznoga dokazivanja, gdje se svaki smatra višim od drugoga. To je osjećaj nadmoći, gdje svaki misli da uvijek mora biti na prvom mjestu i da ima zadnju riječ.
Hvalospjev
U Fil 2,5 Pavao pravi uvod ranokršćanskom tektu: Neka u Vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu, čime pokušava premostiti Isusovu misao sam sebe poniziti (rr. 6–8) i predlaže poniznost (r. 3s.). Pred stavljeno Kristovo ponašanje nije pri tome samo načelo i mjerilo, nego također temelj kršćanskoga bitka. Uvjerenje koje kršćani trebaju imati u sebi, naslanja se na samoga Krista i po njemu je omogućeno.
Redak 6. obilježava također polaznu točku događaja. On koji se jednom trebao roditi kao čovjek, u početku se nalazi u Božjem stanju. Grčka riječ koja se za to upotrebljava (morfê), izvorno znači lik. Time se misli da je Isus Krist prije svojeg postanka čovjekom ovo božansko stanje, ovaj božanski lik stvarno posjedovao. Doduše, biti Bogu isti nije pobliže opisano. O preegzistenciji Isusa Krista u Božjem stanju je riječ da bi se istaknulo da je on slobodno od toga odustao. Ovo Božje stanje prema tome nije smatrao kao krađu, koju nije želio nerado dati. Naprotiv, u redcima 7. i 8. on ovo Božje stanje žrtvuje kad se prazni, otuđuje. On zapravo preuzima stanje roba, koje odgovara čovjeku. To znači: ovdje nije riječ o društvenom položaju roba, nego o ljudskom postojanju koje se doživljava u strujanju proširenoga antičkoga osjećaja života kao robovanja. Nije riječ o pojedinim činima ponižavajućega tlačenja, nego u prihvaćanju ljudske sudbine i s time u vezi povezanih mučnih iskustava. U tome pogledu on je jednak sada ostalim ljudima, ne razlikuje se od njih. On ništa ne izostavlja što pripada ljudskom stanju roba. Poput svih ljudi podložan je također smrti.
Dublje se od ovoga u promišljanju ne ide. No Pavao ipak radikalizira izričaj još jednom ukazujući na Isusovu smrt na križu kao krajnji oblik samopredanja (r. 8c). Naime smrt na križu smatra se općenito kao ponižavajuća smrt robova. Isusovo dragovoljno prihvaćanje ljudske smrtne sudbine odgovara Božjoj spasenjskoj volji, kao što to izražava sljedeća strofa ranokršćanske pjesme.
U redcima 9–11. Bog sada sam preuzima inicijativu. Bog uzvisuje onoga koji se slobodno ponizio do smrti time što ga uzdiže u najviši položaj i daje mu dostojanstveno ime, koje je iznad svih drugih imena (r. 9). Ime koje mu je Bog darovao, jest dostojanstvo, položaj jednoga Gospodina (Kyrios), kao što stoji u 11. retku. Kao Kyrios, kao Gospodin, on posjeduje puninu vlasti koja obuhvaća cijeli svijet. Sve druge sile njemu su podložne, bilo da su nebeske (misli se na anđele; usp. Rim 8, 38; 1 Kor 8, 5; 10, 20), zemaljske (ne ljudi, nego snage koje od ljudi čine robove) ili podzemne (misli se na smrt i pakao). One sve, koje su Isusa ponizile do smrti na križu, moraju ga priznati svojim Gospodinom, što dolazi do izražaja u prigibanju koljena. Premda još nisu uništene, već su pobijeđene. To znači da nemaju moć nad ljudima. Riječ je o eshatološkom događaju, što će se dovršiti u sveopćem klanjanju Isusu kao Gospodinu. Jezici svih živih bića, koja će biti uključena u Božju vladavinu posljednjih vremena, na kraju će pjevati hvalu Gospodinu, Isusu.
U retku 11. Pavao još jednom izdiže da se ovo sve događa na slavu Boga, Oca. Sveopćim priznavanjem da je Isus Gospodin, slavi se Bog koji ga je izdigao na tu razinu.
Povijesno religijska pozadina hvalospjeva
Ne samo pretpostavka preegzistencije nego i uzvišenje, što se u Fil 2, 6–11 odnose na Isusa Krista, potječu iz ranožidovske tradicije. Pretpostavka da je Krist već prije svojega postanka čovjekom preegzistirao u Božjem stanju, mogla je biti nadahnuta židovskim mudrosnim umovanjem pri čemu se mislilo na božansku mudrost u uosobljenom liku. Vjera u uzvišenje ima opet pretpostavku u apokaliptičkoj eshatologiji, koja je bila dobrano utjecajna u ondašnjem židovstvu. Oslovljavanje i štovanje Isusa kao Kyriosa naslanja se, naprotiv, na helenističko-židovsko-kršćansku tradiciju. Rani su kršćani razumjeli iskustvo Uskrsa kao Isusovo uzdignuće zdesna Bogu. Tako su Isusa mogli nazvati i štovati kao Kyriosa, Gospodina.
Ključna misao ranokršćanskoga teksta, da Bog onoga uzdiže koji se sam ponizio, jest biblijska. U različitim oblicima susreće se ovu misao, kako u proročkim tako i u mudrosnim tekstovima (usp. Job 22,29; Iz 3,17; Ez 21,31; Sir 3,17–31).
Također u helenističko-poganskim tekstovima nalazi se brojna usporediva građa ovome tekstu iz poslanice Filipljanima. Pripovijesti koje izvještavaju o božanstvima u ljudskom liku, i o ljudima koji postižu božanski lik, bile su poznate. Upravo su u Filipima bili zaokupljeni propagandom s kojom se prijašnji car August, kao sin cara (Cezara) Julia, dao štovati kao uzdignuto državno božanstvo. Taj carski božanski kult štovali su u Filipima prije svega rimski veterani, koji su se bili nastanili u toj provinciji. Način kako je car August sebi prisvojio to božansko dostojanstvo, stoji u jasnoj suprotnosti načinu kojim je Isus, Kyrios, išao: dok se car sam uzdigao i prisvojio božansko dostojanstvo, Krist je birao put dosljednoga samoponiženja. Tako je njegovo božansko dostojanstvo drugačije nego kod rimskih careva, naime Isus ga je posjedovao od početka, platio cijenu poniznosti i Bog ga je zato uzdigao u Gospodina, Kyriosa.
Usprkos ovim brojnim usporedbama sadržaj hvalospjeva Kristu ne može se izvesti iz tih datosti. U hvalospjevu Fil 2,6–11 riječ je o kristološkom tekstu u strogom smislu riječi, koji pokušava prevesti poruku o životu, smrti i uskrsnuću Isusa Krista u helenističkom svijetu razmišljanja i iskustva.
