Jubilejska godina u Starom zavjetu

Jubilejska, Jubilarna ili Sveta godina bila je poznata još među Babiloncima u 6. st. pr. Kr., a idejno se oslanjala na socijalnu pravdu i opraštanje dugova. Čini se da nije postojao neki vremenski razmak njezina obilježavanja, nego bi je kraljevi proglašavali u posebnim prigodama, npr. na početku svoga vladanja ili nakon osobito važne pobjede.

Starozavjetno značenje Jubilejske godine opisano je u Levitskom zakoniku (usp. osobito pogl. 23-26), knjizi koja je nastala nakon Babilonskog sužanjstva (587.-538. pr. Kr.) pa se može pretpostaviti da je na uspostavu Jubileja u židovskom narodu utjecalo pedesetogodišnje ropstvo. Za razliku od Babilonaca, Stari zavjet određuje točno vremensko razdoblje slavlja Jubilejske godine, a ono je iznosilo svakih 50 godina. Točnije, starozavjetni se Jubilej naslanjao na Subotnju godinu, koja se slavila svakih 7 godina i podsjećala je na Božje djelo stvaranja, a koje je opet izraženo u tjednom ritmu po kojem je svaki Židov pozvan šest dana raditi, ali sedmi dan treba otpočinuti, kako to piše na početku Knjige Postanka da je učinio i sam Stvoritelj po dovršetku djela stvaranja (usp. Post 2,1-3). Zato su Židovi šest godina obrađivali svoje njive i vinograde, ali su ih sedmu godinu trebali ostaviti neobrađene s ciljem da se zemlja odmori kako bi davala bolji urod, a još više s nakanom da se od onoga što je zaostalo ili samo niklo hrani sirotinja. U Svetom pismu čitamo:

„Šest godina zasijavaj svoju njivu, šest godina svoj vinograd obrezuj i beri njegov plod.  Ali sedme godine neka i zemlja uživa subotnji počinak, Jahvinu subotu: svoje njive ne zasijavaj niti obrezuj svoga vinograda. Što samo od sebe uzraste na tvojoj njivi nemoj žeti niti beri grožđe s neobrezane loze. Neka to bude zemlji godina počivanja. Zemljišni počinak neka vam priskrbi prehranu: tebi, tvome sluzi, tvojoj sluškinji, tvome najamniku koji s tobom živi; a i tvojoj stoci i zvjeradi u tvojoj zemlji neka njezini plodovi služe za hranu’“ (Lev 25,3-7).

Uz tu zapovijed i poziv da se u svemu vrši Božja volja, išlo je i Božje obećanje da će šeste godine zemlja tako bogato roditi kao za tri godine pa nitko neće oskudijevati:

„Vršite moje zakone i moje naredbe; vjerno ih provodite u djelo pa ćete u sigurnosti živjeti na zemlji. Zemlja će davati svoj rod, jest ćete do sitosti i živjet ćete u sigurnosti. Ako biste rekli: ‘Čime ćemo se hraniti te sedme godine kad ne budemo ni sijali ni brali plodova?’, evo, blagoslov ću svoj pustiti na vas: šesta godina rodom će roditi za tri godine. Kad budete sijali osme godine, hranit ćete se starim prihodom sve do devete godine; dok ne dođe njezin prihod, jest ćete stari“ (Lev 25,18-22).

Nakon što se na takav način ispuni sedam Subotnjih godina, ukupno 49, nastupa 50., koja se nazivala Jubilej. Jubilejska je godina započinjala na Dan pomirenja, desetoga dana sedmoga mjeseca, i to tako da se zatrubi u trubu, tj. ovnov ili jarčev rog, koji se nazivao jubal ili jobel (od jbl – ovan ili jarac). Odatle i dolazi naziv jubilej. Rog je poznat i pod imenom šofar ili šafar, a kad je vezan uz Jubilejsku godinu nazivao se i deror, što je u prijevodu značilo „otpuštanje“ i upućivalo je na oslobođenje od svakog vida zarobljenosti. Naime, Jubilejskom se godinom posebno željelo pokazati Božje milosrđe i oproštenje, a koje se trebalo vidljivo ocrtavati i u opraštanju i milosrđu između ljudi. Tako se npr. ona zemlja koja je bila prodana zbog dugova ili nekih drugih ozbiljnih i teških razloga tada vraćala prvotnom vlasniku, opraštali su se svi dugovi, oslobađali robovi i činila druga djela po kojima se pokazivala socijalna pravednost, pružala mogućnost za novi početak i nastojala spriječiti velika razlika između bogatih i siromašnih. 

U Svetom pismu stoji ova Božja zapovijed:

„Nabroj sedam sedmica takvih godina, sedam puta sedam godina. Sedam sedmica godina iznosit će ti četrdeset devet godina. A onda zaori u trubu! U sedmome mjesecu, desetoga dana toga mjeseca, na Dan pomirenja, zatrubite u trubu širom svoje zemlje. Tu pedesetu godinu proglasite svetom! Zemljom proglasite oslobađanje svim njezinim stanovnicima. To neka vam bude jubilej, oprosna godina. Neka se svatko vaš vrati na svoju očevinu; neka se svatko vrati k svome rodu! Ta pedesetogodišnjica neka vam je jubilejska godina: nemojte sijati, nemojte žeti što samo od sebe uzraste niti berite grožđe s neobrezane loze. Jer jubilej vam mora biti svet! Hranite se onim što njiva donese od sebe.

Te jubilejske godine neka se svatko vrati na svoju očevinu. Zato, kad prodajete imanje svome sunarodnjaku ili kupujete od svoga sunarodnjaka, nemojte nanositi štete svome bratu! Od svoga sunarodnjaka kupuj, odbivši samo broj godina poslije jubileja, a on neka ti proda prema broju proizvodnih godina. Što više godina, više i cijenu povisi; što manje godina, neka je i cijena manja. Jer, ono što ti on prodaje jest broj ljetina. Neka nitko od vas ne nanosi štete svome sunarodnjaku, nego se boj Boga svoga! Jer ja sam Jahve, Bog vaš.“

Na temelju svetopisamskih tekstova može se zaključiti da je Jubilejska godina bila poseban poziv na vršenje Božjih zapovijedi i podsjećanje na Božje milosrđe, a iz toga je proizlazilo pokazivanje ljubavi i pravednosti prema svim ljudima.