Kakva si osoba?

Htio bih vas povesti u jednu veliku pustolovinu. Provjeri, kojoj vrsti ljudi pripadaš, jesi li aktivan ili pasivan, čovjek nade ili beznađa, vjernik ili malovjernik, aktivan u svećeničkoj službi ili ti je sve teško?

Nakon sjećanja na mrtve i spoznaje o prolaznosti evo prilike za temeljni ispit savjesti.

Dušni dan je, valjda, u nama ostavio trag. Smrt je događaj koji nas neće mimoići unatoč golemoj industriji za pomlađivanje i zdravlje. Kako biti iskren prema sebi? Pokušaj.

Zar nisu ljudi i događaji, svaki dan, unatoč manjku vremena i obvezama na vašem “operacijskom stolu” kad nasladno gledate u tuđi život, kopajući po njihovoj sadašnjosti, prošlosti, tražeći skriveni smisao pogleda, osmijeha, kad “kalamiš” i ono što nisu mislili, rekli? Dakako da mi prema sebi nismo ni izdaleka tako kritični. Čak nam je krivo, ako nas Bog opomene preko Biblije, svećenika, ukućana.

Kakva si osoba? Što misliš o sebi? Čitam jednu predivnu knjigu „Otkriće čovjeka“. Kažu da čovjeka odaju njegove riječi, geste i život, kršćanina posebno.

Prije svega trebalo bi tri stvari utvrditi: sliku koju o sebi imamo treba ispraviti, ne tražeći pravdanje za svoje postupke i onu koju drugi imaju o nama. Kakvu sliku imamo o sebi kao kršćani? Dvije slike treba ispraviti, treću popraviti.

Kršćansku sliku pokazuje praksa a vidi se u životu.

Kakva si osoba? Jesi li otvoren i samopouzdan, aktivan? Takve su osobe kreativne, više daju nego primaju. Osobe tih karakteristika imaju potrebu da se daruju tražeći način da usreće, obogate ljude i okoliš. Vječno nešto grade, kombiniraju. Malom pažnjom od osmijeha do riječi druge daruju. Takvi ne očekuju da im se ljubav, poštovanje, vjera i svi darovi donesu kao na srebrnom pladnju. Oni se daju u potragu za tim darovima. Oni te ljubavlju zaduže i moraš ih voljeti. Njihova dobrota je zarazna a ne moraš im zahvaliti, njihova riječ smiruje, rado ćeš je poslušati. Takvi se bore za svoje mjesto u tebi, u Crkvi, u obitelji. Ne očekuju da ih se mora voljeti, poštivati, čuti. Oni imaju dovoljno hrabrosti, oni prihvaćaju činjenicu da se nekima neće svidjeti, da će ih krivo shvatiti. Unatoč svemu oni idu naprijed. I za života i nakon smrti ne gasne njihova ljubav prema svima koje susreću ili s njima žive.

Oni Boga vole, mole, ali ne zdvajaju kad ih ne usliša. „Neka bude volja tvoja.“ Takvi u pravilu ne kritiziraju tuđe postupke, shvaćaju ih jer da su u tim okolnostima možda bi učinili isto. “Zar itko drugi izdržava težu borbu od onoga koji nastoji da svlada samoga sebe” (T. Kempinski).

Druga vrsta ljudi su pasivni. To su osobe koje cijeli svoj život okreću prema drugima i očekuju da im se daruje: od života do ljubavi. Prepoznat ćete ih po nerazumnim zahtjevima. Njima se uvijek nešto mora dati, uraditi, nabaviti. Očekuju to od države, bližnjih, Boga. Lako su ranjivi, osvetoljubivi, uvredljivi. Uvijek im se čini da im je nanesena neka nepravda. Njih kao ni Bog da ne razumije pa je utaman sve. Oni uvijek traže nemoguće: da nakon jedne molitve ozdrave, nakon jednog susreta budu viđeni i zapaženi. S njima je teško živjeti. Uvijek moraš birati riječi jer nisi siguran koja bi mogla biti izazov na svađu. “Neshvaćeni su samo oni ljudi koji ili sami ne znaju što hoće, ili pak nisu vrijedni da budu shvaćeni”(Turgenjev).
Sv. Bernard je rekao: „Ništa mi ne može štetiti osim mene samoga.“ Takvi imaju tisuće emocionalnih ožiljaka. Životu prilaze s njegove tamne strane. Opet prizivam evanđelje… Za razliku od Petra koji se znao liječiti na Božjoj ljubavi, Juda je podlegao teretu savjesti. Usporedite ga s nekim kršćanima. On je bio s Isusom apostol, a ponašao se kao da i nije. Vidio je, slušao ali nije htio da mu do srca dopre. Nakon izdaje imao je dvije mogućnosti: pokajati se, okrenuti Bogu i živjeti. Njega je zahvatio očaj, izgubio je samopoštovanje i samopouzdanje izabravši smrt. Što ćeš ti učiniti? Vrijeme predbožićne ispovijedi je pred nama.