Krist Kralj (C) – nacrt za homiliju

Uvod i pokajnički čin

Koliko god čovjek cijenio sama sebe, ipak nekako smatramo posebno povlaštenima i sretnicima one koji su na vlasti ili koji su popularni ili one koji su bogati. I to se u današnjem vremenu nameće kao posebna vrijednost: vlast – popularnost – bogatstvo. Dobar je onaj film koji donese najviše zarade, važno je kako se odijeva ona glumica, bitno je što je o Hrvatskoj misli neki svjetski moćnik… A što je i tko je to stvarno velik? Današnje nam evanđelje na drugačiji način govori o veličini i uzvišenosti. Velik je onaj tko je velik u dobroti i ljubavi.

• Gospodine, ti si jedini svet, ti si jedini Gospodin. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, ti si slika Boga nevidljivoga, ti Prvorođenac svakog stvorenja. Kriste, smiluj se!
• Gospodine, ti nas pozivaš da te nasljedujemo u tvome trpljenju, da bismo se s tobom mogli i proslaviti. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Kada se izabrana nogometna vrsta jedne zemlje pripravlja za neki važan nastup, onda obično zaigra trening utakmicu s nekim nižerazrednim klubom. I onda gledatelji mogu vidjeti neravnopravnu borbu. Reprezentativci su ono „za klasu“ bolji od svojih suparnika, pa onda pobijede sa šest i više golova razlike. Kada neka velika zemlja želi pokoriti neku malu zemlju, događa se da se rat završi za manje od mjesec dana. To se naziva neravnopravnom borbom. Tako je mogao izgledati slučaj Isusa iz Nazareta. Za promatrače onoga vremena bila je to posve neravnopravna borba: s jedne strane židovski glavari i silno Rimsko carstvo predstavljenom upraviteljem Poncijom Pilatom, a s druge strane Isus, goloruk i siromašan, Isus, kojega su napustili čak i njegovi najbliži sljedbenici. Izgledalo je da je to konačni kraj sna o Mesiji iz Nazareta, o nekom Nebeskom kraljevstvu. Izgledalo je da je doživjela poraz zamisao o ljubavi, praštanju, o tome da je bitno ono duhovno, a ne ono ovozemaljsko… Pa ipak, danas Crkva slavi blagdan Krista kralja donoseći nam upravo taj evanđeoski odlomak gdje se opisuje kako je Isus bio odbačen i osuđen na sramotnu smrt na križu (Lk 23, 35-43).

Podrugivali se Isusu

Isusovi neprijatelji, a i mnogi prolaznici rugali su se Isusu zbog njegove nemoći. Nisu se obazirali na njegovo naučavanje. Zaboravili su na tolika dobra koja je činio. Nisu se obazirali na nebesku mudrost koju je naviještao. Za njih je bila važna ona izvanjska sila. Prisjetimo se, mnogi od onih koji su se divili Isusu i za njim išli, činili su to jer su gledali njegova čudesa i očekivali da će se oni time okoristiti. Očekivali su da će taj mudri učitelj svojom silom i svojim čudesima uspostaviti snažnu židovsku državu, da će, dakle, pokazati izvanjsku, ovosvjetsku moć. Kada je to palo u vodu, onda su mu okrenuli lađa i počeli ga izrugivati.

Eto, možemo se uvjeriti kako se svijet nije mnogo promijenio. Ono što ljude ushićuje bila je vlast, snaga, ugled, bogatstvo, sila. Vikali su mu da siđe s križa, da učini neko spektakularno čudo, da se osveti svojim neprijateljima, da uništi rimske osvajače… Makar to nerado priznajemo, svatko od nas doprinosi tome da ljudi općenito vole pobjednike, da žude za snagom, za spektaklom, za neviđenim i glamuroznim. A pri tome ne primjećujemo tolike koji u tišini i neznatnosti, široka i topla srca čine tolike lijepe stvari, tolika dobra djela, oku skrivena, a Bogu velika…

Sjeti me se

I onda se događa čudo. Pravo čudo. Isusovi učenici su se bili razbježali. Isusu su se rugali glavari židovski, vojnici, prolaznici. Rugao mu se čak i jedan od razbojnika koji su bili s njim razapeti. Međutim, u cijelom tom mnoštvu drugi je razbojnik pokazao neočekivanu vjeru. Priznao je Isusa Pravednikom i Spasiteljem. Makar je Isus bio osuđenik na smrt, baš kao i on, razbojnik moli: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo tvoje“. Razbojnik je vidio ono što mnogi nisu vidjeli. Naslutio je ono o čemu mnogi nisu niti sanjali: Isus je kralj, Isus je pobjednik unatoč izvanjskom poniženju, unatoč osudi unatoč preziru koje mu je mnoštvo iskazivalo. Razbojnik je nazreo i naslutio da ionako ono izvanjsko nije trajno, a da je Kraljevstvo Božje nešto bitno drugačije. Da je pravo Kraljevstvo u dobroti, ljubavi, praštanju, u svemu onome što je Isus bio i što je činio. Kako li je samo imao pravo taj razbojnik! Pomislimo: taj je razbojnik jedini čovjek kojemu je Isus izričito obećao da će doći u raj. Jedini!

Danas ćeš biti sa mnom u raju

Isus se pokazuje kao pravi Kralj. Veli: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“ Time on potvrđuje ono što je stvarno bitno. Naime, kraljevstvo koje neće i ne može propasti kraljevstvo je duha, kraljevstvo dobrote, kraljevstvo milosrđa, praštanja, nesebičnosti. To je Božje kraljevstvo. Ono o kojemu su govorili proroci, kojega je proglasio Krit i koje jedino ostaje i preostaje

I mi s Isusom u raju?

Samo to je naš put. Drugoga nema. Put Isusa Krista. Kao što je on bio pun Duha Svetoga, tako je i u nama pečat Duha Svetoga po sakramentima krsta, potvrde i euharistije. Kao što je Krist jedno s Ocem, tako smo i mi (unatoč naših slabosti) po Kristu jedno s njime snagom Kristovih otajstava. Prema tome – sada dolazi ono što nam nije lako prihvatiti! – mi smo također dionici patnja i nevolja Isusa Krista. On to neuvijeno govori: „Nije sluga veći od svoga gospodara. Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, da vašu će čuvati“ (Iv 15,20).

U tome je smisao cjelokupnog našeg života. Mi smo već sada jedno s Kristom, već smo sada dionici njegova kraljevstva, već sada u sebi nosimo živu sliku Kristovu, jer smo krist-jani. Naše kršćanstvo nije prvenstveno u podvrgavanju nekim moralnim načelima, nego u suobličavanju Kristu. Zato se i ne čudimo ako, poput njega, prolazimo kroz najrazličitije nevolje i patnje. Ne samo patnje zbog bolesti, starosti, oskudice, nego možda još mnogo više zbog nepravdi koje trpimo, zbog nerazumijevanja, tjeskobe, svakodnevnih strahova i nedoumica. No, ne bojimo se. Jer, Kristu smo slični i u patnji i u proslavi. Krista poniženog Bog je uzvisio iznad svakog stvorenja. Čovjeka suobličenog Kristu u njegovoj patnji Bog će također uvesti u Kraljevstvo svojega Sina. Zato, poput Krista, jer smo njegovi, nastojimo širiti kraljevstvo dobrote, ljubavi, praštanja, milosrđa, nesebičnosti, Kristovo kraljevstvo. Onda ćemo – Kristovom snagom – već na zemlji ćutjeti istinitost, blagost i ljepotu toga Kraljevstva, dok ga jednoga dana u vječnosti u potpunosti ne iskusimo. Zato nas apostol i sokoli: „Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati“ (2 Tim 2,11-12).