Utorak, 11 svibnja

Kristovo rođenje za naše preporođenje – razmišljanje uz Božić


Čitanja: Iz 52, 7-10; Ps 98, 1-6; Heb 1, 1-6; Iv 1, 1-18


Već smo u prvom čitanju iz proroka Izaije čuli kako prorok naviješta dolazak na Sion Boga koji kraljuje, to jest donosi mir i sreću, radost i spasenje. Taj Bog koji kraljuje znak je da se Bog vraća na Sion, kako veli Izaija, to jest da se Boga vraća da utješi i otkupi svoj narod koji ga je ostavio i odbacio ne mareći za njegov Zakon i saveze. No taj događaj je bio toliko velik da nije mogao proći neopaženo niti drugima, to jest nije se mogao ne ticati i drugih naroda, ne samo okolnih, već i cijeloga svijeta. Zato Izaija veli: “Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemaljski vide spasenje Boga našega.”

Upravo to što je već u duhu slutio Izaija i proročki nagovijestio, dogodilo se s Kristom Gospodinom koji je došao na zemlju kao Božji Sin i naš Kralj. Došao je na Sion, u svoj židovski narod da navijesti svime spasenje i pokaže Božje svjetlo koje izbija iz njegova bića. Ali nije došao na Sion samo kao Kralj svoga naroda, već je došao pokazati da nije zaboravio svoja obećana dana svome narodu, da nije zaboravio svoj narod u kojem je odlučio prebivati stvarnom tjelesnom prisutnošću. Nije zaboravio da treba otkupiti Jeruzalem, ali ne samo iskupiti ga iz šaka njegovih zemaljskih protivnika, već prije svega od duhovnog protivnika koji ga je držao u ropstvu grijeha i u tamnici smrti. Zato Krist dolazi u svoj narod, na Sion, da bi njegovo nepobjedivo svjetlo zasjalo i raspršilo zlokobne tmine povijesti. No svjetlo se ne da zarobiti na jednom mjestu, ne da se okovati ni ograničiti tamom. Ono nije uskogrudno svjetlo samo jednog naroda, premda je u tom narodu prvome počelo sjati. Krist zato postaje svjetlo cijeloga svijeta, svih naroda i svih krajeva zemlje, svih onih koji se prema njemu okreću i usmjeravaju, svih onih koji tim svjetlom žele biti vođeni.

Poradi toga sveti Ivan u svome Prologu govori o Riječi Božjoj koja je došla na svijet i bila svjetlo koje u tami svijetli i koje tama ne može obuzeti, to jest koja je bila svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka. Krist – Božja Riječ je došao među ljude, pri čemu nijedan čovjek nije izuzet. Doista, nema nijednoga čovjeka kojega se ne tiče njegovo rođenje, bez obzira htjeli čuti za njega ili ne. Nema nijednog čovjeka koji ne razmišlja o svom preporođenju, to jest o vječnome životu u Bogu. Upravo zato je Krist došao da ljudima pokaže da je moguće živjeti preporođeno, da je moguće prihvatiti Božju snagu, milost i ljubav, te biti novi ljudi, to jest više od običnih ljudi. No to ‘biti više od običnoga čovjeka’ ne postiže se samom naravi i zemaljskim darovima, pa niti tiranijom i silom. Ili kako bi rekao sv. Ivan, ne ostvaruje se rađanjem od krvi, ni voljom tjelesnom i voljom muževljom. Biti novi čovjek, čovjek preporođen za neumrli, nebeski život može se samo rođenjem od Boga. Time što se rodio kao čovjek, Krist je pokazao koliko ljubi ljudsku narav, ali time što je bio Bog u ljudskoj naravi htio je ujedno pokazati da ona sama sebi nije dostatna. Time što se kao Božji Sin očovječio i postao Sinom ljudskim, htio je skrenuti pozornost da u ljudskost treba utkati milosni dar pripadnosti Bogu i zajedništva s njime. Time nam je rekao da samo po naravnim moćima nismo ono što smo trebali biti – djeca Božja, no zato je došao on da nam podari moć da to postanemo. Svojim dolaskom u našem ljudskom tijelu pokazao je da je ne samo moguće, već i neophodno da budemo djeca Božja, to jest da naša ljudska narav ima zadaću pobožanstveniti se, čime ostvaruje Božji iskonski plan i smisao svoga postojanja.

Po njegovu rođenju u našem smrtnom tijelu otkrivamo da smo rođeni za besmrtnost, na koju nas on preporađa darom svoga života. On nam svjedoči da kao ljudi istinski živimo ne onda kad živimo po tijelu i krvi, po tjelesnoj volji i zemaljskim strastima, već ako živimo kao rođeni od Duha i sukladno volji Očevoj. Pozvani smo se oduprijeti napasti koja nam prijeti, a Boga ponižava i vrijeđa i u današnjem svijetu: Božji Sin s ljubavlju stvara svijet, a svijet mu okreće leđa; dolazi k svojima, a oni mu uskraćuju gostoprimstvo; dolazi kao svjetlo da prosvijetli svakoga čovjeka, a ljudi radije idu u tamu. Dopustimo mu stoga da preporodi naš život, da naše rođenje preporodi svojim porodom. Neka nas prožme svojim svjetlom da svijetlimo u svijetu koji i danas pravi korak uzmaka od njega, koji mu okreće leđa i ide u tamu.

Danas nam se više nego ikada zrcali pred očima istina da smo djeca po Djetetu. Točnije, da smo djeca Očeva po Jedinorođencu Očevu rođenom od žene da nas rodi za Oca. U poniznosti se rađa kao čovjek da nas preporodi za Boga, silazi u krilo Žene koja je trajno Djevica da nam pokaže da se prava djeca ne rađaju od volje muževlje, već od Boga. Ponizno prihvaća biti Sinom majke Marije da nas učini djecom Oca nebeskoga. Dok se klanjamo njegovoj utjelovljenoj prisutnosti i divimo njegovoj posvemašnjoj poniznosti, primimo ga i sami u srce i naručje poput Marije, a poput Ivana Krstitelja svjedočimo i vičimo od radosti, jer nas je obdario milošću preporođenja za život vječni.