Krivi Mikula

Priča iz djetinjstva

Malen, zdepast, okrnjena nosa, ćelav, dugih obrva ispod kojih su virila kao žišci dva mišja oka – živio je Krivi Mikula sâm samcat u kući s uvijek zatvorenim prozorima i vratima.

Imao je polje i vinograd, u kojemu su bile sve vrste grožđa. A čuvao ga je Mikula i po danu i po noći. Samo što nisi nikada znao, je li u selu i čuva lozu pred kućom, ili je u stražarnici nasred vinograda.

Govorilo se o njemu koješta. Tako: da spava u stražarnici, da mu je postelja duga i široka ponjava koju je svezao na četiri kantuna debelim konopima i objesio visoko pod krov. Jednom se dogodilo da se Mikula usred noći našao na podu. Pukao konop koji je izgrizao štakor, i on padne slomivši nogu. Ostao je zauvijek šepav. Ljudi ga zlobno nazivali Krivi Mikula. A on toga nadimka nije mogao ni čuti ni vidjeti, što no riječ. Ne zato što je uistinu bio kriv, nego jer je bio uvjeren da su mu konop presjekli lupeži da mu se osvete. I zakleo se da više ne će nijedan stupiti u njegov vinograd.

Ljetna je večer. Čitavo se selo sleglo na obalu. Netko šeta, netko sjedi. Onamo ispred škole skupila se „banda“ vesele mladosti. Nisu to baš loši dečki, ali spremni su svakoga zadirkivati, svakomu „koju“ opraviti. Svatko ih pozna. To su: Šušter, Kutleša, Kurkut, Gazarov, Pinjata, Plakalo, Laškando i Garajin. (Nemojte tražiti koji je između ovih moj nadimak!) Pinjata je bio zapovjednik. Baš su se dogovarali što bi večeras učinili, ali se nikako nisu mogli složiti.

– Ej, Kurkute, a Krivi Mikula? – sjeti se Plakalo. – Kako bi bilo da ga izvučemo iz kuće?

– Mani se ti njega! On ima pušku, pak da nastradamo – upadne nekoliko glasova.

– No, pa stat ćemo daleko.

– Ali iz daleka se ne bere grožđe što mu je pred kućom, odlučno će Kutleša, a mi ne smijemo raditi bez plaće.

– Dobro – prihvati Plakalo. Učinit ćemo ovako: stat ćemo daleko i svom silom vikati: Krivi Mikula, Krivi Mikula… I to sto puta, da mu pjena dođe na usta. Ako je doma, morat će vani; ako ne, znak je da je u stražarnici, a onda se mi možemo slobodno popeti na lozu. Ovo se može prihvatiti, zar ne?

Svi pristanu.

– Krivi Mikula, Krivi Mikula-a-a… – čulo se nadaleko Mikuline kuće.

– Krivi Mikula-a-a… – ali on ne izlazi iznutra.

– A ha! Dobar znak. Nek Krivi Mikula čuva vinograd od štakora. Sretan mu uspjeh! A mi ćemo odmah u dvorište i popeti se na lozu po željeznim motkama. Na posao! – poviče Pinjata.

– Jedan, dva, tri! – bila je zapovijed.

Za čas svi su bili na lozi. Slatka voda grožđa teče im po licu i odijelu. Takva grožđa nisu nikad jeli. Baš kô da je najbolji cibib.[1]

– Pst, pst… Netko se šulja ispod loze – prišapne Šušter Garajinu.

– Da nije on?…

Grobna tišina. Cijeloj „bandi“ zastane dah u grlu, osobito kad su opazili ispod loze čovjeka s dugim štapom.

– Na ti, na ti, što si htio, – vikao je Krivi Mikula udarajući po lozi. – Lupeži jedni, sve ću vas izbiti. Vi ćete mi krasti grožđe. Prisjelo vam!

– Skoči gdje možeš! – zapovjedi Pinjata.

Netko amo, netko tamo, svi se razbjegoše. Osta samo Kurkut na lozi, ali se tako skrio da ga Krivi Mikula nije mogao opaziti. I Krivi se Mikula gunđajući vrati kući.

Kurkut je slušao glasove svojih drugova, koji su ga zvali. (Svatko od njih ima svoj glas: jedan mijauče, drugi laje, treći kuka i tako dalje.) Čekao je neko vrijeme, onda se oprezno spustio, udario jako nogom o Mikulina vrata i pobjegao.

Rajmund Kupareo

Akvinac (Dubrovnik), III (1935.), br. 4, str. 28–29.

[1] Vrsta grožđa.