Kršćanstvo krhkosti
U romanu U potpalublju, prvom dijelu trilogije Cloaca Maxima, pisac Vladimir Arsenijević predstavlja Lazara kao jednog od najsloženijih likova. Kroz napeto odrastanje, mladalačko nesnalaženje Lazar prvo dopire do određenog duhovnog stanja. Dostiže, ili barem tako izgleda, neku nirvanu kao član jedne od mnogih religioznih sekti koje dolaze s Istoka u Beograd.
Lazarova metamorfoza ne završava religijom. U potpalublju oslikava složeno stanje međuljudskih odnosa u vrijeme rata devedesetih. Plejada likova od pisca (Arsenijević ističe u uvodu da roman nije autobiografski), njegove supruge Anđele, njihovih roditelja, Dejana koji na ratištu gubi ruku i vraća se u Beograd, Lazar se doima kao sporedni lik. Ipak Lazar simbolizira promjenu ili promjene koje su nepredvidive.
Lazar iznenada prihvaća poziv na ratište (rezervisti, kako ih Arsenijević opisuje u romanu) i uskoro saznajemo da je negdje poginuo. Nepredvidivost Lazarovog odlučivanja iako je sve već utvrđeno (svake subote Lazar je redoviti gost kod svoje sestre i njezinog muža) neobično podsjeća na onaj Pavlov dictum da je vjera nešto što imamo u glinenim posudama, ili negdje na drugom mjestu će Pavao reći tko stoji neka pazi da ne padne. Lazarova krhkost koja se provlači kao jedna od njegovih glavnih karakteristika podsjeća na krhkost vjere koja je blago u glinenim posudama. Nije riječ o njenom gubitku. Više je riječ o promjeni koja se događa u čovjeku u odnosu na njegovu osobnu vjeru. Razdoblja nezainteresiranosti, duhovne lijenosti, iznenadnih i neobjašnjivih vjerničkih entuzijazama govore o onome koji vjeruje i njegovim nutarnjim promjenama u odnosu prema Bogu.
Kod Arsenijevića promjene se istovremeno događaju u Lazaru, ali i izvan njega. Beograd se mijenja, što utječe i na pojedinca i njegovu nutrinu zbog čega svi bivaju iznenađeni Lazarovom odlukom da ode na ratište. Činilo se da je njegova duhovna jezgra dovoljno čvrsta da izdrži nalet izvanjskosti koja predstavlja jedan drugačiji svijet, svijet rata, nasilja i stradanja. Nevjerojatno je kako duboko u kratkim i sažetim rečenicama Arsenijević oslikava taj međusobni odnos između izvanjskosti i njezinih zahtjeva i krhkosti jedne nutrine koja se ne uspijeva othrvati njezinim pritiscima, a možda i njezinom sirenskom privlačnom pozivu da se iziđe iz sebe i postane dio izvanjskosti koja ima drugačije viđenje svijeta i planira drugačiju budućnost.
Lazarova krhkost, iako predviđena kao književno-političko osvrtanje na vrijeme devedesetih, iznimno je zanimljiva kad se „preslika“ u područje vjerničkog života, u ono kršćanstvo koje ćemo nazvati kršćanstvo krhkosti. Ono se pojavljuje kao osjećanje promjene ili promjena, gdje istovremeno i naša nutrina i izvanjskost ili svijet međusobno dolaze u dodir. Izvanjskost dolazi u formi pristupa kojim svijet želi promijeniti kršćaninovu nutrinu utječući na njegov nutarnji život i razumijevanje sebe i odnosa prema Bogu. Izvanjskost dolazi u različitim formama. Sada se javlja kao indiferentnost, sada se javlja kao gubitak interesa za onostrano, sada se javlja kao relativiziranje, sada je javlja kao kritika, sada se javlja kao optužba.
Izvanjskost svojim djelovanjem, ali i privlačnošću ne ostavlja kršćaninovu nutrinu neokrznutom. Jedna scena u romanu to dobro izražava. Pisac i Lazar razgovaraju o Lazarovom pozivu koji je dobio da se javi u rezervni sastav. U jednom trenutku Lazar odgovara da još ne zna, možda i ode. I izvanjskost koja djeluje na kršćaninovu vjeru stavlja pred kršćanina pitanja, dileme, nedoumice pri čemu i kršćanin može odgovoriti da još ne zna, možda i učini ili odluči onako kako osjeća u sebi poziv izvanjskosti. Kršćanstvo krhkosti prelazi u jedno razdoblje napetosti između izvanjskog koje kršćanina poziva k sebi i njegove nutrine koja se ili opire ili promišlja hoće li prihvatiti poziv. U toj napetosti događaju se iskustva sumnji, gubitka, ali i ponovnog pronalaženja osobne vjere u Boga.
Kao ljudi živimo u različitim područjima krhkosti jer smo nerijetko u napetom odnosu s izvanjskim i sa svijetom i onda kada nije riječ o kršćanstvu i našim kršćanskim vjerovanjima. U te krhkosti ubrajamo i iskustvo kršćanstva krhkosti gdje naša osobna vjera i svijet s vremena na vrijeme dolaze u međusobni sukob, ali pronalaze i međusobno slaganje i pomirenje.
I kada Pavao govori da je ono što imamo kao blago u glinenoj posudi Pavao nije pesimist koji tvrdi da će se posude razbiti i blago ćemo izgubiti. Pavlova slika više se odnosi na napetost između vjerničke nutrine i onoga što je vani što može utjecati i utječe na osobnu vjeru. Kršćanstvo krhkosti je glinena posuda koja čuva našu osobnu vjeru. Ne samo da se na posudu mora paziti nego se prema njoj treba ponašati nježno i suptilno, da grubost i surovost naših vlastitih ruku ne bi nepovratno uništila posudu i blago u njoj.
Nešto slično susrećemo u romanu kada pisac pokušava pristupiti Lazaru suptilno i nježno ne bi li ga odvratio od planirane odluke da ide u rat. Lazar razumije njegov pokušaj, ali ga, mogli bismo reći, donekle surovo i grubo odbija, čime Lazar zatvara vrata mogućnosti da ga se uvjeri u promjenu stava. Kršćanstvo krhkosti ne podnosi grubost i surovost. Ako je kršćanin grub i surov prema sebi, kršćanstvo krhkosti će se zatvoriti u sebe, odnosno on će se zatvoriti za Božju milost i milosrđe i posuda vjere će se razbiti. Ako kršćanin ne dopušta Bogu i drugima da mu prilaze s ljubavlju, dobrotom i milosrđem, opet će se zatvoriti u sebe i onemogućiti svaku dobrotu koja do njega želi doprijeti. Kršćanstvo krhkosti je poput mača s dvije oštrice ako smo radikalno grubi i surovi bilo prema sebi bilo prema Bogu i drugima. U oba slučaja sebe ranjavamo i otvaramo mogućnost gubitka osobne vjere jer u sebi ne pronalazimo ništa zbog čega bismo trebali biti ljubljeni. I jer ne pronalazimo, još manje vidimo smisla u tome da nas netko izvan nas ljubi i bude dobar prema nama.
Krhkost je jedna od trajnijih i prisutnijih kvaliteta naše osobne vjere. Vjere koja plovi između dvije obale, naše nutrine i izvanjskosti ili svijeta. I to može biti napeto, umirujuće, uznemirujuće i smirujuće. Ostaje nam uvijek biti budni i pratiti obje obale. Arsenijevićev Lazar je glinena posuda. Ljudskost istovremeno krhka u sebi i sukobljena sa svijetom. Možda je Lazarova odluka da ode u rat bio pokušaj da se oslobodi osjećaja krhkosti, osjećaja koji prati manje-više svakog čovjeka. Kršćanin je također glinena posuda. Krhka nutrina prožeta vjerom koja u susretu s izvanjskošću i svijetom nailazi na napetosti, ali i na pozive svijeta. Krhkost ostaje trajno uz nas i kršćanstvo krhkosti samo je jedno od stanja u kojemu jedni druge međusobno susrećemo, pronalazimo, ali i komuniciramo, hrabrimo i potičemo da čuvamo blago vjere jer ga nosimo u glinenim posudama.