Kršćanstvo obraćenja

Ne znam čak ni zašto sam te mrzio jer ti meni ništa nisi učinio. Mrziti onoga koga se bojiš i koga te je strah, mrziti ga jer bez njega ne možeš. Zamislio sam svoju mržnju kao beskonačno i duboko jezero. Iz njega sam se hranio. Njegovi mrak i tama su me održavali na životu. Pružali smisao mom postojanju. Osjećao sam se velikim i jakim učiniti sve. Tko bi mogao protiv mene ustati? Meni se suprotstaviti? Tko bi se usudio? Ja sam imao mržnju i bio sam ispunjen.

Susret s tobom nije bio ugodan. Bio je to težak i mučan razgovor. Nepatvoren. Iskren do surovosti i grubosti koju bi rijetki uspjeli izdržati. Potaknuo si me. Reci mi što mi imaš reći. Izazvao si me. Usudi se i reci mi! Nemoj biti ni vruć ni hladan. Nemoj biti ravnodušan. Ako si već hladan pokaži svoju hladnoću! I iz mojih usta su izašle teške optužbe na tvoj račun. Na kraju sam uspio izgovoriti i onu rečenicu koja mi još odzvanja u ušima: mrzim te jer te se plašim, a opet ne mogu bez tebe! Kako ćeš živjeti sa mnom, kako ćeš surađivati sa mnom, kako ćeš mi povjeriti poslanje i poziv? Zar smiješ nekome tko ti to govori reći kako na njega računaš?

Ti si me prenerazio svojim postupkom. Gestom. Onim što si učinio. Prišao si mi i stavio ruku na moju glavu. Bez trunke ogorčenosti na koju si imao pravo rekao si mi: Eto oprošteno ti je, eto ozdravio si, a sada idi više i mržnja te neće progoniti i neće biti tvoj mučitelj. Sad razumijem one tvoje riječi: O, da si barem hladan! O, da me barem mrziš! Jer nema beskonačne mržnje koju ne bi slomila tvoja beskonačna ljubav i tvoja neograničena milost.

Nezahvalnost. Sad znam da je tako počela moja mržnja. Biti dužan Bogu? Biti dužan tebi? Nisam tad znao da se ne može tebi biti dužan jer sve što daješ, daješ to radosno, besplatno i s ljubavlju. Nisam mogao podnijeti da sam dar. Nisam mogao prihvatiti kako je moje postojanje dar. Moj život. I moje disanje. I moj krvotok. Sve. Iz neprihvaćanja sebe kao dara rodio se otpor protiv tebe. Pobuna koja je prerasla u mržnju. U oholi krik: ništa ti ne dugujem! Što ti imaš sa mnom, Isuse Nazarećanine, da citiram jednog od onih koji te je mrzio jer nije mogao prihvatiti Boga koji se za čovjeka žrtvuje i čovjeku daruje.

A kad sam te počeo mrziti s mržnjom se rodio i strah. Takav je zakon poretka odnosa prema sebi i drugom i prema tebi. Mržnja rađa strahom. Nije to tek ono duboko uznemirujuće pitanje hoćeš li mi moći oprostiti ako se poželim vratiti? Bezbroj puta sam čuo prispodobe o izgubljenom sinu, izgubljenoj ovci, milosrdnom Samarijancu. U pitanju je bilo nešto što dugo vremena nisam htio prihvatiti. I odbio sam vjerovati. To je ona nepodnošljiva spoznaja kojoj naginje cijelo moje biće, cijela moja egzistencija, kojoj naginje najskriveniji dio moje ljudskosti za koji nitko ne zna da postoji i o kojemu nikome nikada ne govorim. Spoznaja kako ne mogu bez tebe.

Pretvorio sam se u mržnju jer nisam mogao prihvatiti spoznaju o svojoj neutaživoj žeđi za tobom. Dugo sam se spremao za susret s tobom. Jako dugo. Dani, mjeseci i godine su prolazili u pokušajima da se ohrabrim. Da stanem pred tebe, pred tvoje božansko lice. Tko zna što sam očekivao kakvo ću lice vidjeti? Znao sam napamet sve one zgode iz evanđelja u kojima opraštaš svakom koji se kaje i vjeruje u oproštenje. Izgleda kako me je mržnja izvitoperila i iskrivila sve moje slike i o tebi i o meni samom. Zato je i tako dugo potrajalo. Ali tebi je tisuću godina kao jedan dan što je minuo i kao straža noćna. Što je za tebe bilo čekati mene tolike ljudske mjesece i godine. Ništa.

Nisam očekivao prihvaćanje. Tvoje razumijevanje. Tvoju podršku. Nisam očekivao da je istina sve ono o izgubljenim ovcama, drahmama, sinovima i milosrdnim Samarijancima. Nisam vjerovao koliko je veselja na nebu zbog jednog obraćenog grešnika, zbog jednog poput mene koji polako prestaje mrziti. Duboko sam se postidio veselja tih velikih i moćnih nebesa koje su tvoje prijestolje jer u njima stoluješ i vladaš.  Duboko sam se postidio radosti i sreće tolikih velikih svetaca i mučenika, njihove nevinosti i ljubavi prema meni, njihove ispunjenosti zbog nekoga tako beznačajnog kao što sam ja.

Ali taj stid koji još uvijek osjećam nije težak niti gorak. Sladak je poput meda makar je gorak svaki put kada ga progutam, ali u mojoj utrobi stvara mir i blagost. Iako me mržnja nije potpuno napustila više nema tu snagu da bude smisao i svrha mog postojanja. I svaki put kad me pokuša ponovo zarobiti i zdrobiti svojim zubima sjetim se trenutka susreta s tobom. Onda kad si mi stavio ruke na glavu. I tvojih riječi ohrabrenja i upozorenja: Eto ozdravio si, a sada idi da te što gore ne snađe.

Vjerujem kako si u pravu iako to ne umijem najbolje objasniti. Ne znam tko je onaj ili ona koji, jednom kada dosegne stupanj paklene mržnje, ima potrebu i želju njoj se vratiti? Ja nemam. I ne želim.  I plašim je se. Takva nekontrolirana moć i snaga koja sve oko sebe poništava mogla je i mene sa sobom razoriti. Nemam odgovor kada me netko upita kako sam uspio. Nije to moj uspjeh. Ni najmanje. Ja sam samo skupio hrabrosti i priznao. I ta hrabrost i priznanje nisu potekli od mene i nisu moji. I oni su bili dar i sila odozgor.