Srijeda, 16 lipnja

Kršćanstvo šoka


U zbirci pripovijetki Harukia Murakamija Muškarci bez žene je i pripovijetka Samostalni organ. Ona se vrti oko lika estetskog kirurga koji se zove doktor Tokai. Tokai živi savršen život. Ima dovoljno novaca kao i nekoliko ljubavnica. Tokai se nema namjeru ženiti iako poštuje brak. Uvjeren da to nije za njega pazi da u odnosu sa ženama ne prijeđe granicu poslije koje se ne bi mogao vratiti natrag. Tokai upozna pisca Tanimuru i njih dvojica se počinju družiti. Kroz susrete Tokai objašnjava Tanimuri svoju životnu filozofiju koja se sastoji od monotonog i svakodnevnog življenja života, nekakav oblik filozofije dosade. U tu filozofiju života se uklapa i Tokaiev odnos prema ženama. Ne voljeti, ne biti zaljubljen, minimum emocija, ne tražiti i ne željeti promjenu. Ipak dva događaja izbacuju Tokaia iz njegove dosade. Čitanje biografije nekog doktora koji je preživio koncentracijski logor u Njemačkoj i zaljubljivanje u udanu ženu koja ima dijete, a koja je, kako će se na kraju ispostaviti, iskoristila Tokaia.

Iako se čini da u znak protesta protiv ženinog postupka prema njemu Tokai odlučuje prestati jesti, zbog čega na kraju i umire, zapravo sve počinje kada Tokai postavlja sebi pitanje: tko sam ja? Naime, kada je pročitao knjigu doktora koji je preživio Auschwitz, Tokaia je snažno pogodila misao o smislu njegovog života. Jednom dok sjedi s Tanimurom Tokai objašnjava da se našao pred nepoznatim pitanjem nakon čitanja knjige: tko je on i zašto uopće živi? Tokai doživljava nekakav egzistencijalni šok. Pred njim se iznenada razotkriva površnost njegovog života. Šok uzrokuje ne samo neugodna pitanja nego i druge promjene. Tokai se zaljubljuje u udanu ženu jer počinje shvaćati besmislenost i promašenost svojih prethodnih odnosa prema ženama. Tokai se zaljubljuje. I nakon što ga žena u koju se zaljubio ostavi počinje njegov lagani proces umiranja izgladnjivanjem. Tokai ne izabire smrt zbog žene koja ga napušta. Izabire lagano umiranje zbog besmisla i dosade svog dotadašnjeg života. Spoznaja o površnosti života koji je živio jača je od njegove volje za životom. Tokai se više ne može pomiriti i vratiti životu koji je živio.

Fenomen Tokaia, nekoga tko živi iz dosade i nezainteresiranosti od vremena do vremena susrećemo na području kršćanskog života. Riječ je o nama kršćanima koji smo pomalo uljuljani u dosadu. U apatiju. U bezvoljnost. U nezainteresiranost. U površnost. Prepuštamo se nekakvoj stihiji i puštamo da nas naša osobna vjera nosi kao da smo iz nje odsutni i promatramo je sa strane. Kao kod Tokaia postoji u nama i oko nas nekakvo kršćanstvo dosade. Osjećaj da se treba pustiti i prepustiti da sve ide u nekom smjeru, prema nečemu, i da u tome treba sudjelovati kao što se Tokai prepušta besmislu života da ga nosi. Prepustimo se tupom osjećaju da nas se ništa ne tiče. Ništa nas ne treba zanimati. Ne trebamo sudjelovati i biti aktivni.

Kršćanstvo dosade je privlačno. Kao što je Tokaia privlačio površan život jer nije bilo neugodnih pitanja, i kršćanstvo dosade privlači jer nam nudi mogućnost da površno živimo prepušteni kretanju vjere u kojem sudjelujemo tek radi reda. Kao kada se automatizmom i mehanički naučimo ići na misu, ispovijedati se, moliti, ali te stvarnosti nemaju odjeka na naše življenje. Kao što Tokai ima svoju dnevnu rutinu i raspored kojega se drži, ali pomalo nesvjesno i po navici, tako i kršćanstvo dosade našu osobnu vjerničku praksu pretvori u mehanizam koji sam funkcionira skoro pa bez nas. U njemu sudjelujemo, zarobljeni dosadom i bezvoljnošću.

Od vremena do vremena ono što nas može pomaknuti iz mjesta i oživiti iz duhovnog mrtvila, fenomen je kršćanstva šoka. Neko iskustvo vjere koje će nas potpuno izbaciti iz kolosijeka i našeg mrtvila i dosade. Kršćanstvo šoka ne dolazi kao jednoobrazno iskustvo. Ono se kao fenomen prilagođava pojedincu. Riječ je o privilegiju. Čak milosti. U pitanju je trenutak kada Bog zahvati u kršćaninov život i šokira ga. Taj šok može biti raznolik. Izgledati negativno. Zastrašujuće. Kao što je Tokaiu bilo zastrašujuće otkriti koliko je njegov način života bio banalan i površan kada je otkrio priču o životu doktora u koncentracijskom logoru, kršćaninu se može učiniti užasnim koliko je njegov dotadašnji život bio isprazan kada ga Bog nekim događajem izazove. Bolest, patnja, smrt, ali i radost, ljubav, dobrota mogu biti sredstva šoka. Kršćanstvo šoka kao i u slučaju Tokaia neće odmah promijeniti njegov život. Možda neće na kraju ni uspjeti. Ipak kršćanstvo šoka postavit će pitanje: tko sam ja? Kršćanstvo šoka počinje kao eksplozija u kojoj je kršćanin pred sobom razgolićen do kraja zajedno s načinom života koji živi. Ne može se sakriti od sebe. Ne može pobjeći. Gotovo pa na silu mora sagledati svoj dosadašnji život. Ne može ustuknuti. Nema sporednog izlaza. Nema mogućnosti bijega. Odjednom se nađe oči u oči s Bogom i spoznajom o životu koji živi.

Sveto pismo tu i tamo donosi iskustva kršćanstva šoka. Iskustva u kojem čovjek otkriva površnost i besmislenost dotadašnjeg života. Gorući grm je iskustvo šoka za Mojsija ne toliko zbog grma koliko zbog nečuvenog zahtjeva koji Bog pred njega stavlja. On, Mojsije će izvesti Izraela iz Egipta. Povučen život koji Mojsije živi odjednom se čini površnim i besmislenim. Isusovo uskrsnuće šok je za učenike. Ne vjeruju. Vrište kad ga vide. Bježe od njega. Njegovo hodanje po vodi šok je za njih. Kao i utišavanje vjetra i vode. Kršćanstvo šoka je nekakav oblik odgojne metode. Božji potez koji iznenada kao grom iz vedra neba tjera usahlo srce da snažno i jače kuca. Način kako Bog oživljuje kosti umrtvljenje dosadom i oblaže ih živim mesom.

Međutim, temeljna karakteristika kršćanstva šoka je trenutak kada smo prisiljeni pitati se: tko sam ja kao kršćanin? Gdje se nalazim sa svojom osobnom vjerom i vjerničkom praksom? Kršćanstvo šoka ne mora nužno napraviti promjenu. Ponekad nažalost i ne uspije, bez obzira koliko Bog pokušavao čovjeku govoriti. Ali poput Tokaia sposobno je natjerati čovjeka da se upita o smislu svog života, o svojoj osobnoj vjeri, o načinu kako je živi i živi li je uopće? Možda je to i ono što kršćanstvo šoka i treba učiniti. Možda njegov smisao nije da izazove promjenu. Neko drugo kršćanstvo je sposobno za nešto takvo. Kršćanstvo šoka treba samo natjerati čovjeka da se pita: tko sam ja i što je s mojom vjerom? Kao kada je Isus postavio pitanje učenicima što oni kažu tko je on.

Kršćanstvo šoka je specifično po tome  što ne mogu drugi odgovoriti na njegov zahtjev umjesto nas. Što ne možemo stati po strani i reći kako nas se ne tiče jer se odnosi na nas i direktno nam se obraća. U kršćanstvu šoka kao da stojimo pred Isusom koji nas pita: a ti što ti kažeš tko sam ja? I koliko se god osvrtali i pokušavali pronaći nekog drugog da umjesto nas odgovori otkrivamo da nema nikoga. Sami smo pred Bogom. Nema nikoga drugog. Nitko ne može zauzeti naše mjesto kako bismo nastavili živjeti po strani stihijski, nošeni kršćanstvom dosade. Kršćanstvo šoka šokira nas dotad nepoznatim iskustvom. Nepodnošljivim zahtjevom. Moramo potpuno sami stati pred Boga i odgovoriti. Bog neće otići dok ne dobije odgovor. I plaši nas takav odnos. Čovjeka bude strah kada ga netko izbaci iz stanja dosade i nezainteresiranosti. S pravom se čovjek osjeća iznenađen. Šokiran. I kršćanstvo šoka nije ništa drugo nego vjernička spoznaja i vjerničko iskustvo da Bog hoće isključivo od mene odgovor o meni i mom životu. Ne dopušta da netko drugi za nas odgovori. Ne dopušta da netko drugi zauzme naše mjesto. I šokira nas. Odjednom smo Bog i ja licem u lice i uzalud nam je osvrtati se i tražiti nekog drugog da stane pred Boga umjesto nas. Kao što je Tokai stao pred sebe na kraju pitajući se tko je on, kršćanstvo šoka nas dovodi pred Božje lice. Pred pitanja. Dva pitanja kojima Bog šokira čovjeka: Tko sam ja za tebe? Tko si ti? I zna biti neugodno, tegobno, nepodnošljivo čak i strašno kada se čovjek tako odjednom nađe pred Bogom. Susret ga je izbacio iz ugodnog i lagodnog života kršćanstva dosade i ne može pobjeći. Prisiljen je preispitati sebe. Preispitati život. Preispitati osobnu vjeru i načine kako je živi. Šokiran je.