Kršćanstvo utjehe


Nemoj me nuditi i slati drugome kao onoga koji ima odgovore na sva njegova pitanja. I nemoj me obećavati drugome kao onoga koji uvijek i u svemu može pomoći. Nemoj govoriti za mene: Hodite k njemu svi koji ste umorni i opterećeni i on će vas odmoriti. Dopusti i meni da budem bez snage. Pusti me da i ja budem nemoćan. Pusti me da izgovorim: Žao mi je, ne mogu vam pomoći. Ne znam kako. Ne mogu. Nemam snage. Pusti me da budem umoran i pusti me da se odmorim od obrazlaganja nade koja je u meni.

Pusti me da se odmorim od drugog i od tebe. Zašto ti smeta moja nemoć? Nisi li dvoličan prema meni jer si i sam bio nemoćan u trenutcima svoje agonije? Zašto ne smijem reći drugome: Pusti me, umoran sam. Zašto me tjeraš da mislim kako je grijeh reći drugome: Pusti me, i meni treba pomoć? Ostavi me. Nemoćan sam pred tvojim patnjama. Zašto me ne oslobodiš i kažeš mi: Puštam te da budeš nemoćan, dođi k meni nemoćan, umoran i potrošen, dođi k meni i naći ćeš spokoj duši svojoj.

Kao da hoćeš da sve i svakoga saslušam i čujem. Podsjećaš me na priču iz jednog romana kad susrećeš Petra koji bježi i on te pita kamo ćeš, a ti mu odgovaraš idem da me opet razapnu. Zašto si tako uporan i naporan u svojim traženjima od mene? Ponekad mi se čini kako je ona rečenica bešćutna i surova prema meni: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca. Nemam takvo srce. Nikad ga nisam niti imao. Lako je tebi. kako čitam jer ti se nad zlom i patnjom ražališ. Lako je tebi jer ti možeš učiniti puno više od mene. Ja ne mogu reći: Neka bude. I bi tako. Ti možeš. Možeš se ražaliti i sažaliti nad patnjom jer je možeš pobijediti i drugoga dovesti tamo gdje neće biti više plača ni škrguta zuba. Ja ne mogu.

Osjećam se poraženo i poniženo kada me pošalješ drugom i došapneš mu: Evo dolazi onaj koji ima odgovore na tvoja pitanja. Ali nemam ih! Kako možeš tako drugoga prevariti? Zašto mu ne kažeš: Evo šaljem ti ga kao onoga koji nema odgovore na tvoja pitanja, šaljem ti ga kao onoga koji je kao i ti uplašen, umoran i rezigniran? Zašto si tako optimističan kad znaš da nema mjestu optimizmu, nego bi pesimizam i očaj trebao biti normalan stav, jer drugoga nema i ne može biti? Nemoj me slati drugome ako nije istina ono u što si mene uvjeravao i uvjeravaš. Nemoj me slati njemu ako znaš da ga lažem i varam tlapnjama i iluzijama. Nemoj me slati ako mi nećeš pružiti svoju milost da njegovu patnju i umiranje gledam direktno u oči. Ne šalji me ako mu neću pružiti barem kakvu takvu nadu i utjehu. Nikad me ne šalji ako znaš i vidiš da i sam više ne vjerujem u ono zbog čega me šalješ k njemu. Slobodan sam odbiti. I nemoj misliti da to neću učiniti. Odbiti ići u tvoje ime.

Čujem te kako mi progovaraš i prigovaraš kroz Pisma: Zar nijedan sat nisi mogao probdjeti sa mnom? Nisam. Žao mi je. Kad si došao, pronašao si me zaspalog. Od umora. Od bespomoćnosti pred onim koji mi prigovara, zašto sam mu došao u tvoje ime, ako mu ne mogu pomoći. I što ću mu reći kada me bude pitao o tebi zašto mu nisi pomogao? Mogu govoriti o Jobu. O Abrahamu i njegovoj kušnji. Mogu govoriti o tvom krvavom znoju. Utješiti ga da je i Bog patio i pati s njim u bolničkom krevetu i samrtničkoj postelji. Vješt sam u tome. Elokventan. Ne umara me to što govorim. Umara me nemoć i bespomoćnost. To što mogu tek govoriti, ali ništa više ne mogu učiniti.

Znam kako se snaga u slabosti usavršava i kako si rekao apostolu da mu je dosta tvoja milost. Opet, imam li pravo na nemoć i bespomoćnost? Biti na lađi poput učenika i vikati: Gospodine, pomozi jer ću umrijeti! Možda ne fizičkom smrću. Možda će me ubiti užasan osjećaj nemoći pred smrću drugoga. Strašan osjećaj gubitka vjere u tebe kao dobroga i onoga koji je izbrojao sve vlasi na mojoj glavi, a opet bespomoćan promatrati vlasi na glavi djeteta kako nestaju u teškoj bolesti raka. Pusti me da priznam da ne mogu. I ne znam kako. Pusti me da drugom otkrijem svoju tajnu, onu koja me stalno prati. Dopusti mi da mu priznam neugodnu istinu o čovjeku koji pred zlom biva slomljen i poražen zajedno s onim koji zlo podnosi i trpi. Dopusti i njemu i meni da, ako ništa drugo, poput Joba izgovorimo: Gospodin dao, Gospodin uzeo, koliko god je to ljudski nemoguće prihvatiti i razumjeti.

Nemoj me slati njemu kao onoga koji nosi sa sobom nadu, vjeru i utjehu. Radije me pošalji da tješimo i hrabrimo jedan drugoga. I meni treba nada. I meni treba utjeha. Ne mogu uvijek samo ja biti svjetiljka koja svijetli i ne može se staviti pod sud, nego da svijetli svim ukućanima. Lakše ja kad smo i drugi i ja svjetiljka koja svijetli i osvjetljava život onoga drugoga. Njegova hrabrost i ustrajnost u podnošenju patnje i moj stid pred jednom takvom vjerničkom i kršćanskom snagom i voljom. Pošalji me drugom, ali kao onoga koji nema odgovore. Kao onoga koji je i sam umoran i uplašen. Kao onoga koji i sam ne zna zašto. Pošalji me drugom kao onoga koji će zajedno s bolesnim i umirućim bez straha od tvoje kazne i odmazde uzeti njegove ruke u svoje i zajedno s njim moliti: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Tako će mi biti lakše.

Neću mu odlaziti uplašen. Neću se vraćati umoran. Vraćat ćemo se obojica s pjesmom, noseći snoplje svoje. On u kuću Očevu, a ja, iako postiđen njegovom vjerom, ipak ohrabren jer ne nađoh nigdje takve vjere kao u njegovoj strpljivoj i ustrajnoj molitvi ako je moguće neka me mimoiđe kalež boli i umiranja, ali neka bude Tvoja volja, a ne moja. Nemoj me slati k njemu kao da sam od njega veći. Šalji me k njemu kao onoga koji treba naučiti kako biti manji i kako biti ponizan pred veličinom i odvažnošću njegovog kršćanskog uvjerenja kako si ti Put, Istina i Život.