Kršćanstvo ženâ
Čitam kako su za tobom išle žene koje su ti posluživale od svojih dobara. Možda su neke davale od svog suviška, imale sređenu materijalnu situaciju u obitelji. Možda su neke otkidale od svojih usta. Usta svoje obitelji. I svoje djece. I davale tebi. Izabrao si ih za prve navjestiteljice uskrsnuća. Tijekom križnog puta jedino si se njima obratio s ljubavlju i milošću, i samo ti je žena obrisala krvavo lice. Muškarca su prisilili da ti pomogne nositi križ, inače ostao bi po strani idući na svoju njivu.
Pod križem je s tobom bila žena. Tvoja majka. I druge žene. Čitao sam rečenicu jedne od njih: Da mi se samo dotaknuti skuta njegove haljine! Kad promatram ljude s oltara vidim najviše žena. Kako kleče u klupama. Pred tabernakulom. S krunicom u ruci. Prirodno je. Stvoritelj života i darovateljica života se mogu najbolje razumjeti. Onaj koji štiti i čuva život i ona koja ga nosi pod svojim srcem. Tako se žena raduje drugoj ženi jer obje nose život: Čim mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega zaigra mi od radosti čedo u utrobi.
Ipak me nešto uznemiruje. Zašto žena sebe omalovažava? Obezvrjeđuje? Uvjerava me da je žena đavao i da nitko ne može upropastiti muškarca kao žena. Zar lijen, nasilan i neodgovoran muškarac ne može upropastiti jednako tako dobru, pobožnu i odgovornu ženu? Zašto je ona na sebe preuzela krivnju za sve i zašto je uporno preuzima? Neobična ja misao kako je Eva jedini krivac. Nisu li njih dvoje bili zajedno kad im je rečeno: Nećete umrijeti, dapače kad pojedete bit ćete kao bogovi? Sve i da jest tako nije li ona koja je rekla: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi „otkupila“ Evu od onoga što se samo i uvijek njoj predbacuje?
Žena se nalazi u središtu povijesti spasenja i ljudska drama postojanja bez žene je neshvatljiva, kao i spasenje čovjeka. Nisi li ti sam uzdigao njezino dostojanstvo kad si izričito ustvrdio: Zaista, kažem vam, od njega nema većeg rođenog od žene! Nije rođen od muškarca, ili nekog drugog nama nepoznatog bića. Rođen je od žene. Tko je kriv, ako te smijem tako otvoreno pitati, za taj, usudim se reći, nepravedan odnos prema njoj? Sliku o njoj kao napasnici, izvoru grijeha, onoj koja navodi samo i isključivo na grijeh i ništa više. A njezino majčinstvo? Briga za obitelj? Djecu? Briga za druge po bolnicama, vrtićima, školama? Je li to sve poziv na grijeh i izvor grijeha?
Ponekad zna k meni doći. Traži tebe. Pita me za tebe. Kao da nema puno onih bliskih koji će je razumjeti i neće je osuditi. Znam što traži od mene. Tvoje riječi: Ni ja te ne osuđujem, idi i ne griješi više, budi u miru sa sobom i s Bogom. Dolazi s teretom obiteljskih problema. Brigom zbog mogućeg kraha braka. Zabrinutošću zbog zdravlja djeteta. Preispitivanjem same sebe je li uvijek prema svom mužu pravedna. Ljutnjom zbog nepravdi na poslu. Bespomoćnošću zbog seksualnog zlostavljanja i seksističkih komentara uglavnom njezinih muških kolega. Dolazi mi zbog straha jer je rijetko tko primjećuje kao ljudsku osobu. Uplašena je jer je postala objekt požude i površnih zadovoljstava. Skoro nitko joj ne vjeruje da ima um, razum, savjest i srce. Ismijavaju je kad priznaje kako je emotivno osjetljiva, kako se osjeća nesigurno i nezaštićeno. Ponekad je teško i duboko ponize, što ostavlja na njoj i u njoj trajne rane: Sama si to htjela i treba ti tako! Dolazi mi s ruba samoubojstva jer je odbacuje njezina rodbina. Roditelji. Brat. Sestra. Djeca. Sin. Kćer. Odbacuje je društvo, ulica u kojoj je odrasla, grad u kojem je rasla kao djevojčica i djevojka.
Ponekad pomislim da me laže. Želi nešto drugo od mene. Još uvijek sam rob predrasuda prema njoj. I ja se teško oslobađam one slike prema kojoj je ona koja će me navesti na zlo i pokvareno. Kad sam u napasti postupiti prema njoj bezobzirno kao razjarena rulja muških pravednika koji je žele kamenovati, sjetim se tebe. Zamislim kako ona i ja stojimo na pijesku. Zamišljam kako sam se sagnuo i počinjem pisati. Ona me pita: Što to pišeš?, a ja odgovaram: Pišem svoje grijehe protiv tebe i onoga koji te poslao k meni da te ohrabrim i pružim ti podršku.
Imam predrasuda prema njoj. Za razliku od tebe. Kako bih jednog dana volio biti poput tebe kada je riječ o ženi! Koliko ti je prilazilo žena o kojima evanđelja ne govore. I nisi u njima gledao Evu grešnicu, onu koja je takva, kako nas uči predrasuda, da joj ne treba nikad oprostiti. Ti si u svakoj od njih gledao svoju majku. Ona koja te možda nije uvijek najbolje razumjela, ali ona koja je prebirala događaje s tobom u svome srcu dok si joj ti bio poslušan i rastao u snazi Duha i milosti Božje.
Volio bih barem jednom imati tvoj pogled. Vidjeti je ne očima muškarca niti očima ljudskog stvorenja. Pogledati je pogledom onoga koji sebe opisuje kao Ljubav. Zato su hrlile k tebi i tražile te i išle za tobom. Zato jedna od njih u zanosu iskrene ljubavi prema tebi kaže kao što bi kći ocu kojemu beskrajno vjeruje rekla: Rabbuni, učitelju, oče moj, ljubavi moja, Spasitelju moj!
Nisam poput tebe. I žao mi je što nisam. Opet ti nešto možeš učiniti za mene. Oslobodi me predrasuda prema njoj. Natruha onoga što zamagljuje moj pogled na evanđelja i tebe i kako se ti prema njoj ponašaš. Sindroma grešne Eve kojoj se ne može i ne smije oprostiti. Prema kojoj uvijek treba postupati svisoka, nabusito i oprezno jer sigurno iza leđa drži skriveni plod kojim me želi strovaliti u propast. Nisam ti. Nikad to ne bih ni želio biti. Možda u onom djelu kad me slave i časte i obožavaju. Nikako u onomu kada se svi razbježe i ostave te samog. Ali, ni tad nisi bio sam, zar ne? Žena i žene stajale su pod tvojim križem.
Pomozi da budem poput tebe kada mi ona dolazi. Ponizi me tako da dok stoji preda mnom i dok u ruci držim moć osude nad njom sagnem se i u prašini svoje prolaznosti pišem svoje grijehe koje sam učinio i protiv nje i protiv tebe. Želio bih u svakoj od njih vidjeti svoju majku. I tvoju. Svoju sestru. I tvoju. Svoju kćer. I tvoju. U ovom svijetu to izgleda nemoguće, ali me tješe tvoje riječi kako tebi ništa nije nemoguće. I bude tako.
U moru prljavštine i blata koje žena danas nosi na sebi i koje svi mi na nju bacamo i nabacujemo ja ponekad uspijem vidjeti lice tvoje majke, lice žene koja se dotakla skuta tvoje haljine da ozdravi, lice žene koju su uhvatili u preljubu, lice žene koja ti je obrisala lice dok si nosio križ, lice žene koja te gledala raspetog i mrtvog, lice žene koja je primila u svoje ruke tvoje mrtvo tijelo, lice žene koja te prva vidjela nakon uskrsnuća. Uspijem vidjeti lica evanđeoskih žena i od svih njih ponekad i čisto i nevino lice tvoje majke koja od mene traži u tvoje ime da budem netko tko će ih uputiti tebi, jer su umorne i opterećene, i kod tebe će naći spokoj svojim tijelima i svojim dušama.
U tebi će naći oproštenje, i bit će strašno stati pred tebe ako se dogodi da joj u tvoje ime nisam oprostio jer sam zadojen predrasudom kako je svaka od njih tek nekakva površna i glupava Eva koja ne zna ništa drugo nego biti grešna i navoditi na grijeh. Ti meni pomozi da ozdravim od predrasuda prema njoj, a ja ću njoj nastojati pomoći da bez straha, poput svjedokinje uskrsnuća, stane pred tebe i radosno usklikne: Rabbuni, učitelju moj, ljubavi moja, Spasitelju moj i Bože moj!
